Namaski farzovi

Namaski farzovi su:

Prvi: čistoća od fiktivne nečisti (hades)

Uvjetuje se čistoća od fiktivne nečisti, tj. od malog i velikog hadesa, zatim od hajza (menstruacija) i nifasa.

Drugi: čistoća od stvarne nečisti (hubs)

To je nečistoća koja ne smije biti na tijelu klanjača, njegovoj odjeći, niti na mjestu gdje obavlja namaz. Odjeća klanjača, koja mora biti čista, sastoji se od: njegovog odijela, obuće, čarapa i svakog platna koje je povezano sa njim i miče se pri njegovom pokretu. Ukoliko se ono ne miče pri pokretu klanjača, a nečistoća bude na onom kraju koji se ne miče, namaz će biti ispravan. Ako bi klanjao u obući čiji je đon nečist, namaz nije dozvoljen, a ako bi ih izuo i stao na njih onda je dozvoljen. Dovoljno je za mjesto namaza da bude čist prostor za stajanje, za dvije šake, za dva koljena i za čelo.

Ako bi klanjač bio u situaciji da, kada čini sedždu, njegova odjeća padne na nečisto mjesto, ali da svi organi kojima to čini budu na čistom, namaz je ispravan, ukoliko je nečistoća suha i odjeća klanjača se ne isprlja, jer nije uslov da bude čisto ono što je van prostora za namaz.

Dozvoljen je namaz na dvjema spojenim prostirkama, čije dno je nečisto, a površina čista, jer je klanjano na čistom mjestu, koje se tretira kao da je to jedna čista prostirka ispod koje je druga prljava. Dozvoljen je namaz na čvrstoj prostirci, naprimjer, debelom tepihu, čija je gornja strana čista, a donja nečista, ukoliko se vlaga nečistoće ne pojavi na gornjem dijelu.

Ako na zemlji bude nečistoće, po kojoj se posipa prašina (zemlja), sve dok se ne izgubi neprijatni miris nečistoće, namaz je ispravan na takvom mjestu. Ako se po suhoj nečistoći prostre odjeća, toliko tanka da se vidi ispod nje ili da izbija kroz nju neugodni miris nečistoće, pod pretpostavkom da ga ima, nije dozvoljeno klanjati na njoj. Ako bi, pak, bila debela, dozvoljeno je. (…)

Treći: pokrivanje stidnog dijela tijela (avreta)

Filološko značenje riječi avret je mahana i nedostatak, ono što treba pokriti i od čega se stidi. Avret u Šerijatu je ono što se mora pokriti u namazu. Na obaveznost pokrivanja avreta (stidnog dijela tijela) u namazu upućuju riječi Uzvišenog Allaha: O sinovi Ademovi, lijepo se obucite kada hoćete da namaz obavite. Pod izrazom zine misli se na lijepu odjeću, a pod izrazom mesdžid na namaz, jer se on obavlja u mesdžidu.

Aiša (r.a.) prenosi da je Allahov Poslanik (a.s.) rekao: Allah ne prima namaz žene bez mahrame. Također, na obaveznost pokrivanja stidnog mjesta u toku namaza upućuje konsenzus ummeta i niko od učenjaka o tom pitanju nema suprotno mišljenje.

Klanjač, kada stupa u namaz, staje pred Uzvišenog i moli Ga, pa je obavezan, iz poštovanja prema svome Slavljenom Gospodaru i pristojnosti prema Njemu, pokriti stidni dio tijela. Pokrivanje je obavezno zbog samog namaza, a ne zbog straha da se vidi stidni dio tijela (u toku namaza). Tako, ako bi neko klanjao nag na mračnom mjestu (prostoriji), a imao mogućnost da se pokrije, njegov namaz nije ispravan, po jednoglasnom mišljenju učenjaka.

Stidni dio tijela kod muškarca je od dijela tijela ispod pupka, pa do ispod koljena. Pupak ne spada u stidni dio, a koljeno spada. Dokaz za to su riječi koje se prenose od Amr ibni Šuajba, a on od njegovog oca, a ovaj od svog oca, da je Vjerovjesnik (a.s.) rekao: Naređujte svojoj djeci namaz u sedmoj godini, a silom ih nagonite (kažnjavajte ih) da klanjaju kada napune deset godina i u posteljama ih rastavljajte. Kada neko od vas oženi svoga roba ili robinju ili ga iznajmi, neka robinja ne gleda u njegov stidni dio tijela. Doista je ono što je ispod pupka do koljena stidni dio tijela.

Potvrđeno je da je Vjerovjesnik (a.s.) zabranio otkrivanje bedra (stegna). Muhamed b. Abdulah b. Džahš prenosi da je Vjerovjesnik (a.s.) prošao pored Ma’mera, koji je sjedio u dvorištu džamije, otkrivena dijela bedra. Poslanik (a.s.) mu je rekao: Pokrij svoje bedro, Ma'mere, doista je to stidni dio. (…)

Stidni dio tijela kod žene je čitavo tijelo osim lica i šaka. Na to upućuje ranije spomenuti hadis Aiše, kojeg ona pripisuje Poslaniku: Allah ne prima namaz žene bez pokrivača. (…) Od Aiše (r.a.) se prenosi da je rekla: "Žene, vjernice su klanjale s Allahovim Poslanikom (a.s.) sabah, ogrnute u svoje haljine (ogrtače), zatim su se vraćale svojim kućama kada završe namaz, a da ih niko nije prepoznao, zbog mraka".

