Definicija i fikhska utemeljenost kurbana

Riječ el-udhije jezički označava ime za ono što se prinosi kao žrtva, ili za ono što se kolje u danima Kurban-bajrama. Dakle, kurban je ono što se kolje na Kurban-bajram. Sa stanovišta islamskog prava (Fikha), ova riječ označava klanje određene životinje sa namjerom (nijetom) približavanja Allahu u određenom vremenu. Odnosno, kurban su životinje koje se kolju u danima klanja (Bajrama), kako bi se približilo Uzvišenom Allahu.

Kurban je, poput zekata i dva bajram-namaza, pravno utemeljen druge godine po Hidžri, a ta pravna utemeljenost potvrđena je Kitabom, sunnetom i idžma’om (konsenzusom).

Što se tiče Kur’ana, na to se odnose riječi Uzvišenog: ”Pa klanjaj svome Gospodaru i kurban kolji!” (108:2) i riječi: ”A kamile smo vam učinili jednim od Allahovih obilježja.” (22:36) tj. jednim od obilježja Allahove vjere. A što se tiče sunneta, na to ukazuju hadisi, a od njih je hadis koji prenosi Aiša a glasi:”Čovjek ne uradi na dan Kurbana Allahu draže djelo od prosipanja krvi (kurbana), a doista će zaklana životinja doći na Sudnjem danu sa svojim rogovima, papcima i dlakom i doista će krv kod Allaha biti primljena i prije nego što padne na zemlju, pa ugodno vam bilo!”

Od tih hadisa je i hadis: ”Allahov Poslanik, s.a.v.s, je kao kurban zaklao dva bijela (ili više bijela nego crna - emlehajni), rogata (akrenejni) ovna, a ja sam ga vidio kako je svojim nogama pritisnuo njihove vratove (sifahuha) spominjući Allaha i izgovarajući tekbir, a zaklao ih je je svojom rukom.”

Isto tako, muslimani su saglasni oko pravne utemeljenosti kurbana. Navedeni hadisi ukazuju da je klanje kurbana Allahu najdraže djelo u danima Kurban-bajrama, da će životinje doći na Sudnjem danu u onakvom obliku u kakvom su zaklane, da Allah primi krv kurbana i prije nego ona padne na zemlju, te da je klanje kurbana praksa Ibrahima, a.s., na osnovu riječi Uzvišenog: ”i kurbanom velikim ga iskupismo.” (37: 107.)

Mudrost propisivanja kurbana sastoji se u tome da se njime iskazuje zahvala Allahu, dž.š., na Njegovim mnogobrojnim blagodatima i zahvala na tome što nas Allah ostavlja u životu od godine do godine. Njime ze također čovjeku brišu loša djela koja je učinio ili griješenjem ili izostavljanjem naredbi. Isto tako, kurbanom se proširi opskrba kako porodici koja je zaklala kurban, tako i drugima kojima se daje kurbansko meso.

Najbolje vrijeme za klanje kurbana je prvi dan Kurban-bajrama do podneva, jer je to sunnet. Na to ukazuje hadis koji prenosi Bera’ ibn ’Azib, koji kaže:”Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu ’alejhi ve sellem:’Prvo čime ćemo započeti ovaj naš dan jeste da klanjamo, a zatim ćemo se vratiti kućama pa ćemo zaklati kurbane. Onaj ko uradi tako, postupio je po našem sunnetu, a onaj ko zakolje kurban prije toga, to će mu biti samo meso koje će dati svojoj porodici. Njegov čin nema nikakve veze sa obredom (ibadetom).” Isto tako, klanje kurbana prije Bajram-namaza, kao i u noći uoči Kurban-bajrama nije dozvoljeno i ispravno na osnovu prethodnog hadisa.

Tretman kurbana

Ebu Hanife i njegovi sljedbenici kažu da je kurban vadžib jednom godišnje za one stanovnike pokrajina koji su kod kuće. Et-Tahavi i drugi navode da je po mišljenju Ebu Hanife kurban vadžib, dok je po mišljenju njegova dva učenika (Ebu Jusufa i Muhammeda) pritvrđeni sunnet (sunne-mu’ekkede). Argument hanefija za obaveznost kurbana su riječi Vjerovjesnika, s.a.v.s.: ”Ko imadne dovoljno imovine a ne zakolje kurban, neka se ne približava našoj musalli!”

Obrazlažući svoj argument oni kažu da se ovakva prijetnja ne zaslužuje izostavljanjem onoga što nije vadžib, te stoga što je kurban bogougodno djelo kojem se pridodaje vrijeme njegovog izvršavanja. Tako se kaže jevmu’l-adha (Dan kurbana), a to navješćuje (ukazuje) na obaveznost jer spomenutim pridodavanjem se spesificira, a specificiranje se ogleda u postojanju kurbana u tom danu. S druge strane obaveznost egzoterički upućuje na postojanje u pogledu svih ljudi. Dvije vrste kurbana

Kurban je kod hanefija dvovrstan, i to: obavezni i dobrovoljni.

