Historijat idžtihada i izdavanja fetve

 Islamski vjerozakon – Šerijat, ima za cilj da uredi život čovjeka na najbolji način, podari mu svjetlo upute, trasira put spasa i sreće, uputi ga na norme i propise vjere koji su kompatibilni sa njegovim potrebama i interesima, da zaštiti njegovo egzistiranje i bivstvovanje, podigne njegov ugled i položaj radi postizanja Allahovog zadovoljstva te mu omogući namjesništvo i život na Zemlji.

            Pojam fetve javlja se još u vrijeme poslanstva Muhammeda, a.s., i širenja Allahove vjere među ljudima. Naime, vjernici su tražili stav islama za svoje postupke i nedoumice, istovremeno učeći od Allahovog Poslanika, a.s., iz njegove prakse (sunneta) ili odobravanja viđenih postupaka (takrir), jer su željeli da svaki svoj životni segment usklade sa vjerom. Allahov Poslanik, a.s., davao je i verbalno, riječima odgovore – fetve na osnovu kur'anskih naputaka u kojima se spominje i riječ „يستفتونك“ (jesteftuneke/oni te pitaju – traže od tebe fetvu) više puta. Nakon preseljenja Allahovog Poslanika, a.s., u blizinu svoga Gospodara, fetve su izdavali ashabi, r.a., drugovi Allahovog Poslanika, a.s., podučavajući druge muslimane onome što su čuli i naučili neposredno od Allahovog Poslanika, a.s., ili što su naučili jedni od drugih po čuvenju od Allahovog Poslanika, a.s, ili, pak, na osnovu idžtihada – nezavisnog pravnog rasuđivanja u slučajevima kada nisu imali konkretan šerijatski tekst – u vezi s određenim pitanjem.

            Pravedne halife – hulefai-rašidun, r.a., prilikom pojave nekog novog društvenog pitanja značajnog za uređenje i život cijele zajednice sazivali su ashabe tražeći savjet i mišljenje, razmjenjujući stavove i viđenja, donoseći na kraju zaključak kojeg su svi prihvatali i podržavali[1], slijedeći metod kojeg je odobrio Allahov Poslanik, a.s., prilikom slanja ashaba Mu'aza ibn Džebela, r.a., u Jemen. Naime, šerijatski tekstovi – hadisi koji su preneseni od Allahovog Poslanika, a.s., brojem su ograničeni, dočim su životna pitanja, situacije i dileme neograničeni; svakim danom rastu i pojavljuju se nove. Otuda se javlja potreba za traženjem odgovora za svaku novonastalu životnu situaciju. Najznačajnija idžtihadska pitanja koja su tretirali ashabi, r.a., bila su pitanja: hilafet poslije Allahovog Poslanika, a.s., obračun sa onima koji su uskratili zekat, zabrana mut'a-braka, regulisanje kaznene mjere za opijanje i konzumiranje alkohola.[2]

            Tabi'ini i generacije iza njih nastavili su put ashaba, r.a., u prenošenju i čuvanju emaneta – preuzete obaveze – i brižnom odnosu prema ovom velikom i bogatom naslijeđu pa sve do pojave formiranja zasebnih naučnih disciplina i zapisivanja znanosti, prilikom čega su u fikhu – islamskom pravu – nastale mnogobrojne pravne škole – mezhebi – različite po shvatanju šerijatskih tekstova i metodologiji deriviranja pravnih propisa, koje su (u narodu) zadobile položaj povjerenja i slijeđenja. S druge strane, idžtihad i izdavanje fetvi ljudima, bile su zasebne naučne discipline, sa svojim pravilima, uvjetima, metodama, literaturom, istaknutim predstavnicima – kao što je to bilo i sa drugim šerijatskim naukama.

            Prolaskom vremena, kada god bi se pojavila neka nova stvar koja je iziskivala šerijatskopravni tretman, islamski učenjaci ulagali su napor (putem idžtihada) i dolazili do šerijatskog stava i propisa u pogledu te novine, pojašnjavajući ga ljudima. Na takav način je islamski vjerozakon – Šerijat, putem fundamentalnih izvora, općih pravnih pravila, svojih ciljeva i fleksibilne naravi, potvrdio svoju sposobnost i jedinstvenost da udovolji potrebama i zahtjevu uređenja ljudskog života, njegovog razvoja i napretka.

