Pisati o temi Primjena općih načela šerijatskih propisa u medicini – pitanje transpalantcije organa zahtijeva veoma složni istraživački rad u kojem pojedinci krajnjim naporima pokušavaju dati konkretne odgovore na pitanje današnjeg doba. Jedan moderni medicinski zahvat gdje opravdanost ili neopravdanost ne nalazimo u jasnom kur'anskom tekstu. Zadatak je pronaći, definirati, razraditi i krajnje ozbiljno i konkretno dati stav islama ili Šerijata kao vjerozakona u vezi s nevedenim pitanjem. Ustvari, Kur'an i hadis transplantaciju niti dopuštaju niti osuđuju. Stoga ova tema i jeste osjetljiva u mnogim muslimanskim zemljama gdje postoje različiti pogledi, a poznato je da postoje razmimoilaženja u mišljenjima među fakihima. Uz napomenu da je rad podložan diskusiji, nastojat ću ponuditi odgovore na pitanja koja su pojasnili istaknuti islamski autoriteti, a neka od njih jesu:

  • Mišljenje šerijatskih pravnika i stavovi pravnih škola o doniranju organa
  • Pojam transplantacije i osnove za rješavanje problema
  • Forme ovog problema
  • Da li je muslimanu dozvoljeno da pokloni organ za života
  • Kada nije dozvoljeno po šerijatskom učenju darivanje organa
  • Doniranje organa nemuslimanu
  • Prodaja organa ne/dozvoljena
  • Oporuka za dio tijela
  • Je li dozvoljeno nasljednicima i prijateljima da poklone dio tijela njihovog umrlog
  • Pravo države da uzme organ radi spašavanja drugih bolesnika
  • Doniranje organa između pripadnika različitih religija
  • Presađivanje organa nečiste životinje u tijelo muslimana
  • Transplantacija reproduktivnog materijala

Sve su ovo brojne nedoumice koje se nameću u islamskom fikhu kao i ustanovama u ovom dobu jer u posljednjih 50-tak godina izdato je hiljade fetvi o ovoj problematici. Iskreno se nadam da ću svoje istraživanje na najbolji način predstaviti i dati doprinos u njenom boljem razumijevanju.

 

Mišljenje šerijatskih pravnika i stavovi pravnih škola o doniranju organa      

Važno je, na samom početku, navesti mišljenje šerijatskih pravnika o doniranju organa. Osnova u svim stvarima je dozvoljenost (el-aslu alel ibahati), za njih se ne mora imati šerijatski validan dokaz (delil), ali mora za ono što je zabranjeno. Ne postoji dokaz o zabranjenosti doniranja organa. Tačno je da je stvarni vlasnik ljudskog tijela Allah, dž.š., koji je vlasnik svega. Čovjek može donirati neki organ jednako kao što može pokloniti i dio svoga imetka, iako je u stvarnosti i taj imetak Božije vlasništvo. Imovina je Božiji dar i opskrba ljudima, pa opet čovjek daje zekat, donacije, trajne (vakufe), jednokratne, obavezne ili dobrovoljne sadake itd. Zašto ne bi mogao darovati dio svoga tijela kada se svi ljudi slažu da se može darovati krv? Bez krvi nema života pa opet je dozvoljeno darivanje. Jednako kao što je ženi dozvoljeno zadojiti dijete druge žene, svojim mlijekom. Općenito, doniranje organa je dozvoljeno u Šerijatu - naravno uz određene uvjete i na propisan način.[1]

Po hanefijskoj pravnoj školi koja, pozivajući se na djelo Medžma el-enhur, iznosi mišljenje je da je neprihvatljivo koristiti ljudske ili svinjske kosti u liječenju s obzirom na činjenicu da je zabranjeno zadobijanje bilo kojeg oblika koristi od njih. Također, u djelu Hašijjah ibn Abidin, navodi se da nije dopušteno prodati išta što proističe iz ljudskog tijela, npr. kosu ili nokte, jer oni čine konstitutivne dijelove ljudskog bića. Shodno tome, postaje obavezom za pojedninca da ih zakopa. Kada su u pitanju udovi, u djelu Fethu-l-kadir spominje se da bi odstranjivanje nečijeg uda od druge osobe zahtjevalo plaćanje pune krvarine od počinitelja - imajući u vidu čovjekov počastvovani položaj, uništenje bilo kojeg dijela ljudskog tijela jednako je uništenju cjelokupnog tijela.

Po malikijskoj pravnoj školi koja, pozivajući se na djelo Balagat el-salik, iznosi mišljenja da odrezivanje noktiju preminule osobe ili bilo kojeg dijela tijela (uključujući i kosu) nije dopušteno jer se ovi dijelovi smatraju svetim. Bilo bi to ustvari narušavanje svetosti tijela. U djelu Kavanin el-ahkam el-šer'ijje navodi se da nije dopušteno liječenje tijela onim što se smatra zabranjenim, na isti način kao što je zabranjeno onome ko je na rubu izgladnjelosti konzumiranje ljudskog mesa.

Po šafijskoj pravnoj školi koja, pozivajući se na djelo Mugni el-muhtadž, iznosi da je zabranjeno pribjegavati odsijecanju bilo kojeg dijela tijela tako da bi ga onaj koji pati od gladi mogao jesti - odsijecanjem jednog dijela čovjekovog tijela zbog koristi druge osobe pogoršava se stanje tog čovjeka.

Po hanbelijskoj školi koja, pozivajući se na djelo Keššaf el-kina, iznosi mišljenje da bi onome čiji je život u opasnosti zbog pretjerane izgladnjelosti, bilo nedopušteno ubiti ljudsko biće, bilo kojeg uvjerenja - musliman, nemusliman ili zimmija - ili odsjeći dio tijela pa ga pojesti, su životi obojice podjednako sveti.   