Ulema se razilazi u pitanju stopala (da li su stidni dio). Ispravnije je da se ona ne ubrajaju u stidni dio. Spomenuti dijelovi su stidni u odnosu na onoga ko gleda klanjača, a ne za samog klanjača. Ako bi klanjač pogledao tokom namaza u svoj stidni dio kroz otvor na odjeći, namaz mu neće biti pokvaren. Potrebno je pokriti stidni dio sa strane, a ne odozdo. Ako bi čovjek klanjao u jednom ogrtaču koji bi omogućio da bi, ako bi neko pogledao odozdo, mogao vidjeti njegov stidni dio, njegov namaz je ispravan, jer nije uslov da se spriječi gledanje stidnih dijelova u usiljenim situacijama. Svaki onaj koji bi ga gledao bez usiljenosti vidio bi da je njegov stidni dio prekriven. Da je pokrivanje stidnog dijela odozdo obavezno, tada bi oblačenje gaća ili slične odjeće bilo obavezno u namazu, a to niko nije rekao.

Obavezno pokrivanje se ne može postići providnom odjećom ispod koje se vidi boja kože. Nema pokrivanja ako se vidi koža. Aiša (r.a.) kaže: "Allah se smilovao prvim ženama muhadžirkama. Kada je Allah objavio: I neka vela svoja spuste na grudi svoje, pocijepale su svoja najdeblja platna i time se pokrile." Ona je, također, rekla: "Pokrivač je ono što pokriva kosu i kožu".

Ako se odjeća prilijepi za stidni dio i oslika ga, ili odjeća bude uska, tada ne kvari namaz, jer je stidni dio pokriven, ali je zabranjeno gledati u taj dio. Ako neko ne bi pronašao pokrivač za stidni dio, klanjat će sjedeći, naginjući se za ruku i sedždu, jer je pokrivanje avreta važnije od obavljanja ruknova. Ako bi pronašao bilo šta što se može iskoristiti za pokrivanje tijela do kraja namaza, obavezan je to upotrijebiti. Mustehab je da se odgodi namaz do pred kraj namaskog vremena ukoliko se osoba nada da će pronaći pokrivač. Ukoliko je u stanju da iznajmi pokrivač, dužna je to uraditi.

Ako se za pokrivanje avreta nema ničeg drugog do nečiste odjeće, obući će se i klanjati u njoj, jer je to manji prijestup od ostavljanja avreta otkrivenim. Pravilo u ovakvim situacijama je da onaj koji bude imao dva problema istog stepena, odabrat će rješavanje jednoga od njih, a ako su različitog stepena, odabrat će lakši prijestup. Primjer za to je ranjenik. Ako bi učinio sedždu, potekla bi mu krv iz rane. Zato će on klanjati sjedeći, a ruku’ i sedždu će izvršiti naklonom, jer je izostavljanje sedžde lakše od obavljanja namaza bez abdesta, zato što je sedždu dozvoljeno izostaviti u nekim namazima, kao što je nafila na jahalici (životinji).

Ako bi neko pronašao nešto čime može pokriti dio avreta, obavezan je to upotrijebiti i time prekriti veći avret, kao što je spolni organ, zatim stražnjica, dio trbuha iznad spolnog uda, zatim bedra i koljeno. Što se tiče žene, ona iza bedra prednost daje stomaku i leđima nad koljenom. Ako ne pronađe odjeću, klanjat će bez nje i neće ponavljati namaz kasnije, čak ako i bude vremena za to. Ako je razlog neuzimanja pokrivača ljudski faktor, tada će ponoviti namaz kada ta prepreka nestane

Nije dozvoljeno da počinje namaz ako je četvrtina jednog od organa avreta otkrivena ili više od četvrtine, jer se četvrtina u mnogim pitanjima tretira kao cjelina. Namaz će biti pokvaren ako se u njegovu toku otkrije četvrtina jednog od organa avreta, a to otkrivanje vremenski potraje onoliko koliko je dovoljno za obavljanje rukna sa sunnetima, što je period dovoljan za izgovaranje tri puta subhanallah - i pod uslovom da to klanjač nije sam uradio. Međutim, ako je to on uradio, namaz će mu odmah biti pokvaren.

Ako bi klanjaču pao ogrtač u toku namaza, zbog velike gužve, pa ga on odmah podignuo, namaz mu nije pokvaren. A ako ne bi požurio s njegovim dizanjem, pa ostane otkriven period dovoljan za izgovaranje tri tespiha ili obavi neki rukn otkriven, namaz mu je pokvaren. Ako bi na više organa imao otkrivenih dijelova, pa ako se sve to sastavi i dosegne četvtinu jednog tog organa namaz će mu biti pokvaren.

Organi avreta kod muškarca su dijelovi tijela koji se nalaze između pupka i koljena, uklučujući i koljena. Kod žena je avret cijelo tijelo osim lica, šaka i stopala.

Četvrti: nastupanje vremena

Ovaj farz je vezan samo za pet dnevnih, obaveznih namaza. Klanjač kada stupa u namaz treba da zna ili da kod njega prevlada mišljenje da je vrijeme namaza nastupilo. Ako bi klanjao, a mislio da nije nastupilo namasko vrijeme, zatim se ispostavilo da ipak jeste, namaz mu nije ispravan.

Dokaz da je namasko vrijeme farz su riječi Uzvišenog: Vjernicima je propisano da u određeno vrijeme namaz obavljaju, tojest farzove u tačno određeno vrijeme i nije dozvoljeno izlaženje iz toga vremena. Allahov Poslanik (a.s.) je rekao: Uzvišeni Allah je propisao pet namaza. Ko upotpuni njihov abdest, obavi ih na vrijeme, upotpuni ruku'e, sedžde i skrušenost ima obećanje od Allaha da će mu oprostiti, a ko to ne učini nema od Allaha obećanje. Ako hoće oprostit će mu, a ako hoće kaznit će ga.

Vrijeme sabaha počinje od pojave prave zore, a to je rašireno bjelilo na horizontu s istoka. Prava zora se pojavljuje nakon lažne, a to su bijele zrake koje se protežu u visinu poslije čega dolazi tama što je sve sastavni dio noći. Postač ne počinje post tada, na osnovu riječi Poslanika (a.s.): Neka vas ne zavara Bilalov poziv (ezan), niti ovo bjelilo, dok se ne pojavi zora. U drugoj predaji stoji: niti ovo bjelilo dok se ne raširi.