Da li su idžtihad i izdavanje fetvi, zvanične funkcije – djelatnosti

            Termin idžtihad kao i termin ifta' – izdavanje fetve po svojoj metodologiji –bliski su pojmu da'wa – pozivanje Allahu, tako da nemaju zvaničan karakter i status kao što je to slučaj sa sudstvom – kadilukom, službom čije nosioce imenuje vlast, da sudi ljudima u međusobnim sporovima. Idžtihad i izdavanje fetvi su još od prvog vremena i pojave islama, a tako je i danas, bili pravo svakog pojedinca koji ispunjava uvjete idžtihada radi iznalaženja rješenja na osnovu proučavanja validnih šerijatskih izvora i dokaza a po pravilima koja su ustanovili islamski učenjaci i šerijatski pravnici. Razlog tome krije se u činjenici da su idžtihad i izdavanje fetvi velika odgovornost, te se preporučuje nestručnim i neupućenim licima da se ne upliću u to, jer bi to bila besprimjerna smionost i bahatost prema Božijim propisima.

Smisao idžtihada i izdavanja fetvi

            Riječ idžtihad (iğtihād) je infinitiv osme vrste glagola od korijena „džuhd“, što znači: ulaganje maksimalnog napora radi ostvarenja željenog cilja, dok se u terminološkom smislu definiše riječima: „Proces deriviranja šerijatskopravnih propisa iz njihovih pojedinačnih dokaza (izvora) u Šerijatu.“

            Fetva u jeziku je glagolska imenica a znači: izdavanje ili davanje savjeta. Kaže se „eftahu fi-l-emri“ – pojasnio mu je ono o čemu je pitao.[3] Množina riječi je: futja i fetava, a kaže se: To je stav/takav je propis prema fetvi koju je izdao islamski pravnik. U pravnoj terminologiji pojam „el-ifta'“ definisan je na više načina, od kojih ćemo izdvojiti:

„Obavijest o šerijatskom propisu bez obavezivanja da se prihvati i postupi po njemu.“[4], ili: „Pojašnjenje šerijatskopravnog tretmana određenog događaja/stvari kao odgovor na postavljeno pitanje.“[5]

            Primjetna je uska veza između idžtihada i izdavanja fetvi, a ogleda se u tome da je davanje fetve obuhvatniji pojam od idžtihada, zato što svaki idžtihad nema osobine fetve. Izdavanje fetve je dodatna kvalifikacija u odnosu na položaj idžtihada. Idžtihad je nužna pretpostavka izdavanju fetve. U knjigama metodologije islamskog prava autori se zadovoljavaju da prilikom navođenja uvjeta za položaj muftije (izdavanja fetvi) navedu samo uvjete koje mora posjedovati (mudžtehid) osoba koja se bavi idžtihadom, jer iste mora posjedovati i osoba koja izdaje fetve uz dodatak nekih posebnih uvjeta, karakteristika i pravila ponašanja.[6]

Šerijatskopravni tretman idžtihada i izdavanja fetvi

            Idžtihad na planu utvrđivanja propisa za novonastala pitanja i slučajeve jeste kolektivna obaveza (fard kifaje), s tim da može biti pojedinačna obaveza stručnih pojedinaca u pogledu specifičnih novonastalih pitanja, tako da idžtihad može biti njihova individualna obaveza.[7] Što se tiče izdavanja fetvi, situacija je u vezi s pitanjem šerijatskog tretmana istovjetna sa pitanjem idžtihada, o čemu imam En-Nevevi kaže: „Izdavanje fetvi je kolektivna šerijatska obaveza. Ako se desi da fetva bude zatražena od (stručne) osobe pored koje nema nikoga iz struke, tada je izdavanje fetve pojedinačna obaveza upitane osobe.“[8]

