Razumijevanje četiri mezheba: činjenice o idžtihadu i taklidu
Bez sumnje, najveće dostignuće ummeta tokom proteklog milenija bila je njegova intelektualna skladnost.

Od petog stoljeća po Hidžri pa skoro do današnjice, i pored naizgled dramatičnih sukoba dinastija, muslimani su uspjeli održati skoro neoboriv stav međusobnog poštivanja i bratstva. Upadljiva je i ta činjenica da u biti ni vjerski ratovi ni pobune niti opresija nisu uspjeli podijeliti ih tokom ovog dugog perioda, inače vrlo teškog.
Historijat vjerskih pokreta sugeriše da je ovo ustvari jedno začuđujuće ostvarenje. Uobičajeno mišljenje sociologa, koje su zastupali Max Weber i njegovi učenici, jeste da religije u svom početnom periodu uživaju jedinstvo te da nakon toga uranjaju u rastuću podjelu među rivalnim hijerarhijama. Kršćanstvo je najjasniji primjer ovog fenomena, mada se tu može dodati mnogo drugih vjera, uključujući i sekularne kao što je marksizam. Sposobnost islama da izbjegene ovu sudbinu je zadivljujuća te stoga zahtijeva pažljivu analizu.
Naravno, jednostavno vjersko objašnjenje postoji. Islam je posljednja religija, “posljednji voz kući”, i kao takva Bogom je sačuvana od raznih oblika propadanja. Istina, ono što je Abdul Wadod Shalabi nazvao ‘duhovnom entropijom (neskladom)’, stupilo je na snagu od samog početka islama – činjenica koja je podržana jednim brojem hadisa. Ipak, Božiji blagoslov nije zanemario ovaj ummet. Prijašnje religije postepeno su ili naglo tonule u razjedinjenost i zaborav, dok je islamska privrženost, unatoč gubljenja na kvalitetu, dobila mehanizme koji joj omogućavaju povrat osjećaja jedinstva, koje je bilo tako istaknuto u danima svoje slave. Gdje god da hirovi vođa i političara vode, bratstvo vjernika, inače realnost na početku karijere kršćanstva i nekih drugih vjera, nastavlja nakon hiljadu i četiri stotine godina biti važeći princip za članove posljednje islamske zajednice. Razlog je jednostavan i neosporiv: Allah nam je dao ovu religiju i Njegovu posljednju riječ, tako da ona mora održati svoj osnov tevhida (monoteizma), ibadeta i etike sve do Posljednjeg dana. Ovo objašnjenje ima očiglednu vrijednost. Ipak, trebamo pojasniti neke bolne izuzetke od ovog pravila koji se desiše u ranim fazama islamske historije. U hadisu koji bilježi Imam Tirmizi, Vjerovjesnik, a.s., kazao je svojim ashabima: “Ko god me nadživi od vas bit će svjedok mnogih svađa.”
Prvo razjedinjenje manifestovalo se u obliku kobnog revolta protiv Osmana, r.a. , sukoba između Alije, r.a., i Talhe, r.a., te onda Muavije, r.a. Krvavi pokolj haridžita zabio je nož nesloge u tijelo ummeta skoro od samog početka. Jedino razum i ljubav za jedinstvo među učenjacima ovog ummeta – bez sumnje, potpomognuti Božijom voljom – savladali su rani grč razjedinjenosti i osnovali stabilan i skladan sunizam, koji je, barem u vjerskim osnovama, ujedinio devedeset posto ummeta tokom devedeset posto svoje historije.
Da bismo razumjeli našu modernu i uveliko rastuću situaciju razjedinjenja, od velike je pomoći da izbliza sagledamo razloge koji su nas podijelili u davnoj prošlosti. Bilo je mnogo takvih razloga, neki od njih bili su vrlo ekscentrični, dok su samo dva uzela oblik velikih ideoloških pokreta koji su se aktivno suprotstavljali većinskim dogmama i učenjima. Ti pokreti iz dobrih razloga dobiše nazive: haridžizam i šiizam. Suprotno sunizmu, oba pokreta proizvela su veliki broj manjih grupica i potpokreta, ali, i pored toga, ostadoše prepoznatljive heterodoksne tradicije, zbog njihove sposobnosti da izraze dva velika odstupanja od većinskog mišljenja u ključnom pitanju izvora vjerskog autoriteta u islamu.
Suočeni s onim što su vidjeli kao moralni pad među ranijim halifama, pristalice Alije, r.a., nakon njegove smrti razviše teoriju religijskog autoriteta, koja je izašla iz okvira prijašnje vjerske ravnopravnosti postavkom karizmatičkog nasljedstva imama. Nećemo se ovdje baviti ispitivanjem da li je ova ideja nastala putem istočno-kršćanskih utjecaja ranih prelaznika na islam koji su bili podstaknuti idejom mističnog apostolskog naslijeđa Krista, dar koji je crkvi dao jedinstvenu moć čitanja njegovih misli za slijedeće generacije. Ono što treba naglasiti jeste to da se šiizam, u svojim bezbrojnim oblicima, razvio kao odgovor na gubitak definitivnog vjerskog autoriteta u ranom islamskom društvu. Kako je vrijeme pravovjernih halifa došlo svome kraju, a umejjevički vladari se više nego očigledno udaljiše od načina života koji se od njih očekivao kao od “vladara pravovjernih”, oštro razjedinjene i još nezasnovane škole fikha izgledale su neadekvatne kao izvori jakog i jednoobraznog autoriteta u vjerskim pitanjima. Ovako je nastala neodoljiva ideja “nepogrješivog imama”.
