Džabić Ali Fehmi

Muftija Ali Fehmi Džabić, Mostar 1853 – Istanbul 1918, muftija mostarski, vođa Pokreta za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju bosanskih muslimana, bošnjački učenjak, profesor i pisac međunarodnog ugleda. Sin je mostarskog i unuk blagajskog muftije; obrazovanje u jezicima i naukama klasične islamske učenosti stekao je u rodnom gradu Mostaru. Bio je ključna ličnost u prvoj fazi pokreta, koji je po njemu dobio naziv Džabića pokret i koji je bio izraz nezadovoljstva bosanskih muslimana političkim i socijalnim položajem pod austrougarskom okupacijom i njihova osjećanja vjerske, kulturne i materijalne ugroženosti. U zahtjevima pokreta politička prava Bošnjaka kao naroda podređena su manjinskim pravima muslimana kao vjerske zajednice i pokret je rezultirao 1909. godine Štatutom o vjerskoj i vakufsko-mearifskoj autonomiji u Bosni i Hercegovini, prvim zakonskim aktom kojim je ustanovljena autonomija i uspostavljena cjelovita organizacija Islamske zajednice. Džabić je ranije, 1900. godine, uklonjen s dužnosti muftije mostarskog a nakon odlaska u Istanbul 1902, zabranjen mu je povratak u Bosnu pod izlikom da je odlazak bio nelegalan. Bio je profesor na Pravnom fakultetu u Istanbulu i pisao je na turskom i arapsklom jeziku. Najznačajnije djelo mu je dvotomna zbirka pjesništva ashaba Božijeg Poslanika s pjesmama i komentarima pjesničkih očitovanja šezdesetorice drugova Muhammeda alajehi-s-selam. Kao pionirsko ostvarenje u obradi ove značajne teme arapske i muslimanske historije književnosti smatra se remek-djelom učenosti i poznavanja klasične literature na arapskom jeziku.