Između ove dvije zore ima dvanaest minuta. Vrijeme sabah-namaza prestaje izlaskom sunca. Vrijeme podne-namaza je od trenutka kada sunce prođe zenit i krene ka zapadu (zeval) i traje dok sjenka nekog predmeta ne bude veličine kolike je i on sam, ne računajući sjenu zevala. Vrijeme ikindije nastupa kada istekne vrijeme podne, a traje do zalaska sunca. Početak akšamskog vremena je od zalaska sunca, a kraj je kada nestane večernjeg rumenila (eš-šefek). Vrijeme jacije je kada nestane večernjeg crvenila pa do pojave zore (sabaha). Dokazi za određivanje ovih vremena su mnogobrojni. Od njih je hadis Abdullah ibn Amra (r.a.), da je Allahov Poslanik (a.s.) rekao: Kada klanjate sabah, njegovo vrijeme je dok ne izađu prve zrake sunca. Kada klanjate podne, njegovo vrijeme je dok ne nastupi ikindija. Kada klanjate ikindiju i njeno vrijeme je dok sunce ne porumeni (izblijedi), a kada klanjate akšam njegovo vrijeme je dok se ne izgubi večernje rumenilo (šefek). Kada klanjate jaciju, njeno vrijeme je do pola noći.

U drugoj predaji kaže: Vrijeme podne je od sunčevog prelaska zenita sve dok sjenka čovjeka ne bude kolika mu je visina, dok ne nastupi ikindija. Vrijeme ikindije je dok sunce ne zađe (izblijedi), a vrijeme akšama je dok postoji rumenilo (večernje crvenilo). Vrijeme jacije je do (srednje) polovine noći, a vrijeme sabaha je od pojave zore do izlaska sunca.

Žutilo (bljedoća) sunca (el-isfirar) nije kraj ikindijskog vremena, kao što polovina noći nije kraj jacijskog vremena. Što se tiče hadisa u kojem se navodi da je to njihovo završno vrijeme, njime se želi reći da je to pohvalno vrijeme za obavljanje ikindije i jacije namaza. Na to upućuje hadis kojeg prenosi Ebu Hurejre (r.a.): Ko stigne klanjati od sabaha jedan rekat prije izlaska sunca stigao je sabah, a ko stigne klanjati jedan ikindijski rekat prije zalaska sunca stigao je ikindiju.

Od Ebu Katade (r.a.) se prenosi, u jednom dugom hadisu, da je Allahov Poslanik (a.s.) rekao: Nema u spavanju nemarnosti, nego je nemarnost kod onog ko ne klanja namaz dok ne dođe vrijeme drugog namaza.

Vrijedi napomenuti da Ebu Hanife, Allah mu se smilovao, smatra da ikindija ne nastupa sve dok se sjenka nečega ne udvostruči, ne računajući sjenku zevala. Također, on smatra da jacija ne nastupa sve dok se ne izgubi večernje bljedilo. Međutim, u mezhebu se postupa po mišljenju njegovih učenika (Ebu Jusufa i Muhameda).

Nastupanje vremena nije uslov samo za obavljanje namaza nego i za njegovu obaveznost (tojest, namaz nije obavezan čovjeku prije nego što nastupi njegovo vrijeme). Na ovoj činjenici se temelji propis za one koji žive na krajnjem sjeveru ili jugu, blizu polova, gdje nema noći i gdje se zora pojavljuje prije nestanka večernjeg rumenila (šefek). Neki učenjaci su rekli da oni nisu dužni klanjati namaz čije vrijeme nije nastupilo i nisu zaduženi jacijom. Drugi učenjaci su dali fetvu da su dužni klanjati jaciju, a za dokaz uzimaju ono što se spominje u hadisu o Dedžalu: “Rekli smo: ‘Koliko će ostati na Zemlji?’ Poslanik (a.s.) odgovori: Četrdeset dana, jedan dan kao godina, drugi kao mjesec, treći kao sedmica, a ostali dani kao vaši (obični) dani. Mi smo rekli: ‘Allahov Poslaniče, u tome danu što je kao godina, je li nam dovoljno pet dnevnih namaza?’ On odgovori: Ne, nego ga procijenite (odredite njegovo vrijeme).”

Oba ova mišljenja o ovom pitanju su prisutna u našem mezhebu, a drugo mišljenje (tj. da je obavezno klanjati) je jače, jer je to mišljenje i imama Šafije.

Mustehab je da ljudi odgode obavljanje sabaha do pojave svjetlosti i odlaska tame (noći) zbog riječi Poslanika (a.s.): Sačekajte sa klanjanjem sabaha da se razdani jer je nagrada za to veća. Iz ovog se izuzima sabah prvog dana Kurban-bajrama na Muzdelifi i tu je poželjno da se on klanja u njegovo prvo vrijeme, kako bi bilo više vremena za boravak na Muzdelifi. Pouzdano se zna da je Poslanik (a.s.) klanjao sabah na Muzdelifi sa pojavom zore.

Mustehab je podne klanjati u njegovo prvo vrijeme zimi, a ljeti je bolje malo odgoditi zbog Poslanikovog (a.s.) hadisa kojeg prenosi Seid El-Hudri: Sačekajte sa podne namazom (u ljetno vrijeme) dok zahladni jer je jaka vrućina zapah Džehennema. Mustehab je odgoditi ikindiju sve dok se sunce ne promijeni, kako bi bilo više vremena za nafile, a mekruh ju je odgađati do promjene sunčeve lopte, zbog riječi Enesa, r.a.: “Poslanik (a.s.) je klanjao ikindiju, a sunce bi bilo uzdignuto i jako.”

