Ta pravila su također nužna da bi norme i propisi tog sistema svakom pojedincu bili poznati ili dostupni putem edukacije, jer poznavanje normi i propisa krivičnog zakona prethodi njegovoj primjeni. Dakle, njihovo nepoznavanje anulira njegovu primjenu pa je stoga svaki pravni adresat dužan spoznati koja su djela po islamu zabranjena da ih se u potpunosti kloni, a koja naređena da ih realizuje sukladno svojim mogućnostima i prilikama.

Pravila na kojima se temelji islamsko krivično pravo

Islamsko krivično pravo pored primarnih poznaje i sekundarna ili partikularna pravila koja regulišu posebne segmente njegova krivična zakonodavstva. Najvažnija osnovna i partikularna pravila islamsko krivičnog prava su:

Prvo: svako je nevin sve dok se ne dokaže njegova odgovornost. Iz ovog pravila su nastala dva partikularna pravila:

a- greška u oprostu je bolja od greške u kazni i

b- fiksne kazne se anuliraju zbog sumnji.

Drugo: nema zločina a niti kazne bez pravnog teksta.

Treće: krivične norme i propisi ne mogu imati retroaktivni karakter, osim u dva slučaja:

1- kada se radi o opasnim krivičnim djelima koja se tiču opće sigurnosti i javnog reda i  

2- kada se radi o interesu zločinca.

Četvrto: svi građani islamske države su jednaki pred zakonom.

Peto: niko nema pravo oprostiti krivična djela koja imaju status Allahovih prava poput zločina za koje su propisane fiksne šerijatske kazne – el-hudud.

U nastavku studije ćemo se ukratko osvrnuti na svako od navedenih pravila i pojasniti dimenzije njegove primjenjivosti im pozitivnosti.

Prvo pravilo: Svako je nevin sve dok se ne dokaže njegova odgovornost

Islam zagovora individualnu  odgovornost, tj. uči svoje sljedbenike da je svaki čovjek odgovoran samo za svoja djela i da stoga sam snosi posljedice istih. To Kur‘an jasno potvrđuje mnogim ajetima, poput:

I nijedan grešnik neće grijehove drugog nositi. (Fatir, 18.) 

Svaki čovjek je odgovoran za ono što sam čini. (Et-Tur, 21.) 

Ova kur'anska načela, a posebno u okviru krivičnog zakona koji se direktno tiče ljudskog bića i njegove egzistencije na ovom svijetu, zahtijevaju posebnu provjeru pri utvrđivanju i pripisivanja krivičnog djela okrivljenom. Velika briga i pažnja islama za ovaj segment krivičnog prava vidi se i kroz sredstva i metode utvrđivanja samog zločina. Na tom putu islam je propisao pravila koja neupitno potvrđuju i objelodanjuju preciznost njegova zakonodavstva po pitanju zločina za koje su propisane šerijatske fiksne kazne – el-hudud.

Od tih pravila je i pravilo da je u osnovi svaki čovjek nevin – koje bez sumnje potvrđuje nastojanje islama da do krajnjih granica zaštiti načelo ljudske nevinosti koja mora biti uvažena i poštovane u svim prilikama, situacijama i vremenima sve dok se ne dokaže i utvrdi suprotno, tj. odgovornost i krivnja.

Primjenom ovog generalnog pravila naći ćemo u svim segmentima islamskom krivičnom zakonodavstvu, kao i druga dva partikularna koja su proistekla iz njega:

– Pogreška u oprostu je bolja od pogreške u kažnjavanju i šerijatske fiksne kazne se zbog sumnji poništavaju.

Navedena pravila bez sumnje su nastala su kao produkt ogromne težnje i nastojanja da se među ljudima uspostavi pravda i jednakost s jedne strane, te bojazan od nepravde pri primjeni krivično-pravnih tekstova s druge strane. Njihovo zanemarivanje i ignoriranje bez sumnje će implicirati krivičnu nezaštićenosti svih ljudi, jer će se u tom slučaju primjenjivati suprotna pravila koja će bez sumnje rezultirati nepravdu poput pravila da je svako kriv sve dok mu se ne dokaže nevinosti kako se nažalost i radi danas u mnogim državama svijeta koje se busaju da su rasadnici i čuvari demokratije u svijetu. 

