Mnoge plemenite pobude rukovodile su profesora Nakičevića u odabiru ovoga djela za svoj prevodilački poduhvat, a onaj presudni motiv, po našem mišljenju, pronađen je u samoj strukturi ovog Šeltutovog tefsira.

Mahmud Šeltut, egipatski i el-azharski komentator Kur’ana, imao je u vidu stasanje i pomaljanje novog čitateljstva kod muslimana, stupanje na scenu generacija i generacija ljudi koje su prikraćene za valjanu komunikaciju s tradicionalnim komentarima Kur’ana. Sada tom novom čitatelju (koji je najčešće industrijski radnik i koji je uskraćen za mnogo šta, a posebno za slobodno vrijeme, ili koji je uposlenik u administraciji koja je ogrezla u politici kao jeftinoj i ispraznoj svakodnevici, ili pak koji je pripadnik trgovačke klase koja žuri za profitom), dakle, sada tom novom čitateljstvu treba pružiti sažet i po temama uređen komentar Kur’ana da bi se poruka s kur’anskih stranica shvatila što jasnije, konciznije, prijemčivije.

Upravo je takav komentar Kur’ana ovaj Šeltutov, koji izlazi u izdanju El-Kalema i Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu. 

* * *

Mahmud Šeltut pripada plejadi uleme koja je djelovala u takozvanom modernom dobu i koja je htjela sačuvati dostojanstvo uleme kad je tom krugu ljudi, hiljadugodišnjih čuvara islamske tradicije, bilo oduzeto ili napadnuto sve, od tradicionalnih programa u medresama do vakufa, od dostojanstvenog položaja na džamijskom minberu do dostojanstvenog medijskog tretmana.

Šejh Mahmud Šeltut se svojim pisanim i praktičnim djelom, i naročito svojom respektabilnom karijerom rektora Univerziteta El-Azhar, potrudio da se povrati dostojanstvo ulemanskom sloju i tradiciji; nastojao je da islamsku tradiciju učenosti, znanja i iluma, kao i samu tradicionalnost islama, zaodjene u moderni arapski jezik i da tu veličanstvenu baštinu cjelovito izrazi kroz savremeniji ili pak osavremenjeni idiom arapskog jezika kao najefikasnijeg medija islama.

U tome je Mahmud Šeltut jedinstven primjer, kome se vraćamo i danas, nakon gotovo pola stoljeća od njegove smrti. Ovaj prijevod prof. dr Omera Nakičevića to na svoj način pokazuje.

U mnogim svojim djelima, u opsežnim raspravama gdje tretira islamsku uputu (مِنْ تَوْجيِهَاتِ الأسْلاَمِ), ili pak u kojima izlaže islamsko vjerovanje i vjerozakon (الأسْلاَمُ عَقيِدَةٌ وَ شَريِعَةٌ) odnosno (الأسْلاَمُ عَقيِدَةً وَ شَريِعَةً), Mahmud Šeltut je svjež, koncizan, otmjen, učen. Njegova je rečenica ulemanska, blaga i vedra. Njegovo mišljenje ne izaziva sukobe i potrese, ono želi u čitaočevom srcu pobuditi razdraganost i oduševljenje za Boga i za vjeru u Boga.

* * *

Mahmud Šeltut je rođen 26. aprila 1893. u Donjem Egiptu. Godine 1906. počeo se školovati na Vjerskom institutu u Aleksandriji, što je, zapravo, bila jedna džamijska škola povezana s El-Azharom. Mahmud Šeltut je diplomirao 1918. god. na Univerzitetu El-Azhar u Kairu, dobio je diplomu alima (شَهَادة الْعَالِمِيَّةِ النِّظَامِيَّةِ).

Vrlo rano se Šeltut uključio u politička zbivanja u Egiptu. Učestvovao je 1919. god. u pokretu za nezavisnost Egipta sa Sa‘dom Zaglulom na čelu. Također, 1919. god. imenovan je da predaje na Aleksandrijskom vjerskom institutu, a nekoliko godina kasnije, 1927. , premješten je u Kairo, gdje predaje fiqh na višem stupnju – الْقِسْمُ الْعَالىِ - ili nekom obliku postdiplomskih studija.

Šeltut je 1928. godine gorljivo podržao rektora El-Azharskog univerziteta Muhammeda Mustafu el-Meragija na planu reforme i prestrukturiranja programa i planova El-Azharskog univerziteta.

U ovom periodu Mahmud Šeltut je, čini se, sav svoj javni rad usredsredio na reforme El-Azhara. Međutim, te su reforme na planu obrazovanja imale kako svoje velike zagovornike, tako i vrlo žestoke protivnike. Konzervativni sloj uleme ocijenio je da je Šeltut nepodoban za El-Azhar, te je septembra 1931. otpušten s El-Azhara od konzervativnog rektora Ez-Zavahirija.

U ovom periodu, kad je bio udaljen s El-Azhara, Mahmud Šeltut radi kao advokat u šerijatskim sudovima, bio je aktivan i u novinarstvu. Ali, Šeltut nije ustuknuo, on je i dalje zastupao reformski kurs za El-Azhar i zagovarao je njegovo prestrukturiranje.

Na ovom mjestu je dobro spomenuti da je Mahmud Šeltut bio u to vrijeme blizak saradnik Alija Abdurrazika, a također su mu bili bliski i Abdurrazikovi pogledi koje je iznio u djelu الإسْلاَمُ وَ أصوُلُ الْحُكْمِ , Islam i principi vlasti.

