Objavljene religije

U literaturi postoji veliki broj naziva za velike religije judaizam, kršćanstvo i islam. Tako ih se, između ostaloga, naziva monoteističkim, teističkim, proročkim ili vjerovjesničkim i povijesnim religijama. Sintagmu objavljene religije" afirmira primordijalnu narav, božanski karakter, te punovažnost donosioca i prenositelja (vjerovjesnika) poruke u monoteističkim religijama. Uostalom, pojam objavljenih religija je poznat muslimanskoj konstitutivnoj i interpretativnoj tradiciji. Etimološki, ova sintagma podrazumijeva onu vrstu objavljivanja koja se najdirektnije vezuje za Transcendentnoga Boga. Fundamentalna ideja, ipso facto, objavljenih religija jeste Božiji čin komunikacije i saopćavanja Naravnome svijetu kroz formu stvaranja (creatio) a potom i objavljivanja (revelatio). Objava, u tom slučaju, predstavlja kreacijsko-revelacijski čin. U kontekstu same teme, možemo istaći kako se pojam objavljene religije najizravnije odnosi na mnogo frekventniju sintagmu ahl al-kitāb. Uzgred kazano, postoje dijametralno različita razumijevanja onoga što se podrazumijeva pod pojmom Objave, s jedne strane u judaizmu i islamu, a s druge strane u kršćanstvu. U islamskom svetopogledu, a na izvijestan način i u judaizmu, Božija Riječ ili Objava je pretočena u Knjigu, dok je u kršćanstvu, prvenstveno, Objava data u osobi Isusa Krista, tj. riječ je postala tijelo. Ono što je za muslimane Qur'ān, za kršćane je Krist: Riječ Božija se manifestirala u ljudskome liku. No, pored ove očite teološke divergencije postoje bliski genealoški te, na izvijestan način, eshatološki odnos na relaciji islama i ahl al-kitāb. Qur'ān stalno poentira pojam Narodi Knjige" što ukazuje da su nebeskog porijekla. Tako islam na judaizam i kršćanstvo gleda kao na Religije Knjige, a pristalice smatra Narodima Knjige.