Ova interpretacija razvoja imamizma također nam pomaže da objasnimo drugu veliku fazu u razvoju šiizma. Nakon uspjeha sunitskog preporoda u petom stoljeću, kada je sunizam postao potpuno skladan sistem, šiizam je doživio eklipsu. Njegovo ekstremno krilo, predstavljeno ismailijama, zadobilo je težak udarac od imama El-Gazalija, čija knjiga Skandali batinija prvo opisuje te onda razarajućom snagom pobija njihove tajne doktrine. Ovaj pad šiizma zaustavljen je tek nakon polovine sedmog stoljeća, kada su mongolske horde pod vodstvom Džingis-hana napale i razorile tada centralna područja islama. Navala je bila nezamislivo gruba i osora. Spominje se, naprimjer, da je od stotinu hiljada stanovnika grada Herata samo njih četrdeset uspjelo ispuzati iz zapaljenih ruševina i preživjeti to pustošenje. Ubrzo nakon ovog vala brutalnog nasilja novopristalice islama, turkmenski seljaci, nastanili su se na tom području. U gradovima gdje je sunijska ulema pobijena, u atmosferi straha, turbulencije te očekivanja smaka svijeta, oni se okrenuše ekstremnim oblicima šiitskog vjerovanja. Trijumf šiizma u Iranu, zemlji nekoć lojalnoj sunizmu, datira još od tog bolnog perioda.
Drugi veliki pokret u ranim fazama islama bio je pokret haridžita, ova riječ doslovno znači: “izlaznici”. Ovako su nazvani zato što su se izdvojili iz redova Alijine, r.a., vojske u borbi protiv Muavije, r.a., nakon što je Alija, r.a., pristao na arbitražu. Izvikujući kur’anski slogan: “Sud pripada jedino Allahu” borili su se protiv Alije, r.a., i njegove vojske, koja je u svojim redovima brojala mnogo poznatih ashaba, sve do trideset i osme godine, kada su poraženi u Bici kod Nehrevana. Navodi se da je tada pogubljeno oko deset hiljada haridžita.
Unatoč uništenju prvih haridžita, haridžizam kao pokret je ostao. U svojoj biti bio je dijametralno suprotan šiizmu i odbacivao je bilo kakvu postavku nasljednog ili karizmatičkog rukovodstva, insistirajući da rukovodstvo vjerničkog društva treba biti birano samo po bogobojaznosti. Nažalost, bogobojaznost je bila ispitivana veoma rudimentarnim mjerilom: naime, raniji haridžiti bili su poznati po ekstremnoj disciplini u svojim ibadetima i po veoma oštrom stavu da musliman koji počini veliki grijeh postaje nevjernik. Ovaj stav o tekfiru (proglašavanju muslimana nevjernicima) bio je dovoljna dozvola haridžijskim grupacijama, koje su boravile u dalekim planinama Huzestana, da iznenada napadaju muslimanske nastambe koje su priznavale autoritet Emevija. Tokom ovih operacija, svi oni koji nisu pripadali haridžitima bili su rutinski masakrirani, što je, naravno, prouzrokovalo nemilosrdnu odmazdu emevijskih generala, kao što je bio Hadždžadž ibn Jusuf. Unatoč očiglednom neuspjehu u zacrtanim ciljevima, haridžijski napadi su se i dalje nastavljali. Tako je Ibn Muldžim, jedan od preživjelih iz Bitke kod Nehrevana, uspio ubiti halifu Aliju, r.a. Slično, hadiski učenjak imam El-Nesai, autor jedne od najpoznatijih zbirki hadisa, ubijen je od haridžijskih fanatika u Damasku, 303./915. godine.
Kao i šiizam, haridžizam je prouzrokovao mnogo nestabilnosti u Iraku i centralnoj Aziji, a ponekada i u drugim područjima, sve do četvrog i petog stoljeća po Hidžri. Nešto historijski značajno dogodilo se upravo tada. Sunizam je uspio ujediniti se u oblik jednog detaljnog sistema koji je bio izvrsno uređen i više nego očigledno postao put velike većine učenjaka, dok je naklonost prema rivalnim pokretima skoro nestala.
Šta se ustvari desilo? Sunizam, zauzimajući sredinu između dva ekstrema: egaliteranskog haridžizma i hijerarhijskog šiizma, već je odavno bio zaokupljen raspravama o svom konceptu autoriteta. Za sunije, po definiciji, autoritet je bio viđen u Kur’anu i sunnetu. Ipak, suočeni s brojnom grupom hadisa razasutih u razne oblike i predanja, prouzrokovanih hidžrama ashaba i tabiina širom islamskog svijeta, učenjaci su često imali poteškoća pri interpretaciji sunneta. Čak i kada se vjerodostojni hadisi izdvoje iz tog obilnog materijala koji se sastojao od nekoliko stotina hiljada hadisa, uvidjelo bi se da su neki od njih proturječni međusobno ili čak proturječni kur’anskim ajetima. Bilo je očigledno da jednostavni pristupi, kao što je bio haridžijski, naime, uspostavljanje malih korpusa hadisa te izvlačenja (indukcije) doktrina i propisa direktno iz njih, nisu nikako mogli biti uspješni. Unutarnje suprotnosti bile su mnogobrojne, a interpretacija zasnovana na njima prekomplikovana, tako, ne dopuštajući kadijama da donose sudove čisto otvarajući Kur’an i hadiske zbirke na odgovarajuću stranicu.