U obavezni kurban spada:

  1. zavjetovani kurban, a on je kao kada čovjek kaže:”Obavezujem se da zarad Allaha kao kurban zakoljem ovcu ili devu”, ili:”ovu ovcu ili ovu devu.” Ili da kaže:” Ovu sam ovcu učinio kurbanom ili žrtvom”, bez obzira da li onaj koji to izgovori bio bogat ili siromašan.
  2. životinja kupljena za kurban u slučaju kada je kupac siromašan. Ako bi taj siromah kupio ovcu sa nijetom kurbana, kurban mu tada postaje obavezom, jer kupnja životinje zarad kurbana, u slučaju onoga ko nije obavezan zaklati kurban, postaje obavezom, a to je zavjetovanje klanja kurbana u običajnom pravu.
  3. kurban koji se traži od bogatog, ali ne i od siromašnog čovjeka, na svaki Kurban-bajram, uz uvjet da se ne radi o zavjetovanom kurbanu ili životinji kupljenoj striktno za kurban. Naprotiv, taj kurban mora biti izraz zahvale Uzvišenom Allahu na blagodati života i oživljavanje prakse Ibrahima, Halila, a.s., kojem je Uzvišeni Allah naredio da u danima Kurban-bajrama zakolje ovna kao zamjenu za svoga sina, sredstvo pomoću kojeg će preći preko Sirat-ćuprije, oprost grijeha i brisanje pogrešaka.

A ako bi životinja namijenjena za kurban rodila mladunče, ono će biti zaklano zajedno sa majkom. Ali, ako bi ga čovjek prodao, vrijednost koju je dobio za njega podijelit će kao sadaku, jer je majka mladunčeta predviđena za kurban.

U dobrovoljni kurban, zbog nepostojanja uzroka i uvjeta obaveznosti, spada kurban putnika i siromaha koji se nije zavjetovao na kurban, niti je kupio životinju namijenjenu za kurban.

UVJETI KURBANA

U ovom poglavlju tretiraju se tri pitanja, i to:

Prvo pitanje: uvjet da bi kurban bio vadžib

Da bi kurban bio obavezan (vadžib) uvjet je sposobnost (mogućnost) njegovog izvršavanja i stoga se izvršavanje kurbana ne traži od onoga ko u danima Kurban-bajrama nije u mogućnosti zaklati kurban. Hanefije pod sposobnošću misle na imućnost (mogućnost), tj. mogućnost prinošenja žrtve, a čovjek će, po njima, biti za to sposoban onda kada, pored stana, odjeće, potreba i onoga što je dovoljno njemu i onima koje izdržaje, posjeduje dvije stotine dirhema - što je nisab zekata - ili da posjeduje robu koja vrijedi spomenuti iznos.

Drugo pitanje: uvjeti njegove valjanosti

Za ispravnost i valjanost kurbana potrebni su sljedeći uvjeti:

  1. da je životinja, koja je predviđena za kurban, čista od očiglednih i velikih mahana koje obično štete zdravlju životinje i smanjuju količinu njenog mesa. U te mahane spadaju četiri nedostatka oko kojih su pravnici saglasni da sprečavaju klanje kurbana, a to su: očita ćoravost, očita bolest, hromost i zakržljalost (mršavost). Tako za kurban nije valjana životinja čija je ćoravost veoma izražena, niti ona koja je previše bolesna, kao i ona hroma životinja čija je heravost izražena, te zakržljala (ili ona slomljenih kostiju) koja nema srži u kostima. Ove mahane i nedostaci spomenuti su tekstom hadisa.
  2. da se klanje kurbana vrši u određenom vremenu, a to su dani i noći Bajrama (ejjamu’n-nahr). Dvije su noći Bajrama; noć drugog dana Bajrama, a ona je noć jedanaestog dana zul-hidždžeta, i noć trećeg dana Bajrama, a ona je dvanaesta noć zul-hidždžeta. Nije valjano klanje kurbana noć uoči Bajrama, a ona je noć desetog dana zul-hidždžeta, kao ni u noći četvrtog dana Bajrama, na osnovu riječi nekih ashaba, neka je njima Allah zadovoljan:”Dani klanja (kurbana) su tri dana.” Spominjanjem riječi dani, jezički su obuhvaćene i noći. Međutim, pokuđeno je iz predostrožnosti (jukrehu tenzihen) klati kurban noću.

Ispravno je i dozvoljeno udruživanje u kurbanu ako se radi o kravi ili devi. Tako je dozvoljeno da se sedam osoba udruži u jednoj kravi ili devi, ali da svako od njih učestvuje u sedmini. Nije dozvoljeno udruživanje više od osam osoba, niti da dio kurbana bude manji od jedne sedmine.

