Halifa

U Kur'anu halifom se naziva čovjek koji je predstavljen melekima kao namjesnik na Zemlji kojeg On stvara da Mu se klanja do Sudnjeg dana. Karić (2021) navodi kako se množina riječi halifa spominje triput, a sama riječ halīfa– na karakterističan način – tek dva puta u Kurʼānu. Slijedom knjiškog redoslijeda Kurʼāna, sura Krava/al-Baqara (2:30) donosi Božanski proglas da će Bog stvoriti ḫalīfu na Zemlji. Komentatori Kurʼāna smatraju da se ḫalīfom ukazuje ili na Ādema/Ādama, prvog čovjeka i prvog Božijeg poslanika, ili na svakog čovjeka, muško ili žensko, jer svi ljudi su, u vjerskom postavu Kurʼāna, namjesnici Božiji čije su se duše, još u predegzistentnom stanju, odazvale Bogu prihvatanjem ugovora (al-mīṯāq - الْميِثَاقُ) s Njim (usp. Zidine/al-Aʻrāf, 7:172). Također, prema Kurʼānu (Saveznici/al-Aḥzāb, 33:72) samo čovjek (al-insān - الْإِنْسَانُ) jeste taj koji je prihvatio nositi Polog, emānet ili al-āmāna (الْأَمَانَةُ), što je, zapravo, polog vjere u Boga koji svako ljudsko biće potencijalno nosi u sebi (al-istiʻdād - الْإِسْتِعْدَادُ), kao i slobodu da taj polog realizira ili ne realizira.

Nadalje, drugi i posljednji karakteristični spomen riječi ḫalīfa u Kurʼānu (Sād/Ṣād, 38:26) naveden je uz Dāwūda, a.s., Božijeg poslanika: "O Davude! Mi smo te namjesnikom (ḫalīfom) na Zemlji učinili,

Prema Attasu (2003) čovjek je zamišljen da bude namjesnik ili predstavnik (khalīfah) Boga na Zemlji kako bi vladao u skladu sa Allahovom, dž.š., voljom i zadovoljstvom, i kao takvome dat mu je teški teret povjerenja (amānah) amanet odgovornosti da na Zemlji vlada u skladu sa Božijom voljom, svrhom koju je On označio i Njegovim zadovoljstvom. Amanah podrazumijeva odgovornost da se vrši pravda, da se na Zemlji vlada na pravedan način; a vladavina se ovdje ne odnosi samo na vladanje u društvenom I političkom smislu, niti na upravljanje prirodom u naučnom smislu, nego više od toga – na vladanje svojom prirodom (tabiah) u fundamentalnom, sveobuhvatnom smislu, što podrazumijeva vladanje, upravljanje, kontroliranje samog sebe i ovladavanje samim sobom."

U sufijskoj terminologiji: Namjesnik Božji na Zemlji; jedan od naslova kojeg je Bog pridjenuo čovjeku kao takvom, to jest razumnoj ilovači koja u sebi baštini iskru božanskoga Duha i kojoj je u baštinu data vlast na Zemlji i gospodstvo nad svim bićima ondje nastanjenim. U ovom slučaju rečeni naslov se odnosi na Poslanika islama, a.s. kao Božjeg čovjeka par excellence,iI kao čuvara ljudske, melekanske i džinske civilizacije na Zemlji.

Halifa ima i opće značenje namjesnika ili vladara u muslimanskoj tradiciji. Prvi vladar poslije smrti Muhammeda, a. s. bio je Ebu Bekr. Vremenom titula halife je gubila na važnosti shodno društveno-historijskim promjenama u muslimanskim društvima. Kada je hilafet, kao oblik vladavine, ukinut šefovi država se nisu proglašavali halifama. U 21. stoljeću teroristička organizacija ISIL zloupotrijebila je ovaj naziv proglasivši svog vođu halifom. Karić (2021) navodi kako mnogi komentatori Kurʼāna ističu da na području vodstva Kurʼān nije dao gotova rješenja, već ljude podstiče da na poljima odnosa među sobom, pa i odnosa koji se tiču vodstva, vlasti, vladanja i upravljanja, pristupe odgovornom i kreativnom mišljenju ili idžtihadu.