Razlozi na kojima se zasnivaju slučajevi očiglednih suprotnosti među brojnim objavljenim tekstovima, kritički obrađenim od učenjaka, proizveli su česte debate među islamskim misliocima koji su bili nadareni fotografskim memorijama. Velikim dijelom, nauka principa islamskog prava (usuli-fikh) razvila se upravo s namjerom da osigura jedan konzistentan mehanizam za rješavanje ovih proturječnosti na način koji je lojalan osnovnim duhovnim karakteristikama islama. Izraz t‘arud al-adilla (međusobna proturječnost dokaza) poznat je svim studentima usuli-fikha kao jedan od najosjetljivijih i najkomplikovanijh pravnih pojmova. Rani učenjaci, kao što je Ibn Kutejbe, smatrali su neophodnim da napišu zasebna djela o ovoj temi.
Učenjaci usuli-fikha uzeli su za svoju početnu pretpostavku da proturječnosti među objavljenim tekstovima nisu ništa više do proturječnosti u interpretaciji, i da ne mogu predstavljati nikakav oblik nekoherentnosti Božije poruke prenesene od Vjerovjesnika, a.s. Poruka islama bila je kompletno prenesena prije njegove smrti, a funkcija učenjaka kasnijih vremena bila je vezana isključivo za interpretaciju, a ne za amandman.
Svjestan ovoga, islamski učenjak započinje rješavanje problematičnih tekstova primjenom jedne serije preliminarnih akademskih testova i metoda rješavanja. Sistem razvijen od ranijih učenjaka jeste da ako dva ajeta ili hadisa izgledaju proturječna, kao prvo, učenjak mora analizirati tekstove jezički kako bi ustanovio da li proturječnost dolazi od greške u jezičkoj interpretaciji. Ako proturječnost ne može biti otklonjena ovom metodom, onda pravnik mora pokušati ustanoviti, oslanjajući se na niz jezičkih, pravnih i historiografskih tehnika, da li jedan od tekstova podliježe specifikaciji (tahsis), tj. Da li vrijedi samo pod posebnim uvjetima, i tako postaje specifičan izuzetak u odnosu na opći princip koji je jasno izrečen u drugim tekstovima. Pravnik također mora preispitati snagu izvora prenesenih tekstova, uvažavajući princip da će bilo koji kur’anski ajet nadjačati hadis koji je prenesen do nas samo s jednim isnadom (lancem prenosilaca) - vrsta hadisa poznata kao ahadi - kao što će nadjačati i hadis prenesen s više isnada (mutevatir ili mešhur). Ako nakon upotrebe ovih mehanizama pravnik uvidi da je proturječnost još prisutna, onda on mora istražiti mogućnost da li jedan od tekstova podliježe formalnoj derogaciji.
Princip nesha jeste samo jedan od primjera kako je sunijska ulema, tokom obrade delikatnog predmeta proturječnosti dokaza, zasnovala svoj pristup na tekstualnim metodama koje su mnogo puta bile priznate još za vrijeme Poslanika, s.a.v.s. Ashabi su znali putem idžmaa (konsenzusa) da je Poslanikovo učenje bilo božanski uobličeno kako bi se nosilo s njihovim napretkom u procesu izlaska iz divljine paganizma ka umjerenom i milostivom putu monoteizma.
Najpoznatiji primjer ovoga jeste postepena zabrana vina, koje je prvo postalo nepreporučeno, zatim ograničeno te konačno zabranjeno. Drugi primjer vezan je za još jednostavniji princip, propisani namaz, koji je u početku islama bio obavezan dva puta dnevno, a da bi, nakon Mi‘radža, ta obaveza bila povećana na pet. Također, isti je slučaj i s privremenim brakom (mut‘a), koji je bio dozvoljen u ranim fazama islama da bi kasnije, kada su se društvene prilike poboljšale, poštivanje žena povećalo te moral očvrsnuo, postao zabranjen. Većina drugih primjera derogacije zabilježena je najviše u periodu odmah poslije Hidžre, kada se islamska država počela osnivati.
Postoje dvije vrste nesha: eksplicitna/jasna (sarih) i implicitna/nejasna ili skrivena (dimni). Prva vrsta da se lahko uočiti zbog toga što u sebi sadrži izraze ili fraze koje specificiraju da je prijašnji propis promijenjen, odnosno derogiran. Primjer ovoga jeste kur’anski ajet (2, 144) u kojem se naređuje vjernicima da se tokom namaza okreću ka časnoj Kabi, umjesto Jerusalemu. U hadiskoj literaturi nalazimo više primjera. Tako, npr., u hadisu koji prenosi imam Muslim stoji: “Bio sam vam zabranio da posjećujete kabure, ali od sada bi ih trebali (možete) posjećivati.” Komentarišući ovaj hadis, ulema Hadisa pojasnila je da je u ranim fazama islama, kada je ideolopoklonička praksa bila još svježa u sjećanjima ljudi, posjećivanje kabura bilo zabranjeno zbog straha da neki od novopristalih muslimana ne počine širk (idolopoklonstvo). Međutim, kako su muslimani postajali čvršći u svome monoteizmu, ova je zabrana viđena kao nepotrebna, tako da je danas muslimanima preporučeno da posjećuju mezarja da bi učili dove umrlima i bili podsjećani na ahiret.
Analiza tekstova druge vrste nesha jeste suptilnija, te je, kao takva, često zahtijevala sve umijeće ranijih učenjaka. Kod ove vrste derogacije riječ je o tekstovima koji ili u potpunosti ukidaju ranije objavljene ili ih modifikuju u biti, ali bez jasne naznake da se to ustvari desilo. Učenjaci navode mnogo primjera ove vrste, uključujući dva ajeta iz sure El-Bekare (2, 240 i 2, 234) koji iznose dvije različite instrukcije u vezi vremenskog trajanja iddeta hudovice. U hadiskoj literaturi često se navodi primjer u kojem imam Muslim prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., jednom prilikom klanjao sjedeći jer je bio opterećen nekom bolesti, te da je rekao ashabima da i oni trebaju klanjati sjedeći iza njega, dok, drugo predanje, koje također prenosi imam Muslim, bilježi da su ashabi jednom prilikom klanjali stojeći iza Poslanika, s.a.v.s., koji je imamio sjedeći. Očigledna kontradikcija otklonjena je opreznom hronološkom analizom koja pokazuje da se drugi incident dogodio nakon prvog, i tako ostao važeći.