Treće pitanje: uvjeti vezani za onoga kome je kurban šerijatsko-pravna obveza

Onaj od koga se traži da kolje kurban jeste musliman koji je slobodan, punoljetan, pametan, koji je kod kuće i u mogućnosti. Što se tiče putnika, on nije dužan zaklati kurban, jer Ebu Bekr i Omer nisu klali kurban kada su bili putnici. A Alija je rekao:”Putnik nije obavezan klanjati džumu i klati kurban.” Putnik nije obavezan klati kurban i zbog toga jer je on vezan za uvjete koje je putniku teško ispuniti i koji prestaju sa prolaskom određenog vremena. Dakle, kurban nije obaveza u pogledu putnika kako on u tome ne bi imao poteškoće. Prema tome, putnik nije obavezan zaklati kurban.

Kada se radi o maloljetnoj osobi, ona je - po ispravnijem mišljenju, koje zastupa Ebu Hanife i Ebu Jusuf - obavezna iz svoga imetka zaklati kurban, a umjesto nje kurban će zaklati njen otac ili staratelj. (…) Međutim, Muhammed i Zufer kažu da staratelj kolje kurban za maloljetnu osobu iz svoje imovine, a ne iz imovine maloljetne osobe. Vanjsko shvatanje koje se prenosi od hanefija, a ono je očiglednije kod nekih od njih i na njemu se temelji fetva, jeste da je kurban maloljetne osobe mustehab, a ne vadžib. Otac nema pravo da kolje kurban iz imovine maloljetne osobe, jer je taj čin izrazito (čisto) djelo kojim se približava Uzvišenom Allahu. Poznato je da je osnova u ibadetima to da oni nisu obaveza jedne osoba zbog druge, za razliku od sadekatu’l-fitra, jer on u sebi sadrži intenciju materijalnog zbrinjavanja (el-meune) i razlog sadekatu’l-fitra je osoba koju čovjek izdržava i stara se o njoj. Ovo je najpretežnije mišljenje. Zaključak iz prethodnog što je kazano jeste da je mustehab zaklati kurban za maloljetnu osobu, ali iz imovine njegovog staratelja.

Da bi bilo dozvoljeno klanje kurbana osobi koja je šerijatsko-pravni obveznik u vezi s njime, uvjet je nijjet za klanje kurbana. Klanje kurbana neće biti valjano niti primljeno bez nijjeta, jer klanje može biti zarad mesa ili zarad približavanja Uzvišenom Allahu. Samo djelo to ne može biti, osim uz postojanje nijjeta, na osnovu riječi Poslanika, sallallahu ’alejhi ve sellem:”Djela ovise o namjerama (nijjetu), a svakom čovjeku pripada ono što je nanijetio…,” kao i na osnovu njegovih riječi: ”Nema djela onaj ko nema nijjeta.” El-Kasani kaže:”Nakana i ono što se želi kurbanom jeste djelo koje je u osnovi ibadet (približavanje Uzvišenom Allahu), pa stoga on ne može biti ustanovljen osim sa nijjetom.” Čovjeku je dovoljno da kurban zanijeti srcem, a izgovaranje nijeta jezikom nije uvjet, jer je nijjet čin srca, a spominjanje nijeta jezikom je dokaz postojanja nijjeta.

Pored ovoga, uvjet je da se onaj koji kolje kurban ne udružuje u onome u čemu je dozvoljeno udruživanje (klanje kurbana) sa onim koji, u osnovi, ne želi približavanje Uzvišenom Allahu, nego želi samo meso. Zato ako bi sedmerica ljudi učestvovali u klanju kurbana deve ili krava i svi osim jednog imaju namjeru približavanja Uzvišeno Allahu, tada nikome od njih ne bi bio ispravan kurban, jer je približavanje Allahu Uzvičšenom sadržano u činu prolijevanja krvi, a to u ovom slučaju nije ispravno jer je prolijevanje krvi ili klanje čin jedne osobe.

VRIJEME KLANJA KURBANA

Najbolje vrijeme za klanje kurbana je prvi dan Kurban-bajrama do podneva, jer je to sunnet. Na to ukazuje hadis koji prenosi Bera’ ibn ’Azib, koji kaže:”Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu ’alejhi ve sellem:’Prvo čime ćemo započeti ovaj naš dan jeste da klanjamo, a zatim ćemo se vratiti kućama pa ćemo zaklati kurbane. (…)” Isto tako, klanje kurbana prije Bajram-namaza, kao i u noći uoči Kurban-bajrama nije dozvoljeno i ispravno na osnovu prethodnog hadisa.

