Bolesnik kojem će naškoditi namaz, ako ga klanja stojeći, klanjat će sjedeći, onako kako mu je najzgodnije da mu ne nanosi neprilike savijanje nogu i sl., sa ruku'om i sedždom. U neprilike koje može donijeti klanjanje namaza stojeći, spada i bojazan da se ne pogorša bolest, ili uspori izlječenje, a na osnovu ranije prakse ili na temelju mišljenja pouzdanog ljekara specijaliste muslimana. Ili, ako klanja stojeći, pa osjeti jak bol, ili vrtoglavicu, ili curenje mokraće.

Ako je osoba u stanju da klanja stojeći jedan dio namaza, makar i naslonjena na štap ili zid, ili čovjeka s kojim je u takvim odnosima da joj može biti na usluzi (kao bračni drug, dijete ili sluga), tada je obavezna da tako klanja. Obaveza je osobe, koja može klanjati cijeli namaz stojeći, da ga tako i obavi, pa tako i osobe koja može jedan njegov dio obaviti stojeći. Ako bi izlazak u džemat oslabio klanjača tako da ne bi mogao klanjati stojeći, klanjat će u kući stojeći.

Ako nije u stanju obaviti ruku' ili sedždu, učinit će to simboličnim svojim pokretom tijela, sjedeći kao da ih čini. Ako bi neko klanjao stojeći sa ruku'om, a zatim sjeo i samo sim­bolično obavio sedždu, bilo bi mu ispravno, ali je prvi način bolji, jer stajanje i ruku' nisu propisani kao radnje koje su same po sebi približavanje Allahu (ibadet), već su sredstva kojima se dolazi do sedžde.

Naklanjanje za ruku'a ili sedžde će biti tako da se sagne koliko može, s tim da će se za sedždu sagnuti više nego za ruku'. Dovoljno će biti da saginjanje za sedždu bude za malo više od saginjanja za ruku'. Nije obaveza da primakne svoje čelo zemlji najviše što može.

Ako nije u stanju da se saginje, simbolično će te radnje izvršiti saginjanjem glave. Ako neko nije u stanju sjediti, stvarno ili pravno, kao kada bi mu ljekar naredio da mora ležati nekoliko dana, klanjat će ležeći na leđima. Njegove noge će biti okrenute prema Kibli, ali će podići koljena zbog činjenice da je pokuđeno (mekruh-tenzihi) ispružiti nogu u tom pravcu. Ispod glave će staviti jastuk, kako bi podigao glavu i kako bi mu bilo moguće da, naginjući je, simbolički učini namaske radnje kao što su ruku', sedžda, i okretanje prema Kibli. Također, može klanjati ležeći na boku, licem okrenutim prema Kibli, ali je prvi način bolji, jer se saginjanje glave za sedždu i ruku' čini okrenuto prema Kibli.

Ako neko nije u stanju da simbolično čini sedždu i ruku' glavom, neće to činiti ni okom ili obrvama i odložit će klanjanje namaza, jer se u tekstu navodi naklanjanje što se čini glavom. Simboličko činje­nje okom ili obrvom je samo išaret i simbolika. A nedvojbeno se misli na sintagmu "pokreti glavom" u riječima Ibn Omera: "Ako bolesnik ne može da učini sedždu, naklonit će se glavom, a neće ništa podizati prema svome čelu." (...)

Ako se bolesnome nagomilaju propušteni namazi, tako da ih bude više od broja u jednom danu i noći, neće biti obavezan da ih naklanjava, zbog neizbježne poteškoće koja se javlja kod naklanjavanja namaza koji prelaze preko standardnoga broja u toku jednoga dana i noći. Sama prisebnost kod bolesnika nije dovoljna da bi on bio mukellef (obavezan), ako nije i tjelesno sposoban. Pravilo koje se primjenjuje kod naklanjavanja izostavljenih namaza jeste da se sve što pređe broj namaza u jednom danu i noći (više od pet dnevnih) prestaje brojati zbog činjenice da je došlo do stalnog ponavljanja izostavljenih namaza. Ako bi se razbolio zdrav čovjek u namazu, završit će ga onako kako može, sjedeći ili ležeći, jer je bolje da onaj ko je slab i bolestan dopuni ono što je izvršio kao jak i zdrav, nego da počne namaz ispočetka i da ga cijelog obavi kao bolesnik. Ako je počeo klanjati sjedeći, klimajući glavom za ruku' i sedždu, pa u toku namaza ozdravi, nastavit će klanjati kao zdrava osoba i upotpuniti što mu je preostalo od namaza stojeći, jer je dozvoljeno da klanja osoba stojeći za imamom koji klanja sjedeći.