Tehnika identifikacije nesha omogućila je učenjacima da razriješe većinu prepoznatih slučajeva proturječnosti dokaza (tearud el-edille). Dakle, od uleme se zahtijeva rigorozno i detaljno znanje ne samo hadiskih disciplina nego historije, sire, kao i mišljenja ashaba i drugih učenjaka ukoliko su vezana za prilike koje okružuju porijeklo i egzegezu hadisa o kojem je riječ. Tako, u nekim slučajevima muhaddisi su znali putovati čitavim islamskim svijetom da bi saznali traženu informaciju vezanu za samo jedan hadis.
Kada i pored svih napora derogacija ne može biti dokazana, ulema je uvidjela potrebu uvođenja drugih testova, od kojih je najvažnija analiza metna (tj. samog teksta hadisa). “Jasne” (sarih) izreke imaju prednost nad “aluzivnim” (kinaja); isto tako “definitivne” (muhkem) riječi nad riječima koje imaju dvosmisleno značenje, kao što su: “protumačene” (mufesser), “skrivene” (hafi) i “problematične” (muškil). Ponekad može biti čak neophodno da se usporede stavovi prenosilaca hadisa koji su u konfliktu, tako, dajući prednost izjavi osobe koja je bila direktnije uključena u slučaj. Poznati primjer ovoga jeste hadis koji prenosi Mejmuna, r.a., a u kojem stoji da se njome Poslanik, s.a.v.s., oženio dok nije bio muhrim na hadžu. Dakle, uzimajući u obzir da se hadis odnosio na osobu koja ga i prenosi, Mejmuninom, r.a., predanju data je prednost nad Ibn Abbasovom, r.a., u kome stoji da se njome Poslanik, s.a.v.s., oženio dok je bio muhrim.
Postoje mnoga druga pravila, kao što je pravilo da zabrana ima prednost nad dopuštenjem. Slično, hadisi koji su u međusobnoj suprotnosti mogu se razriješiti korištenjem fetve jednog od ashaba, naravno nakon pažljive uporedbe i ispitivanja ostalih relevantnih fetvi. Konačno se može upotrijebiti kijas (analogija). Primjer kijasa jesu različita predanja o strukturi namaza za vrijeme pomračenja sunca (salatul-kusuf), u kojima se spominje različit broj rukua i sedždi. Nakon preciznog istraživanja predanja i nemogućnosti razrješavanja problema bilo kojom od prethodnih metoda ulema je primijenila metodu analognog rasuđivanja. Tako, iz činjenice da je obred nazvan “namazom”, zaključili su da uobičajena forma namaza treba biti slijeđena, tj. jedan ruku i dvije sedžde, a da drugi hadisi trebaju biti odbačeni.
Ova pažljiva artikulacija metoda razrješavanja konfliktirajučih izvora, inače veoma vitalna za precizno izvlačenje šerijatskih propisa, prije svih, djelo je imama Šafija. Suočen sa zabunama i neslogom pravnika njegovog vremena, a odlučan da uspostavi dosljednu metodologiju koja bi omogućila utemeljenje fikha u kojem bi mogućnost greške bila smanjena na najmanju moguću mjeru, Šafi je napisao izvanredno djelo Risalu (poslanica usuli-fikha). U kratkom vremenu, njegove su ideje uzete, i to u različitim domenima, od pravnika drugih velikih pravnih tradicija; a i dan-danas su veoma bitna (fundamentalna) za formalnu aplikaciju Šerijata.
Šafijev sistem umanjivanja pogreški prilikom iscrpljivanja islamskih propisa iz mase dokaza postao je poznat kao usuli-fikh (principi fikha). Kao i druge formalne akademske discipline u islamu, ovo nije bila novotarija u negativnom smislu, nego dorada već dobro zapaženih principa iz vremena prvih muslimana. S vremenom, svaka veća sunijska interpretacijska tradicija uspjela je kodificirati svoju zasebnu varijantu zasnovanu na ovim “korijenima/principima” (usul), tako ponekad proizvodeći različite “grane” (furu, tj. specifične praktične propise). Unatoč tome što su debate proizvedene iz ovih otcjepljenja znale biti energetične, ipak su bile nebitne kada se uporede s ogromnim sektaškim i pravnim neslaganjima koja su se pojavila za vrijeme prva dva stoljeća islama, prije nego što ih je nauka usuli-fikha spriječila.
Unatoč tome što su imami: Ebu Hanifa, Malik ibn Enes, Šafi i Ibn Hanbel viđeni kao osnivači velikih tradicija, koje bismo ukratko mogli opisati kao “sofisticirane tehnike za izbjegavanje novotarija”, same tradicije bile su kompletno sistematizirane tek od učenjaka kasnijih generacija. Naime, sunijska ulema prepoznala je vrlo brzo brilijantnost četverice imama, tako da krajem trećeg stoljeća po Hidžri skoro ni jedan učenjak nije slijedio neku drugu školu, osim njihove četiri škole fikha. Veliki stručnjaci hadisa također su bili lojalni jednoj ili drugoj školi od ove četiri, a posebno Šafijevoj.