Lijepo je požuriti sa akšamom zbog hadisa Rafi’ ibn Hadidža (r.a.): “Klanjali smo akšam sa Poslanikom (a.s.) i kada bi se neko od nas vraćao (sa namaza) vidio bi mjesta do kojih bi dosezala njegova strelcad bačena iz luka.” Seleme (r.a.) kaže: “Klanjali smo sa Poslanikom (a.s.) akšam kada bi se sunce izgubilo iz vida.” Ebu Ejjub el-Ensari (r.a.) prenosi da je Allahov Poslanik (a.s.) rekao: Moj ummet će biti u dobru, ili je rekao na prirodnoj vjeri, sve dok ne bude odgađao akšam do pojave zvijezda.

Lijepo je odgoditi jaciju do početka prve trećine noći, zbog riječi Aiše (r.a.): “Allahov Poslanik (a.s.) je odgađao jaciju dok ga Omer nije pozvao rekavši: ‘Namaz, pospaše žene i djeca’. Poslanik (a.s.) je izašao i rekao: Niko drugi od stanovnika Zemlje je ne čeka osim vas. Tada se klanjalo samo u Medini, i klanjalo se u periodu od kada se izgubi večernje rumenilo pa do prve trećine noći.” Ibn Abbas (r.a.) kaže: “Allahov Poslanik (a.s.) je zakasnio jedne noći sa jacijom tako da su neki ljudi zaspali, pa se probudili. Zatim su ponovo zaspali pa se probudili, nakon čega je ustao Omer b. el-Hatab i rekao: ‘Namaz’. Tada je izašao Allahov Poslanik (a.s.) i rekao: Da se ne plašim da ću otežati svome ummetu naredio bi im da je klanjaju ovako.”

Dvije su vrste vremena u kojima je pokuđeno klanjati

Prva vrsta: Kada izlazi sunce sve dok se ne podigne iznad zemlje u visini jednog koplja, tojest dok ne pobijeli i ne pojača sjaj (blještavilo). Kada je sunce u zenitu, tojest kada bude na polovini neba dok ne krene ka zapadu. Kada sunce prije zalaska promijeni boju u žutu, a zatim u crvenu, sve dok ne zađe.

U ova tri vremena nije dozvoljeno klanjati farz osim ikindiju toga dana, a dokaz za to su riječi Ukbe ibn Amira: “U tri vremena nam je Allahov Poslanik (a.s.) zabranio da klanjamo i da kopamo svoje mrtve. To su vremena kada sunce izlazi dok se ne popne, kada bude na polovini neba dok ne skrene i kada se nagne ka zapadu, dok ne zađe.” Pod riječima “da kopamo” misli se na dženazu-namaz, a ne misli se na ukopavanje, što je po konsenzusu sve uleme.

U ovim vremenima se ne klanja ni dženaze-namaz niti je ispravno naklanjavanje farzova u njima, jer klanjaču je “potpun namaz” postao obaveza i ne može ga obaviti u krnjavom vremenu. U ova vremena se ne čini ni sedždetu-tilavet, osim ako se proučen ajet u kome ima sedžda, a i tada je bolje sačekati i obaviti je van tih vremena. Obavljanje nafila u tim vremenima je mekruh tahrimi.

Druga vrsta: Vrijeme od poslije sabaha do izlaska sunca i od ikindije do blijeđena (žutila) sunca. Obavljanje nafila u ova dva vremena je mekruh tahrimi. Na ovo upućuje predaja koja se prenosi od Vjerovjesnika (a.s.) da je zabranio namaz poslije sabaha dok sunce ne izađe i poslije ikindije dok sunce ne zađe. Zabrana namaza spomenuta u ovom hadisu nije zbog samog vremena, kao što je slučaj sa tri vremena iz prve vrste i zato se zabrana odnosi samo na nafile.

Takođe je mekruh klanjati nafile nakon pojave zore, osim dva rekata sabahskog sunneta, zbog riječi Hafse (r.a.): “Nakon pojave zore Allahov Poslanik (a.s.) nije klanjao ništa drugo osim dva kratka rekata.” Od Ibn Amra (r.a.) se prenosi da je Allahov Poslanik (a.s.) rekao: Nema namaza poslije zore osim dvije sedžde (dva rekata sabaha) (...)

Ako bi neko klanjao dva rekata, smatrajući da se zora nije pojavila, zatim se ispostavilo da se ona ipak pojavila, ta dva rekata mijenjaju sabahski sunnet, jer se sunneti obavljaju s općim nijetom bez potrebe da se precizira koji sunnet se klanja.          Ali, ako bi klanjao dva rekata, sumnjajući da se zora pojavila, ta dva rekata mu neće moći zamijeniti sabahski sunnet, jer ne sumnja u postojanje noći, a sumnja u pojavu zore, i ono što je sigurno (čvrsto ubjeđenje) ne može se poništiti onim u što se sumnja. (Ubjeđenje se ne otklanja sumnjom.)

Ako bi sunce izašlo dok on još klanja sabah, namaz će mu biti pokvaren zbog nastupanja krnjavog vremena, a ako bi zašlo sunce, a on još uvijek klanja ikindiju, namaz mu nije pokvaren, jer je on ikindiju počeo u krnjavom vremenu, a to je period sunčevog blijedila. Zalaskom sunca je nastupilo potpuno vrijeme. Ebu Hurejre prenosi da je Allahov Poslanik (a.s.) rekao: Ko stigne klanjati od sabaha jedan rekat prije izlaska sunca, sustigao je sabah, a ko stigne klanjati jedan ikindijski rekat prije zalaska sunca, stigao je ikindiju.

Pošto je došlo do kontradikcije između ovog i hadisa koji govore o zabrani namaza u ovim vremenima, mi nećemo postupati po njemu, nego ćemo se vratiti analogiji. Nezamislivo je da ikindijsko vrijeme do zalaska sunca bude povod za obaveznost ikindije onome ko je primio islam ili postao punoljetan u tom vremenu, a da nije ispravno klanjati je u to vrijeme.

