Hukmvad’i

Deklaratorno pravilo; sekundarno pravilo pravnog sistema koje olakšava djelovanje primarnih pravila; obuhvata sebeb (uzrok), šart (uslov) i mani (zapreku). (Objašnjenje Ibn Ašura na osnovu sljedećih izvora: Ibn Rushd, The Distinguished Jurists Primer (Bidayat al-Mujtahid), prijevod: Imran Ahsan Khan Nyazee (Reading: Garnet Publishing Limited, 2003); Imran Ahsan Khan Nyazee, Islamic Jurisprudence (Islamabad: International Institute of Islamic Thought Islamic Research Institute, 2000); Sano Koutoub Moustapha, Mujam mustalehat usul el-fikh, Arebi-Inkilizi (Concordance of Jurisprudence Fundamentals Terminology), (Sirija, Damask: Dar el-fikr, 2000); Muhammed Revvas Kalandži, Mudžem luga el-fukaha, Arabic-English-French (Bejrut: Dar en-nefais, 1996) i Wael B. Hallaq, A History of Islamic Legal Theories: An Introduction to Sunni Usul al-Fiqh (Cambridge, UK: Cambridge University Press, 1997).

Handžić definira hukm vadijj kao vjerske odredbe kojima se određuju neka svojstva i ograničenja kod hukmi teklifi – pravila kojim je kreirana neka obaveza, a Zejdan (1994) kao norma kojom se određuje povod, uvjet ili zapreka. Nazvana je uvjetujućom normom i odgovara pojmu pretpostavka dispozicije ili pretpostavka sankcije. Njen sadržaj ne uvjetuje da bude uvijek u okviru mogućnosti obveznika, npr. dolazak mjeseca ramazana koji je uvjet obaveze posta, rodbinska veza je povod za nasljeđivanje itd. Svi ovi povodi su iznad mogućnosti pravnog obveznika.