Ako bi, pak, neko klanjao klimajući glavom za ruku i sedždu, bilo stojeći, sjedeći ili ležeći, pa ozdravio u toku namaza i mogao da potpuno obavi ove radnje u namazu, bilo stojeći ili sjedeći, neće nastaviti s klanjanjem, dopunjujući ono što je već klanjao, nego će početi namaz ispočetka. Nije, naime, dozvoljeno da klanja kao muktedija onaj koji može ići na ruku' i sedždu za imamom koji to ne može standardno obaviti, osim naklanjajući se glavom, pa tako nije dozvoljeno ni nastaviti klanjanje namaza s upotpunjenim radnjama, na dio obavljenog namaza u kojem se umjesto ruku'a i sedžde pokazivalo klimanjem glave. Stajanje i sjedenje u namazu ima jači status od simboličkog obavljanja tih radnji, pa zato nije dozvoljeno da se nastavlja sa klanjanjem, nadovezujući se na ono što je slabije.

Ako bi neko zanijetio klanjati namaz stojeći ili sjedeći, s namjerom da ruku' i sedždu čini tako što će se naklanjati glavom, a onda bude u stanju da ih obavi standardno, prije nego što započne sa naklanjanjem glave može nastaviti sa klanjanjem, jer nije obavio ni jedan rukn, osim početnog tekbira, pa se ne smatra da je nastavio s onim što je jače na ono što je započeto kao slabije. Ali, ako donese početni tekbir, ležeći na leđima ili boku, a onda bude u stanju da obavi ruku' ili sedždu stojeći ili sjedeći, prije klimanja glavom, ili bude u stanju da sjedeći obavi namaz, započet će ga ispočetka, jer je klanjanje sjedeći bolje.

Šerijatsko tretiranje nesvjesnog stanja i gubljenja razuma

Obaveza naklanjavanja namaza spada s osobe kojoj stanje nesvijesti ili gubitka razuma potraje duže od jednog dana i noći, i kada broj izostavljenih namaza dostigne šest. Ne uzima se u obzir iznenadni povratak u svjesno stanje poslije kojeg ponovo nastupi nesvjesno. Ali povratak u svijest, koji je uobičajen i ustaljen u određenom vremenu, uzima se u obzir, a gubljenje svijesti prije toga se ne broji, ako je trajalo kraće od jednog dana i noći. Obaveza je takvoj osobi naklanjati propuštene namaze u tom vremenu. Od Nafi'a se prenosi da je Ibn Omer pao u nesvijest i tako ostao cijeli dan i noć. Kada se osvijestio, nije naklanjao propuštene namaze prije nego što je nastavio sa klanjanjem redovnih namaza. Prenosi se da je Ammar ibn Jasir bio u nesvijesti za vrijeme podne, ikindije, akšama i jacije namaza i da se osvijestio oko pola noći. Tada je klanjao podne, ikindiju, akšam i jaciju.

Ako bi se onesvijestio od totalne anestezije ili od djelovanja nekog lijeka, ili ako bi gubljenje razuma bilo posljedica konzumiranja alkoholnih pića, dužan je sve propuštene namaze naklanjati, koliko god potrajalo vrijeme besvjesnog stanja, jer je ono posljedica ljudskog djelovanja. Od imama Muhameda se prenosi da spada obaveza naklanjavanja i sa osobe koja je izgubila svijest od totalne anestezije ili lijeka, jer je to radnja koja je dozvoljena (mubah), pa se ta osoba tretira kao bolesnik. Ovo je propis, ako koristi anesteziju za liječenje, ali ako to praktikuje da bi namjerno izgubio svijest, onda je to grijeh, i u tom slučaju ne spada sa njega obaveza naklanjavanja.