Ezan

Ezan filološki znači oglas. Uzvišeni je rekao: I proglas kod Allaha i Njegova Poslanika ljudima na dan velikog hadždža.

Ezan terminološki znači oglas o namaskom vremenu određenim riječima.

Šerijatsko-pravna utemeljenost ezana

Ezan je propisan nakon Hidžre, kao što kaže Abdullah ibn Omer: “Muslimani su se, nakon dolaska u Medinu, skupljali i iščekivali namaz, pa su jedan dan razgovarali o tome. Neki su rekli: ‘Uzmite zvono, kao kod kršćana’. Drugi rekoše: ‘Ne, nego rog, kao kod židova.’ Omer je onda rekao: ‘Zašto ne biste poslali nekog čovjeka da poziva na namaz?’ Allahov Poslanik (a.s.) je rekao: Ustani Bilale i pozovi na namaz.” Ne misli se u ovom pozivu na poznati ezan nego na obavijest ljudima o početku namaza.

Poslije toga je propisan poznati ezan, a nakon što ga je Abdullah b. Zejd sanjao. Ovaj ashab kaže: “Sanjao sam čovjeka obučenog u zeleno kako nosi zvono pa sam mu rekao: O Allahov robe, prodaj mi to zvono. On me upita: ‘Šta će ti ono?’ Rekao sam: Da pomoću njega pozivam na namaz. On reče: ‘Hoćeš li da te uputim na ono što je bolje od njega?’ Pitao sam šta je to? On reče: ‘Da kažeš: Allahu ekber, Allahu ekber, Allahu ekber, Allahu ekber. Ešhedu en la ilahe illellah, Ešhedu en la ilahe illellah. Ešhedu enne Muhameden resulullah, Ešhedu enne Muhameden resulullah. Hajje ‘ales-salah, Hajje ‘ales-sallah. Hajje ‘alel-felah, Hajje ‘alel-felah. Allahu ekber, Allahu ekber. La ilahe illellah.“ Zatim je Abdullah b. Zejd otišao kod Allahovog Poslanika (a.s.) i obavijestio ga o svome snu. Poslanik (a.s.) je rekao: Vaš prijatelj je usnio san. Idi sa Bilalom u džamiju i kaži mu ga. Neka Bilal uči, jer on ima jači glas od tebe. Abdullah b. Zejd kaže: “Izašao sam sa Bilalom do džamije i rekao sam mu te riječi i on ih je proučio. To je čuo Omer b. El-Hattab pa je istrčao govoreći: ‘O Allahov Poslaniče, tako mi Allaha, ja sam to isto sanjao”.

Tretiranje ezana i ikameta

Ezan i ikamet su sunnet za pet dnevnih namaza, kod njihovog obavljanja na vrijeme ili naklanjavanja, na putu ili kod kuće, u džematu ili pojedinačno, samo za muškarce. Mekruh su za žene, na osnovu riječi Ibn Omera: "Ezan i ikamet nisu obavezni za žene". To je i zbog toga što je stanje žena u osnovi vezano za stid i oprez.

Ne uči se ezan za bajram-namaz, niti za namaz prilikom pomračenja sunca. Dokaz za to su riječi Džabira b. Semure (r.a.): "Klanjao sam sa Allahovim Poslanikom više puta bez ezana i ikameta". I Abdullah b. Amr b. el-As je rekao: "Kada je bilo pomračenje sunca za vrijeme Allahovog Poslanika pozvani smo na namaz riječima es-salatu džami’ah (namaz će se obaviti zajednički)".

Ne uči se ezan ni za vitr-namaz, jer je onaj za jaciju obavijest o nastupanju njegovog vremena, kao što se ne uči ni za nafile, jer one idu uz farzove. Ako osoba klanja u svojoj kući, u svome mjestu, dozvoljeno joj je da izostavi ezan i ikamet, jer se prenosi da je Ibn Mesud klanjao sa svojim prijateljima u svojoj kući bez ezana i ikameta i rekao je: "Ikamet mjesta je dovoljan".

Ako mu prođe namaz, učit će ezan i ikamet, kada ga bude naklanjavao. Imran b. Husajn prenosi da je Allahov Poslanik bio na putu kada su prespavali sabah-namaz i kada ih je probudila sunčeva toplota. Pomjerili su se malo dok se sunce nije podiglo. Zatim je Poslanik (a.s.) naredio mujezinu da prouči ezan, nakon kojeg su klanjali dva rekata prije namaskog farza. Zatim je proučio ikamet, pa su klanjali sabah (sabahski farz).

Ako je više namaza prošlo, učit će se ezan samo za prvi namaz, a ikamet za svaki posebno, zbog riječi Ibn Mesuda: "Mušrici su zauzeli Vjerovjesnika (a.s.) na dan Hendeka od četiri namaza, tako da je od noći prošlo koliko je Allah htio. Vjerovjesnik (a.s.) je naredio Bilalu da prouči ezan, zatim je proučio ikamet i klanjao podne. Zatim je proučio ikamet i klanjao ikindiju, onda je proučio ikamet i klanjao akšam, a potom je proučio ikamet i klanjao jaciju."

Ako osoba naklanjava u džamiji, neće učiti ezan, jer bi time izazvao zabunu, osim ako bi klanjala sama i učila ezan tako tiho da samo ona čuje. Vrijedi napomenuti da je naklanjavanje propuštenih namaza u džamiji mekruh, jer je izostavljanje namaza grijeh. Zato ne treba da se to javno pokazuje.

Kako se uče ezan i ikamet

Na početku se prouči tekbir četiri puta (Allahu ekber). Na slovu “r“ kod prvog tekbira treba biti sukun (ekber) ili će ga se spojiti s drugim tekbirom. Tada će na glasu “r“ biti vokal “e“. Ne može na glasu “r” doći vokal “i“, jer poslije njega dolazi riječ “Allah“. Ako bi se iza glasa “r” izgovorio vokal “u”, to bi bilo u suprotnosti sa sunnetom, jer se u sunnetu navodi sa sukunom, tojest bez vokala.