Ipak, unutar svakog mezheba, vodeća ulema je i dalje unapređivala i prečišćavala kako “korijene-osnove”, tako i “grane-detalje” njihovih tradicija. U nekim slučajevima, historijski uvjeti su to učinili ne samo mogućim nego nužnim. Naprimjer, učenjaci hanefijske škole, koja je zasnovana na temeljima ranijih legalnih škola Kufe i Basre, bili su oprezni kad je riječ o broju hadisa koji su kružili Irakom, iz razloga što je upravo tada vladalo izmišljanje hadisa prouzrokovano jakim sektaškim utjecajima. Naravno, kasnije, kada su hadiske zbirke Buharija, Muslima i drugih postale dostupne, dolazeće generacije učenjaka hanefijskog mezheba su prilikom formulisanja i revizije njihovog mezheba usvojili i uzeli u obzir čitav korpus hadisa. Ovaj proces trajao je oko dva stoljeća, sve dok mezhebi nisu dostigli stepen zrelosti u četvrtom i petom stoljeću po Hidžri.
U to vrijeme, stav tolerancije i lijepog međumezhebskog mišljenja postao je općeprihvaćen. Ovo je formulisano od imama El-Gazalija, inače autora četiri udžbenika u šafijskom pozitivnom pravu, te djela pod nazivom El-Mustesfa, naširoko proglašenog kao najunapređenije i najpažljivije djelo iz oblasti usuli-fikha. Zbog njegove naveliko poznate brige za iskrenošću i averzije prema iskazivanju učenjačkih rivaliteta, Gazali je strogo odbio, po njegovim riječima, “fanatičku vezanost za jedan mezheb”.
Iako je muslimanu obavezujuće da slijedi jedan od priznatih mezheba kako ne bi podlegao opasnosti pogrešnog interpretiranja objavljenih tekstova, on nikada ne smije pasti pod utisak da je njegov mezheb kategorički superiorniji u odnosu na druge. Uz nekoliko neznatnih izuzetaka, krajem osmanskog perioda, veliki učenjaci islama slijedili su ovaj duh postavljen od imama El-Gazalija i tako poštivali mezhebe drugih. Svako ko je studirao kod uleme koja gaji islamsku tradiciju dobro je upoznat s ovom činjenicom.
Evolucija četiri mezheba nije se zaustavila, kao što to neki orijentalisti sugerišu, niti kapacitet za refiniranje ili sveobuhvatnost praktičnog prava. Naprotiv, sofisticirani mehanizmi bili su dostupni, koji ne samo da su dozvolili kvalifikovanim pojedincima da samoautorativno izvode propise Šerijata iz Kur’ana i sunneta nego su ih i zadužili da to rade. Po mišljenju većine učenjaka, ekspertu koji je potpuno usavršio poznavanje izvora Šerijata i zadovoljio razne učenjačke kriterije nije dopušteno slijediti predominantne propise njegovog mezheba, nego mora lično izvoditi propise iz objavljenih tekstova. Ovakav pojedinac poznat je kao mudžtehid, izraz izveden iz veoma poznatog hadisa Muaza ibn Džebela.
Malo ko bi porekao da osoba koja zanemari ustanovljeno mišljenje eksperta u vjeri, u želji da se direktno osloni na Kur’an i sunnet, mora biti učenjak velikog kalibra. Opasnost pogrešnog razumijevanja šerijatskih izvora od običnih ljudi, koje vodi uništavanju Šerijata, vrlo je stvarna. To se može vidjeti kroz neslaganja i sukobe koji su ugrozili ranije muslimane u periodu prije uspostave mezhebā (ortodoksnih škola). Imajući u vidu da su neke religije prije islama bile iskvarene neadekvatnim tumačenjem objavljenih tekstova, bilo je veoma bitno (vitalno) da se islam sačuva od slične sudbine.
Tako, s namjerom da sačuvaju Šerijat od opasnosti inovacija, učenjaci usula postavili su veoma striktne uvjete koji moraju biti zadovoljeni od svake osobe koja želi steći pravo osobnog idžtihada. U uvjete spada:
- a) poznavanje arapskog jezika, kako bi se umanjila mogućnost pogrešne interpretacije Objave na čisto jezičkom nivou;
- b) izvrsno poznavanje Kur’ana i sunneta i okolnosti prilikom objave svakog ajeta i hadisa, u kombinaciji sa poznavanjem kur’anskih i hadiskih komentara te vladanje gore spomenutim tehnikama interpretacije;
- c) znanje posebnih disciplina u hadisu, kao što je provjera seneda i analiza metna hadisa;
- d) poznavanje mišljenja ashaba, tabiina i velikih imama, kao i mišljenja i rezonovanja koja su objašnjena u udžbenicima fikha, a posebno slučajeva gdje je dostignut konsenzus (idžma);
- e) poznavanje nauke o pravnoj analogiji (kijas), njenih vrsta i uvjeta;
- f) poznavanje svoje zajednice i njenog javnog interesa (masleha mursele);
- g) poznavanje općih nakana/ciljeva Šerijata (mekasid);
- h) visoki stepen inteligencije i pobožnosti u kombinaciji sa svojstvima milostivosti, blagosti i skromnosti.
