Hilafet

Korijen riječi hilafet je ẖalafa što znači naslijediti, doći iza, nakon nekoga. (Teufik Muftić, Arapsko-bosanski rječnik, 2017.) Prvotno je halifa označavao Poslanikovog nasljednika u vjerskom, duhovnom, vojnom i društveno-političkom aspektu, izuzev poslaničkom obzirom da je Muhammmed s.a.v.s. pečat poslanika. Terminološki hilafet označava instituciju vođenja muslimanskog društva nakon smrti Poslanikas.s.v.s. (Azmi Ozcan i Casim Avci, Hilafet: institucija predsjedavanja državom u historiji islama)

Prvih trideset godina nakon Poslanikove smrti označava se periodom vladavine četverice pravednih halifa Ebu Bekra, Omera, Osmana i Alije. Za vrijeme njihove vladavine institucija je bila ispunjena vjerskim simbolizom i zaduženjima"(Ali A. Allavi, Kriza islamske civilizacije, 2019.), pozicija halife se odlučivala šurom te se nastojalo očuvati islamski poredak i zakon (šerijat). Nakon pomenutog perioda institucija hilafeta poprima odlike koje joj nisu svojstvene poput dinastijskog sistema nasljeđivanja vlasti i dvorskog načina života (Historija islamskog svijeta I, Ira Lapidus, 2019.) Preuzimanjem hilafeta od strane dinastije Emevija, institucija gubi na vjerskom i duhovnom karakteru gledajući na emevijske halife gledalo kao na uzurpatore i povlačenjem velikog dijela uleme zbog jakih represija vlasti.

Hilafet započinje 632. imenovonjem Ebu Bekra za prvog halifu i traje do 1924. godine kada biva ukinut za vrijeme Mustafe Kemala u Turskoj. U jednom momentu na sceni istodobno su djelovala tri hilafeta: abbasijski u Bagdadu, emevijski u Andalusu (osnovan 928.) i fatimijski u Egiptu (osnovan 909.) koji je bio šijskog usmjerenja i žestok protivnik Abbasijama. Pozicija halife se mijenjala usred različitih okolnosti. U početku su halife imale stvarnu kontrolu i moć, svjetovni i duhovni autoritet, potom halife gube duhovni autoritet usred jačanja ulemanskih krugova, da bi usred jačanja administracije i vojske halifa imao simboličan uticaj (Ira Lapidus, Historija islamskog svijeta I).

Padom Bagdada 1258. godine ubijen je tadašnji halifa al-Mustasim, nakon čega je bio prekinut hilafet sve do ustoličenja novog halife u Egiptu 1261. godine. Predajom hifeta Osmanlijama 1517. godine titula halife se stopila sa titulom sultana, sve do sporazuma Kučuk Kajnardži (1774.) kada se ponovo ističe titula halife osmanskih sultana, a što naročito dolazi do izražaja za vrijeme sultana Abdul-hamida II (1876.-1909.) koji je slao emisare širom muslimanskog svijeta tržeći da ga priznaju kao halifu prije svega. (Nerkez Smailagić, Leksikon islama, 2006.)

Prema nekima institucija hilafeta iz vremena Ebu Bekra, Omera i dijelom Osmana, gubi svoj politički uticaj i njen značaj se ogledao u simboličkom utjelovljenju muslimanskog religijskog jedinstva".(J. L. Esposito, 2005.) Sada, institucija hilafeta simbolizira bivšu svjetsku moć i silu islama". (Ali A. Allavi, Kriza islamske civilizacije, 2019) Iako, ideja hilafeta kod muslimana izaziva veliku privlačnost, ona jednostavno nakon kolonizacije i nacionalizacije muslimanskih društava nije moguća. Hilafet pripada jednom vremenu kao nešto najbolje što je tadašnje muslimansko društvo moglo iznjedriti u društveno-političkom aspektu, stoga muslimanska društva su prinuđena tragati za novim društveno-plitičkim modelima uređenja društva. Najbolje što muslimanski predstavnici i muslimani uopće mogu uraditi kada je riječ o hilafetu je sprečavanje politizacije ideje hilafeta" od strane radikalnih islamista, jasnim ograđivanjem od njihovih stavovova i ciljeva po pitanju hilafeta.