Džihad

Džihad je riječ koja je često korištena u svjetskoj štampi s izravnim ili suptilnim značenjem svetog rata".

Prema Hathoutu (2013) ovaj izraz svetog rata skovan je u Evropi u vrijeme križarskih ratova u značenju rata protiv muslimana i on nema odgovarajućeg unosa u islamskom glosaru, a džihad zasigurno nije njegov prijevod. Čak i kada Kuran govori o odbrambenom ratu, nikada ga ne glorificira i ne zove "svetim", već ga opisuje kao nešto što je samo po sebi. Džihad je riječ koja je danas u općoj upotrebi i pri tome joj se vrlo često određuje neprimjereno i često negativno militantno značenje. Riječ džihad izvedena je iz glagola džehede što znači: truditi se odnosno naprezati se. Dakle doslovno ona označava trud, napor, borbu, a leksičko značenje može biti, kako to određuje Ibn Dževzi, kao "podnošenje teškoće u dosezanju željenoga cilja", dok Silajdžić (2017) definira ovaj pojam u naročitom vjersko-teološkome smislu kao čovjekov duhovni, emocionalni i intelektualni angažman u svijetu. Zbog toga je, dobro primjećuje A. H. Siddiki, ova riječ i upotrijebljena u Kuranu kao antonimnom riječi quud (sjedenje). Islam svojim temeljnim principima muslimane stavlja u najšire dijaloško suočenje sa historijom.

Poslanik ulazi u historiju, kako to lijepo kaže M. Ikbal, da bi usmjeravao njen razvoj. Dakle, muslimani nisu nikakav eshatologijski narod kojemu je na početku i na kraju obećano kraljevstvo nebesko; oni u svijet historije ulaze sa posebnom obavezom da ga izgrađuju po mjeri njegova Stvoritelja. U tom procesu muslimani moraju odgovoriti takvome kompleksnom zadatku. Otuda džihad u islamu nema nikakve veze sa aktom nasilja. Naprotiv on podrazumijeva, s jedne strane, svaki napor koji je usmjeren protiv zla u svijetu bez obzira u kojoj se ono formi pojavilo, i s druge strane, kultiviranju njegove harmonije. Ne čudi onda što Poslanik u svojim hadisima u džihad ubraja: reći istinu pred vladarom, tražiti znanje, rađati djecu, putovati po svijetu u svrhu širenja mira i znanja, boriti se protiv strasti i sl. U tom sklopu Poslanik u dobro poznatom hadisu kaže: "Vratili smo se iz male bitke (boja) (džihadu-l-esgar) u veliku bitku (džihadu-l-ekber) protiv sila u svijetu i u samome sebi." Svaki čovjek mora proći zemaljski koridor svjetovnosti. U njemu cijeloga života čovjek vodi neprestanu borbu protiv zla a za dobro, ljepotu i ljubav. Prema Hathoutu (2013) naređivanje dobra i odvraćanje od zla je, iako kur'anski princip, dužnost svakog čovjeka koji treba koristiti sve legalne, diplomatske, ekonomske, političke instrumente, ali ne isključuje se i upotreba sile kako bi se obuzdalo zlo. Stoga, kako kaže Safi (2018) islam jeste mir, ali s druge strane, dopušta svojim sljedbenicima da pribjegnu oružanoj borbi da bi odbili vojnu agresiju, i doista ih ohrabruje da se bore protiv tlačenja, brutalnosti i