Može se primijeniti analogija na gornji stav, kada je riječ o drogama koje spadaju u odvratne stvari i koje su zabranjene. Obaveza naklanjavanja ne spada sa osobe koja ih je uzimala. Bolesnik koji je vezan za postelju, klanjat će na ležaju, ako nije u stanju da sam siđe sa njega ili nema nikoga da ga spusti. Klanjat će onako kako može, bez izlaganja velikim naporima ili šteti. Stav Šerijata prema osobi koja je izgubila razum je istovjetan stavu prema osobi koja je izgubila svijest, kada je riječ o naklanjavanju namaza.

NAMAZ PUTNIKA

Najkraća razdaljina putovanja zbog koje se skraćuju redovni namazi; zbog koje je dozvoljeno nepostiti u ramazanu; zbog koje spada obaveza klanjanja džume-namaza i bajramskih namaza; klanja kurbana i zbog koje nije dozvoljeno ženi da putuje bez muža ili mahrema, a mesh po mestvama se produžuje na tri dana, jeste razdaljina koja iznosi osamnaest fersaha. Jedan fersah iznosi tri milje, što u ukupnom zbiru iznosi otprilike 89 km. (...)

Naučnici hanefijskoga mezheba su kao dokaz upotrijebili značenje hadisa koji su spomenuti u određivanju vremenske dužine mesha po mestvama za putnika, a koja iznosi tri dana i tri noći. Svaki putnik ima pravo činiti mesh tri dana i tri noći, što se može smatrati kao najkraći vremenski period koji se smatra putovanjem. Razdaljina koja se može preći za to vrijeme je određena kao meritorna u hanefijskom mezhebu. Od Ibni Omera se prenosi daje Poslanik (a.s.) rekao: Neka sama žena ne putuje razdaljinu od tri dana bez mahrema. (...)

Putnikom će se smatrati i onaj koji ubrza svoje kretanje, pa tu razdaljinu pređe u kraćem vremenskom periodu. Ako bi bila dva puta za stizanje do željenog mjesta, jedan koji se ubraja u razdaljine koje spadaju u ovu kategoriju putovanja i drugi koji je kraći, u prvom slučaju će se skraćivati namaz, dok u drugom neće.

Putnikom se smatra osoba koja izađe iz mjesta boravka i ostavi kuću za sobom, s namjerom da putuje do mjesta koje se nalazi na udaljenosti koja se ubraja u putovanje. Dokaz za to je predaja koja se bilježi od Enesa koji je rekao: "Klanjao sam farz podne-namaza s Allahovim Poslanikom (a.s.) u Medini četiri rekata, a ikindiju-namaz u Zul-Hulejfi od dva rekata." Ibn Hadžer je rekao: "Ovaj hadis je poslužio kao dokaz da je dozvoljeno skraćivati namaz i na kratkom putovanju, jer je razdaljina između Medine i Zul-Hulejfe 6 milja", ali je dodao da Zul-Hulejfa nije bila krajnje odredište. Poslanik (a.s.) i Enes su svratili u Zul-Hulejfu na putu za Mekku. Njihov dolazak se poklopio s prvim sljedećim namazom, što je bila ikindija. Poslanik (a.s.) ju je skratio i nastavio je skraćivati namaze sve dok se nije vratio s toga putovanja. Putnik će skraćivati namaze sve dok se ne vrati u mjesto boravka iz koga je otputovao ili dok ne odluči provesti u jednom mjestu, pogodnom za boravak, pola mjeseca, bilo da je riječ o selu ili gradu. Enes (r.a.) veli: "Izašli smo s Allahovim Poslanikom (a.s.) iz Medine i zaputili se u Mekku. On je klanjao namaze po dva rekata sve dok se nismo vratili u Medinu. Rekao sam, koliko ste boravili u Mekki? Odgovorio je: "Deset dana."

Od Imrana se prenosi da je rekao: "Prisustvovao sam bitkama zajedno s Allahovim Poslanikom (a.s.) u godini u kojoj je oslobođena Meka. Poslanik je boravio u Meki osamnaest dana i noći i sve namaze koje je klanjao skraćivao je."