  1. a) Greška u oprostu je bolja od greške u kažnjavanju

Ovo pravilo je ustvari samo pozitivizacija jednog hadisa u kojem je Poslanik, a.s., rekao: „Vladaru je bolje da pogriješi u oprostu nego da pogriješi u kažnjavanju.“ 

Hadis eksplicite ukazuje na to da vladaru nije dozvoljeno donositi bilo kakvu sankciji prije potpunog utvrđivanja da je optuženi počinio zločin, te prije nego što se ustanovi da se pravni tekst odnosi na dotični zločin. U slučaju da postoji bilo kakva sumnja oko forme zločina od strane optuženog ili oko kompatibilnosti teksta sa djelom koje mu se pripisuje, vadžib je optuženog osloboditi i presuditi da je nevin. Islam uči da je nevinost osumnjičenog u situaciji sumnje bolja opći interes - društvo i više potiče na realizaciju pravde od kažnjavanja nevinog na osnovu sumnje. Ovakav stav je proistekao iz same intencije Šerijata koji preferira realizaciju općeg interesa, a koji se bez sumnje ne može realizirati ako se čovjek smatra odgovornim za djelo koje nije počinio, ili, ako se kažnjava za zločin koji nije izvršio.

Ovo načelo važi za sve vrste zločina; kako na delikte za koje je propisana fiksna šerijatska kazna, tako i za one za koje je propisana odmazda, krvarina ili diskreciona kazna.

  1. b) Šerijatsko-fiksne kazne se anuliraju zbog sumnji

Osnova ovog pravila su riječi Allahovog Poslanika, a.s.,: „Zanemarite fiksne kazne zbog sumnji.“ Osvrćući se na ovo pravila prenosi se da je Omer b. El-Hattab, r.a., rekao: „Više bih volio ukinuti fiksne kazne zbog sumnji, nego ih primijeniti na osnovu njih.“ 

Allahov Poslanik, a.s., i četverica pravednih halifa bili su krajnje rigorozni pri utvrđivanju zločina za koje su propisane fiksne kazne, a posebno prije njihove primjene nad osumnjičenim. Bilo je dovoljno postajanje bilo kakve sumnje da se takve kazne ne primjenu. Prije primjene takvih kazni nisu se samo registrirale postojeće sumnje, nego su se tražili bilo kakvih tragovi sumnja ili čak pretpostavljeni razlozi kako bi se na osnovu njih anulirale šerijatske fiksne kazne.

Drugo pravilo: Nema zločina a niti kazne bez pravnog teksta

Ovo pravilo je u stvari implikacija dva generalna šerijatsko-pravna pravila ili regule:

1- u osnovi su sva djela i postupci dozvoljeni. Po ovom pravilu pravni adresat ima pravo izbora po pitanju nenormiranih postupaka i to na osnovu principa praiskonske dozvoljenosti – pravne presumpcije. Prema tome, one stvari za koje ne postoji pravni tekst o njihovoj zabrani, nema odgovornosti za njihovog počinioca ili apstinenta.

2- djela pravnih adresata se smatraju nenormiranim sve dok ne dođe pravni tekst. Na osnovu ovog pravila djela pravnog adresata ne mogu biti klasificirana na zabranjena ili dozvoljena ukoliko od Zakonodavca ne postoji pravni tekst koji bi odredio njihov pravni status. Stoga je u ovakvoj situaciji – pravnoj praznini pravnom adresatu dozvoljeno činiti takva djela ili ih apstinirati sve dok ne dođe pravni tekst koji bi odredio njihov pravni status.

Oba navedena pravila ukazuju na isto značenje i imaju istu intenciju da je nemoguće uvažiti bilo koje djelo ili zanemariti bilo koji zločin bez postojanja jasnog pravnog teksta. Prema tome, ukoliko ne postoji pravni tekst koji zabranjuje neko djelo ili postupak, onda nema kazne za njegova počinioca. Iz navedenog se da zaključiti da se po Šerijatu zločinom smatraju samo ona djela za koja je Zakonodavac propisao kaznu, iz čega implicira da nema zločina a niti sankcije bez pravnog teksta.

Ova metodološko-pravna pravila se oslanjaju na posebne i jasne pravne tekstove koji aludiraju na spomenuta značenja. Od tih tekstova su:

A Mi nijedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali! (El-Isra, 15.) 

A Gospodar tvoj nikada nije naselja uništavao dok u njihov glavni grad poslanika ne bi poslao, koji im je dokaze Naše kazivao. (El-Kasas, 59.) 

Da ljudi poslije poslanika ne bi nikakva opravdanja pred Allahom imali. (En-Nisa, 165.) 

