Allah, dželle šanuhu, propisao je obavezu posta postavljajući određene uvjete od kojih se najviši dio njih odnosi na fizičko stanje muslimana i muslimanke. Naime, ističe se fizičko stanje, jer je post, kako ga definišu pravnici, tjelesni ibadet. To dalje znači da je riječ o ličnoj i pojedinačnoj obavezi svakog muslimana i muslimanke, koji ispunjavaju određene uvjete, te ih, za njihova života, niko drugi umjesto njih ne može zamijeniti. Dok se, recimo, davalac zekata ne uvjetuje da lično da zekat iz svoje imovine nego to umjesto njega može uraditi ovlašteno ili imenovano lice od nadležne vlasti koje direktno radi na prikupljanju i distribuciji zekata, ili recimo bedeluk, odnosno, zamjena za hadž, dotle kod posta tako nešto nije dozvoljeno uraditi. Musliman ili muslimanka imaju obavezu lično da poste za sebe, a ako to nisu u stanju da urade iz šerijatski opravdanih razloga predviđeni su drugi oblici nadoknade.

Fidja nije post, niti spada u neku vrsta posta, ali jeste vezan za post. Post je jedinstven i pravnici ga definišu onako kako smo još u našim mektebima naučili: Post jeste ustezanje od jela, pića, i seksualnog odnosa u periodu od kraja sehura, koji se završava pojavom zore, do nastupa akšamskog vakta.

Jezički fidja znači iskup, otkup i žrtva. Stoga je fidja otkup za nemogućnost posta mjeseca Ramazana. Ujedno, fidja u značenju žrtve prestavlja materijalnu žrtvu kao nadomjestak već pomenute nemogućnosti. S druge strane, fidja je žrtva koju određene kategorije lica plaćaju kako bi i pored teškog fizičkog stanja u koje ih je stavio Allah, dželle šanuhu, dali svoju žrtvu i time bili dio Ummeta, učesnici u blagodatima ramazana.

Fidju mogu platiti dvije kategorije lica: stare iznemogle osobe i trajni bolesnici koji boluju od takve vrste bolesti čije liječenje, odnosno, terapija ih sprečava da poste, odnosno riječ je o bolesti koja je takva da nevezano o terapiji sama po sebi onemogućava da takvo lice posti.

U oba navedena slučaja osnovni princip jeste trajnost dotičnog stanja. Prema tome, staračka iznemoglost se ne može odrediti godinama. Svjedoci smo osamdesetogodišnjaka ili devedesetogodišnjaka koji post lakše podnose nego drugi koji se nalaze u životnoj snazi. Godine nisu određujući momenat već iznemoglost kojoj su stare osobe sklone i koji idu putem ili zakonom kojeg je Allah, dželle šanuhu, postavio ljudima. Takva lica su izgubila nadu da će im se njihovo stanje poboljšati.

Kada je riječ o bolesti, susrećemo se sa većim problemom u smislu različitosti bolesti i slučajeva. Ni ovdje godine nisu presudne, ali za razliku od prethodnog slučaja gdje je navedeno da se radi o starijim licima, u ovom slučaju vrsta i karakter bolesti jeste presudan momenat. Trajnu bolest najčešće dobiju starije osobe, ali tu naprosto ne postoji pravilo. Trajnu bolest koja sprečava takvog bolesnika da posti može dobiti ili oboliti i mladić u cvijetu svoje mladosti, pa i prije. Sasvim je moguće da mladić u svojoj dvadesetoj godini ne posti mjesec ramazan iz šerijatski opravdanog razloga jer je obolio od trajne bolesti koja ga sprečava da posti. Koje su to bolesti? Već smo rekli da to nije pitanje na koje daju odgovor šerijatski pravnici, iako se neke poznate bolesti navode kao primjeri. Šerijatski pravnici postavljaju principe, koje smo već istakli. To su trajnost, odnosno, da nema nade u njeno izlječenje, i da ga takva vrsta bolesti sprečava da posti, bilo da je riječ o terapiji koju mora uzimati, bilo da sama bolest sprečava izvršavanje posta. U takvim slučajevima se treba konsultovati sa ljekarom koji ne samo da zna vrste bolesti i njihovo liječenje, nego i konkretnog pacijenta, jer jedan te isti lijek ne odgovara svakom bolesniku iako je riječ o “istoj” bolesti. Pored toga, kako smo istakli, liječnik zna propise posta i sam je musliman.