Dva istaknuta islamska učenjaka koji su pisali protiv transplantacije organa jesu muftija Šafi iz Pakistana i dr. Abdusselam eš-Šukri iz Egipta. Djelo muftije Šafija je na urdu jeziku nosi naziv Insani azai ki painvankari, dok je djelo dr. Eš-Šukrija na arapskom i nosi naziv Nakl ve zira'a el-a'da el-ademijja min menzur islami. Muftija Šafi drži transplantaciju organa nedopuštenom na temelju sljedećih propisa: svetost ljudskog života, tijela; ljudsko tijelo je emanet (povjerena stvar); i konačno, ovakav bi postupak bio jednak pretpostavljanju ljudskog tijela materijalnim ciljevima.[2] Dr. Hasen Eš-Šazili kaže: „Čovjekov život, njegovo tijelo i sve što se veže za njegov organizam prava su Allaha Uzvišenog a ne prava čovjeka, on zato nema pravo da odustane od svog života ili nekog dijela tijela niti ima pravo da djeluje nad njim djelovanjem kojim se premješta vlasništvo preko kupoprodaje ili doniranja. Dokazi za to su sljedeći:

  1. Ranije smo objasnili da je vlasnik svega u kosmosu, a samim tim i čovjeka, Uzvišeni Allah, i čovjek nema starateljstvo nad tijelom, osim u granicama onoga što mu je Šerijat zacrtao, onoga što mu je dozvolio i ustupio.
  2. Allah, dž.š., naredio je čovjeku čuvanje života i čuvanje svakog dijela tijela propisujući kaznu za svakoga onoga ko uradi nešto protiv cijelog tijela ili nekog njegovog dijela kao što je to ranije objašnjeno.
  3. Mudri Zakonodavac propisao je kaznu za svakog onog ko nanese štetu sebi kao cjelini ili nekom svom dijelu kao što je to ranije objašnjeno.
  4. Mudri Zakonodavac propisao je kaznu svakome onome ko onemogući djelovanje nekog dijela tijela pa makar i određeno vrijeme kao što je to slučaj na primjer sa razumom pa se tako osoba koja pije vino kažnjava određenom kaznom.
  5. Čovjekova volja nema udjela u gubljenju života ili uništavanju nekog njegovog dijela bez obzira o kojem dijelu se radilo. El-Karafi kaže: 'A takođe i Njegovo zabranjivanje opojnih sredstava radi čuvanja koristi čovjeka u njegovoj funkcionalnosti, zabranjivanje krađe radi čuvanja njegovog imetka, bluda radi čuvanja njegovog potomstva, lažnog optuživanja radi čuvanja njegove časti, ranjavanja radi čuvanja funkcionalnosti organa, pa čak i da čovjek bude zadovoljan odustajanjem od tog prava to se neće smatrati zadovoljstvom. Njegovo odustajanje od ovih i sličnih prava koja im pribavljaju korist a koja su u osnovi Allahova prava jer ne otpadaju njihovim odustajanjem neće biti izvršeno zbog koristi koju mu pribavljaju i štete koju otklanjaju.'“[3]

 

Pored ove dvojice, transplantaciji su se usprotivili i šejh Eš-Š'aravi i Mustafa Mekki, ali mišljenje većine je da je to dozvoljen čin.

Pojam transplantacije i osnove za rješavanje problema

 

Transplantacija organa podrazumijeva prenošenje organa iz ljudskog tijela jednog čovjeka u tijelo drugog - npr. presađivanje ruke, bubrega ili srca. Ona predstavlja zamjenu nefunkcionalnog organa putem hirurške procedure kod bolesnika kod kojih je, iz nekog razloga, došlo do nepovratnog otkazivanja funkcije nekog vitalnog organa. Kako smo kazali, s obzirom na to da je ovo novo pitanje o kojem ne postoji direktan šerijatski tekst, za njega se veže grupa općih fikhskih pravila čije je poznavanje nužno kako bi se došlo do ispravnog rješenja:

 

  1. Najobuhvatnije pravilo vezano za ovu temu je pravilo pet osnovnih prava: pravo na čuvanje vjere, života, razuma, poroda i imetka. Važno je spomenuti da ulema ovim pravima dodaje i pravo na čast uzimajući u obzir svetost ljudskog bića. Dr. Muhammed Seid Ramadan El-Buti kaže: „Islamsko uzdizanje svetosti ljudskog bića i njeno čuvanje kroz šerijatske propise je potvrđena činjenica u koju ne sumnjaju ni istraživač niti pravnik. Stoga, čuvanje svetosti ljudskog bića primarno ulazi u okvir prava koja su stožer čistog islamskog prava.“[4]
  2. Prava se dijele na dvije vrste: prava Allaha i prava stvorenja. Imam Eš-Šatibi kaže: „Sukladno onome što se razumije iz Šerijata, u Allahovom pravu pravni adresat nema pravo izbora, bez obzira da li ga on mogao shvatiti ili ne. U svakom slučaju, pravni adresat nema izbora ni u jednom Allahovom pravu, dok u ljudskom pravu on to ima.“[5] Raspolaganje pravima dozvoljeno je u onoj vrsti koja pripada stvorenjima ili većinskim dijelom pripada stvorenjima s tim što to pravo ostaje primarno pravo u odnosu na onoga ko ga daje u osnovi bez obzira na način posjedovanja ili upotrebe, i ograničeno sekundarno u odnosu na zamjenika ili opunomoćenika.[6]
  3. Sve ono u čemu je utvrđeno čovjekovo pravo raspolaganja on ima pravo utjecanja na to.
  4. Čuvanje života i njegovih pratilaca je od prava Allaha, dž.š. Apstraktna prava koja ulaze u domen ljudskih prava nasljeđuju se isto kao što se nasljeđuju i materijalna prava.
  5. Nužda dozvoljava zabranjeno[7]
  6. Šteta se otklanja[8]
  7. Šteta se ne otklanja štetom[9]
  8. Dozvoljeno je poklanjanje onoga što je u čovjekovom potpunom vlasništvu.
  9. Dozvoljeno iz nužde ograničava se njenom granicom[10]
  10. Manja šteta se čini da bi se otklonila veća šteta.