Lijepo je uljepšavati glas kod učenja ezana, ali se treba kloniti pjevušenja. Nije dozvoljeno mijenjati riječi dodavanjem konsonanata, vokala, dužine ili nečeg sličnog ni na početku niti na kraju. Kod sabahskog ezana dodaje se poslije hajje ‘ales-salah (dođi na namaz) Es-salatu hajrun minen-nevm (Namaz je bolji od spavanja). (…) Tekst ikameta je kao i tekst ezana. Samo se u njemu poslije riječi hajje ‘ales-salah dodaje kad kametis-salat (namaz je počeo) dva puta. Na to upućuje predaja od Abdurrahman b. Lejla, u kojoj kaže: “Obavijestili su me Muhammedovi (a.s.) ashabi da je Abdullah b. Zejd čuo u snu ezan, pa je došao Vjerovjesniku (a.s.) i obavijestio ga o tome. Poslanik (a.s.) mu je rekao: Pouči Bilala tome. Pa je učio ezan svaku rečenicu po dva puta i ikamet svaku rečenicu po dva puta, a sjeo je (između ezana i ikameta).”

Većina učenjaka smatra da se u ikametu svaka rečenica uči samo jednom, osim Kad kametis-salat. To svoje mišljenje argumentuju predajom od Enesa (r.a.): “Naređeno je Bilalu da ezan uči parno (po dva puta svaku rečenicu), a ikamet neparno (po jednom) osim riječi kad kametis-salat.“ Pod pojmom “neparno” se ovdje misli na “neparno“ u disanju i glasu, a ne u riječima (izrazima), kako bi se ovaj hadis slagao s ostalim hadisima koji upućuju na to da se ikamet uči po dva puta. Ti hadisi su ispravni (sahih) i prenose se od Bilala i Ebu Mahzure.

Prilikom učenja ezana i ikameta, okreće se prema Kibli, jer se to okretanje spominje u nekim predajama Abdullah b. Zejdova hadisa. Mujezin će okrenuti svoje lice udesno kod riječi hajje ‘ales-salah, a ulijevo kod riječi hajje ‘alel-felah u ezanu i ikametu, jer se on tim riječima obraća ljudima i zato treba biti okrenut prema njima. Stavit će po jedan prst u uši prilikom učenja ezana, jer tako može glasnije učiti. Ebu Džuhejfe kaže: “Vidio sam Bilala kako uči ezan i okreće se. Usta je okretao tamo-ovamo, a njegovi su prsti bili u ušima.” (...)

Mujezinu je mekruh govoriti za vrijeme ezana i ikameta. Ako bi mu neko nazvao selam, neće odgovoriti, jer su ezan i ikamet cijenjen govor kao hutba, a priča bi pokvarila to uvažavanje. Isto tako, priča bi pokvarila sklad (red) koji je od sunneta.

Mekruh je učiti ezan sjedeći ili jašući, osim putniku zbog poteškoće putovanja. Konsenzus uleme (učenjaka) postoji da je učenje ezana stojeći sunnet. Mekruh je da ezan uči džunup osoba, a nije pokuđeno da ga uči osoba bez abdesta. Ezan džunupa će se ponoviti. Ezan ne uče žena, pijana osoba, luđak i dijete koje nije svjesno svojih radnji (gajru ‘akil), a ako bi ga oni proučili ezan će se ponoviti.

Ezan se uči duže tako što se između rečenica prave pauze (šutnjom), a ikamet će se ubrzati, tojest neće se praviti pauze između rečenica. Mekruh je spajati ezan i ikamet, osim kod akšama, a i tada se oni odvajaju šutnjom koja traje otprilike onoliko koliko je potrebno da se prouče tri kratka ajeta. Prenosi se od Džabir b. Semure da je rekao: “Mujezin Allahovog Poslanika bi proučio ezan, zatim bi sačekao, pa kada bi vidio Vjerovjesnika (a.s.) da dolazi počeo bi s ikametom.” Razdvajanje između ezana i ikameta kod ostalih namaza se postiže sunnetima koji su prije farza, za razliku od akšama kod kojeg nema tih sunneta.

Nije dozvoljeno učiti ezan za neki namaz prije nego što nastupi njegovo vrijeme, jer se time obmanjuju ljudi. Što se tiče ezana kojeg je Bilal učio prije pojave zore, on nije zbog sabah-namaza, nego zbog drugih razloga, kakvi su buđenje spavača, podsjećanje postača na sehur i najava klanjaču skore pojave zore. Na to upućuje kazivanje Ibn Mesuda (r.a.) da je Allahov Poslanik (a.s.) rekao: Neka nikoga od vas ne sprječava Bilalov ezan od sehura, jer on uči ezan noću da sjedne onaj koji klanja ili ustane (probudi se) onaj koji spava.

Zato nije dovoljan ovaj ezan, koji je bio prije pojave zore, za sabah-namaz nego je potrebno proučiti drugi nakon pojave zore. Abdullah b. Omer (r.a.) prenosi da je Allahov Poslanik (a.s.) rekao: Bilal uči ezan noću, pa jedite i pijte dok ne zauči Ibn Ummi Mektum. Ibn Omer kaže: “A on je bio (Ibn Ummi Mektum) slijep čovjek, i nije učio dok mu se ne kaže: ‘Svanulo je, svanulo je’.” Aiša (r.a.) kaže: “Ne bi učili ezan dok se ne pojavi zora.”