nepravde. Kur'anski termin za takvu borbu je upravo džihad. Iako se džihad u brojnim diskursima poistovjećuje s ratom i napadom muslimana na nemuslimane radi dominacije u ratu se prema islamskim propisima smije ubiti samo neprijateljski vojnik. Rat može imati ili odbrambeni karakter ili se može voditi kako bi se otklonilo ugnjetavanje. S tim u vezi brojni međunarodni ugovori a posebno Ženevska konvencija, koja govori o priznatom pravu na oružani otpor i pravu naroda na samoopredjeljenje, svoju podršku mogu pronaći i u Božijim riječima, odnosno ako je riječ o ratu Kur'an nam jasno otkriva narav i uvjete borbe u islamu: Dopušta se odbrana onima koje drugi napadaju, zato što im se nasilje čini – a Allah je doista kadar da ih pomogne onima koji su ni krivi ni dužni iz zavičaja svoga prognani samo zato što su govorili: "Gospodar naš je Allah!" A da Allah ne suzbija neke ljude drugima, do temelja bi bili porušeni manastiri, i crkve, i havre, a i džamije u kojima se mnogo spominje Allahovo ime. A Allah će sigurno pomoći one koji vjeru Njegovu pomažu, - ta Allah je zaista moćan i silan." (2, 39-40). Ovim ajetom muslimanima se prvi put dozvoljava da se organizirano i oružano suprotstave onima koji ih napadaju. Prema Silajdžiću (2017) to znači da muslimanima nije dopuštena upotreba oružane sile poradi osvajanja teritorija i prezentiranja vojne moći. Rat mogu povesti samo onda kada ih neko egzistencijalno ugrozi. Termin džihad i slični termini izvedeni iz istog korijena upotrebljavaju se u Kuranu i Hadisu. Prije svega, kako Silajdžić navodi, koristi se u kontekstu molitve, činjenja dobrih djela i samopročišćenja; unutarnjeg džihada ili borbe protiv zlih sklonosti vlastite duše (Kuran, 22:77-78; 29:4-7). Na drugom mjestu, koristi se u kontekstu društvenog džihada, ili težnje za istinom, pravdom i dobrobiti u nečijem odnosu s drugim ljudima. Primjeri ove upotrebe obuhvataju plaćanje milosrđa onima koji su potrebni (49:15) i nastojanja da se ubijede oni koji odbacuju Božiju poruku pozivajući se na argumente predstavljene u Kuranu (25:52). Treće, koristi se u kontekstu bojnog polja, koje se često naziva dosta izričitije qital, a što označava borbu. Potonji oblik, borbeni džihad dozvoljen je u Kuranu zarad legitimne samoodbrane prilikom suočavanja s neisprovociranom agresijom ili zarad otpora okrutnom ugnjetavanju na religijskim ili drugim osnovama. Muslimani su kroz cijelu povijest bili u iskušenju da brane vlastitu vjeru i obraz. Cilj fizičkog džihada nije osvajački rat, stjecanje bogatstva ili ubijanje ljudi. To je povrh svega ostvarivanje uvjeta da se poštuje Božja volja i pravda za sve ljude. Kad je zlo uklonjeno ili kad zaraćena strana želi mir, muslimani moraju potpisati primirje: Ako oni budu skloni miru, budi i ti sklon i pouzdaj se u Allaha, jer On, uistinu, sve čuje i sve zna." (El-Anfal, 61)