Putnik postaje mukim (prestaje biti musafir, putnik) kada se vrati u svoje mjesto, makar i ne imao namjeru boraviti u njemu. S druge strane, smatra se putnikom makar i imao namjeru boraviti u nekom mjestu, ako ono nije podesno za stanovanje, kao što je brod na moru ili pusto ostrvo na kojem nema stanovnika. Smatra se putnikom i osoba koja ima namjeru boraviti u dva različita i odvojena mjesta, kao što su dva sela ili dva grada, a nije precizno odredila u kojem će mjestu spavati. Mjesto nečijeg boravka se određuje tamo gdje osoba spava. Ako bi hadžija ušao u Meku za vrijeme deset dana hadždža i zanijetio boravak u njoj, neće mu taj nijet biti ispravan, s obzirom na to da će izlaziti na Minu i Arefat.

Ako bi neko boravio u jednom mjestu, iščekujući putovanje i ne namjeravajući ostati u njemu, smatrat će se putnikom, makar ostao i dvije godine. Tirmizija je rekao: "Učenjaci su saglasni u stavu da putnik skraćuje namaz, ako nije odlučan koliko dugo ostaje u jednom mjestu. Ashabi su boravili u Ramhormuzu devet mjeseci i za to vrijeme su skraćivali namaze."

Glavno mjesto boravka je ono u kojem je neko rođen ili se nastanio u njemu. Ono se ne smatra mjestom boravka ako se osoba nastanila u nekom dugom mjestu. Allahov Poslanik (a.s.) i njegovi ashabi muhadžiri su skraćivali namaze u Mekki, iako je ona njihovo prvo boravište. To su činili zbog činjenice da su se nastanili u Medini, a Meka je prestala da bude mjesto njihovog boravka.

Ne smatra se mjestom boravka ono mjesto u kojem je neko odlučio ostati pola mjeseca i više, pa ga napusti, odlazeći u drugo mjesto ili u mjesto rođenja. Ako iz njega izađe kao putnik, pa se onda vrati, ne postaje mukimom, osim ako odluči ostati u njemu pola mjeseca i više. Ako bi se nastanio čovjek iz Horosana u Kufi pola mjeseca, pa zatim izašao iz nje, namjeravajući otputovati u Meku, pa se vrati u nju prije nego što pređe razdaljinu koja ga čini putnikom, zbog neke svoje potrebe, skraćivat će namaze. Njegovo mjesto boravka je izgubilo taj status, zbog započetog puta. Ako bi pošao na put iz svog mjesta prebivališta, a zatim se odlučio vratiti, prije nego što pređe potrebnu razdaljinu, klanjat će bez skraćivanja, na osnovu odluke o povratku, jer se to ne može tretirati kao putovanje.

Vadžib je putniku da skraćuje farzove koji imaju četiri rekata i da klanja dva, jer je Allahov Poslanik (a.s.) uvijek skraćivao namaz na svojim putovanjima. Od Ibn Omera (r.a.) se prenosi da je rekao: "Pratio sam Allahova Poslanika (a.s.) na nekim njegovim putovanjima i nikada nije klanjao više od dva rekata sve do svoje smrti. Pratio sam Ebu Bekra, pa i on nije nikada klanjao više od dva rekata sve do svoje smrti. Pratio sam Omera i on nije nikada klanjao više od dva rekata sve do svoje smrti. Pratio sam i Osmana (r.a.) pa ni on nije klanjao više od dva rekata na svojim putovanjima, sve do smrti."

Od Ja'la ibn Umejje se prenosi riječi: "Kazao sam Omeru ibn Hattabu: 'Nije vam grijeh da skraćujete namaze, ako se bojite da vam ne nanesu nevjernici neugodnosti. Sada vlada sigurnost.' On je rekao: 'I mene je začudilo isto što i tebe, pa sam pitao Poslanika (a.s.) o tome i on mi je odgovorio: To je Allahova sadaka koju vam je dao, pa primite Njegovu sadaku." (...)