Obrazlažući vrijeme klanja kurbana, hanefije kažu da vrijeme klanja kurbana nastupa sa zorom prvog dana Kurban-bajrama i traje sve do uoči zalaska sunca trećeg dana Bajrama. Stanovnicima naseljenih mjesta, koji su dužni obaviti bajram-namaz, nije dozvoljeno početi klati kurban osim nakon što se završi namaz, a prije bajramske hutbe, ili nakon što prođe vrijeme koje je dovoljno da se klanja bajram-namaz, u situaciji kada čovjek propusti namaz iz opravdanih razloga. Stanovnici udaljenih, malih sela, koji inače nisu dužni klanjati bajram-namaz, mogu početi s klanjem kurbana nakon što nastupi zora prvog dana Kurban-bajrama.

Ako bi se desilo da se izgubi ovca (ili koja druga životinja), koju je čovjek kupio za kurbana, pa kupi umjesto nje drugu životinju, a zatim pronađe prvu, dozvoljeno mu je da zakolje i prvu i drugu životinju, makar vrijednost druge bila kao vrijednost prve ili veća od nje.

A ako bi se desilo da ljudi pogriješe u određivanju datuma Kurban-bajrama, pa klanjaju namaz i zakolju kurbane, a potom ustanove da to nije bio prvi dan Bajrama, nego dana stajanja na Arefatu, njihov namaz i kurbani bili bi ispravni, jer nije moguće sačuvati se od ovakvih pogrešaka. U tom slučaju se, zbog toga, donosi sud o ispravnosti tog čina, a i kako bi se zaštitili svi muslimani.

Što se tiče dana u kojima se kolje kurban, njih je tri i to: prvi dan Kurban-bajrama (jevmu’n-nahri) i dva dana poslije njega. Klanje noću je mekruh iz predostrožnosti (mekruh tenzihen), jer postoji mogućnost da čovjek zbog mraka napravi grešku prilikom klanja i da se povrijedi ili povrijedi drugoga. Ovakav šerijatski tretman odnosi se na drugu i treću noć Bajrama, a ne na prvu i četvrtu noć, jer u njima u osnovi nije dozvoljeno klati kurban.

U slučaju da čovjek propusti zaklati živitinju koja je namijenjena za kurbana, njen vlasnik će je živu dati kao sadaku, ako se radi o zavjetovanom kurbanu kojim se taj čovjek obavezao, ili ako ju je kupio bilo siromašan ili bogat čovjek sa nijetom kurbana, jer je, obično, u ovom zadnjem slučaju kurban sličan zavjetovanom kurbanu. Međutim, ako bogat čovjek ne bi uopće kupio kurban on treba, po ispravnijem mišljenju, podijeliti sadaku u vrijednosti ovce, kako to stoji u El-Bedai’u. Ovo je stav Ebu Hanife i njegova dva učenika, jer je kurban dužnost (vadžib) bogatom čovjeku, dok je siromašan čovjek dužan zaklati kurban onda kada kupi životinju sa nijjetom kurbana.

Dokaz da se kurban može početi klati nakon bajram-namaza, a prije hutbe, hanefije smatraju već spomenuti hadis, koji prenosi Bera’ ibn ’Azib a glasi: ”Ko zakolje kurban prije namaza, zaklao je samo za sebe, a ko zakolje zakolje kurban nakon namaza, njegov obred je potpun i on je postupio u skladu sa praksom muslimana.” (…) Vjerovjesnik, s.a.v.s., je klanje kurbana klasificirao tako što ga je u redoslijedu spomenuo iza namaza, a ne poslije hutbe. Tako je to ukazalo na to da je u ovom slučaju mjerodavan namaz, a ne hutba. S druge strane, dokaz hanefija o tome da je vrijeme klanja kurbana tri dana, jeste predaja koja se prenosi od Omera, Alije i Ibn Abbasa, a glasi: ”Tri su dana u kojima se kolje kurban, najbolji od njih je prvi.” Isto tako, Ibn Omer bi govorio:”Kurbani se kolju dva dana poslije (prvog) dana klanja kurbana.”

ŽIVOTINJA KOJA SE KOLJE KAO KURBAN

U ovom poglavlju tretiraju se četiri pitanja i to:

Prvo pitanje:vrsta životinje

Nema nikakvog neslaganja među učenjacima oko toga da je kurban ispravan samo u vidu krupne domaće stoke: deva, goveda (i bivola) i svih vrsta brava (odnosno koza). Tako kurban može biti mužjak i ženka, uškropljeni mužjak kao i onaj koji vrši oplodnju. S druge strane, kurban ne može biti divlje goveče i njemu slične životinje, kao niti antilope i njoj slične životinje (gazele, divokoze). Osnova prethodnom jesu riječi Uzvišenog: ”Svakoj vjerskoj zajednici propisali smo klanje kurbana da bi spominjali Allahovo ime prilikom klanja stoke koju im On daje.”(22:34) Isto tako, ne navodi se od Poslanika, s.a.v.s., a niti od njegovih ashaba da su kao kurban klali druge životinje mimo spomenutih. (…) Mladunče stoke i drugih životinja, kao što je mladunče domaćih ili divljih životinja, u svemu slijedi svoju majku jer je ona osnova kada je u pitanju slijeđenje.