Osnovu za ovo pitanje, pored spomenutih fikhskih pravila, mogli bismo izvući i iz hadisa Arfedže čiji je nos otkinut pa je uzeo nos od srebra. Kada mu se zagnojio, Poslanik, a.s., mu je naredio da napravi nos od zlata.[11] Islamski pravnici su složni po pitanju uzimanja nosa ili zuba od zlata ukoliko nužda zahtijeva to sa razilaženjem među njima ukoliko umjesto njega može da dođe srebrni. Šafije i malikije dozvoljavaju zlato u tom slučaju a hanefije ga dozvoljavaju samo u slučaju nužde.[12] Što se ostalih organa tiče, poput ruke, noge ili prsta, hanefije i šafije smatraju da nije dozvoljeno napraviti ih od zlata ili srebra, jer to neće biti funkcionalni organi, nego će služiti samo u estetske svrhe pa u tome nema nužde - koja bi dozvolila upotrebu zabranjenog. Dakle, upotreba vještačkog organa od nečega drugog mimo zlata i srebra dozvoljena je po svima.[13]

 

Forme ovog problema

Oblik ovog pitanja u našem vremenu veže se za dvije osnove:

  1. korisnik
  2. onaj čiji se organ koristi

Uz ovo bismo mogli dodati i sam čin operacije. Osoba čiji se organ koristi bit će, neminovno, živa ili mrtva. U prvom slučaju, za njegov život se veže pravo drugoga, bez obzira bilo to kolektivno pravo ili pravo pojedinca, ili se za njegov život ne veže ničije pravo i on je u ovom slučaju ili potpune sposobnosti – u mogućnosti da brine sam o sebi, ili nepotpune sposobnosti – nesposoban da vodi računa o sebi.

U drugom slučaju, kada je onaj čiji se organi koriste mrtav, njegova smrt je ili moždana, čije smo simptome objasnili u uvodu, ili potpuna srčana za koju se vežu šerijatski propisi smrti. U oba slučaja on će imati ili neće imati nasljednika.

U islamskom pravu osoba za čiji se život ne veže pravo drugoga naziva se osoba zaštićene krvi (a kada čovjek napravi prijestup koji po šerijatskim propisima zahtijeva smrtnu kaznu, poput oženjenog bludnika ili namjernog ubice, nakon šerijatskog suđenja taj čovjek postaje dozvoljene krvi) i takva osoba može biti:

  1. potpune sposobnosti
  2. nepotpune sposobnosti.

Što se prve grupe tiče, a to su oni potpune sposobnosti da upravljaju svojim životom, ukoliko se utvrdi da će odstranjivanje nekog njegovog organa radi inplantacije u drugog čovjeka dovesti do njegove smrti, onda mu nije dozvoljeno da donira taj svoj organ kao što nikome nije dozvoljeno da ga prisili na doniranje tog organa a razlog za ovakav propis je to što čovjek nema pravo utjecanja na ono što je od Allahovih prava a život je od prava Allaha Uzvišenog. Onaj kome je On podario život i taj ga koristi nije dozvoljeno da svojom voljom odustane od njega tj. da izvrši samoubistvo i nije dozvoljeno da utječe na njegovo gubljenje na neki drugi način - a nema sumnje da je ovo jedan od tih načina. Osnovu za ovo nalazimo u ajetima i hadisima zabrane samoubistva:

...I ne ubijajte se...[14]

Ne ubijajte onog koga je Allah zabranio ubiti, osim kada to pravda zahtijeva.[15]

I sami sebe u propast ne bacajte...[16]

Od Ebu Hurejre, r.a., se prenosi da je Poslanik, a.s., rekao:

„Ko se baci sa brda pa ubije samog sebe, vječno će se u džehennemskoj vatri bacati s brda. Ko popije otrov pa ubije samog sebe, vječno će u džehennemskoj vatri trovati samog sebe. A ko se ubije željezom, vječno će probadati željezom svoj stomak u džehennemskoj vatri.“[17]

Od Sabit b. Ed-Dahhaka se prenosi da je Poslanik, a.s, rekao:

„Ko ubije sebe nečim sa dunjaluka bit će kažnjavan time na Sudnjem danu.“[18]

Ne postoji korist u gubljenju jednog života zarad produžetka drugoga s obzirom na to da, čak i sa različitošću stepena pobožnosti, ne postoje razlike između osnove dva života. Ukoliko, međutim, pouzdan ljekar specijalista na osnovu medicinskih proučavanja i iskustava utvrdi da doniranje određenog organa neće utjecati na zdravlje donatora, propis doniranja vraća se na dva pravila koja smo spomenuli u uvodu ovog proučavanja:

  1. Što je pravo čovjeka veće u odnosu na Allahovo, dozvoljeno mu je da raspolaže njime.
  2. Ono u čemu je utvrđeno čovjekovo pravo raspolaganja on ima pravo utjecanja na to.

Čovjekov život je od prava Uzvišenog Allaha i tu on nema pravo utjecanja međutim, čovjekovi organi su od njegovih osobnih prava i tu njegov utjecaj može biti na dva načina:

  1. Može utjecati na način da taj utjecaj dovede do njegove smrti i tako uđe u domen Allahovog prava a to mu u tom slučaju nije dozvoljeno
  2. I može utjecati tako da taj utjecaj ne dovodi do smrti i ne ulazi u domen Allahovog prava te mu je u tom slučaju, shodno navedenim pravilima, dozvoljeno utjecanje na njih preko poklanjanja i doniranja.

O ovom drugom slučaju dr. Abdulkadim Zellum kaže: „U islamskom pravu je dozvoljeno živoj osobi da dobrovoljno i bez prisile donira jedan ili više svojih organa nekoj drugoj osobi kojoj su ti organi potrebni. Temelj za ovo mišljenje je da osoba kojoj krivicom neke druge osobe bude odsječena ruka ili izbijeno oko ima pravo uzeti odštetu ili povredu oprostiti. Opraštanje povrede odgovara odustajanju, odnosno poklanjanju odštete, iz čega opet slijedi da je odšteta vlasništvo i da je i odgovarajući organ, u čije ime je odšteta poklonjena, također vlasništvo. Vlasništvo nad vlastitim organima omogućava čovjeku da njima raspolaže i, kao posljedica toga, daje mu pravo da ih donira nekoj drugoj osobi kojoj su ti organi potrebni. Allah, dž.š., je dozvolio odustajanje od odmazde i odštete: 'Treba čovječno postupati sa onim kome njegov brat oprosti krivnju, a on sa svoje strane treba da se plemenito oduži onome koji mu oprašta odmazdu. To je olakšanje od Gospodara vašeg, i milost.'“[19]

Da li je muslimanu dozvoljeno da pokloni organ za života

U obliku u kojem se danas prakticira transplantacija, zasigurno je bila nepoznato klasičnim islamskim pravnicima.[20] Islamsko pravo po pitanju doniranja razlikuje prenošenje jednog (ili više) organa iz živog donatora ili već umrlog čovjeka. Citirat ću riječi poznatog alima, dr. Jusufa el-Kardavija koji je najkonkretniije i najbliže pojasnio odgovor na svaku nedoumicu koja se nalazi u samom sadržaju. Njegovo pisanje, kao i stavove uglednih profesora o transplantaciji koristim u cijelom tekstu. Dr. Kardavi kaže:

„Neki će reći: 'Dobročinstvo čovjeka je dozvoljeno onim čime on raspolaže.' Da li čovjek posjeduje svoje tijelo u toj mjeri da bi njime slobodno raspolagao - poklanjajući ga ili na drugi način? Ili je ono čovjeku dato od Allaha, dž.š., i nije mu dozvoljeno da s njim raspolaže prema vlastitom nahođenju, osim onako kako je On dozvolio? Kao što mu nije dozvoljeno da raspolaže životom, da ga uništi ili da se ubije, tako mu nije dozvoljeno da postupa po svom nahođenju sa dijelovima tijela nanoseći mu štetu. Ovdje je moguće i gledište da je čovjeku omogućeno da sa tijelom, iako je od Allah dž.š., raspolaže slično imetku koji suštinski pripada Allahu dž.š., na što ukazuje Kur'an: Dajte im iz Allahovog imetka koji vam je dao.[21] Ali ovaj imetak dat je čovjeku sa mogućnošću i kompetencijama raspolaganja sa njim. Kao što je dozvoljeno činjenje dobročinstva sa dijelom imetka za korist drugoga kome je to potrebno, dozvoljeno je i da se dâ dio tijela koji je drugome potreban. Razlika je ta što je čovjeku dopušteno podijeliti ili sadakom učiniti cio imetak, ali mu nije dozvoljeno da dâ cijelo tijelo. Štaviše, nije mu dozvoljeno ugroziti vlastiti život da bi izbavio bolesnika od propasti, teških bolova.“[22]

Ako se od muslimana traži da se baci u vodu radi spašavanja utopljenika ili da uđe u vatru radi gašenja požara ili spašavanja nekoga ko je skoro izgorio, zašto mu ne bi bilo dozvoljeno riskirati dio svoje materijalne egzistencije radi pomoći drugima, kojima je to potrebno. U naše vrijeme svjedoci smo dobrovoljnog davanja krvi, a i ona je dio čovječijeg tijela - što se prakticira u muslimanskim zemljama i niko od uleme to ne osuđuje. Naprotiv, oni na to podstiču i u tome učestvuju. Ova prešutna saglasnost uz neke izdate fetve o tome upućuju na zaključak da je to šerijatski prihvatljivo u granicama mogućnosti. Stoga je propisano pomaganje ugroženog, ranjenog, gladnog, oslobađanje zarobljenika, liječenje bolesnika i izbavljanje svakog onoga u koga je život ili manje od toga u opasnosti. Muslimanu nije dozvoljeno da posmatra štetu koju podnosi pojedinac ili zajednica, a da je ne eliminira, ako je u stanju, ili da je ne nastoji otkloniti shodno mogućnostima.

„Nastojanje da se otkloni šteta koju trpi musliman npr. zbog oštećenog bubrega, na taj način što će mu neko darovati jedan svoj zdrav bubreg u skladu je sa Šerijatom, čak je pohvalno. Onaj ko to učini zaslužuje nagradu, jer se smilovao nekome na Zemlji i zaslužio i milost na nebu. Islam ne ograničava sadaku na imetak, nego svako dobročinstvo smatra sadakom. U to spada i darivanje dijela tijela radi pomoći drugome i nema sumnje da je ovo najvrednija sadaka. Čovjek žrtvuje sav kapital da bi spasio dio tijela a njegovo žrtvovanje, Allaha radi, spada u najvrednija djela i najveću sadaku.“[23] Dr. Enes Ljevaković ističe da je u islamu u načelu doniranje organa human čin - bilo da se radi o živom donoru ili pristanku na doniranje organa nakon smrti - naravno, uz određena pravila.[24]

Kada nije dozvoljeno po šerijatskom učenju darivanje organa

Ako kažemo da je živoj osobi dozvoljeno dati neki organ, ta dozvola je ograničena. Nije dozvoljeno dati ono čime bi neko nanio štetu sebi ili nekome prema kome ima obaveze. Nije dozvoljeno dati organ koji je jedini u organizmu, kao što je npr. srce ili jetra, jer se ne može živjeti bez toga. Nije dozvoljeno odstraniti nevolju drugoga nanoseći sebi štetu. Šerijatsko pravilo kaže: Štetu treba otkloniti u granicama mogućnosti, ali ovo ograničava drugo pravilo koje kaže: Šteta se ne otklanja štetom. U pojašnjenju stoji: šteta se ne otklanja sličnom ili još većom štetom. Stoga nije dozvoljeno davati vanjske organe tijela - oko, ruku ili nogu. Ovim bi se nevolja drugoga odstranjivala sigurnom štetom prema samome sebi, zbog narušavanja integralnih funkcija i izgleda. Isto tako, ako je unutarnji organ parni, ali je drugi nefunkcionalan ili je obolio, ovaj se smatra jedinim. Dr. Kardavi jasno je to usporedio sa eventualnom štetom koja bi zadesila nekoga prema kome ima obevaze, npr: supruga, djeca, muž ili dužnici. Prenosi konkretan primjer gdje je upitan od od neke žene koja želi dati bubreg svoj sestri a muž nije s tim saglasan. Ima li ustvari on pravo na to? Njegov odgovor je glasio: „Muž ima prava kod svoje supruge. Ako ona želi pokloniti jedan svoj bubreg, slijedi hirurški zahvat i odlazak u bolnicu te posebna njega. Sve to muža lišava nekih prava i stavlja ga u određene teškoće. To se treba uraditi s njegovim zadovoljstvom i dozvolom.“[25]   

Poklon može učiniti osoba koja je punoljetna i mentalno zdrava (mukellef). Nije dozvoljeno da malodobna osoba poklanja organ iz razloga što u potpunosti ne poznaje vlastitu korist. Nije dozvoljeno da staratelj u ime štićenika govori na način da ih podstakne na darivanje, a oni nisu svjesni toga. Nije mu dozviljeno da poklanja njihov imetak, tim prije nije mu dozvoljeno da poklanja njihovo tijelo koje je dragocjenije.

