Namaski mekruhi su radnje koje je pokuđeno raditi u namazu. Pokuđenost se dijeli na dvije vrste: kerahetut-tenzih i ona je bliža halalu i kerahetu-tahrim koja je bliža haramu.

Kerahetut-tahrimi kod zabranjenih stvari stoji nasuprot vadžiba u naređenim stvarima, dok kerahetut-tenzihi stoji nasuprot sunneta i mustehaba. Zato kerahetut-tenzih varira shodno pritvrđenosti sunneta i mustehaba.

Mekruh tahrimi nastaje namjernim ostavljanjem jednog od namaskih vadžiba ili izvršavanjem zabrane hipotetičke pritvrđenosti ili značenja, ukoliko uz tu zabranu nema drugog dokaza koji upućuje na to da ta radnja nije haram. Mekruh tenzihi nastaje izostavljanjem sunneta ili mustehaba.

Namaski mekruhi

  1. Igranje odjećom ili tijelom, bez šerijatski opravdanog razloga, jer to umanjuje skrušenost. Ako klanjač ne bi mogao obaviti sedždu, osim uz uklanjanje kamenčića, tada mu je to dozvoljeno. Ali, za upotpunjavanje sedžde (dakle može je obaviti ali ima malih neprijatnosti) dozvoljeno mu je poravnavanje samo jednom. Muajkib (r.a.) prenosi da je Allahov Poslanik (a.s.) rekao čovjeku, koji je ravnao zemlju na kojoj čini sedždu: Ako to činiš, onda to uradi samo jednom.

Nema mekruha ako bi klanjač počešao tijelo zbog neke stvari koja mu nanosi bol ili smeta, ili obriše znoj koji ga uznemirava, pod uslovom da ta radnja ne traje dugo. Mekruh je da se hladi svojom odjećom (tojest mahanjem njome) jednom, dva puta.

  1. Pucketati prstima i ispreplitati ih čak i dok klanjač čeka namaz ili ide da klanja, zbog riječi Poslanika (a.s.): Kada neko od vas uzme abdest i upotpuni ga, zatim izađe (iz kuće) da ide u džamiju, neka ne prepliće svoje prste jer je on u namazu.
  2. Podbočavanje (et-tehassur), tojest stavljanje ruke na bok, okretanje vratom, el-ika’u na sjedenjima ili između sedždi (a to je sjedanje na stražnjicu, a izbacivanje noge sa strane), muškarčevo pružanje laktova (spuštanje na tlo prilikom sedžde). Za sve ovo postoje zabrane. Ebu Hurejre (r.a.) prenosi da je Allahov Poslanik (a.s.) zabranio da čovjek klanja podbočen. Poslanik (a.s.) je rekao: Allah je okrenut prema Svome robu kada je on u namazu sve dok se rob ne okrene, a kada on okrene svoje lice od Njega, i On se okrene. Zato, kada klanjate, nemojte se okretati. (...)

Ebu Hurejre (r.a.) kaže: “Oporučio mi je moj prijatelj (Muhammed a.s.) tri stvari i zabranio mi je tri: kljucanje kao kljucanje pijetla, sjedenje kao sjedenje psa, okretanje kao okretanje lisice.”Pokuđeno je da se sjedi podvijenih i prekrštenih nogu bez opravdanog razloga, jer time izostavlja sjedenje koje je po sunnetu.