A kada se radi o tome kakva je životinja najbolja da se zakolje kao kurban, hanefije smatraju da je najbolja ona životinja koja u sebi ima više mesa. Oni kažu:”Osnova je da je bolja ona od dvije životinje čije je meso bolje, ako im je cijena i količina mesa ista. A ako su u ovome dvome razlikuju, tada ona koja je vrednija ima prednost.” Tako je ovca bolja od sedmine krave ako im je ista cijena i količina mesa. Ali, ako u sedmini krave ima više mesa nego u ovci, tada je sedmina bolja. Ovan je bolju od ovce ako su oni im ove dvije karakteristike iste, uprotivnom ovca je bolja. Koza je bolja od jarca ako im je ista cijena i ako jarac nije uškropljen. Ženke kamile i govečeta bolje su od mužjaka ako su mužjak i ženka potpuno jednaki, jer je meso ženke bolje. Stoga, mužjak koji nije uškropljen je bolji, a ako nije uškropljen, ženka je bolja. Isto tako, bijeli i rogati ovan je bolji od drugoga koji to nije.

Drugo pitanje: starost životinje

Ne postoji neslaganje oko toga da je dozvoljeno kao kurban zaklati devu, goveče i brava, koji su odbacili sjekutiće (senijj), kao i stariju životinju, dok za mlađu životinju (džeze’) hanefije kažu:”Valjano je da se kao kurban zakolje mlada krupnija i deblja ovca, koja je stara šest mjeseci i ušla u sedmi.” Ovaj stav utemeljen je na riječima Poslanika, s.a.v.s., koji kaže: ”Valjano je da se kao kurban zakolje mlado grlo ovce (džeze’).”

Objašnjavajući kako mladunče ovce treba biti debelo, hanefije kažu da je to maldunče koje se pomiješa sa ovcam i koje posmatrač iz daleka ne može razlikovati od onog grla koje je napunilo godinu dana. Razlika između mladog grla ovce i koze jeste što ovo prvo skače na ženke i oplođuje ih, dok to nije slučaj sa ovi drugim.

Što se tiče starosti ostalih životinja koje mogu biti kurban, to su: koza koja je napunila jednu godinu i ušla u drugu, goveče i bivol koji su napunili dvije godine i ušli u treću i deva koja je napunila pet godina i ušla u šestu.

Treće pitanje: na koliko je kurbana valjano da se podijeli jedna životinja

Nije dozvoljeno kao kurban zaklati ovcu ili kozu za više od jedne osobe, dok je devu ili kravu dozvoljeno zaklati za sedam osoba, na osnovu hadisa koji prenosi Džabir ibn Abdullah, koji kaže: ”Na Hudejbijji smo zajedno sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., zaklali kurbane; devu za sedam osoba i goveče za sedam.” (…)

Četvrto pitanje: svojstva životinje - kurbana

Tri su vrste karakteristika životinje koja se kolje kao kurban i to: karakteristike koje su poželjne (mustehab), karakteristike koje sprečavaju ispravnost kurbana i karakteristike koje su mekruh.

Karakteristike koje su poželjne - po konsenzusu šerijatskih pravnika - su da životinja namijenjena za kurban bude debeli, bijeli, rogati i uškropljeni ovan, jer je ovan najbolja vrsta brava. Razlog zbog kojeg su ove osobine poželjne jeste da su to bile karakteristike Vjerovjesnikovog, s.a.v.s., kurbana, kako je to potvrđeno hadisima koje prenose Džabir, Aiša, Ebu Hurejre, Ebu Rafi’ i Ebu Derda, a koji - po mišljenju hanefija - ukazuju na preferiranje uškropljenog ovna.

Karakteristika, koje sprečavaju ispravnost kurbana - po konsenzusu pravnika - ima četiri, a to su: očita ćoravost, očita bolest, hromost i zakržljalost (mršavost). Argument pravnicima jeste hadis koji prenosi Bera’ ibn ’Azib, u kojem kaže:”Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.,: ’Četiri životinje nisu dozvoljene da budu kurban; ćorava životinja, čija je ćoravost velika, bolesna životinja, čija je bolest velika, hroma životinja, čija je hromost velika i životinja slomljenih kostiju (ili mršava), u čijim kostima nema srži.’”