Mnogi ajeti i hadisi koji govore u ubijanju nemuslimana govore zapravo o borbi protiv agresora i zločinitelja u vrijeme Muhammeda, a.s. koji jesu bili nemuslimani, tačnije politeisti (mušrici, pagani) ali ratni odnos prema njima nije bio zbog vjere, već njihovih napada, stalnih konspiracija, tajnih dogovori o napadu na Muahmmeda, a.s. kao i konstantne izdaje sporazuma što je dovodilo do toga da su se muslimani morali boriti fizički za zaštitu svojih (građanskih) interesa. Safi (2018), pozivajući se na Ibn Hišama i Hejkela, navodi niz situacija u kojima su muslimani, pojedinci i delegacije, bili izloženi napadima, ubistvima jer su željeli slobodno govoriti o islamu. Primjera radi, Muhammed, a.s. je poslao pet muškaraca plemenu Benu Sulejman da ih poduči islamu, ali su ih domaćini ubili osim jednog koji je sasvim slučajno izbjegao smrt, a petnaest muslimana je hladnokrvno ubijeno kada su o islamu govorili u Siriji.

Buharija navodi hadis (2946) u kojem Muhammed, kaže: Naređeno mi je da se borim protiv svijeta sve dok ne bude izgovarao: Nema Boga osim Allaha. Pa ko izgovori: Nema Boga osim Allaha, sačuvao je od mene sebe i svoj imetak, osim kada to islam zahtijeva, a njegov (konačni) obračun pripada Allahu." Zagovornici rata protiv cijelog svijeta uzimaju ovaj hadis za svoju argumentaciju. Prema El-Karadaviju (2013) značenje ovog hadisa da se trebaju ubijati ljudi zbog vjere nikada niko od autoriteta, bez obzira je li riječ o fekihima, muhaddisima ili muffesirima, nije zastupao. Muhamed el-Gazali je smatrao da je ovom hadisu 'učinjenja nepravda'. Ovaj hadis se odnosi na vrijeme kada su idolopoklonici uskraćivalo pravo muslimanima na postojanje, ne poštujući nijedan sporazum. Određeni član el u riječi nas (ljudi) upućuje da se radi o poznatim ljudima. Čak i Ibn Tejmijje, čija mišljenja se nerijetko koriste za nasilne akcije, smatra u svojoj poslanici Kadetu fil kitalil kuffar da se ovaj hadis odnosi isključivo na one koji su ratovali protiv Poslanika, a.s. i muslimana, jer Poslanikov, a.s. životni princip je bio da se nikada nije borio protiv onoga koji je s njim u miru bio". Također, Ebu Hanife i njegov učenik Ebu Jusuf (1976) također smatraju da se izraz ljudi odnosi isključivo na tadašnje arapske mušrike.

Ibn Tejmijje u svom djelu As-Siyasah al-Šariyah (str. 131-132) jasno objašnjava princip da se može nekome oduzeti život kako bi se zadovoljila ili postigla pravda: ...iz toga slijedi da će se ostaviti na miru bilo koji nevjernik koji ne sprječava muslimane da prakticiraju Božiju vjeru, jer svojim nevjerstvom nevjernik će sam sebi naškoditi". Opisi agresora i tlačitelja kao onih koji odbijaju vjeru ili ljudi idolopoklonika ne znači da se protiv njih treba boriti zbog toga što su nemuslimani. Historijski gledano, ovi agresori jesu bili nemuslimani. Ustvari, Kuran dozvoljava borbu i protiv muslimana ako su oni agresori, a ukoliko su druga sredstva i pokušaji uspostavljanja mira i pravde propali (49:8-9). Pitanje ili osnov dozvoljavanja borbe leži u prisustvu agresije, a ne u različitosti religijske pripadnosti. Ne postoji kuranski ajet koji odobrava borbu protiv bilo kog miroljublivog nemuslimana, isključivo samo zato što je on/ona nemusliman. Islam zabranjuje prisilu u vjeru (2:256) i čak dopušta jednu vrstu međuvjerskog braka. Abdulhamid Ebu Sulejman (2011) smatra da prema kur'anskoj viziji čovječanstvo je jedinstvo u raznolikosti i raznolikosti u jedinstvu. Za muslimane je jasan kur'anski princip: Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone - Allah, zaista, voli one koji su pravični". (El-Mumtehine, 8) Medinski ustav je primjer kako je praksa Poslanika, a.s. tražila najbolje rješenje za sve grupacije, a ne samo muslimane. Članovi Medinskog ustava su razvrstani u više sadržinskih skupina. Primjera radi, izuzev državne sigurnosti i nacionalne odbrane (član 17, 36 i 47) sve drugo je u rukama autonomnih zajednica, a posebno je značajan član 25 kojim se zajamčuje pravo na slobodu vjere svakom građaninu grada-države što je Medina u to vrijeme bila. Principi istinske demokratičnosti utkani su u član 37 gdje se poštuje pravo naroda (vox populi). Inače, ajete i hadise treba razumijevati u okviru okolnosti kada su nastali. Ovo ne znači reduciranje ili ograničavanje ajeta i hadisa samo na tadašnje okolnosti, već razumijevanje principa djelovanja u takvim situacijama. O tome govori El Bedevi. Imajući u vidu da se neki kuranski ajeti bave određenim povijesnim izazovima s kojima se suočavala prvobitna muslimanska zajednica, treba znati da takvo što utječe na interpretaciju. Neki od ovih izazova možda nisu prisutni danas, a ako jesu, onda su prisutni u promijenjenoj formi. Neki ajeti objelodanjuju bavljenje takvim situacijama. Ajete koji su objavljeni da bi se objasnile takve situacije ne bi trebalo nepotrebno generalizirati. Naprimjer, 5. ajet iz 9. sure, bez obzira na historijski kontekst, može dati pogrešnu sliku da Kuran dopušta ubijanje svih idolopoklonika, a ne samo onih koji su počinili ubistvo ili kovali zavjeru da počine ubistvo, ili su prekršili ugovor.