Ako bi putnik namjerno klanjao bez skraćivanja, bio bi griješan zbog izostavljanja obaveze skraćivanja. Dozvoljeno je da mukim (onaj koji je kod kuće) klanja za musafirom namaz u namaskom vremenu ili poslije njega. Lijepo je da imam kaže poslije predaje selama: "Upotpunite svoj namaz, ja sam putnik." Može to reći i prije namaza, kako bi se izbjegla svaka dvojba. Prenosi se od Imrana ibn Husajna da je on klanjao u Meki dva rekata i rekao: "Stanovnici Meke, upotpunite vaš namaz, mi smo putnici."

Ispravno je da putnik klanja za mukimom u namaskom vremenu. Namaz će klanjati bez skraćivanja, jer se u njegovom slučaju farz mijenja zbog obaveze slijeđenja imama, bez obzira na to da li bilo još namaskog vremena ili je ono isteklo za vrijeme obavljanja namaza. Ako bi pokvario taj namaz, naklanjat će ga kao dvorekatni. Nije dozvoljeno da musafir klanja za mukimom nakon isteka namaskog vremena. Tada bi, naime, klanjao onaj koji je u farz-namazu za osobom koja je u nafili, kada je riječ o zadnjem sjedenju, jer je ono farz za muktediju (mukim), a nafila za imama (musafir). (...)

Naklanjavanje namaza identično je klanjanju namaza u njegovom vremenu, bilo da je klanjač kod kuće ili na putu. Ako bi prošao namaz osobi koja je na putu i hoće da ga naklanja kod kuće, naklanjat će ga skraćenog. Također, propušteni namaz kod kuće, ako se naklanjava na putu, naklanjat će se tako što će se klanjati potpuno, jer farz nakon prolaska njegovog vremena ne mijenja svoju formu koju je imao u vremenu obaveze. Izuzetak od ovog pravila je bolesnik, koji naklanjava propuštene namaze iz vremena kada je bio zdrav onako kako je trenutno u stanju obaviti, a propuštene namaze u vrijeme bolesti klanjat će kada ozdravi na propisan način.

Putnik će klanjati sunnete, ako ima dovoljno vremena i ako se dovoljno dugo odmara. Neće ih klanjati ako je zauzet nekim poslom i ako se žuri. Već je navedeno, u slučaju kada je Poslanik (a.s.) s ashabima prespavao sabah-namaz, da je klanjao dva rekata sunneta, a potom farz sabah-namaza, kao što je to uobičajeno činio.

Od Ibn Omera se prenosi da je Poslanik (a.s.) (tesbih činio) klanjao nafilu namaz jašući na devi, bez obzira na to u kom je pravcu bila okrenuta, ali je glavom pokazivao pokrete. I Ibn Omer je to isto činio. (...)

Namaz na brodu i avionu

Hadis Ibn Omera upućuje na to da je dozvoljeno klanjati nafilu jašući životinju, a da se ne okrene prema Kibli. Kao i jahaća životinja, tretiraju se automobil, avion i brod.

Što se farza tiče, njega nije dozvoljeno klanjati jašući, ako je osoba u stanju da je zaustavi i siđe na zemlju, kako bi potpuno obavila namaz, s ruku'ima, sedždama i okrenuta prema Kibli. Ali, ako nije u stanju da siđe sa životinje, ili je pak, zemlja blatnjava i ne može naći mjesto za klanjanje, u tom slučaju će postupiti kao bolesnik koji ne može da siđe sa kreveta.

Ako bi putnik bio na brodu i strahovao da ga neće zadesiti vrtoglavica, klanjat će sjedeći, ali je obavezan da se okrene prema Kibli prije donošenja prvog iftitahi tekbira. Činit će to kada god se brod okrene i promijeni pravac, jer je brod u ovom njegovom slučaju isto što i kuća.

Također, isto pravilo važi kada je u pitanju veliki avion, u kojem je moguće klanjati stojeći, jer ima mjesta za namaz i ne strahuje se od mogućih potresa i turbulencije. U tom slučaju će se klanjati stojeći, propisno obavljajući ruku'e, sedžde i okrenut će se prema Kibli. U protivnom, klanjat će se na svom sjedištu, pokazujući ruku' i sedždu naklanjanjem glave.

Autor: Abdulhamid Mahmud Tuhmaz