Pravnici su na ove mahane dodali još neke koje su slične ovima ili još veće, pa su one - kod hanefija - sljedeće: Kurban ne može biti:

  • slijepa životinja (bez oba oka),
  • ćorava (bez jednog oka),
  • životinja kojoj je slomljena jedna noga i ne može sama otići do mjesta klanja (’ardža),
  • mršava životinja, koja nema moždine u kostima (’adžfa),
  • ona koja nema zubi, a dovoljno je da ima više zubi nego što ih nema (hetma),
  • životinja koja je rođena bez jednog uha (sekka) –ona koja je rođena sa malim uhom dozvoljena je,
  • ona kojoj se otkinute sise na vimenu ili su se sasušile (džezza),
  • ona čija je njuška odsječena (džed’a),
  • ona čije su sise na vimenu spaljene (koja je liječena tako da je prestala davati mlijeko),
  • ona koja nema zadnjice, ona koja je dvospolac (hemofrodit),
  • ona koja jede izmet (a ne ona koja jede nešto drugo),
  • ona kod koje je odsječenao više od jedne trećine uha, repa ili zadnjice, i
  • ona koja je izgubila većinu očnog vida (jer se većina nečega tretira kao sve, pa je u ovom slučaju dovoljno da nije izgubila većinu vida, i zato što je nemoguće sačuvati životinju od malih mahana, pa se preko njih prelazi).

Ove spomenute mahane čine kurban neispravnim ako budu prisutne prilikom kupnje životinje. Ali, ako čovjek kupi zdravu životinju, pa se poslije kod nje jave određene mahane, kupit će umjesto nje drugu ako je bogat, a ako je siromašan, ona će mu biti valjana kao kurban. Isto tako, ovakva životinja kupljena sa mahanama, bit će valjana siromahu kao kurban, jer siromah u osnovi nije dužan zaklati kurban, suprotno bogatom čovjeku, koji je dužan zaklati kurban.

Dozvoljeno je kao kurban zaklati:

  • životinju koja nema roga ili je njen rog slomljen (džemma’), jer rog nije ono za što je vezana intencija ovoga čina,
  • uškropljenog mužjaka, jer je njegovo meso bolje,
  • debelu šugavu životinju, jer šugavost biva na koži i ne umanjuje količinu mesa, suprotno mršavoj životinji s obzirom da mršavost umanjuje količinu mesa,
  • šašavu (suludu) životinju (sevla’), ako ne brani da se napasa na ispaši, a ako to brani, tada nije dozvoljena za kurban.

Rezimirajući što je gore rečeno, može se kazati da nije dozvoljeno kao kurban zaklati onu životinju kod koje nedostaje više od jedne trećine nekog uda, repa ili roga. Tako je dozvoljena ona životinja kod koje je rog slomljen, ali tako da lom nije zahvatio moždinu. U svakom slučaju, najbolja je ona životinja koja nema nikakvih tjelesnih mahana i nedostataka.

Što se tiče karakteristika koje su mekruh ako se nađu kod životinje namijenjene za kurban, one su kod hanefija sljedeće:

  • životinja razrezanog uha (šerka’),
  • ona čije je uho probušeno žigom (harka’),
  • ona kod koje je otkinut jedan dio sa zadnje strane uha, (mudabere),
  • ona kod koje je otkinut jedan dio sa zadnje strane uha (mukabele). (…)

PRAVILA KLANJA KURBANA - MENDUBI, MEKRUHI I ŠTA JE SUNNET DA URADI ONAJ KOJI ŽELI ZAKLATI KURBAN

Hanefije smatraju da je onome ko želi zaklati kurban mustehab svezati životinju prije Bajrama na nekoliko dana, jer to označava pripremanje za ibadet (bogougodno djelo) i time se ispoljava želja za tim i za to će čovjek imati sevapa i nagradu kod Uzvišenog Allaha. Isto tako, mustehab je da čovjek životinju nečim obilježi (taklid) i da je poštuje poput kurbana koji se kolje na hadžu (hedj), kako bi imao osjećaj davanja važnosti tom kurbanu. Uzvišeni kaže: ”Tako je to! Pa ko poštiva Allahove propise - znak je bogobojaznosti srca.” (22: 30.) Također, mustehab je povesti životinju do mjesta predviđenog za klanje, ali ne grubo, niti je vući za noge. Onome ko kupi životinju za kurban, mekruh je da muze, striže vunu ili da se koristi životinjom na bilo koji način, bilo da je koristi za vuču ili jahanje, ili da konzumira njeno meso ako bi je zaklao prije previđenog vremena za klanje. To je zato što je životinja namijenjena za bogougodan čin (ibadet) i korištenje tom životinjom na bilo koji način, nužno prouzrokuje manjkavost tog čina.

U slučaju da životinja ima mlijeka, a njen vlasnik se boji da bi ona mogla nastradati ako je ne bi pomuzao, on će njeno vime poprskati hladnom vodom kako bi se mlijeko povuklo. A ako bi je ipak pomuzao, tada će to mlijeko podijeliti kao sadaku jer je mlijeko dio životinje koja je predviđena za boguugodan čin. Ako bi zaklao životinju, ili je ostrigao prije tog čina, podijelit će njeno meso kao sadaku ili će dati sadaku u vrijednosti te životinje, a podijelit će kao sadaku i njenu vunu, dlake ili kostrijet.

