Dževher

"Supstancija" (arapska riječ koja dolazi od perzijskog gevher, pehlevijski gr, a koja je već imala značenje "supstancija", mada je na pehlevijskom i arapskom mogla također označavati dragi kamen), jeste uobičajen prijevod ousa (ūsa) – jednog od temeljnih termina aristotelovske filozofije. Može se reći da "supstancija", u općem smislu, označava zbiljsko, ono što postoji u zbilji (Smailagić, 1990, 157–158). U nekim rječnicima se kaže da je to bitak nečeg što samo po sebi postoji.

U nastavku, bit će nam važno da damo sasvim kratak pregled razumijevanja ove kategorije i značaj njene upotrebe u kršćanskoj teologiji, te pitanje da li je, kako to kršćanski autori tvrde, moguće Boga podvesti pod pojam supstancije (al-ğawhar). Temeljna razlika i prijepor je u vezi onoga kako se razumijeva i način na koji se definiše sama supstancija. Prema kršćanskom teološkom mišljenju supstancija je, a kako to navode klasici, ono što opstoji po sebi (qā'im bi-nafsihī), ono što ne potrebuje nešto drugo da bi egzistiralo, dok akcidencije (al-'araḍ) prebivaju ili postoje u predmetu i kao takve su podložne promjeni. S druge strane, klasični autori naučavaju kako je supstancija ono što je prostorno i fluidno te je nemoguće da se Tvorca prostorno odredi, a supstancija je često određena kao ona koja prima/posjeduje akcidente. Sljedstveno tome, posve je neprimjereno da Stvoritelj bude podložan temporalnim promjenama.

Imenovanje Boga supstancijom (ousia) od strane kršćanskih autora bit će nužno kako bi se formulisale i opravdale ideje o Bogu. Takvo što će biti razlogom da muslimanski autori svoje disputacije započnu sa obrazlaganjem ovoga, za njih, prevažnoga pitanja. Kako je moguće i šta su dokazi da se, reći će muslimanski autori, Boga smatra supstancijom? Nakon postavljenoga upita donose argumente koje kršćanski autori, oslanjajući se na grčku filozofsku tradiciju, najčešće koriste. Navest ćemo samo nekoliko takvih argumentiranih iskaza koje u svojim djelima koriste. Ovdje posebno izdvajamo ono što nam donosi al-Bāqillānī. Prvi argument podrazumijeva da sve stvari koje postoje u pojavnom svijetu, bez izuzetka, moraju biti ili supstancije ili akcidencije. U tom smislu, reći će kršćanski autori, držimo i saglasni smo da Vječni/Bespočetni (al-Qadīm) ne može biti akcident već supstancija (anna al-qadīm laysa bi-'araḍ fa wağaba an yakūn ğawharan). Drugo, sve stvari ili opstoje kroz nešto drugo (qā'imu bi gayrihi) ili opstoje same po sebi (qā'im bi-nafsihī). Prema tome, u prvom slučaju riječ je o akcidenciji, a u drugome o supstanciji pa je posve jasno da je Bog supstancija. Treće, postoje dvije vrste stvari i jedna od njih je u mogućnosti da djeluje i to je supstancija, a druga je u nemogućnosti i to je akcidencija. Naravno, jasno je iz predočenoga kako je Vječni onaj koji je Činilac. Također, stvari se dijele na dvije vrste i to: one koje su uzvišene i postoje po sebi, i one koje su prizemne koje egzistiraju kroz nešto drugo i nazivaju se akcidencijama. Dapače, primjereno je za Vječnoga da je Uzvišen i da je supstancija, tj. opstoji sam po sebi. Nakon iznesene argumentacije, muslimanski autori po pretpostavljenoj metodologiji daju vlastite objekcije u vezi sa ovim pitanjem. Tako će biti jasno kako ovi i slični argumenti stoje na stanovištu kako je Bog iznad svih drugih bića u nizu gdje se implicira određeni kontinuitet u pogledu identiteta između Njega i stvorenoga poretka. Muslimanski klasici dat će zaključiti kako svima onima koji opisuju Uzvišenoga Stvoritelja kao supstanciju treba kazati da se bilo koja vrsta imenovanja izvodi i proizilazi isključivo iz tradicije jer razum ne daje nikakve indikacije za takvo što, niti postoji bilo kakav dokaz za ovakvu vrstu imenovanja u tradicionalnim izvorima. Štaviše, u bilo kojoj svjetskoj religiji nije dopušteno da se formiraju pravila za imenovanje Stvoritelja proizvoljno. Da sublimiramo riječima Abd al-Ğabbāra koji ističe kako je nemoguće da Bog bude supstancija, a još manje akcidencija.