Ebu Hanife

En-Nu'man ibn Sabit poznat kao Ebu Hanife. Rođen je 80/700 i živio je do 150/767 u Kufi. Bio je najveći i najpoznatiji predstavnik hanefijske škole i jedan od najvećih učenjaka islamske historije. Da bi sačuvao svoju intelektualnu nezavisnost i zbog straha od uticaja halifa u donošenju odluka, odbio je ponude Emevija, a potom i Abbasija da postane vrhovni sudija (kadi kudat) države. Zbog odbijanja je zatvoren i preminuo u teškom stanju. Njegovu školu odlikuje širina i dubina mišljenja. Za pravne izvore prihvatio je Kur'an, hadis, fetve ashaba, idžma', kijas itd. To je najraširenija i najracionalnija škola u islamu. U svijetu je poznat kao 'hanefijski mezheb'. Napisao je mnoga djela "El-Fikhul ekber", "Kitabul Vasijje", "El-Alimu vel-Muteal-limu", "El-Musnedu" itd.

Njegovo puno ime je prema jednom broju izvora Nuʿmān ibn Ṯābit ibn Zūṭā ibn Marzubān al-Kūfī. Otac mu se zvao Ṯābit ibn Zūṭā al-Fārisī. Ebu Hanife i Imāmi Aẓam su njegovi nadimci po kojima ga ljudi iz poštovanja i respekta prema njegovoj učenosti identificiraju kroz sva potonja stoljeća islama. Njegov djed po ocu Zūṭā bio je iz Kabula. Prema jednom broju predaja o porijeklu porodice Ebu Hanife koje se vezuju za njegove unuke nailazimo na neka razmimoilaženja. Jedan od unuka,ʻUmar ibn Ḥammād ibn Abī Ḥanifa prenosi da je porodica njegovoga djeda Zūṭā iz Kabula, porobljena tokom arapskih osvajanja perzijskih područja i da su ih porobili pripadnici plemena Taym ibn Ṯaʻlab, potom su ih oslobodili, i oni su bili njihovi oslobođeni robovi a onda su pripadali plemenu Banū Qafl. Otuda se u pojedinim knjigama koje tretiraju život Ebu Hanife u njegovom punom imenu navodi i ova odrednica al-Taymī: Nuʿmān ibn Ṯābit ibn Zūṭā al-Taymī al-Kūfī, ili se kaže da je otac Ebu Hanife Ṯābit bio oslobođeni rob i štićenik plemena Banū Taym ibn Ṯaʻlab ibn Bakr ibn Wā᾽il. Drugi unuk Ebu Hanife, Ismāʻīl ibn Ḥammād ibn Abī Ḥanifa spominje da je Ebu Hanife, u stvari, Nuʿmān ibn Ṯābit ibn Zūṭā ibn Marzubān, pojašnjavajući da riječ Marzubān upućuje na vođu slobodnih Perzijanaca i da oni nikad nisu bili porobljeni. Historičar Abū Zahra ova razmimolilaženja o porijeklu i imenu Ebu Hanife pojašnjava činjenicom da je djed Ebu Hanife vjerovatno imao dva imena, jedno od njih bilo je Zūṭā a drugo Nuʿmān. Negiranje ropstva koje se spominje u predaji drugoga unuka može se odnositi na Ebu Hanifinog oca ali ne i na djeda. Različiti izvori koje smo koristili navode predaju poput ove da je Kabil Šah, porobio Sabita, oca Ebu Hanife a onda ga je kupila jedna žena iz plemena Banū Taymullah ibn Ṯaʻlab darujući mu slobodu i mi smo bili njezini oslobođeni robovi." Ebu Hanifa je prema većini istraživanja i izvora koje smo koristili u pripremi ovoga rada, bez sumnje, bio Perzijanac. Neka manje pouzdana i poznata istraživanja tvrde da je bio Arap te da se Zūṭā vezuje za pleme Banū Yaḥyā ibn Zayd ibn Asad. Postoje i tvrdnje da je bio Babilonac. Razilaženja kod islamskih učenjaka i historičara, po pitanju mjesta njegovog rođenja a time i porijekla, rezultat su mjesta rođenja i boravišta njegovog djeda i oca pa se otuda najčešće spominju gradovi: Kabul, Babilon, Tirmiz, Enbar i Nesā. Zaključak koji mi izvodimo jeste da su preci Ebu Hanife Perzijanci iz Kabula, najvjerovanije zarobljeni tokom arapskih osvajanja, da je otac Ebu Hanife rođen već u islamu i kao potomak oslobođenih robova živio je u Enbariju a potom se preselio u Kufu. Prema predaji unuka Ismaila, historičari bilježe da je otac Ebu Hanife, Ṯābit, još kao dječak posjetio jedne prilike hazreti Aliju, r.a., i on je uputio Allahu dovu za bereket u našoj porodici. Iskreno se nadamo da je Allah primio Alijinu dovu za nas.''