Učenjak koji je upotpunio ove uvjete može biti smatran mudžtehidom u Šerijatu (mudžtehid fil-šer) i nije mu obavezujuće ili čak dozvoljeno slijediti postojeći autoritativan mezheb. Ovo je ono što su veliki imami govorili svojim izvanrednim učenicima, zabranjujući im da ih nekritično imitiraju. Ali, za puno veći broj učenjaka, čije iskustvo nije dostiglo takve visine, postoji mogućnost da postanu mudžtehidi u svojim mezhebima (mudžtehid fil-mezheb). To je, dakle, učenjak koji ostaje povjeren općoj doktrini svoga mezheba, ali ima pravo donositi različita mišljenja od već usvojenih mišljenja unutar mezheba. U udžbenicima se spominje znatan broj učenjaka ovoga ranga od kojih izdvajamo: Kadi Ibn Abdul-Berra, među malikijama; imama En-Nevevija među šafijama; Ibn Abidina, među hanefijama, i Ibn Kudamu među hanbelijama. Svi su ovi učenjaci sami sebe smatrali sljedbenicima fundamentalnih principa interpretacije njihovih mezheba, ali je zabilježeno da su donijeli mnoštvo novih fetvi unutar tih mezheba. Imami mudžtehidi su upravo ovakvim stručnjacima upućivali svoje savjete u vezi s idžtihadom. Često navedeni primjer jeste naredba koju je imam Eš-Šafi upućivao svojim sljedbenicima: “Ako pronađete hadis koji je kontradiktoran mojoj fetvi, onda slijedite hadis.” Dakle, očigledno je da su ovakvi savjeti bili upućivani visoko obrazovanim učenicima imama i da nisu bili namijenjeni neobrazovanim masama. Naime, imam Eš-Šafi nije se obraćao grupi mesara, stražara i hamala (vodiča magaraca)!
Učenjaci usula navode i druge kategorije mudžtehida, ali je razlika među njima vrlo mala i nerelevantna za naša vremena. Ostale kategorije se prakično mogu svesti na brojku od dva: muttabi, tj. slijedbenik koji slijedi svoj mezheb i svjestan je tekstova Kur’ana i Hadisa, kao i rezonovanja tog mezheba, i mukallid, tj. emulator koji se naprosto prilagodi (adaptira) mezhebu čisto iz povjerenja u njegove učenjake, dakle, ne morajući poznavati detalje rezonovanja svih propisa, kojih, inače, ima na hiljade.
Očito je da je mukallidu preporučljivo da nauči onoliko formalnih dokaza u mezhebu koliko je on, ili ona, u mogućnosti. Također je očito da svaki musliman ne može biti učenjak, jer bavljenje naukom oduzima dosta vremena, a za ummet, da bi pravilno i dobro funkcionisao, većina ljudi mora imati različite poslove, naprimjer poslove računovođe, vojne, prehrambene, itd. Od njih se, naime, ne očekuje da postanu veliki učenjaci, čak i ako pretpostavimo da svaki od njih posjeduje potrebnu inteligenciju (za to). U časnom Kur’anu stoji da se manje učeni vjernici trebaju osloniti na kvalifikovane eksperte koji posjeduju znanje: Pitajte sljedbenike Knjige ako ne znate (16, 43) (prema mišljenju učenjaka “sljedbenici Knjige” jesu ulema). U drugom ajetu, muslimanima je naređeno da oforme i održavaju grupu stručnjaka koji pružaju ispravne upute onima koji nisu stručnjaci: ...Neka se po nekoliko njih iz svake zajednice njihove potrudi da se upute u vjerske nauke i neka opominju narod svoj kada mu se vrate, da bi se Allaha pobojali (9, 122). Uzimajući u obzir obim potrebnog znanja da bi ispravno razumjeli objavljene tekstove, te snažne opomene koje se navode protiv pogrešne interpretacije Objave, očito je da su obični muslimani dužni slijediti mišljenje eksperata umjesto pukog oslanjanja na njihovo lično rezonovanje i ograničeno znanje. Ova dužnost bila je veoma jasna prvim generacijama muslimana; halifa Omer, r.a., slijedio je neka mišljenja Ebu Bekra, govoreći: “Ja bih se stidio pred Bogom da se raziđem u mišljenju s Ebu Bekrom.” A Ibn Mesud, r.a., pored toga što je bio mudžtehid, u punom smislu riječi, imao je običaj slijediti Omera, r.a. Po Ša‘biju: “Od svih ashaba Poslanika, s.a.v.s., njih šest je davalo fetve narodu: Ibn Mesud, Omer ibn el-Hattab, Ali ibn (Ebu) Talib, Zejd ibn Sabit, Ubejj ibn Ka‘b, Ebu Musa el-Eš‘ari, a od ovih šest trojica bi povlačila svoja mišljenja u korist druge trojice: Abdullah ibn Mesud u korist Omera, r.a., Ebu Musa u korist Alije i Zejd u korist Ubejja ibn Ka‘ba.
Stav da je osobi preporučljivo da se, umjesto na sebe, osloni na uglednog imama kao njegovog vodiča ka sunnetu, posebno je obavezujući u zemljama gdje su muslimani manjina, npr. U Velikoj Britaniji, gdje ionako vrlo mali procenat ima pravo na izbor. Jednostavno, ukoliko osoba ne poznaje arapski jezik, iako namjerava pročitati sve hadise vezane za neki poseban slučaj, to neće moći. Od brojnih razloga nabrojimo samo sljedeće: dužina i brojnost hadisa te činjenica da je ne više od deset osnovnih zbirki hadisa prevedeno na engleski jezik. Ovo znači da se propušta preko tri stotine ostalih zbirki, među kojima je veliki broj poznatih i utjecajnih zbirki, kao što su: Musned imama Ahmeda ibn Hanbela, Musannef Ibn Ebu Šejbe, Sahih Ibn Huzejme, Mustedrek El-Hakima i dr., koje sadrže veliki broj vjerodostojnih hadisa koji se ne nalaze u Buharijevoj, Muslimovoj i drugim do sada prevedenim zbirkama. Iako bismo zamislili da su postojeći prijevodi u potpunosti tačni, veoma je jasno da vađenje šerijatskih propisa direktno iz Kur’ana i sunneta ne može biti pokušano od onih koji ne poznaju arapski jezik. Pokušati izgraditi Šerijat oslanjajući se samo na hadise koji su prevedeni na engleski jezik značilo bi ignorisanje i srezivanje velikog dijela sunneta, vodeći ka ozbiljnim iskrivljenostima.