  1. Zavraćanje rukava i podizanje odjeće (pantalona) kako se ne bi zaprljala. U tome se vidi grubost i oholost, koje su nespojive sa skrušenošću. Poslanik (a.s.) kaže: Naređeno mi je da činim sedždu na sedam udova i da ne zavraćam odjeću, niti kosu.
  2. Klanjanje samo u pantalonama, iako ima košulju. Poslanik (a.s.) kaže: Neka niko od vas ne klanja u jednoj odjeći (jednom komadu), a da na ramenima nema ništa.
  3. Ogrtanje odjećom tako da se samo stavi na ramena, bez uobičajenog oblačenja, prekrivanje glave tako da pokrije usta. Ebu Hurejre (r.a.) kaže: ”Vjerovjesnik nam je zabranio ogrtanje u namazu i pokrivanje usta.” U ogrtanju je takođe oponašanje nevjernika.
  4. Odgovaranje na selam išaretom, pokretom ruke ili glave, jer to nije od dijelova namaza.
  5. Uvezivanje glave maramicom ili da pravi omotač (imamu) oko svoje glave a da sredina ostane otkrivena.
  6. Namjerno mirisanje mirisa ili drugih tvari kao da namiriše mjesto gdje obavlja sedždu ili da stavi neku tvar koja ima prijatan miris na mjesto gdje stavlja nos prilikom sedžde kako bi je mirisao.
  7. Žmiriti bez nužde ili potrebe, kao znak postizanja skrušenosti. Također je mekruh dizanje pogleda k nebu. Enes (r.a.) prenosi da je Vjerovjesnik (a.s.) rekao: Šta je ljudima pa dižu svoje poglede ka nebu u toku namaza? Zaprijetio je, rekavši: Ili će oni prestati sa tim ili će zasigurno oslijepiti.”
  8. Okretanje prsta ruku ili nogu od pravca Kible za vrijeme sedžde jer se to kosi sa sunnetom.
  9. Ne stavljanje šaka (ruku) na koljeno za vrijeme ruku’a, i za vrijeme sjedenja jer se time izostavlja sunnet.
  10. Stavljanje nečega u usta što se ne može istopiti tako da sprječava izvršavanje svih sunneta prilikom učenja (sunnetsko učenje) ili ga to zaokuplja u namazu.
  11. Sedžda na rubovima ahmedije (turbana) ili kape, ako su one na njegovom čelu i ako je to bez razloga a on osjeća sadržinu (vrstu, kamen, pijesak i sl.) zemlje, jer se time umanje veličanje Allaha. Nema mekruha ako se to radi zbog nekog razloga (sa opravdanjem). Enes ibn Malik kaže: “Klanjali smo sa Vjerovjesnikom (a.s.) pa bi neko od nas stavljao krajeve svoje odjeće na mjesto sedžde zbog velike toplote." Hasan prenosi da su ashabi Allahovog Poslanika (a.s.) činili sedždu, a ruke su im bile umotane u odjeću. Neki jesu, pak, a neki nisu činili sedždu na svojim kapama i turbanima.
  12. Mekruh je klanjati na putu, klaonici, smetljištu, mezarju i kupatilu, u stajama životinja koje mogu ozlijediti (kao deve i krave), na otetoj zemlji, zemlji drugog bez njegove dozvole i iznad Ka’be. Ibn Omer prenosi da je Vjerovjesnik (a.s.) zabranio namaz na smetljištu, klaonici, mezarju, sredini puta, javnom kupatilu, toru za deve i iznad Ka’be.

Nema smetnje da se namaz obavlja u svlačionici bazena ili na mjestu koje je planirano za namaz u mezarju, ako na tom mjestu nema kabura, jer se time oponašaju Jevreji i kršćani koji su grobove svojih poslanika uzeli za bogomolje.

  1. Mekruh je klanjati u situaciji kada nešto zaokuplja misli čovjeka i smanjuje njegovu skrušenost u namazu. To je klanjati kada je jelo i piće postavljeno, a klanjač osjeća potrebu za njima, ili klanjati kada klanjač ima fiziološku potrebu, tojest veliku ili malu nuždu. Uz njih se dodaje i puštanje vjetra. Aiša r.a prenosi da je Vjerovjesnik (a.s.) rekao: Nema namaza kada je jelo postavljeno, niti kada klanjača muči velika ili mala nužda. Klanjač će prekinuti namaz ukoliko osjeti fiziološku potrebu (malu ili veliku nuždu) čak i ako se plaši da će mu time promaći džemat. Ali, ako se plaši da će isteći namasko vrijeme, onda ga neće prekidati, jer je odgađanje namaza van njegovog vremena haram, a ne može izbjegavajući mekruh činiti haram.

Od stvari koje zaokupljaju razum klanjača je da stavi svoju obuću iza sebe i da nije siguran za nju. U takvoj situaciji je bolje da je stavi ispred sebe. Također zaokuplja razum ako prstima broji ajete koje prouči u namazu. Međutim, dozvoljeno je da ih broji srcem.

  1. Mekruh je da imam stoji u mihrabu ili na mjestu koje je visočije od mjesta klanjača, osim ako to nije nužda, jer time se oponašaju sljedbenici knjige (jevreji i kršćani). Abdullah ibn Mesud je smatrao mekruhom obavljanje namaza u mihrabu i rekao je: “Mihrabi su za crkve i ne oponašajte sljedbenike knjige.”
  2. Pokuđeno je muktediji da stane iza safa sam, osim ako u safu nema dovoljno mjesta da on stane zbog hadisa: Nema namaza za onoga koji stoji sam u safu. Pod riječima “nema namaza” misli se “nema potpunog namaza.” Poslanik (a.s.) je rekao: Upotpunite prvi saf, zatim onaj iza njega, a ako bude koji nepotpun, neka to bude zadnji saf.” Ovdje je spomenuto da je pokuđeno stajati u zadnjem safu prije upotpunjavanja prethodnog, čak ako klanjač i nije sam u tom zadnjem safu.