Ponavljanje za mujezinom

Ako neko čuje ezan u njegovo vrijeme i u njemu nema greški, a uči ga muškarac koji nije džunup, taj slušalac treba da prestane sa svojim govorom, makar to bilo i učenje Kur’ana i da ponavlja za mujezinom njegove riječi. Kada čuje hajje ‘ales-salah i hajje ‘alel-felah, reći će: La havle ve la kuwete illa billah (nema snage ni moći bez Allaha). Kada čuje na sabahu mujezinove riječi es-salatu hajrun mine-nevm (namaz je bolji od spavanja), reći će: Sadekte ve bererte ve bil-haki natakte (Istinu si rekao, dobro učinio i istinu zborio) ili Ma ša’e Allah kane (Bit će ono što Allah želi). Ebu Seid el-Hudri prenosi da je Allahov Poslanik (a.s.) rekao: Kada čujete ezan, recite isto ono što govori mujezin. Omer b. el-Hatab (r.a.) prenosi da je Allahov Poslanik (a.s.) rekao: Kada mujezin kaže “Allahu ekber, Allahu ekber“ (Allah je najveći, Allah je najveći), neka jedan od vas to ponovi. Zatim kaže “Ešhedu en la ilahe illallah (Svjedočim da nema drugog božanstva osim Allaha) on to ponovi. Mujezin kaže: “Ešhedu enne Muhammeden resulullah“, on to ponovi; pa on kaže “Hajje ‘ales-salah“, on kaže “La havle ve la kuvvete illa billah“; pa on kaže “Hajje ‘alel-felah“ on kaže “La havle ve la kuvvete illa billah“; on kaže: “Allahu ekber, Allahu ekber“ on to ponovi, pa mujezin kaže “La ilahe illalah“, a on to ponovi iz srca, ući će u Džennet.

Nakon toga treba da donese salavat na Vjerovjesnika (a.s.) i da onda prouči ezansku dovu. Abdullah b. Amr prenosi da je Allahov Poslanik (a.s.) rekao: Kada čujete mujezina, recite isto ono što on kaže, zatim donesite salavat na mene, jer ko donese na mene jedan salavat Allah će na njega deset. Potom molite Allaha da mi dadne el-vesileh, a to je mjesto u Džennetu i pripast će samo jednom Allahovom robu. Nadam se da ću ja biti taj. Ko bude tražio za mene el-vesileh imat će moje zagovorništvo (šefa’at).

Ezansku dovu prenosi Džabir b. Abdullah (r.a.) od Allahovog Poslanika (a.s.): Ko nakon ezana kaže: “Allahume rabbe hazihid-da’vetit-tameti, ves-salatil kaimeti, ati muhammedenil-vesilete vel-fedilete, veb’ashu mekamen mahmudenillezi vea’dtehu,“ zaslužio je moje zagovorništvo (šefa’at) na Sudnjem danu. U drugoj predaji se dodaje: “Inneke la tuhlifu’l-miad”.

Riječi Allahovog Poslanika kada čujete mujezina, recite isto ono što on govori dokaz su da je ponavljanje za mujezinom obavezno. Sama forma imperativa u rečenici upućuje na obaveznost, a ovdje uz njega nema nikakvih indicija koje bi ukazale da to nije obavezno. Osim ako se njegove riječi zatim donesite salavat na mene… i molite Allaha da mi dadne el-vesileh ne uzmu kao te indicije (karine) koje bi ukazale na to da to nije obavezno, jer takve riječi koje podstiču na sevap i nagradu se u većini slučajeva upotrebljavaju za mustehab, i zato su neki rekli da je ponavljanje za mujezinom mustehab.

Peti: Okretanje prema Kibli

Da je okretanje prema Kibli farz, upućuju riječi Uzvišenog: Vidimo Mi kako sa žudnjom bacaš pogled prema nebu, i Mi ćemo sigurno učiniti da se okrećeš prema strani koju ti želiš! Okreni zato lice svoje prema Časnom hramu! I ma gdje bili, okrenite lica svoja na tu stranu.

Ko je u Meki dužan je da se okrene prema samoj Kabi, tako da njegovo lice bude okrenuto u tome pravcu. Čak i ako bi klanjao u svojoj kući, treba da klanja tako da, kada bi se uklonili zidovi, njegovo lice bude okrenuto prema jednom dijelu Kabe. Ko klanja izvan Meke dužan je okrenuti se u njenom pravcu, jer je ova zaduženost postavljena prema mogućnostima. Kaba je naziv za mjesto na kojem je ona izgrađena, pa ako bi se zidovi prenijeli negdje drugdje i prema njima se okretalo, namaz ne bi bio ispravan.

Ako bi klanjač bio okrenut samo prema El-Hatimu[1], namaz nije ispravan, jer tvrdnja da je on dio Kabe je potvrđena pojedinačnom predajom (haber ahad), a obaveznost okretanja prema Kibli je potvrđena kur’anskim tekstom. Zato iz predostrožnosti kažemo da ono što je utvrđeno pojedinačnom predajom ne može biti na nivou onoga što je potvrđeno časnim Kur’anom.

Onaj ko nije u stanju da se okrene prema Kibli, klanjat će kako može, jer je zaduženost ustanovljena prema mogućnostima. Zbog teškoće to okretanje se prašta, kao kada bi klanjač bio bolestan toliko da se ne može okrenuti prema Kibli, a nema s njim nikoga ko bi ga mogao okrenuti prema njoj. Ili je zdrav i može se okrenuti prema njoj, ali se plaši da bi mu u tom slučaju mogao neprijatelj ili zvijer prići sa druge strane. U takvim situacijama klanjač nije obavezan da se okrene prema Kibli. Abdullah b. Omer (r.a.) kaže, prilikom opisivanja namaza u strahu (salatul-havf): “Ako strah bude veći od toga, klanjajte hodajući na nogama ili jašući, okrenuti prema Kibli ili ne okrenuti prema njoj.”

