Emevije

Emevije (Umejevići, arp. Banū Umayya) Naziv mekanske aristokratske porodice, rodočelnika Umeje (po kome su dobili ime). Uživali su veliku političku moć i uticaj, koji će prihvatanjem islama njihovih poglavara samo jačati. Osman b. Affan je pripadnik porodice Emevija, te se njegovo imenovanje za halifu smatra početkom jačanja emevijske strukture u islamskoj državi, obzirom da je na određene političke pozicije imenovao svoje rođake. Halifa Osman je ubijen od strane nezadovoljnih pobunjenika iz Egipta, nakon čega Alija biva izabran pod pritiskom za četvrtog halifu. (Tamim Ansary, 2020.)

Međutim, Alijin hilifat ne prihvata tadašnji namjesnik Damaska Muavija, koji ubistvo trćeg halife (njegovog rođaka) vrlo vješto iskorištava u političke svrhe, tačnije protiv Alije.(Nerkez Smailagić, 1990.) Slijedi period petogodišnjeg građanskog rata među muslimanima. Bilo je pokušaja da se sporovi među Alijom i Muavijom riješe arbitražom, ali bezuspješno, tako da su sporadični sukobi između njih trajali sve dok harižije nisu ubili Aliju 661.godine. (Karen Armstrong, 2008.) Nedugo nakon toga, Muavija se proglasio halifom i biva prihvaćen zbog dominantnih interesa većine". (Ira M. Lapidus, 2019.) te zasićenosti stanovništva sukobima i nemirima. (John L. Esposito, 2005.)

U periodu od 661.-750. godine tadašnjim islamskim svijetom, od Endelusa do Sinda, vladat će emevijska dinastija. Institucija hilafeta iz vremena Ebu Bekra, Omera i dijelom Osmana, gubi svoj politički uticaj i njen značaj se ogledao u simboličkom utjelovljenju muslimanskog religijskog jedinstva".(J. L. Esposito, 2005.). Dakle, postojala je teorijski, praktično muslimanskom zajednicom je vladao kralj a ne halifa po službenoj tituli, vladala je monarhija, sa ustanovljenim dinastijskim sistemom nasljeđivanja vlasti. (N. Smailagić, 1990.) Vlast i legitimnost njihovog vođstva se čuvala vojnom moći, porodičnim savezima i gradnjom vjerskih objekata poput Kupole na stijeni u Jerusalemu i Velike emevijske džamije u Damasku. Njihovu vladavinu karakteriziralo je centralizacija političke moći, jaka vojska u slučaju socijalno političkih nemira i arabizam koji se ogledao u različitim poreznim obavezama Arapa i nearapa te postavljanju arapskog jezika za zvanični jezik. (I.M. Lapidus) Iako su ustanovljeni modeli koji nisu svojstveni islamskoj tradiciji kao što je slučaj sa dinastijskim sistemom nasljeđivanja vlasti, Emevijama se ne može poreći doprinos u razvoju islama kao civilizacijske i političke imperije". (T. Ansary, 2020.) Teritorijalno širenje imperije značilo je i dolazak islama u dodir s raznim narodima koji su iz različitih razloga prihvatali islam. Gradili su džamije, monumentalne građevine te njegovali instituciju vakufa. Od 700. godine počinje značajniji teritorijalni, ekonomski i kulturni napredak imperije. Za vrijeme El-Velid b. Abudul-Melika (705.-715.) imperija se proširila na područje sjeverne Afrike, Španije (Endelusa), Transoksanije i Sinda. Tokom vladavine Abdul-Melika imperija počinje kovati prvi put svoj novac kako bi zamijenila bizantijski i sasanijski, te ukazala na ekonomsku neovisnost i nadmoć. Njihovu vladavinu obilježilo je i jačaje administracije, registri su prevedeni sa grčkog i perzijskog i nadalje su vođeni na arapskom jeziku. Halifa Omer II (717.-720.) uveo je reforme poreskih zakona i propisa s ciljem veće ravnopravnosti, te na taj način smanjio postojeći jaz između Arapa i nearapa. Ukratko, imperija je postala organizovanija i sistemski uređenija.(I. M. Lapidus, 2019.)

Međutim nezadovoljstvo u određenim strukturama društva je raslo te će eskalirati 743. godine kada kreću pobune do konačne smjene Emevija 750. godine. Na vlast je došla porodica Abbasija, potomci poslanikovog amidže El-Abbasa, koji su iskoristili raširenu ideju i mišljenje da na čelu muslimanske zajedice treba biti neko iz Poslanikove porodice. (K. Armstrong, 2008.) Uslijedio je progon Emevija prilikom kojeg će jedan od članova porodice, Abdur-Rahman I, uspjeti doći u Kordobu i osnovati emirat. Vremenom će emirat prerasti u nezavisni emevijski hilafet na području Enedelusa koji će trajati do 11. stoljeća. Muslimansku zajednicu vodilo je 14 halifa iz emevijske dinastije.

Neki događaji iz vremena vladavine Emevija proizveli su posljedice koje su i danas primijetne. U prvom građanskom ratu je započeta podjela unutar muslimanske zajednice na sunije, šije i harižije. Podjela je nastala oko pitanja hilafeta, dakle političke je prirode ali će vremenom poprimiti religijske konotacije. Grupa haridžija će nestati zbog neodrživosti njihovog tumačenja islama. Muslimani koji su prihvatili vlast Muavije i njegovih nasljednika nazvani su sunijama, a oni koji su smatrali da je Alija trebao biti halifa te da su njegovi potomci jedini zakoniti nasljednici na poziciji halife nazvani su šijama. Jaz među sunijama i šijama dodatno je produbljen u drugom građanskom ratu (680.-692.) kada je Jezid b. Muavija poslao znatno nadmoćniju vojsku na Husejna b. Alija, te na Kerbeli ubio njega, članove njegove porodice i druge koji su bili u pratnji. Masakr je trebao biti poruka kako završe oni koji se suprostave vlasti. Međutim izazvalo je kontraefekat obzirom da je Husejnova mučenička smrt samo ojačala uvjerenja i stavove šija.

Despotski način vladavine Emevija doveo je do izolacije uleme. Ulema je imala ograničeno polje djelovanja te je bila politički marginalizovana. U izolaciji ulema se posvećuje filozofiji, misticizmu i teoretiziranju ne uzimajući u obzir realnost društva obzirom da je njihova veza sa društvom slabila. Tako da je ulema izgubila osjećaj za praktična pitanja i probleme društva kao i sposobnost da djeluje na političke tokove i promjene u islamskom duhu. Prema Abdulhamidu Ahmedu Ebu Sulejmanu (2010.) ovakav odnos vlasti prema ulemi i povlačenje uleme u izolaciju predstavlja jedan od korijena krize islamske civilizacije.