Mekruh je da čovjek proda životinju koju je kupio za kurban, zbog toga što ju je namijenio za bogougodno djelo. Ali, ako bi je prodao, to bi - po mišljenju Ebu-Hanife i Muhammeda - bilo dozvoljeno, stim da je dužan kupiti drugu sličnu njoj ili još bolju od nje. Razlog ovakvom sudu jeste to što se radi o prodaji imovine koju čovjek posjeduje i koja se može predati drugom. Suprotno njima, Ebu Jusuf ne dozvoljava prodavanje životinje koja je namijenjena za kurban, jer je ona poput vakufa, a vakuf nije dozvoljeno prodavati.

Ako bi životinja otelila, ojanjila mladunče, ono će biti zaklano zajedno sa njegovom majkom. Ako bi ga čovjek prodao, podijelit će kao sadaku novac koji je dobio njegovom prodajom. S obzirom da je majka namijenjena za kurban njeno mladunče je slijedi u tome.

Radnje prilikom klanja kurbana

Mustehab je vlasniku kurbana da svojom rukom zakolje kurban ako je to u mogućnosti. Pošto je to bogougodan čin, bolje ga je izvršiti svojim rukama nego unajmiti nekog drugog, a to je slučaj sa svim bogougodnim djelima. Dokaz za ovo jeste to što je Vjerovjesnik, s.a.v.s., potjerao stotinu deva koje je htio kao hedj zaklati u Haremu, pa je lično zaklao nešto više od šezdeset deva. Zatim je dao nož Aliji, r.a, koji je zaklao ostale.

Ako vlasnik kurban ne zna klati životinje, može sebi naći zamjenu u nekom od muslimana, ali ne i u kitabiji, jer je mekruh da on kolje životinju s obzirom da je to bogougodan čin, a on nije prikladan za taj čin. Međutim, ako bi on i zaklao životinju, ali po ovlaštenju muslimana, to bi bilo ispravno (dozvoljeno), jer je musliman taj koji je prikladan za klanje životinje. Što se tiče vatropolkonika (medžusije), zabranjeno je (haram) da on kolje muslimanima životinje, bilo da se radi o kurbanu ili nečemu drugom, jer on nije prikladan za to. Mustehab je da se onaj koji kolje kurban okrene prema Kibli kao što je to radio Vjerovjesnik, s.a.v.s. Isto tako, mustehab je da vlasnik kurbana prisustvuje njegovom klanju, na osnovu Vjerovjesnikovih, s.a.v.s., riječi upućenih Fatimi, r.a.:”Idi do tvoga kurban i prisustvuj njegovom klanju, jer će ti sa prvom kapljicom njene krvi biti oprošten svaki grijeh koji si učinila.”

Vlasnik kurbana treba učiti ovo: Allahumme minke, ve leke salati ve nusuki ve mahjaje ve memati lillahi rabbi’l-’alemin, la šerike leke, ve bizalike umirtu ve ene mine’l-muslimin, na osnovu onoga što je potvrđeno u hadisu koji prenosi Fatima, r.a. Zatim će reći: Bismillah, vallahu ekber, allahumme tekabbel minni, na osnovu hadisa koji prenosi Džabir, r.a., u kojem stoji:” Klanjao sam sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., Kurban-bajram, pa mu je nakon završetka doveden ovan i on ga je zaklao i rekao;’Bismillah, vallahu ekber, allahumme haza ’anni ve ’an men lem judahhi min ummeti.’”

Mustehab je da životinja koja je namijenjena za kurban bude što je moguće deblja, krupnija i bolja, jer će ona biti prevozno sredstvo (jahaća životinja) na Drugom svijetu. Najbolji kurban u slučaju ovaca jeste potpuno bijeli (ili više bijel nego crn), rogati i uškropljeni ovan, na osnovu već spomenutog hadisa koji prenosi Džabir, r.a. Mustehab je i da oruđe kojim se kolje životinja bude oštro. Nakon što životinja bude zaklana, mustehab je pričekati sa deranjem kože dok se životinja ne ohladi i dok se svi mišići ne prestanu micati.

Što se tiče šišanja i odsijecanja noktiju u periodu od nastupanja mjeseca zu’l-hidže pa do desetog dana (do momenta klanja kurban), hanefije ne smatraju da je to mekruh, jer onome ko hoće zaklati kurban nije zabranjeno u spomenutom periodu spolno općiti sa suprugom, niti mu je zabranjeno oblačiti uobičajenu odjeću. Stoga, nije pokuđeno (mekruh) da se vlasnik kurbana šiša i skraćuje nokte, upravo kao što mu to nije mekruh ako ne kolje kurban.

Hanefije također smatraju da je mekruh da onaj koji vrši klanje kurbana prilikom tog čina spomene neko drugo ime mimo Allaha, na osnovu riječi Uzvišenog: ”i ono što je zaklano u nečije drugo, a ne u Allahovo ime.” (5: 3) Ako bi se desilo da životinju koja je određena za kurban zakolje nametljiv, nepozvan čovjek bez dozvole vlasnika kurbana, njemu bi taj kurban bio ispravan i on nije obavezan nadoknaditi kurban (zaklati drugi), jer za čin klanja nije potreban nijet.

