Fikh

Fikh ima više značenja u arapskome jeziku: razumijevanje, shvatanje, poimanje, znanje, poznavanje, upućenost i dr., ali je njeno osnovno značenje: znanje i razumijevanje. U Kur'anu se ovaj termin nalazi u 91. ajetu sure Hud: O Šuajbe! Mi mnogo toga što ti govoriš ne razumijemo." Istaknuti lingvist Fejruzabadi kaže: "Fikh znači znanje o nečemu, razumijevanje i shvatanje nečega, ali je preovladala upotreba ove riječi za znanje o vjeri, zbog njene uzvišenosti". Fikh je prvotno značilo razumijevanje pitanja vjere u najopćem smislu. Jezički, riječ el-fikh znači razumijevanje, znanje, percepcija i primjenjivala se na sve grane znanja. Kasnije ovaj izraz postaje stručni termin koji služi za označavanje pravne nauke, nauke o vjerskom pravu u islamu. Proučavanje i primjena islamskih zakona.

Prema Abdulfetahu Ismailu: "Jezički fikh znači pravilno razumijevanje. Terminološki, fikh je nauka o praktičnim šerijatskim propisima i normama deriviranim iz njihovih parcijalnih dokaza. Fikh ima svoje osnove i pravila, koja reguliraju njegove opće dokaze, način idžtihada i derivaranja pravnih normi iz njih, kao i uvjete koji se odnose na onog ko u tom procesu može učestvovati." (2012)

Fikh kao nauka počeo se razvijati posebno od drugog vijeka, u početku nije bio sasvim profilisan. Zbog dinamike života i dodatnih problema, složenost posla pravnika bila je sve veća, pa su se na scenu počeli pojavljivati ​​prvi stručnjaci za islamsko pravo. Vremenom je preživjelo samo nekoliko univerzalno prihvaćenih škola: hanefijske, malikijske, šafijske i hanbelijske. Neke manje škole su spojene u veće škole ili ostavljene u zaboravu, a neke su kvalifikovane kao sektaške škole.

Kod ashaba i onih poslije njih fiqh je i terminološki i sadržajno podrazumijevao sve ono što se tiče vjere. Nije pravljena razlika između pitanja iz domena vjerovanja, ahlaka i dr.

Fikh, etimološki, označava razumijevanje, shvatanje, oštroumnost, znanje. U Kur'anu se ovaj izraz koristi u kontekstu preciznog razumijevanja" i spoznaju ciljeva govora i izjave. Ebu Hanife fikh definira sljedećim riječima: Poznavanje prava i obaveza." Odnosno fikh je nauka kojom čovjek spoznaje, šta smije, a šta ne smije činiti, bezobzira bilo to iz domena akaida (vjerovanja) ahkama (propisa) ahlaka (morala).

Ovo je bila definicija fikha na samom početku i važila je sve dok fikh – islamsko pravo nije doživjelo potpunu evoluciju kao samostalna nauka. Nakon nastajanja fikha kao samostalne nauke dolazi i do sasvim drugačijeg pristupa u samom definisanju pojma, pa imam Šafija ga definira sljedećim riječima: Nauka o šerijatsko-pravnim propisima izvedenim iz pojedinačnih – parcijalnih dokaza."

Fikh se tada ograničava na pravne propise, a primarno ne tretira propise iz domena vjerovanja ili morala. Propisi se izvode, deriviraju iz tačno određenih dokaza. Definicija fikha je se u evolutivnom dograđivanju u krajnjoj konsekvenci svela kako to navodi Ez-Zerkeši u djelu Kava'id na: Poznavanje, spoznaja propisa - pravnih situacija, tekstualno i tumačenjem, metodom koja je svojstvena određenom mezhebu."

Osnovne fikhske oblasti su: 1. Oblast koja se odnosi na obaveze ljudi prema Allahu, dž.š., i ona se naziva ibadat 2. Oblast koja regulira bračne odnose među supružnicima i ona se naziva munakehat 3. Oblast koja regulira prijenos zaostavštine sa umrlog lica na njegove nasljednike i ona se naziva feraiz ili ilmu-l-miras 4. Oblast koja regulira ekonomske odnose među ljudima i ona se naziva muamelat 6. Oblast koja se odnosi na pravne delikte i ona se naziva ukuba