Kolektivni idžtihad

            Šerijatski pravnici su definisali kolektivni idžtihad riječima: „Ulaganje maksimalnog napora skupine islamskih učenjaka u razmatranju i proučavanju određene stvari/pojave u cilju zajedničkog iznalaženja odgovarajuće šerijatskopravne norme.“[9] Iz navedene definicije razumije se da za učešće u kolektivnom idžihadu nije uvjet da osoba ispunjava sve navedene uvjete spomenute u djelima metodologije islamskog prava koji su potrebni za individualni idžtihad. Također je primjetna razlika u poređenju sa idžma'om u tome što je proizvod samo dijela a ne svih učenjaka, dodajući tome i činjenicu da se kolektivni idžtihad zasniva na principu šure – dogovaranja i konsultovanja – pa zbog toga u njemu mogu da se nađu i neki stručnjaci iz različitih nauka poput medicine ili ekonomije.[10]

Novonastala i savremena pitanja

            Termin novonastala pitanja, u arapskom „nazile, pl. nevazil“, znači spuštanje, silaženje nečega s visine na tlo, a u arapskom jeziku koristi se da označi nedaću ili problem koji je zadesio ljude.[11] Još se naziva i naibe (ono što dolazi, mijenja, zaustavlja) ili dahije (ono što sprečava, spori, brani, ne dopušta).

U terminološkom smislu nazila – novonastalo pitanje – definiše se riječima: „Događaj (novonastalo stanje) koji zahtijeva šerijatskopravni tretman.“[12] Također se naziva i vaqia – veliki događaj, u vezi s tim Ibn 'Abidin definišući novonastala pitanja koristi termin „el-vaqi'at“ i kaže: „To su novonastale dileme koje su se pojavile kod kasnijih (savremenih) mudžtehida u toku (naučnog) istraživanja a za koja do tada nisu upitani niti su ih treirali.“[13], a kod šerijatskih pravnika (fakiha) u svakodnevnoj jezičkoj praksi uobičajeno je da termin nazila – novonastalo pitanje – koriste za neku novu dilemu koja iziskuje idžtihadski tretman i pojašnjenje šerijatskog propisa.[14]

Vrste novonastalih pitanja

Novonastala pitanja mogu se podijeliti po više osnova:

  1. Na osnovu tematike, možemo ih podijeliti na:
  • pravna – fikhska novonastala pitanja u koja se uvrštavaju pitanja vezana za praktične šerijatskopravne propise, pri čemu svako fikhsko tematsko poglavlje ima svoja novonastala pitanja;
  • novonastala pitanja koja se ne vezuju za fikh – šerijatsko pravo – kao što su pitanja akaida – vjerovanja, npr. nastanak i pojava frakcija i ideoloških pravaca, zatim savremena odgojna pitanja, moderna otkrića itd.
  1. Na osnovu pravne – fikhske tematske podjele, novonastala pitanja dijelimo na:
  • novonastala pitanja u obredoslovlju – ibadetu, npr. novonastalo pitanje vezano za namaz u avionu;
  • novonastala pitanja u poslovnim transakcijama, npr. murabeha za podnosioca zahtjeva za kupovinu (al-Murābaha li al-’āmir bi al-širā’);
  • novonastala pitanja u politici, npr. međudržavni odnosi islamske države sa drugima;
  • novonastala pitanja vezana za porodicu, npr. dijete iz epruvete ili medicinsko određivanje spola embrija;
  • novonastala ptanja vezana za halal-ishranu, npr. korištenje strujnog udara prilikom klanja životinja za ishranu.
  1. Na osnovu spola (rodnog statusa) novonastala pitanja dijelimo na:
  • novonastala pitanja vezana za muškarce, npr. pitanje namjesništva – hilafeta (vrhovnog državnog vođstva) i tome slično;
  • novonastala pitanja vezana samo za ženu, npr. abortus, putovanje bez mahrema – pratilac iz reda bližih srodnika;
  • novonastala pitanja vezana za oba spola, npr. promjena spola.