Ako zatekne imama na ruku’u, bolje mu je da stane u posljednji saf i stigne taj rekat, nego da popunjava predzadnji saf, a ne stigne na rekat. Neće sam formirati saf kako bi stigao na rekat nego će ići do posljednjeg safa, pa makar i ne stigao na taj rekat. To je propisano na osnovu hadisa Ebu Bekreta (r.a.), da je stigao u džamiju kada je Poslanik (a.s.) bio na ruku’u, pa je i on učinio ruku’ prije nego što je stigao do posljednjeg safa. To je ispričao Vjerovjesniku (a.s.) pa mu je on rekao: Allah ti povećao žudnju (za namazom), ali ne ponavljaj to.”

On ima pravo da prekine posljednji saf kako bi upotpunio prazno mjesto u prvom safu, jer su džematlije načinili propust ostavljajući to mjesto.

  1. Mekruh je imamu da predvodi u namazu ljude koji ga preziru zbog njegove loše osobine koju vjera prezire, ili da među njima ima onaj koji je preči da bude imam. To je na osnovu hadisa kojeg prenosi Ebu Umame, da je Allahov Poslanik (a.s.) rekao: Kod trojice se namaz ne uzdiže iznad njihovih ušiju (tojest ne prima se): odbjeglom robu sve dok se ne vrati, ženi koja je omrkla (zaspala), a njen muž na nju ljut i imamu ljudima koji ga mrze.

Ako ga budu mrzili zbog neopravdanog razloga, nije mu pokuđeno voditi ih, jer je njihova mržnja rezultat slijeđenja njihovih strasti i to je grijeh njima, a ne njemu.

  1. Mekruh je imamu da otežava klanjačima dugim učenjem koje prelazi granice sunneta u učenju i zikru (ruku’u i sedždi). Također mu je mekruh da ih požuruje, tako da ne mogu upotpuniti učenja zikra na ruku’u, sedždi i sjedenju, jer time se ostavlja sunnet, što je mekruh. Ebu Hurejre (r.a.) prenosi da je Allahov Poslanik (a.s.) rekao: Kada neko od vas klanja ljudima, neka skrati, jer među njima ima bolesnih, slabih i starih, a kada klanja sam za sebe neka odulji koliko hoće. (...)
  2. Mekruh je imamu prisiljavati klanjače da ga podsjete na sljedeći ajet u učenju. Ako se zbuni u učenju, pa ne može nastaviti, treba ići na ruku’, ako je proučio koliko je dovoljno za ispravnost, ili da prijeđe na drugi ajet, ako nije proučio koliko je dovoljno i neće stavljati u situaciju klanjače da ga podsjećuju. Ako bi to učinio time što bi stao ili ponovio ajet, tada je uradio mekruh, jer ih je obavezao dodatnom obavezom (onim što oni nisu obavezni).

Imam mora učiti ono što mu je lahko iz Kur’ana, a ne ono što mu je teško i što nije još dobro zapamtio, kako ne bi prisiljavao druge da ga podsjećaju.

  1. Mekruh je da prouči riječ ili dvije iz neke sure, zatim je ostavi i prijeđe na drugu, ili namjerno izostavi proučiti jedan ajet, a zatim prijeđe na onaj iza njega. Mekruh je, također, izostaviti jednu kratku suru (tojest proučiti suru ispred i suru iza nje), svejedno uradio to na jednom rekatu ili na dva rekata, jer iz tih postupaka se može razumjeti ostavljanje jednog dijela Kur’ana ili davanje prednosti jednom dijelu nad drugim. Ako bi to radio s opravdanim razlogom, tada nije mekruh. Ako bi nesvjesno prešao na drugi ajet, a zatim se sjetio, treba da se vrati i prouči ono što je izostavio, a nema mekruha ako se ne bi sjetio.

Mekruh je određivanje neke sure i stalno njeno učenje, osim Fatihe, kako ne bi neznalica pomislio da je njeno učenje obavezno, osim ako to radi zbog njene lahkoće ili zbog toga što je to Poslanik (a.s.) radio, kao što je učenje sura Es-Sedžde i Ed-Dehr (El-Insan) na sabahu petkom. Mada on treba da ponekad uči i druge sure.

Mekruh je bez nužde ponavljati jednu suru na jednom rekatu ili na dva rekata farza, a nema mekruha ako ne zna druge sure. Ako bi u zaboravu počeo da je ponavlja, neće je prekidati. Kao što nema mekruha ako bi je ponavljao u nafili, jer je u nafilama to dozvoljeno.