Obaveznost okretanja prema Kibli spada s onoga ko klanja nafilu jašući, izvan svoga mjesta boravka (putnik), na osnovu hadisa kojeg prenosi Ibn Omer (r.a.) da je Allahov Poslanik (a.s.) klanjao nafilu kud god bi se okrenula njegova deva. U drugoj predaji kaže: “Allahov Poslanik (a.s.) je klanjao na svojoj jahalici kuda god bi se ona okrenula, i vitre je klanjao na njoj, ali nije farzove.”

Pravac Kible se može odrediti pomoću mihraba u džamijama, a ako njih nema onda pitajući nekog od mještana koji zna pravac, s tim da on bude od onih čije se svjedočenje prihvata. Ne prihvata se vijest (kazivanje) nevjernika, velikog griješnika (fasik) i malog djeteta zbog toga što se njihovo svjedočenje ne prihvata u vjerskim pitanjima, osim ako bi kod klanjača preovladalo mišljenje da oni govore istinu.

Ako bi klanjač bio u pustinji ili na moru, pomoći će se pri određivanju pravca Kible zvijezdama. Uzvišeni je rekao: On vam je stvorio zvijezde da se po njima po mraku upravljate, na kopnu i moru. Mi potanko pružamo dokaze ljudima koji razumiju. Isto tako, može se pomoći i instrumentima izrađenim za to. Ako ne pronađe sredstvo za određivanje pravca, potrudit će se da ga odredi i klanjat će prema strani koju smatra pravcem Kible. Ako bi nakon namaza saznao da je pogriješio u svom određivanju (idžtihadu), neće ponavljati namaz, jer je uradio što je bilo u njegovoj mogućnosti. Mu’az b. Džebel kaže: “Klanjali smo s Allahovim Poslanikom (a.s.) jednog oblačnog dana na putovanju i nismo dobro odredili pravac Kible. Kada je Poslanik (a.s.) završio namaz i predao selam, sunce se ukazalo pa smo rekli: ‘Allahov Poslaniče, nismo klanjali prema Kibli.’ On je odgovorio: Vaš namaz je potpun, uzdignut Allahu (dž.š.)”

Ako bi klanjač u toku namaza saznao da je pogriješio, okrenut će se prema Kibli i neće prekidati namaz. Abdullah b. Omer kaže: “Dok su ljudi u Kuba’u bili na sabah-namazu došao im je čovjek i rekao: ‘Ove noći Allahovom Poslaniku je objavljen Kur’an i naređeno mu je da se okrene prema Kabi.’ I oni su se okrenuli. Prije toga njihova lica su bila okrenuta prema Šamu, pa su se okrenuli prema Kabi.

Ako bi klanjač pokušao odrediti pravac Kible i odabrao jednu stranu, zatim je napustio, pa klanjao prema drugoj, namaz mu neće biti ispravan, čak kada bi i saznao kasnije da je pogodio pravac Kible. To je zato jer je obavezan da se okrene prema strani koju je odredio nakon procjene (idždihada), a on ju je napustio i zato je njegov namaz neispravan. A to što je u drugom slučaju klanjao prema Kibli, što je u osnovi farz, tretira se kao da je klanjao prema Kabi prije nego što je naređeno da se okreće prema njoj. Nakon toga, naređeno mu je okretanje prema Kabi i obavezan je ponovno klanjati taj namaz, jer je ispustio ono što je u tom trenutku bio obavezan učiniti. .

Ako klanjač ne zna gdje je Kibla, a počeo je klanjati namaz i učinio je to bez istraživanja i pitanja, namaz mu nije ispravan, jer je istraživanje (idžtihad) za njega farz, a on ga je ostavio i zato je dužan ponoviti taj namaz. Nije pogriješio ako sazna da je pogodio pravac Kible, zbog toga što je postigao ono zbog čega je istraživanje (idžtihad) naređeno, jer istraživanje nije samo sebi cilj nego je naređeno zbog onog što je ostvareno. Za razliku od prethodne situacije, gdje je ostavio pravac do kojeg je došao istraživanjem, proizlazi da on smatra kako je njegov namaz pokvaren, pa je ispalo kao da je klanjao u odjeći koju smatra nečistom, a zatim se ispostavilo da je čista; ili da je klanjao smatrajući da vrijeme namaza još nije nastupilo, ili da on nema abdesta a zatim se ispostavilo suprotno tome. Namaz u svim ovim situacijama nije ispravan.

Ako bi jedna grupa istraživala i razišla se u pitanju pravca Kible; ako klanjaju pojedinačno, namaz svih će biti ispravan, a ako bi klanjali u džematu neće onog ko ima drukčije mišljenje od svog imama pod uslovom da on u toku namaza bude svjestan te razlike. Od Džabira se prenosi da je rekao: “Klanjali smo s Allahovim Poslanikom (a.s.) na putovanju i prekrili su nas oblaci. Istraživali smo pravac Kible i razišli se u tome pa je svako klanjao posebno. Svako od nas je stavio crte ispred sebe da bismo znali naš položaj. Spomenuli smo to Vjerovjesniku (a.s.) i nije nam naredio da ponovimo namaz. “

Ko klanja na brodu mora se okrenuti prema Kibli, ako je u mogućnosti i nije dozvoljeno da klanja kako god se okrene brod, nego se mora okrenuti prema Kibli, kad god se brod okrene jer je to moguće bez poteškoća, a zaduženost je prema mogućnostima.Ako bi slijepac istraživao pravac Kible pa počeo namaz u odabranom pravcu, a zatim mu prišao neki čovjek i okrenuo ga prema Kibli, nije dozvoljeno tom čovjeku da pristupi i klanja za slijepcem, jer on smatra da je njegov imam (slijepac) pogriješio na početku namaza i svoj namaz je nadgradio na neispravnosti.

Autor: Abdulhamid Mahmud Tuhmaz,

Hanefijski fikh, I

[1] To je zid uz Kabu, tzv. Ismailov zid (prim. prev.).