Navedimo dva primjera: Sunni-mezhebi u njihovim propisima za vođenje legalnih slučajeva položili su princip da kanonske kazne (hudud) ne bi trebale biti izrečene u slučajevima gdje postoji i najmanje sumnje, te da kadija treba uvijek težiti da dokaže njeno postojanje. Amater, čitajući šest vjerodostojnih zbirki hadisa (kutubu-sitte), neće pronaći uvjerljivu potvrdu za ovaj princip koji je zasnovan u mezhebu na osnovu hadisa zabilježenog u Musannefu Ibn Ebu Šejbe, Musnedu El-Harisija i Musnedu Museddeda ibn Muserhada. U tekstu hadisa stoji: “Odbacite kazne (hudud) zbog postojećih sumnji.” Imam El-San’ani, u svojoj knjizi El-Ensab, navodi okolnosti ovog hadisa: “Jedan čovjek nađen je pijan, te je doveden Omeru, r.a., koji je naredio da se poduzme izvršenje kazne (hadd) u iznosu od osamdeset udaraca bičem. Nakon kažnjavanja, čovjek je rekao: “Omere, pogrešno si postupio prema meni! Ja sam rob!” (Robovi dobijaju upola kazne). Čuvši to, Omer, r.a., bio je ozbiljno ožalošćen te je tada izrekao hadis Poslanika: “Odbacite kazne (hudud) zbog postojećih sumnji.”
Drugi primjer jeste praštanje grijeha onima za koje se hadžija pomoli tokom hadža. Ovo je osnova slijedećeg hadisa: “Oprost grijeha zagarantovan je hadžiji kao i onima za koje se hadžija moli.” Ovaj hadis nije zabilježen u zbirkama koje su do sada prevedene na engleski jezik, ali je, s vjerodostojnim senedom, zabilježen u mnogim drugim zbirkama, uključujući djela El-Mu’džem es-sagir, od Taberanija, i Musned, El-Bezzara.
Zbog straha od pogrešne interpretacije islamskog prava, većina prijašnjih učenjaka - zasigurno preko 99% - lojalno je pripadala određenom mezhebu. Istina je da se u problematičnom četrnaestom stoljeću pojavio mali broj opozicionara, kao što su Ibn Tejmija i Ibn el-Kajjim; ali čak ni ovi pojedinci nisu nikada preporučili polu-školovanom muslimanu da praktikuje idžtihad bez pomoći stručnjaka. U bilo kojem slučaju, pored toga što su ovi autori u posljednje vrijeme preporođeni i učinjeni istaknutim, njihov utjecaj na ortodoksnu nauku klasičnog islama bio je nebitan, što se vidi iz malog broja rukopisa njihovih radova sačuvanih po poznatim bibliotekama islamskog svijeta.
Ipak, socijalni nemiri prošlog stoljeća donijeli su veliki broj pisaca koji su zastupali napuštanje autoritativne nauke. Najistaknutije ličnosti ove kampanje bili su: Muhammed Abduhu i njegov učenik Muhammed Rešid Rida. Omamljeni trijumfom Zapada i potajno informisani putem ličnog, veoma dokumentovanog, učešća u pokretu masona, oni su urgirali od muslimana da skinu “okove taklida” i odbace autoritet mezheba. Danas, u nekim arapskim prijestonicama, posebno tamo gdje je urođena tradicija ortodoksne nauke oslabljela, veoma je normalno vidjeti mlade Arape kako pune svoje domove zbirkama hadisa koje im dođu do ruku, izučavajući ih uvjereni da će oni tačnije interpretirati ovu obilnu i kompleksnu literaturu od imama El-Šafija, imama Ahmeda i drugih velikih imama. Ovaj neodgovoran pristup, sada uveliko rasprostranjen, otvara vrata mišljenjima koja su ozbiljno ugrozila jedinstvo, kredibilitet i uspjeh islamskog pokreta, i isprovocirala oštre rasprave oko stvari koje su veliki imami razbistrili prije više od hiljadu godina. Danas se često mogu vidjeti aktivisti koji kruže džamijama kritikujući druge vjernike za ono za što oni vjeruju da je neispravno u njihovom ibadetu, čak i kada njihove žrtve slijede stavove nekog od vodećih imama fikha.
Neprijatna farizejička atmosfera akumulirana ovom aktivnošću ima za posljedicu odbijanje velikog broja manje privrženih muslimana da ikako dođu u džamiju. Danas se skoro niko ne prisjeća mišljenja prijašnje uleme da musliman treba tolerisati različite interpretacije sunneta ukoliko su to mišljenja uglednih učenjaka. Sufjan el-Sevri kazao je: “Ako vidiš čovjeka koji radi nešto oko čega postoji rasprava među učenjacima, a za što ti misliš da je zabranjeno, ne bi mu trebao zabraniti da to radi.” Naravno, alternativa ove stavke jeste nejedinstvo i žestoka mržnja koja će iznutra otrovati muslimansko društvo. U globalnoj kulturi, nastaloj pod zapadnim utjecajima, gdje se ljudi od malehna podstiču da “misle za sebe” i da preispituju već zasnovani autoritet, ponekad može biti vrlo teško skupiti dovoljno skromnosti da se prepoznaju svoje lične granice mogućnosti. Mi smo svi pomalo kao faraon: naš se EGO urođeno protivi ideji da je bilo ko drugi inteligentniji ili učeniji od nas. Uvjerenje da su obični muslimani, čak i ako ne poznaju arapski jezik, kvalifikovani da izvlače propise Šerijata sami za sebe, jeste ustvari pravi primjer kako se ovaj egotizam nekontrolisano širi. Za mlade ljude, ponosne svojim ličnim rasuđivanjima, neupoznate s komplikovanošću izvora i briljantnosti prave uleme, ovo može biti vrlo efektivna zamka koja će se završiti skretanjem s ortodoksnog puta islama i uvući ih u nenamjerni program provokacije dubokih podjela među muslimanima. Činjenica da su svi veliki učenjaci, uključujući stručnjake Hadisa, pripadali mezhebima i da su od svojih studenata također tražili da pripadaju mezhebima, izgleda da je zaboravljena. Samopoštovanje je izvojevalo veliku pobjedu nad jasnim razumom i islamskom odgovornošću.