  1. Mekruh je da na farzu uči sure obrnutim redom (koji se kosi sa redom sura u Mushafu), osim ako na jednom rekatu upotpuni hatmu, pa će na sljedećem rekatu početi od početka Mushafa, tojest od sure El-Bekare. Ovo je mekruh zbog toga što se ostavlja redoslijed oko kojeg su se složili ashabi. Prenosi se da je Ibn Mesud bio upitan o čovjeku koji uči Kur’an obratno, na što je on rekao: “On je obratnog srca.” Ovo se odnosi na stanje svjesnosti i mogućnosti izbora. Ali, ako bi imao opravdan razlog za to ili zaboravio, onda nema mekruha.
  2. Mekruh je klanjati na mjestu u kojem ima slika ili figura stvorenja koja imaju dušu, zbog hadisa Aiše (r.a.) da je Ummu Seleme spomenula Allahovom Poslaniku (a.s.) crkvu po imenu “Marija”, koju je vidjela u Abesiniji. Tada mu je spomenula slike koje je vidjela u njoj, pa je Allahov Poslanik (a.s.) rekao: Taj narod, kada umre pobožni čovjek, na njegovom grobu naprave bogomolju i u njoj crtaju te slike i to su najgora stvorenja kod Allaha.

Omer je rekao jednom kršćaninu: “Mi ne ulazimo u vaše crkve zbog slika u njima.” Ibn Abbas je klanjao u židovskim sinagogama u kojima nema kipova. Veći je mekruh ako je slika ili figura ispred klanjača, manji ako je iznad njega, još manji ako je sa njegove desne strane, još manji ako je sa lijeve i najmanji ako je iza njega. Nema mekruha ako su one u položaju kojem se ne pridaje nikakva važnost, kao kada su jastuk na kojeg se oslanja ili kada su bačene na zemlju kao prostirke na kojima ima slika. To je na osnovu predaje od Aiše (r.a.): “Došao je Allahov Poslanik (a.s.) sa puta, a ja sam zastrla ulaz zavjesom na kojoj su bili slike. Kada ju je Allahov Poslanik (a.s.) vidio, strgnuo ju je i rekao: Najveću kaznu na Sudnjem danu će imati oni koji oponašaju Allahovo stvaranje.” Aiša dalje nastavlja: “Pa smo je pretvorili u jedan ili dva jastuka.”

Mekruh je da osoba klanja iza peći ili ognjišta na kojem je vatra ili žar, stoga što je to vid oponašanja vatropoklonika u njihovim molitvama. Nema mekruha, pak, ako je ispred svijeća, lampa ili fenjer, jer to ne liči obožavanju. Mekruh je da se klanja okrenuto prema licu čovjeka. Omer (r.a.) je to zabranjivao.

  1. Mekruh je klanjati bez pregrade (sutre), svejedno bio čovjek imam ili sam, na mjestu gdje postoji mogućnost da će neko proći ispred njega. To je na osnovu riječi Poslanika (a.s.): Kada neko od vas klanja, neka klanja iza pregrade (neka stavi perdu) i neka ne dozvoli nikome da prođe ispred njega.

Pregrada (perda) je mali štap koji klanjač ubode u zemlju ispred sebe i ostavi dovoljno prostora da obavi sedždu. Ako ga nema sa sobom, stavit će bilo šta. Abdullah b. Omer prenosi da je Vjerovjesniku (a.s.) bilo ubodeno koplje, pa je klanjao iza njega. Ibn Omer prenosi da je Vjerovjesnik (a.s.) postavljao svoju jahalici (devu) i klanjao iza nje. Pitao sam: A šta ako ustanu putnici? Rekao je: “Uzimao je ovo sedlo i postavljao ga, a zatim je klanjao prema njegovom zadnjem dijelu.” I Ibn Omer je to radio.

Mekruh je prolaziti ispred klanjača, čak ako on nije postavio perdu (pregradu), što je na osnovu hadisa Ebu Džuhejma da je Allahov Poslanik (a.s.) rekao: Kada bi znao onaj koji prolazi ispred klanjača koliko ima (grijeha), bolje bi mu bilo da stoji četrdeset nego da prođe ispred njega. Klanjaču je bolje da klanja blizu zida ili stuba. Enes b. Malik kaže: “Kada bi muezin završio ezan, ashabi Allahovog Poslanika (a.s.) su ustajali i odlazili kod stubova, ostajući tamo (tako) sve dok ne izađe Vjerovjesnik (a.s.), klanjajući dva rekata prije akšamskog farza.”

  1. Mekruh je naginjanje desno-lijevo u namazu, stajući na jednu nogu, a drugu dižući. Nije mekruh se više oslanjati na jednu pa na drugu nogu, pod uslovom da obje budu na zemlji. Mekruh je na namaz dolaziti trčeći. Poslank (a.s.) kaže: Kada čujete ikamet idite na namaz, mirno i dostojanstveno i ne žurite, pa što stignete klanjajte, a što vas prođe upotpunite.

Autor: Abdulhamid Mahmud Tuhmaz