Doniranje organa nemuslimanu

Poklanjanje dijela tijela je kao dijeljenje sadake iz imetka, dozvoljeno je pokloniti i muslimanu i nemuslimanu. Ebu Fadl Muhsin Ibrahim navodi da je dopuštenost primanja organa od nemuslimana zasnovana je na dva faktora: nedostupnost organa za muslimane i ukoliko će se život muslimana dovesti u pitanje tada je nedopušteno transplantiranje.[26] Organi nisu muslimani, nego su ljudi muslimani. Svaki organ u čovjeku veliča Allaha, dž.š., i tespih Mu čini, kao i cijela priroda. Kao što je muslimanu dozvoljeno uzeti organ od nemuslimana, dozvoljeno mu je i nemuslimanu darovati organ.[27] Kardavi smatra se dozvoljenost ne odnosi na onoga ko se bori protiv muslimana oružjem, ko se bori na dezorganizaciji muslimana uopće, otpadniku od islama te heretiku koji javno ispovijeda svoje otpadništvo. Po islamu, takav je izdao svoju vjeru i svoj ummet i time zaslužuje osudu i krivičnu sankciju (hadd).[28] Kako onda da mu pomažemo u životu? Ukoliko se nađe musliman kome je potreban organ i nemusliman kome je također potreban organ, musliman ima prioritet. Allah, dž.š., kaže: A vjernici i vjernice preči su jedni drugima.[29] Štaviše, onaj koji je privržen vjeri ima prioritet nad grješnikom. Njegovim životom i zdravljem pomaže mu se u toj pokornosti Allahu, dž.š., i pomaže mu se da bude koristan Njegovim stvorenjima, nasuprot onome ko je neposlušan Bogu i koristi se Njegovim blagodatima u griješenju prema Njemu te nanošenju štete ljudima. Ako je musliman rođak ili komšija, imamo stav da komšija ima neosporno pravo a rođak neprikosnoveno, jer Allah, dž.š., kaže: A rođaci su prema Allahovoj Knjizi jedni drugima preči.[30] Isto mišljenje preferira i dr. Sulejman Topoljak.[31]

Dozvoljeno je da musliman dadne organ određenoj osobi, kao što je dozvoljeno da ga dadne nekoj ustanovi, poput posebnih banaka koje čuvaju organe na poseban način da bi ih po potrebi upotrijebili.

Prodaja organa ne/dozvoljena

Ovdje je dato posebno upozorenje: dozvola dobrovoljnog darivanja ne podrazumijeva prodaju, jer prodaja je razmjena kapitala uz obostrano zadovoljstvo! Kupoprodaja je razmjena vrijednog imetak za vrijedni imetak predavanjem u vlasništvo i zaposjedanjem[32], a ljudsko tijelo nije kapital da bi ušlo u domen nagodbe i nadoknade i da bi organi ljudskog tijela postali predmet trgovine i kupoprodaje. Nažalost, to se dešava u siromašnim zemljama gdje je uspostavljeno tržište, kupovina organa od siromašnih i nemoćnih ljudi a za račun bogatih. To je događaj novijeg datuma gdje se ovakva vrsta mafije natječe sa mafijom dilera i narkotika. Iznimka je dobrovoljno davanje kao pohvalan i plemenit čin. Slično tome je i kada dužnik vraća veći iznos od onoga koji je dužan, bez prethodnog uslovljavanja, i to je dozvoljeno i pohvalno. Tako je učinio i Poslanik, a.s., kada je vratio vrednije nego što je uzeo i rekao: „Najbolji od vas su oni koji najbolje vraćaju.“[33]

U tekstu Ebu Fadla Muhsina Ibrahima, kog sam prethodno na nekoliko mjesta citirao, kaže se da se islamski učenjaci slažu da bi se prodaja organa smatrala batilom, tj. bila bi bez ikakve valjanosti, ako je zasnovana na sljedećem:

  • Pojedinac ne može trgovati onim što nije u njegovom posjedu
  • U hadisu u kojem se navodi: „Među onima koji će zadnji polagati račun na Sudnjem danu jeste onaj koji je prodao slobodnog čovjeka a potom pojeo ono što je dobio iz te prodaje.“ Shodno navedenom hadisu, ako je neko prodao slobodnog čovjeka, osoba koja ga je kupila neće imati nikakva prava nad njim za vrijeme njegovog života pošto je taj kupoprodajni ugovor zabranjen (haram) od samog početka.
  • Ovakva praksa dovela bi do zloupotrebe, a rezultat toga bio bi da organi siromašnih ljudi budu prodavani na pijaci poput bilo koje druge robe.[34] U istom kontekstu govori i Kardavi spominjući pri tome bogate, mafiju i dilere.

Oporuka za dio tijela

Ukoliko je čovjeku dozvoljeno da daruje organ za života, uz mogućnost da će imati od toga štetu, nema zapreke da oporuči davanje organa poslije svoje smrti. U tome je čista korist za drugoga bez ličnog podnošenja bilo kakve štete. Ukoliko ih čovjek daruje nakon smrti, u ime Allaha, dž.š., ima nagradu za svoj nijjet i postupak. Nema šerijatskog dokaza da je to zabranjeno. Omer, r.a., u jednoj od svojih presuda je rekao jednom ashabu: „Nešto što koristi tvom bratu a tebi ne šteti, zašto mu to uskraćuješ?“ To bi se moglo reći onome ko uskrati svoj organ. Neko će reći: Ovo je nespojivo sa nepovredivošću umrlog koga štiti islamski vjerozakon, a u hadisu stoji: „Lomljenje kostiju umrlog je kao lomljenje kostiju života.“[35] Na temelju ovog hadisa učenjaci smatraju obavezom da se ponovo zakopaju kosti ili posmrtni ostaci ako se iz bilo kojeg razloga izvade van iz njihovih grobova. Također je podjednako obavezujuće ukopavanje udova koji su odvojeni od prijestupnika, podjednako kao i ljudskih noktiju, kose itd., kao počast svetosti tijela. [36]

„Uzimanje organa iz tijela mejita nije nespojivo sa onim što je Šerijatom precizirano kao nepovredivost mejita. Svetost tijela je sačuvana bez skrnavljenja. Postupak se sprovodi kao što se sprovodi i kod žive osobe (kadaverična transplantacija), bez narušavanja svetosti njegovog tijela. Svakako da hadis koji govori o lomljavini kostiju (posmrtnih ostataka), a u ovom slučaju toga nema, namjerava zabraniti mrcvarenje posmrtnih ostataka, masakriranje i zloupotrebljavanje, kao što su činili u vrijeme džahilijjeta, a što neki čine i do ovih dana. To je ono što islam zabranjuje i sa čime nije zadovoljan. Protivnicima se ne može osporiti da kod prve generacije (muslimana) nije zabilježena transplantacija organa, a dobro je u slijeđenju njih. Mnoge aktivnosti koje mi prakticiramo danas prva generacija nije prakticirala zato što to nije postojalo u njihovo vrijeme.“[37]