Navedeni pravni tekstovi su kategorični po pitanju da nema zločina prije objašnjenja a niti sankcije prije upozorenja. Prema tome, Allah ne kažnjava ljude prije nego što im objasni zabranjene stvari, tj. upozori ih na njih putem poslanika, te ih ne zadužuje iznad njihovih mogućnosti. Treba istaći da islamsko pravo ovo pravilo ne primjenjuje na jedan te isti način na sva krivična djela. Način njegove primjene zavisi od vrste zločina, tj. da li se radi o fiksnim kaznama - hududima, odmazdi, krvarini ili diskrecionim zločinima. Sve to bez sumnje ukazuje na veliku brigu islamskog zakonodavstva da putem propisivanja sankcija i kazni zaštiti društvo od bolesnih duša sprječavajući putem njih od činjenja nered na zemlji.

Primjena pravila da nema zločina a niti sankcije bez pravnog teksta u različitim vrstama zločina

Naprijed smo rekli da se navedeno pravilo ne primjenjuje na isti način kod svih vrsta zločina. Ukratko ćemo se osvrnuti na njegovu primjenu u najvažnijim vrstama zločina.

Krivična djela za koja su propisane fiksne šerijatske kazne – džeraimul-hudud

 S obzirom na posebnu važnost ovih zločina, te njihovih kobnih posljedica koje ostavljaju na društvo i zajednicu, kao i posljedica koje njihovo izvršenje ostavlja kako na pojedinca tako i na društvo, pravilo – nema zločina a niti sankcije bez pravnog teksta se u njima primjenjuje sasvim dosljedno i precizno. To se potpuno jasno vidi iz samih pravnih tekstova koji govore o tim zločinima. Za neke od tih zločina definirana je kazna u samom pravnom tekstu kojom se objašnjava zabranjen čin, dok su kazne za ostale prijestupe određene u drugim pravnim tekstovima. U isto vrijeme, ni nadležnim organima a ni sudstvu, kada je u pitanju ova vrsta zločina, nije ostavljena nikakva sloboda pri odabiru vrste kazne ili njene visine. Na osnovu toga, moguće je reći da su te kazne pravno jednoobrazne i pored toga što su po svojoj prirodi neke od njih mogle biti i dvoobrazne.

U krivičnim djelima za koje su propisani odmazda i krvarina – džeraimul-kisas ved-ddije 

Islamsko zakonodavstvo je kod ove vrste zločina slijedilo i uvažilo ista pravila kao i kod prethodne vrste zločina. Dakle, islam je definirao zločin kao i sankciju, s tim što je ovdje žrtvi ili njenom zastupniku dao pravo da ga u potpunosti i oprosti.

Krivična djela koja se sankcionišu diskrecionom kaznom

Islamsko zakonodavstvo je kod ove vrste zločina bilo nešto tolerantnije pri primjeni predmetnog pravila, i to većinom nauštrb sankcije, a vrlo rijetko nauštrb zločina.

Obično je tolerantnije bilo nauštrb sankcije zbog toga što se ne uslovljava u zločinima koji se sankcioniraju diskrecionom kaznom da se za svaki zločin mora propisati i određena kazna. Pravo propisivanja prikladne kazne je prepušteno nadležnim vlastima – da za svaki zločin odaberu odgovarajuću sankciju između seta sankcija koje su propisane za diskrecione prijestupe. Diskrecione kazne počinju od savjeta a završavaju se zatvorom ili ubistvom kada se radi o opasnim i teškim krivičnim djelima. Međutim, to niukom slučaju ne znači da se spomenuto pravilo ne primjenjuje na diskrecione prijestupe, jer su i u njima formalno - pravno  zločin i kazna određeni. Dok je sudiji u njima dato samo pravo da odabere odgovarajuću kaznu sa liste propisanih diskrecionih kazni. Cilj takve nadležnosti je da se nadležnima omogući utvrđivanje opasnost zločina i odabir prikladne sankcije za njega. Bez sumnje, takva nadležnost je dovoljna da se  realizuje pravda, potisne nepravda i postave stvari na njihovo pravo mjesto.

Što se tiče tolerancije nauštrb krivičnog djela, ona se ogleda u tome što je u nekim zločinima koji se odlikuju određenim osobinama dozvoljeno da se eksplicite precizno i tačno ne imenuje zločin, nego se zadovoljava samo da se na njega ukaže općenito. Ovo se dešava kada nadležni ne izdaju zakon koji definira kaznu. U slučaju da se izda ovakav zakon, sudija će prvo po njemu postupiti, a gdje nema teksta, onda će to riješiti svojim idžtihadom u situacijama koje to odrede nadležni organi.