Sve pravne škole se slažu o obavezi davanje fidije u gore spomenuta dva slučaja. Za razliku od naše hanefijske pravne škole ostale dodaju još dva slučaja. Prvi se tiče trudnica i dojilja koje ne poste iz bojazni za vlastito zdravlje ili zdravlje svoga ploda, odnosno, djeteta. Prema malikijskoj, šafijskoj i hanbelijskoj pravnoj školi ako trudnice i dojilje prekidaju post Ramazana iz bojazni za svoj plod ili dojenče treba pored napaštanja propuštenih dana da daju i fidju. Ako, pak, to čine iz straha za vlastito zdravlje onda će te dane samo napostiti, bez davanja fidje. Ovi pravici smatraju da trudnice i dojilje, također, ulaze u opće značenje kura’nskog ajeta o fidiji u kome se kaže: “ A oni koji ga jedva podnose, dužnost je da daju fidju…”. Dr. Vehb Ez-Zuhajli u svome djelu El-fiqhu’l-islamijju ve edilletuhu smatra da su stavovi ovih pravnih škola argumentiraniji i on odabire ovaj stav kao ispravniji. Drugi slučaj, kojeg također navode sve tri spomenute škole, odnosi se na sve kategorije lica koji nisu napostili propuštene dane, a već je došao novi Ramazan, te treba da daju fidiju uz obavezno napaštanje tih dana sada već od prošlog ramazana. Nema davanja fidije već samo napaštanje u slučaju ako je postojala objektivna spriječenost da se u toku proteklih jedanaest mjeseci izvrši napaštanje. Prema tome, po njima ako napaštanje nije izvršeno zbog lijenosti ili nemara, a došao je novi ramazan treba uz napaštanje dati i fidju. Hanefijski pravnici ne uvjetuju ovaj zadnji slučaj jer u ajetu “ A oni koji su od vas bolesni ili na putu, isti broj dana da naposte”, nigdje nije precizirano vrijeme napaštanja, iako svi pravnici kažu da je svakako bolje to učiniti što prije, jer je riječ o obaveznom dugu.

Ako se obratimo naročito na starija djela iz Fikha o tome na koji način i šta dati kao fidiju vidjet ćemo da se mjere izražavaju u određenim kategorijama pšenice. Danas ulema kaže da se fidja isplaćuje sa proračunom jednodnevne hrane koju dotična osoba jede. Prema tome, visina fidije, ako je pretvaramo u novac, zavisi od ličnog standarda. Pa, ako se više ulaže u ishranu i time više troši i visina fidije je veća. Nije dozvoljeno, kao što ima slučajeva, da takvo lice živi u Švicarskoj ili negdje drugdje u svijetu, a fidiju preračunava po nekom standardu u BiH. Fidju naravno može dati i nekome u BiH, ali određivanje visine fidije se vrši prema ulaganjima u ishranu u zemlji u kojoj se živi. Za svaki dan treba nahraniti jednog siromaha ili mu dati protuvrijednost. To znači, da ako je ramazan bio trideset dana da se za svaki propušteni dan ili nahrani siromah ili mu se da protuvrijednost u novcu. Međutim, ako dijete zna da mu umrli roditelj za svoga života nije dao fidju, treba da da fidju za svoga umrloga,

Kome dati fidiju je posljednje pitanje o kojem želimo nešto kazati. Allah, dželle šanuhu, u 184. ajetu sure El-Bekare kaže da se fidja daje miskinu. Već smo naprijed rekli, pokušavajući dati uobičajeni prijevod ovog termina, siromah, dok se prevodioci znaju opredijeliti za termin nevoljnik što je možda bliži prijevod. Potrebno je uložiti maksimalan trud da se fidja da u “prave ruke”. Recimo, ako se radi o mlađem čovjeku koji ne radi i koji je u fizičkoj snazi, njemu se ne daje jer neće da radi. Ako, pak, isti radi ali mu njegova plaća nije dovoljna da zadovolji minimum ličnih i porodičnih potreba njemu se može dati fidja.

Autor: Mustafa Hasani

"Fidja - «post» trajno bolesnih i starih iznemoglih lica", Preporod, Islamske informativne novine, XXXIII, br. 22/743, 15. novembar 2002/10. ramazan 1423, Sarajevo, str. 17.