Dr. Muhammed Seid Ramadan el-Buti kaže: „Pošto je uzimanje dijela umrlog suprotno njegovoj svetosti koja ga prati kao poštovano ljudsko biće, i njemu kao živom dozvoljeno je da zabrani to uzimanje čuvajući svetost kao što mu je dozvoljeno odustajanje od tog prava onda se ovo pravo premješta, s obzirom na njegovu smrt, na njegove nasljednike. Ako hoće dozvolit će a ako neće zabranit će. Niko nema pravo da ih primora na to. Ako hoće dozvolit će uzimanje nekog organa od onoga koga nasljeđuju kako bi se spasio onaj koji je u nuždi.“[38]

Fetva se mijenja sa promjenom vremena, mjesta, običaja i situacije, kao što to tvrde stručnjaci. Sve što ovdje možemo staviti kao ograničenje je da se ne dâ cijelo tijelo, ili veći dio njega, što je nespojivo sa odredbama utvrđenim za umrlog - obavezi gasuljenja (kupanja), umotavanju u kefine, dženaze-namaza, te samog ukopa. A davanje nekog organa zasigurno nije nespojivo sa nečim takvim.

Je li dozvoljeno nasljednicima i prijateljima da poklone dio tijela njihovog umrlog

Dakle, ako je dozvoljeno darivanje organa putem testamenta, kakva je mogućnost nasljednicima i prijateljima da analogno poklone neki organ od mejita? Neki će reći: „Tijelo mejita je njegovo vlasništvo i nije vlasništvo prijatelja i nasljednika, pa odakle njima pravo poklanjanja i raspolaganja?“ Mejit poslije svoje smrti nema vlasništva.

Kao što njegov kapital prelazi nasljednicima tako i njegovo tijelo postaje pravom prijatelja i nasljednika. Možda je ova šerijatska zabrana lomljenja kostiju mejita ili skrnavljenje svetosti njegovog tijela donesena prije zbog zaštite prava živih nego umrlih. Allah, dž.š., ostavio je nasljednicima pravo odmazde ili opraštanja u slučaju hotimičnog ubistva: Ako je neko ni kriv ni dužan ubijen, onda njegovom nasljedniku dajemo vlast, ali neka ni on ne prelazi granicu u ubijanju, ta njemu je data vlast.[39] Kao što im pripada pravo odmazde ako žele, ili naplate otkupnine ili nešto manje ili više od toga, ili da potpuno oproste u ime Allaha, ili djelimično, kao što je Uzvišeni rekao: A onaj kome rod ubijenog oprosti neka oni velikodušno postupe, a neka im on dobročinstvom uzvrati[40], nije isključeno da oni imaju pravo raspolaganja pojedinim dijelovima njegovog tijela, onim što bi koristilo drugome a ne bi štetilo mejitu.

Štaviše, da se neko okoristi, to je dobro, čak će umrli imati sevap u mjeri u kojoj pomogne bolesnome. Iako on nije imao tu namjeru, to je kao i sevap što, od onoga što je zasijao, pojede čovjek, ptica ili životinja, kao i za svaki napor kad ga zadesi nesreća, bolest, žalost, nepravda - do toga kada ga trn ubode. Kao što ima koristi od dove koju upućuje njegovo dijete ili muslimani uopće, ili kada dijele sadaku za njega. Već smo kazali da za poklon organa slijedi veća nagrada nego za sadaku koju izdvajamo iz imetka. Stoga se smatra da nema smetnje da nasljednici poklone neki organ od svog mrtvog, ako je potrebno za liječenje bolesnika, kao bubreg, srce ili nešto drugo, s namjerom sadake za mrtvog. To je sadaka od koje mejit ima sevap sve dok bolesnik živi i dok mu organ koristi.

Upitan je dr. Kardavi u Kataru o darivanju pojedinih organa djece koja se rađaju sa anomalijama sa kojima neće moći da žive. U pitanju je smrt koja nastupa neposredno nakon samo nekoliko dana provedneih u bolnici. Drugoj djeci su potrebni zdravi organi za život, npr. bubreg. Kardavi je kazao da je to dozvoljeno pa čak i poželjno, a za to slijedi, ako Bog da, nagrada. Razlog takve tvrdnje je spašavanje života mnoge djece sa željom roditelja da učine dobro i steknu Allahovo, dž.š., zadovoljstvo. S druge strane, moguće da im On nadoknadi ono što ih je pogodilo sa njihovom djecom. Nasljednicima je zabranjeno da to učine ukoliko je prije smrti bolesnik testamentom takav čin zabranio. To je naravno njegovo pravo koje se mora poštovati, u suprotnom čini se grijeh. 

Pravo države da uzme organ radi spašavanja drugih bolesnika

Ako je dozvoljeno nasljednicima i bližnjima da daju neki organ od mrtvog zaradi koristi i liječenja živog, da li dozvoljavamo državi da sačini zakon koji određuje da se uzmu neki organi od umrlih, u nesrećama u kojima se ne mogu identificirati ili ih ne mogu prepoznati nasljednici i bližnji, radi spašavanja drugih bolesnika? Nekada se za umrlog čovjeka može vezati pravo države na jedan od dva načina:

  1. da je nad umrlim izvršeno ubistvo i da se njegovom autopsijom može doći do ubice i time zadovoljiti pravda.
  2. da su medicinske škole i fakulteti u potrebi za određenim brojem leševa kako bi se njihovim detaljnim proučavanjem došlo do određenih saznanja ili iskustava koja će pomoći u liječenju ili operisanju.

Što se prvog slučaja tiče, smatramo da za dozvoljenost korištenja čovjekovih organa dovoljnu osnovu predstavlja slaganje pravnika da ukoliko čovjek otme i proguta vrijedan nakit a nakon toga umre a moguće je doći do nakita rasijecanjem stomaka, onda je dozvoljeno rasjeći ga ukoliko vlasnik nakita insistira na njegovom vraćanju. Kao i njihovo slaganje na obaveznosti rasijecanja stomaka umrle trudnice ukoliko se utvrdi da bi dijete u njoj moglo biti živo.

