Haridžije

Smutnje i frakcije među muslimanima počele su se pojavljivati pred kraj vladavine Osmana b. 'Affana, r.a. Do njihovog pojavljivanja je došlo uslijed optužbi protiv hz. Osmana za nepotizam. Te optužbe su vodile ka pobunama, koje su na kraju rezultirale ubistvom hazreti Osmana.

Nakon smrti hazreti Osmana, hazreti Alija dolazi na vlast. Ubrzo nakon toga, došlo je do sukoba između njega i Muavije ibn Sufjana. Taj sukob se desio na Siffinu, te je trebao biti okončan arbitražom. Rješenje je trebalo prepustiti arbitraži dvojice odabranih presuditelja koji će presuditi na osnovu Kur'ana. Jedan dio vojske hazreti Alije se žestoko usprotivio tome da se iznad Božjeg suda postavi ljudski sud. Glasno prosvjedujući da presuda pripada isključivo Bogu" napustili su vojsku. (Smailagić, 1990.)

To su bili haridžije (otpadnici). Sam naziv haradžija ne implicira doktrinarne konotacije. Naziv havaridž je množina riječi haridžijj što znači: pobuna, odlazak, izlazak ili revolucionarni aktivista. Pored naziva haridžije, koji su dobili jer je u vrijeme čekanja arbitražnog epiloga, Alijeva vojska je čekala u Kufi, a ova grupa je, nezadovoljna, napustila Kufu. Zbog toga su se nazvali i haridžije, što znači: oni koji su izašli, oni koji su otišli, oni koji su se odvojili od zajednice. Nazivaju se još i imenom nasibije zbog neprijateljstva i mržnje koje su javno i otvoreno ispoljavali prema 'Aliji, r.a., i njegovoj porodici. Kao datum njihove pojave uzima se 10. ševval 37/658. godine, dan kada su zakletvu na vjernost dali 'Abdullah b. Vehb er-Rasibiji. Ovo je prva frakcija u islamu.

Haridžije nisu imali jedinstveno učenje, kao ni vojno ni političko djelovanje. Međutim, problem hilafeta je bio svima zajednički. Jedine halife koje oni priznaju su Ebu Bekr, Omer, prvih šest godina vladavine h. Osmana i vladavina h. Alije do bitke kod Siffina. Smatra se da su pripadnici ove frakcije ubili hazreti Osmana.Oni idu tako daleko u moralnoj strogosti da uskraćuju naslov vjernika svakome tko počini smrtni grijeh i prema njemu postupaju kao prema otpadniku. Svi muslimani, koji nisu haridžie, smatraju se otpadnicima. Slične principe koje vidimo u njihovom učenju o državi i hilafetu, možemo pronaći i u njihovim etičkim principima. Oni smatraju da je čovjek čist i spreman za ibadet jedino ukoliko, pored tjelesne čistoće posjeduje čistoću savijesti. Neki ogranci čak odbacuju iz Kur'ana suru Jusuf, zbog svog sadržaja. Smatra se da haridžije nisu zadržali cjelovito učenje, izuzev ibadija. (Smailagić, 1990.)

Haridžizam je, u velikoj mjeri,savladan, zahvaljujući Jusufe al-Hadžadžu. Drugi činitelj, koji je doveo do njihove propasti, bio je fanatizam i netrpeljivost pobunjenika; njihove su vjerske rasprave unijele razdor unjihove redove, a katkad su bile uzrok uklanjanju najsposobnijih vođa, pod optužbom da nisu dokraja dosljedni principima. Područja na kojima su haridžije širile svoja učenja: dijelovi centralne i istočne Arabije, te Sjeverna Afrika. Danas je živ jedan ogranak haridžija- ibadije. (Esposito, 2005)