 

  1. Podjela novonastalih pitanja na osnovu važnosti:
  • velika ili značajna novonastala pitanja koja određuju i utječu na kretanje i razvoj ummeta kao što su: ratovi, raznovrsna urotništva protiv muslimana, a zbog svoje važnosti zahtijevaju jedinstvo riječi i stava te odbacivanje međusobnih sukoba i razilaženja. U vezi s ovakvim novonastalim pitanjima nije primjereno oslanjati se samo na jedno, pojedinačno mišljenje ili idžtihad određene skupine;
  • druga novonastala pitanja koja značajem nisu na nivou prethodne kategorije.

 

  1. Podjela novonastalih pitanja na osnovu rasprostarnjenosti i učestalog dešavanja na:
  • novonastala pitanja kojih niko nije pošteđen, npr. korištenje papirnih novčanica;
  • novonastala pitanja koja se često dešavaju, npr. namaz u avionu, poslovanje (kupovina i plaćanje) bankovnim karticama;
  • novonastala pitanja koja se rjeđe dešavaju, npr. politički azil, liječenje osobe koja je izgubila neki od udova izvršenjem šerijatske kazne ili u toku izvršenja krivičnog djela;
  • pitanja koja nestaju i gube se, npr. korištenje topova i svjetlećih signala – raketa, za ukazivanje na nastup mjeseca ramazana ili njegov istek.
  1. Podjela novonastalih pitanja na osnovu njihove vremenske pojave u prošlosti i sadašnjosti (nova-stara):
  • potpuno novonastala pitanja koja se do sada nisu pojavljivala uopće u bilo kom procentu: npr. djeca iz epruvete;
  • djelimična novonastala pitanja, a to su ona koja su se u određenom dijelu ranije pojavljivala, ali su se sada dodatno zakomplikovala u odnosu na vanjske okolnosti i uzroke njihovog nastanka do te mjere da s aspekta promatrača djeluju kao da su sasvim nova pitanja, npr. plaćanje kupljenje robe na rate, savremene hirurške operacije, sklapanje braka s namjerom rastave – talaka.

Ova vrsta novonastalih pitanja, za razliku od nekih drugih, u kontinuiranom je napretku i obnavljanju s obzirom na svoje specifičnosti i položaj.

  1. Podjela novonastalih pitanja na osnovu složenosti i jednostavnosti:
  • jednostavna i konkretna novonastala pitanja, npr. pitanje hemodijalize i njen utjecaj na izvršavanje ibadeta;
  • složena novonastala pitanja, npr. šerijatski tretman korištenja astronomskih opservatorija za utvrđivanje vremena nastupanja nekih ibadeta.[15]

Uzroci nastanka novonastalih i savremenih pitanja

         Pojavom naučnih, industrijskih i medijskih revolucija u posljednjim vremenskih fazama došlo je do promjene načina života ljudi i nastanka novih, do tada nepoznatih životnih sistema te produkata realnosti u kojoj su se izmijenile slike i pogledi društvenog uređenja i pravila. Uz to su se usložile novčane transakcije, tako da su fikhska pitanja o kojima se govorilo u fikhskim knjigama veoma malo nalikovala onome što se dešava u realnom životu. Došlo je do nagle pojave novonastalih fikhskih pitanja i dilema koje zahtijevaju šerijatski tretman i sud, a s druge strane mudžtehid kao pojedinac, čak ako takav svestran i postoji, nije u stanju da sam donese odluku o tako puno pitanja koja su međusobno prožeta i isprepletena pa se dotiču i Šerijata, i ekonomije, i medicine i drugih znanosti, i štaviše, neka od tih pitanja nemaju nikakvu dodirnu tačku sa Šerijatom, što dodatno opravdava našu današnju potrebu za kolektivnim idžtihadom u kojem će, pored šerijatskih znalaca, biti sakupljene snage učenjaka i stručnjaka iz drugih naučnih oblasti prilikom rješavanja nekog savremenog pitanja.[16]

Autor: Dr. Abdu'l-Kahir Muhammed Ahmed Kamer

Prijevod: mr. Ahmed Purdić i Ismet Purdić

Iz knjige Ustanova fetve u globaliziranome svijetu u izdanju Centra za vesatijju.