Časni Kur’an naređuje muslimanima da koriste svoj um i sposobnost razmišljanja; a problematika slijeđenja kvalifikovane uleme jeste oblast u kojoj ovo čulo treba biti veoma oprezno upotrijebljeno. Osnovna tačka treba biti dobro prihvaćena; da nema kategoričke razlike između usuli-fikha i bilo koje druge specijalne nauke koja zahtijeva duži trening. Šejh Seid Ramadan el-Buti, u svojoj knjizi Ne-mezhebizam: najopasnija novotarija koja prijeti islamskom Šerijatu, artikulirao je ortodoksni odgovor protumezhebskom trendu, gdje također izražava posebnu volju upoređivanja usuli-fikha s medicinom. Ako je nečije dijete ozbiljno bolesno, on pita, da li svi za sebe trebaju tražiti dijagnozu ili lijek po knjigama medicine, ili se ista osoba treba uputiti već obučenom medicinskom osoblju? Očigledno je da razum diktira drugu opciju. Isto je tako i s pitanjima vjere koja su u stvarnosti bitnija i potencijalno rizičnija: bili bismo, dakle, bezvrijedni i neodgovorni ako bismo pokušali sami koristiti izvore i tako biti “svoje muftije”. Naprotiv, trebamo priznati da su osobe koje su provele svoje čitave živote studirajući sunnet i principe Šerijata mnogo manje sklone greškama nego što smo mi sami.
Ovome se može dodati još jedna metafora, ovoga puta posuđena iz astronomije. Naime, možemo uporediti kur’anske ajete i hadise sa zvjezdama. Golim okom nismo u stanju jasno vidjeti veliki broj zvjezda; znači treba nam teleskop. Ako smo naivni ili pak ponosni, možda ćemo pokušati napraviti jedan sami. Ali, ako budemo razumni i skromni, bit ćemo sretni da koristimo onaj koji je naša velika ulema već napravila, prefinjen, poliran i unaprijeđen generacijama velikih astronoma (uleme) nakon njih. Mezheb nije ništa više do dio precizne sprave pomoću koje možemo vidjeti islam s maksimalno mogućom jasnoćom. Ako budemo koristili naše lične sprave, onda će naši amaterski pokušaji zasigurno deformirati našu viziju.
Treći imidž može se upotrijebiti također. Neka stara građevina, naprimjer Plava džamija u Istanbulu, može izgledati nesavršena nekima koji u njoj klanjaju. Mladi entuzijasti (oduševljenici), goreći od želje da je učine još ljepšom i solidnijom građevinom (bez sumnje više po željenom trendu njihovog vremena) možda će doći do magacina i podruma koji leže pod tom strukturom, i, na osnovu njihovog razumijevanja principa arhitekture, pokušati premjestiti (izmijeniti) temelje i stubove koji drže tu ogromnu građevinu iznad njih. Oni, naravno, zbog lijenosti, neće zatražiti savjet dobro stručnih arhitekata – osim možda jednog ili dva, i to onih čija im se retorika dopada – niti će biti upućeni putem knjiga i memoara onih koji su stoljećima održavali izgradnju. Njihovo oduševljenje i ponos ih jednostavno zaokupe tako da nemaju vremena za ovakve stvari. Lutajući po podrumima, oni izvade njihove motike i svrdla i počnu raditi, ali sa slijepim entuzijazmom.
Naime, postoji stvarna opasnost da se sunizam tretira na sličan način. Odolijevajući teškim udarcima svoga neprijatelja, građevina je ostala uspravna stoljećima, i izgleda da samo iznutra ona može biti oslabljena. Bez sumnje, islam ima inteligentne neprijatelje kojima je ova činjenica dobro poznata. Spektakli nejedinstva i izazova koji su podijelili ranije muslimane, uprkos njihovoj superiornoj pobožnosti, čvrstoći i koheziji sunizma nakon finalne kodifikacije Šerijata kroz četiri mezheba, mora da su unijeli ideje u mnoge zle glave. Ovo nije nipošto sugestija da su oni koji napadaju priznate mezhebe svjesno oruđe neprijatelja islama, ali može donekle objasniti zašto će se njihov jaki publicitet i finansijska potpora nastaviti, dok ortodoksna alternativa nedostaje u sredstvima. Sada kada je svaki musliman ponosan mudžtehid i kada je taklid smatran grijehom, umjesto skromnom i potrebnom vrlinom, mišljenja koja su nanijela toliko boli u našoj ranoj historiji zasigurno će ponovo isplivati. Umjesto četiri mezheba u harmoniji imat ćemo milijardu mezheba u gorkim i arogantnim konfliktima. Briljantnija šema za rušenje islama nije mogla biti isplanirana.
Autor: Abdul-Hakim Murad