Što se drugog pitanja tiče, pošto bavljenje medicinom i osposobljavanje za liječenje spada u domen kolektivne obaveze koju, ukoliko niko ne izvrši, svi postaju grješni - a poznato je da ono o čemu ovisi obaveza i samo postaje obaveza - onda možemo kazati da je državi dozvoljeno da izabere nužni broj leševa umrlih osoba koje nemaju nasljednike kako bi se ti leševi koristili u medicinske svrhe.

Poznato je da nije isključeno da se dozvoli kada je to neophodno - s tim da se utvrdi da li umrli ima bližnje. Ukoliko ima, neophodna je njihova saglasnost te da nema nešto što bi ukazivalo da je umrli testamentom zabranio i odbacio takav postupak.

 

Doniranje organa između pripadnika različitih religija

Transplantacija organa od nemuslimana muslimanu nije zabranjena jer čovječiji organi se ne opisuju islamom ili nevjerovanjem. To su čovjekova pomagala koja on koristi shodno svom vjerovanju i načinu života. Ako se organ presadi od nemuslimana muslimanu, to postaje dio njega i njegovo pomagalo u izvršavanju njegove misije onako kako je naredio Allah dž.š. Ovo je kao da musliman uzme oružje od nemuslimana i njime se bori na Allahovom putu. „Tijelo nemuslimana je pokorno, slavi i sedždu čini Uzvišenom Allahu, kao što se razumije iz Kur'ana, da sve što je na nebesima i na Zemlji pokorava se i slavi Uzvišenog Allaha, ali vi ne shvatate njihovo slavljenje.“[41] Tačno je onda da nečije nevjerovanje ili vjerovanje ne ostavlja posljedice na organe njihovog tijela. Čak i na samo srce koje se u Kur'anu opisuje kao ispravno ili bolesno, sa imanom ili sumnjom, sa mrtvilom ili životom. Ne želi se reći da je to osjetilni organ koji ulazi u specijalnost medicine i koji se analizira (seciranjem). Ono se ne razlikuje imanom ili kufrom, pokornošću ili nepokornošću. Značenje je duhovne prirode, tj. ono čime čovjek osjeća, razmišlja i razumijeva, kao što je Uzvišeni Allah, dž.š., rekao: Pa da srca njihova shvate[42] i Imaju srca kojima ne shvataju[43] Allahove riječi: Mnogobošci su pogan[44] ne podrazumijevaju osjetilnu nečistoću vezano za tijelo, nego apstraktnu nečistoću vezano za srce i poimanje. Zbog toga nema šerijatske smetnje za presađivanje organa od nemuslimana muslimanu.

Presađivanje organa od nečiste životinje u tijelo muslimana

Transplantaciji organa životinje, na koju se odnose propisi o nečistoći, kao što je svinja npr., u tijelo muslimana, u osnovi se ne pribjegava, osim kada je to prijeko potrebno, a nužda ima svoje zakone - s tim da se ono što se smatra neophodnim pravilno odmjeri te da korist od toga utvrde pouzdani liječnici muslimani. Moguće je da neko prigovori da je zabranjeno jedenje mesa, kao što je Kur'an časni spomenuo u četiri ajeta. Presađivanje nije jedenje, to je korištenje. Poslanik, s.a.v.s., je dozvolio korištenje dijela lešine (konkretno kože). Lešina je zajedno (na jednom mjestu) sa svinjetinom zabranjena u Kur'anu, pa ako je zabranjeno korištenje samo za jelo, to upućuje na zaključak da je korištenje svinjetine, za nešto što nije za jelo, dozvoljeno. U Sahihu je preneseno da je Resulullah, a.s., prošao pored uginule ovce, raspitivao se o njoj pa su mu rekli: „Ta ovca je vlasništvo Mejmunine oslobođene robinje“, a on reče: „Uzmite kožu, učinite i iskoristite.“ Oni rekoše: „To je leš“, a on odgovori: „Zabranjeno ju je jesti.“[45] Svinja je nečista, pa kako je dozvoljeno unošenje nečistog dijela u tijelo muslimana? „Šerijatska zabrana se odnosi na vanjsku nečistoću, spolja na tijelu. A što se tiče unutarnje nečistoće, nema dokaza za zabranu. Unutar postoje nečistoće, krv, mokraća, izmet i druge izlučevine, a čovjek klanja, uči Kur'an, tavafi oko Kabe, dok je to u njemu i ništa mu ne smeta. Tako se propisi o nečistoći ne odnose na unutrašnjost tijela.“[46]

Transplantacija reproduktivnog materijala

Aktuelno je i pitanje presađivanja reproduktivnog materijala od jedne osobe drugoj. Da li je to dozvoljeno, analogno presađivanju ostalih organa, ili ovi organi imaju specifičnosti koje sprečavaju dozvolu presađivanja? Prema riječima dr. Kardavija, to nije dozvoljeno.[47] Specijalisti su ustvrdili da putem reproduktivnog materijala slijedi prenošenje nasljednih osobina čovjeka, njegove porodice i krvne grupe na potomstvo. Presađivanje reproduktivnog materijala znači preuzimanje svojstava onoga od koga je nekome presađen organ - bijelca ili crnca, visokog ili niskog te drugih fizičkih, intelektualnih i psihičkih svojstava. Ovo podrazumijeva genetsko miješanje koje je Šerijat, u svakom pogledu, zabranio pa nije prihvatljivo reći da reproduktivni materijal, kada se prenese drugoj osobi, postaje dio njegovog tijela.

Zaključak

Gore navedene riječi su razlog da se čovjek puno aktivnije uključi u problematiku transplantacije organa. Naravno, desetinama godina unazad primjenjivao se takav princip, međutim napredak tehnologije donio je i neke nove poglede na život općenito, kao i nove izazove koji su pred nama.(???) Sasvim je jasno da postoje alimi, znalci, akademici koji imaju šta reći o svim tim izazovima, međutim dužnost je svakog čovjeka informirati se ponaosob o tome. Poznato je da do dan-danas niti jedan islamski učenjak još nije pokušao napisati ekskluzivno djelo kao podršku postupku transplantacije organa. Obično su izdati preporučljivi eseji ili su izdate pozitivne fetve u pogledu ovog pitanja. Upravo oni koji zagovaraju dopustivost transplatacije organa mišljenja su da se ona treba posmatrati kao oblik nesebične pomoći braći muslimanima - masleha ili dobrobit i opće dobro muslimanskog ummeta, altruizam ili čin nesebičnosti radi koristi drugima. Iskreno se nadam da će ovih nekoliko strana poslužiti da se sazna nešto, jer sve što je rečeno građeno je s dobrim namjerama. Mnogi su se dobro potrudili da ponude odgovore na zaista teška pitanja. Da nas Allah, dz.š., sačuva od grijeha i podari znanje u svakom segmentu našega života. Amin!  