[1] Muhammed ebu Zehre, Tarihu-l-mezahib el-islamijje, 2/23.

[2] Dr. Ibrahim Ahmed Usman, Muehhilatu-l-ifta', referat prezentovan na sedamnaestom zasjedanju Međunarodne akademije islamskog prava u Amanu, str. 29.

[3] Ibn Menzur, Lisanu-l-areb, Daru ihja' et-turasi-l-arebi, Muessesetu-t-tarihu-l-arebi, Bejrut, 1413. h.g., 2/397.

[4] Muhammed al-Huraši, Šerhu-l-Huraši ala muhtesari Halil, Daru-l-fikr, Bejrut, 7/167.

[5] Muhammed Abdurreuf El-Menavi, Et-Tevkif ala muhimmati-t-tearif, Daru-l-fikr, Damask, 1. izdanje, 1410. h.g., str. 79.

[6] Dr. Kutb Mustafa Sanu, Fil-ifta', muehhilatuhu ve davabituhu ve tenzimuhu fi dav'i el-vaki'i-l-muasir, (referat prezentovan na sedamnaestom zasjedanju Međunarodne akademije islamskog prava), str. 5.

[7] Više v.: En-Nevevi, El-Medžmu' šerhu-l-muhezeb, 1/27, i dr. Muhammed ibn Husejn El-Džizani, Fikhu-n-nevazil, str. 28,29.

[8] En-Nevevi, Adabu-l-fetva vel-mufti vel-mustefti, tahkik: Bessam Abdulvehhab el-Džabi, Daru-l-fikr, Damask, 1. izdanje, 1408. h.g., str. 35.

[9] Dr. Abdullah ez-Zubejr, El-Idžtihadu-l-džema‘i ususuh ve davabituh, str. 6.

[10] Dr. Ibrahim Ahmed Usman, Muehhilatu-l-ifta' fi-l-islam ve šurutuh, str. 27.

[11] El-Kamusu-l-muhit, 1372; El-Mu'džemu-l-vesit, 2/915.

[12] Mu'džemu lugatu-l-fukaha', 471.

[13] Reddu-l-muhtar ala ed-durru-l-muhtar, 1/72.

[14] Dr. Muhammed ibn Husejn el-Džizani, Fikhu-n-nevazil, str. 19.

[15] O ovoj podjeli više v.: dr. Muhammed ibn Husejn el-Džizani, Fikhu-n-nevazil, i www.almoslim.net.rokn_elmy/s..main.cfm?id=57

[16] Više v.: dr. Vehbe ez-Zuhejli, El-Idžtihad fi eš-šeri'ati-l-islamijjeh, referat prezentovan na Konferenciji o islamskom pravu koju je organizovao Islamski univerzitet Muhammed ibn Saud u Rijadu, 1396. h.g. Referat je štampan pod naslovom El-Idžtihad fi eš-šeri'ati-l-islamijjeh ve buhu suhra, Isdarat džamiati-l-imam Muhammed ibn Saud el-islamijjah, El-Medžlis el-ilmi, 20., str. 175-176; dr. Muhammed ibn Husejn el-Džizani, Fikhu-n-nevazil, str. 32; dr. Adžil en-Nešemi, Ehdaf ve meham el-medžlisi-š-šer'i li hej'eti-l-muhasebe ve-l-muradže'a li-l-muessesati-l-malijeti-l-islamijjeh, referat prezentovan na Prvoj Konferenciji islamskih šerijatskih odbora pri islamskim finansijskim institucijama, 1422. h.g./2001. god., str. 8; dr. El-Džejlani el-Merini, El-Idžtihadu-l-džemai'i ve eseruhu fi hidmeti kadaja-l-muslimine el-muasira, referat štampan sa referatima i preporukama sa Konferencije o približavanju islamskih mezheba, održane u Menami, Bahrejn, 1424. h.g / 2003. god.), 2/549; Isa ibn Ali el-Hasani el-Alemi, Kitabu-n-nevazil, tahkik: El-Medžlisu-l-ilmi, Maroko, Ministrastvo vakufa i islamskih pitanja, 1403. h.g./1983. god., 1/5-6.