Reakcija na ovu Abdurrazikovu knjigu je bila žestoka; tako je 1926. godine Aliju Abdurraziku oduzeta titula âlima zbog političkih pogleda koje je iznio u spomenutom djelu الإسْلاَمُ وَ أصوُلُ الْحُكْمِ . Sažeto kazano, Abdurrazik je decidno poricao načelo da islam obavezno znači i islamski tip vlade (vladavine).

Abdurrazik je branio vječne sadržaje islama i neprolaznu vjersku suštinu islama, afirmirao je islam kao vjeru i vjerovanje, i pritom smatrao da su političke forme u kojima su se pojavile muslimanske države tokom povijesti zapravo historijske tvorevine koje su propale i koje po sebi nisu nipošto vječne, niti su dio same islamske vjere kao takve.

Kako je vrijeme prolazilo, tako je sazrijevalo i javno mnijenje na El-Azharu u prilog reformi. Reformatori su tražili uvođenje fakulteta, izučavanje islamskih disciplina po predmetima, izradu novih i savremeno koncipiranih udžbenika, i tome slično.

* * *

U takvim okolnostima, 1935. godine, Muhammad Mustafa el-Meragi započinje svoj drugi rektorski mandat na El-Azharu, a to je za sobom imalo pozitivne konsekvence po samoga Šeltuta, koji je vraćen na El-Azhar. Bilo je to vrijeme kada najstariji i kontinuitetom najstabilniji islamski univerzitet, El-Azhar, stupa u puni reformski i reformatorski proces. Godine 1937. Šeltut predstavlja El-Azhar na međunarodnoj konferenciji o uporednom pravu koja je održana u Hagu, a 1941. godine Šeltut je primljen u prestižni ulemanski forum جَمَاعَةُ كِبَارِ الْعُلَمَاءِ . To mu je omogućilo da reforme El-Azhara ponudi i izvan univerzitetskih sala.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata El-Azhar je sve više ubrzavao i dinamizirao svoj kurs preobražaja i reforme. Mahmud Šeltut nastojao je iskoristiti šanse koje su mu sada i administrativno pružene, a sa svojim saradnicima dao se na izradu mnogih projekata koji će poduprijeti procese otvaranja El-Azhara prema egipatskoj javnosti, te drugim univerzitetima: islamskim i evropskim.

U svojoj karijeri doživljava napredak i priznanje, a 1946. godine izabran je za člana Akademije arapskog jezika (مَجْمَعُ اللُّغَةِ الْعَرَبِيَّةِ), dok je 1957. godine izabran za savjetnika Organizacije Islamske konferencije (مُنَظَّمَةُ الْمُؤْتَمَرِ الاسْلاَمِيِّ).

Godine 1957. Mahmud Šeltut postavljen je na položaj Vekîlu-l-Azhar (وَكيِلُ الأزْهَر), što je položaj koji je hijerarhijski viši od prorektora. Već 1958. godine Mahmud Šeltut zakoračuje na sam vrh svoje karijere, postavljen je na položaj rektora Univerziteta El-Azhara (شَيْخُ الأزْهَرِ). Tokom ovog perioda dinamizirao je posebne programe komparativnog tumačenja islamskog prava (الْفِقْهُ الْمُقَارَنُ), radi na približavanju islamskih pravnih škola (التَّقْريِبُ بَيْنَ الْمَذَاهِبِ), također, promovira daljnje reforme El-Azhara.

Mahmud Šeltut se posebno angažirao na izdavanju svojih vjerskih decizija ili fetvi. Njegova knjiga fetvi pod naslovom Fetava (فَتَاوىَ) doživjela je brojna izdanja, a u našem vjerskom i društvenom kontekstu Šeltutove fetve posebno je koristio Husein ef. Đozo. Kao i u svojim raspravama u drugim djelima, i ovdje, u Fetvama, Šeltut afirmira lahkoću islama (يُسْر). Poznate su i njegove studije gdje je posebno insistirao na umjerenosti islama (تَوَسُّط).

Šeltut je stekao slavan glas i reputaciju diljem islamskog svijeta. Bio je poštovan i rado posjećivan. Njegovo držanje povratilo je dostojanstvo ulemi u islamskom svijetu.

Mahmud Šeltut umro je 1963. godine u Kairu. Priča se da je njegova dženaza bila posjećena i da je bilo prisutno milion duša. Takva impozantna dženaza bila je još zabilježena samo kad je umrla popularna umjetnica Immi Kulsum.

* * *

Na kraju, ovaj Šeltutov komentar Kur’ana u prijevodu na bosanski jezik, koji je vrijedno uradio prof. dr. Omer Nakičević, pomoći će da se i kod nas afirmira intelektualna tradicija tematskog tumačenja Kur’ana. (التَّفْسيِرُ الْمَوْضوُعِيُّ)

Zahvaljujemo se prevodiocu, prof. dr. Omeru Nakičeviću, kao i mnogim saradnicima na tehničkoj pripremi ove knjige: prof. dr. Džemaludinu Latiću na lekturi, asistentu Kenanu Musiću na vrijedno obavljenoj korekturi, te Nihadu Lušiji na prelomu teksta. Posebno se zahvaljujemo Selimu Jarkoču, rukovodiocu El-Kalema, koji je drage volje prihvatio da se ovo djelo objavi kao zajednički projekat.

 

Autor: Enes Karić