PROPISI VEZANI ZA KURBANSKO MESO - KONZUMIRANJE I PODJELA

Cilj i intencija koja se želi ostvariti klanjem kurbana, koje je bogougodan čin, postiže se činom prolijevanja krvi. Što se tiče konzumiranja mesa, podjele i drugog što dolazi nakon prolijevanja krvi, stav hanefija (a slično smatraju i hanbelije i malikije) se ogleda u sljedećem:

Dozvoljeno je jesti meso od kurbana koji je dobrovoljan, dok je haram (zabranjeno) jesti meso zavjetnog kurbana, ili kurbana koji postaje obaveznim (vadžib) samim činom njegove kupnje. Isto tako, haram je jesti meso od mladunčeta koje rodi (oteli, ojanji) životinja, koja je namijenjena za kurban, prije nego ona bude zaklana. Haram je također jesti meso od one životinje u kojoj su se udružila sedmerica ljudi, ako jedan od njih ima nijjet da nadoknadi neki kurban koji je prije propustio zaklati. Dozvoljeno je, iako uz pokuđenost, da čovjek pojede svo meso od svoga kurbana ili da ga pohrani duže od tri dana.

Mustehab je da podjela mesa bude na trećine; trećinu će jesti, drugu trećinu će pokloniti rodbini i prijateljima, makar bili bogati, a treću trećinu će kao sadaku podijeliti siromasima. Dokaz za podjelu mesa siromasima su riječi Uzvišenog Allaha: ”Jedite meso njihovo, a nahranite i onog siromaha koji prosi, a i onoga koji prosi!” Dokaz za podjelu mesa na trećine jeste predaja koju prenosi Ibn Abbas, a tiče se karakteristika Vjerovjesnikovog, s.a.v.s., kurbana:”Hranio bi od njega jednom trećinom svoje ukućane, drugom trećinom bi nahranio svoje siromašne komšije, a treću trećinu bi kao sadaku dao onim koji bi tražili (prosili).” (…)

Haram (zabranjeno) je prodati kurbansku kožicu, meso, loj, pače, glavu, vunu, dlake, kostrijet i mlijeko koje se pomuze nakon klanja, bez obzira da li se radilo o obaveznom ili dobrovoljnom kurbanu, jer je Vjerovjesnik, s.a.v.s., naredio da se kurbanske kožice podijele, a zabranio da se prodaju. On kaže:”Ko proda kožicu svoga kurbana, taj nema kurbana.”

Također, nije dozvoljeno dati kasapinu, ili nekom drugom čovjeku koji je zaklo kurban, kožicu ili meso kao nadoknadu za klanje, na osnovu onoga što prenosi Alija, r.a., koji kaže: ”Naredio mi je Allahov Poslanik, s.a.v.s., da nadzirem klanje njegovih kurbana i da podijelim njihove kožice, pokrovce i samare, a da ne dam kasapinu ništa od njihovog mesa i rekao mi: ’Mi ćemo mu dati od nas.’”

Nema, međutim, smetnje da čovjek dadne kasapinu nešto mesa ako je on siromašan ili mu dadne kao hediju, jer on ima pravo (zaslužuje da mu se dadne) i on je u tome kao i drugi. Štaviše, njemu je preče dati jer je on obavio klanje i on u duši osjeća želju za njim.

Čovjek koji je vlasnik kurbana može ostaviti kožicu za sebe i da od nje napravi stvari koje će mu koristiti. (…) Kada je u pitanju transport kurbanskog mesa u drugo mjesto (zemlju), hanefije (slično zekatu) smatraju taj čin pokuđenim-mekruh, izuzev da se to meso pošalje rodbini ili ljudima koji su u većoj potrebi za mesom od stanovnika dotičnog mjesta. A ako bi i poslao meso drugim ljudima, mimo spomenutih, to bi bilo valjano, ali pokuđeno.

Kurban za drugoga

Hanefije smatraju da se kurban može zaklati za mrtvu osobu i s njim će se postupati upravo nako kao što se postupa sa kurbanom koji kolje živa osoba, vezano za podjelu i konzumiranje mesa, s tim što sevap (nagrada) pripada mrtvoj osobi. Haram je, međutim, jesti meso od kurbana koji je zaklan za mrtvu osobu, ako je to naredila za vrijeme svoga života.

Muhamed Mehanović, "Kurban i akika (prema djelu El-fikhu'l-islamijju ve edilletuhu)", Preporod, XXXII, br. 6/727, 15. mart 2002, str. 18; II, br. 7/728, 1. april 2002, str. 21; III, br. 8/729, 15. april 2002, str. 28; IV, br. 9/730, 1. maj 2002, str. 27; V, br. 10/731, 15. maj 2002, str. 24.