Autor: Mirza Selimović 

Glasnik br. 11-12, 2016

[1] Senad Ćeman „Darivanje i presađivanja organa u šerijatskom pravu“, preuzeto sa: http://www.minber.ba/index.php/fikh-kategorija/18499-darivanje-i-presadivanje-organa-u-serijatskom-pravu, 28.10. 2015.

[2] Ebu Fadl Muhsin Ibrahim, Transplantacija ljudskih organa, u Savremene fikhske teme, hrestomatija, priredio Enes Ljevaković, Sarajevo, Fakultet islamskih nauka, 2006, str. 264-265.

[3] Eš-Šazili, Hasen Ali: Hukmu nakli-l-a'dai-l-insani fi-l-fikhi-l-islami, Kairo, Kitabu-l-Džumhurijjeh, str. 110-111.

[4] El-Buti, Muhammed Seid Ramadan: Kadaja fikhijje mu'asire, str. 119.

[5] Eš-Šatibi, Ebu Ishak Ibrahim b. Musa El-Lehami el-Granati : El-Muvafekat, 2/ 375-378, El-Mektebetu-t-Tidžarijjeti-l-Kubra, Kairo, ( valorizacija Abdullah Derraza )

[6] Ibid. str. 119.

[7] Ibn Nudžejm, Zejnu-l-abidin b. Ibrahim: El-Ešbah ve-n-Nezair, str. 107, Mektebetu-l-Asrijje, Sajda- Bejrut, 2003.

[8] Azzam, Abdulaziz Muhammed: El-Kava'idu-l-fikhijje, str.153., Mektebetu-r-Risale, Kairo, 1999.; Ibn Nudžejm: El-Ešbahu ve'n-Nezair, str.105.

[9] Ibn Nudžejm, Zejnu-l-abidin b. Ibrahim, nav. djelo, str. 108.

[10] Ibid. str. 107.

[11] Tirmizi, Muhammed b. Isa: El-Džami', br. 1770, Daru Ibn Kesir, Bejrut-Damask, 2007.

[12] El-Merginani, Ali b. Ebu Bekr El-Fergani: El-Hidajetu šerhu Bidajeti-l-mubtedi', 2/365, Daru-l-Erkam,

Bejrut; El-Buti, Kadaja fikhijje mu'asire, str. 121.

[13] El-Buti, Muhamed Seid Ramadan, nav. djelo, str. 121.

[14] En-Nisa', 29.

[15] El-En’am, 151.

[16] El-Bekara, 195.

[17] Buhari, Muhammed b. Ismail: Sahihu-l-Buhari, br. 5778, Daru Ibnu-l-Hejsem, Kairo, 2004.

[18] Muslim, Ibn El-Hadždžadž: Sahihu Muslim, br. 176, Daru-t-Tajjibe, 2006.

[19] Zellum, Abdulkadim: Hukmu-š-šer'i fi istinsah ve nakli-l-a'da, str. 9., Kairo, Hizbu-t-Tahrir, 1997.

[20] Ljevaković, Enes, nav. djelo, str. 263.

[21] Korkut, Besim, Kur'an sa prevodom; sura En-Nur, 33. ajet

[22] Kardavi, Jusuf; Savremene fetve, preveli: Amir Karić, Munir Mujić, Tuzla, 1997, str. 23.

[23] Kardavi, Jusuf; nav. djelo., str. 24.

[24]Ljevaković, Enes, „Darivanje organa je human čin i vrhunsko djelo ljubavi“, preuzeto sa: http://www.dmbih.org/component/content/article/44-posljednje-vijesti/99-doniranje-organa-je-human-in-i-vrhunsko-djelo-ljubavi, 28.10. 2015.

[25] Kardavi, Jusuf, nav. djelo, str 25.

[26] Muhsin, Ibrahim, Transplatacija organa, eutanazija, kloniranje i pokusi na životinjama: islamski stav, biblioteka 'Mladi muslimani', Sarajevo 2005., str. 79.

[27] www.minbera.ba. http://www.minber.ba/index.php/fikh-kategorija/18499-darivanje-i-presadivanje-organa-u-serijatskom-pravu, 28.10.2015.

[28] Ibid, str. 83.

[29] Et-Tevbe, 71.

[30] El-Enfal, 75.

[31] Topoljak, Sulejman, Savremena fikhsa pitanja, str. 56, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2009.

[32] El-Džurdžani, Ebu-l-Hasen Ali b. Muhammed b. Ali El-Husejni El-Džurdžani El-Hanefi: Et-Ta'rifat, str. 52, Bejrut, 2009.

[33] Bilježe ga Ahmed, Buharija, Nesai, Ibn Madždže od Ebu Hurejre, u Džami es-sagiru

[34] Ljevaković, Enes, nav. djelo, str. 271.

[35] Bilježi gu Ahmed i Ebu-Davud i Ibn Madždže od Aiše kao stoje u Džami es-sagiru, a Ibn Madždže bilježi ga od Umm Seleme sa sljedećim izrazom ke kesri azmi-l-hajji fi-1-ismi.

[36] Ljevaković, Enes, nav. djelo, str. 267.

[37] Kardavi, Jusuf; nav. djelo., str. 28

[38] El-Buti, Muhammed Seid Ramadan, nav. djelo, str.138.

[39] El-Isra', 93.

[40] El-Bekare, 178.

[41] Kardavi, Jusuf, nav. djelo, str 26.

[42] El-Hadždžd, 46.

[43] El-A'raf, 179.

[44] Et-Tevbe, 28.

[45] Muttefek alejhi, kao što je u el-lu'luu vel merdžan gdje ga navode Buharija i Muslim

[46] Kardavi, Jusuf, nav. djelo, str 32.

[47] Kardavi, Jusuf, nav. djelo, str 34.