Andaluzija

Andaluzija označava Iberijski poluotok koji je u određenom historijskom periodu bio pod muslimanskom vlašću a njeno osvajanje započeo je Tarik ib Ziajd 711. godine. Predjelom Andaluzije vldalo je nekoliko dinastija: Emevije iz Damaska, Emevije iz Kordobe, dinastija Muarabituna(Almoravida), Muvehiduna (Almohada) te Nasridi čijom vlašću se i završava značajniji muslimaski uticaj i prisustvo u ovom dijelu svijeta. (Nerkez Smailagić, Leksikon islama, 2006.)

Muslimansko prisustvo na području Andaluzije predstvalja važan period u historiji zapadno-muslimanskih odnosa. Prema nekima, način života, ideje i vojna dejstva muslimanske Španije bitno su odredili evropski identitet, kontakt i interakciju sa vanjskim svijetom". Učenjaci i mislioci, poput Ibn Rušda, Ibn Tufejla, Ibn Hazma, Kurtubija, Ibn Arabija, su odgojeni na andaluzijskoj islamskoj zemlji i dali su značajan doprinos islamskoj civilizaciji, a neki su visoko cijenjeni i na Zapadu. (Ibrahim Kalin, Ja, onaj drugi i drukčiji svijet, 2019.)

Muslimani Andaluzije su dali bitan doprinos u kulturi, umjetnosti i arhitekturi. Tadašnji vladari, jedno vrijeme bili su vezani za Damask, da bi poslije očarani Bagdadom nastojali kopirati znamenja istog te dati vlastiti pečat znamenjima. Poznate građevine koje su muslimani ostavili su Velika emevijska džamija u Kordobi, Alhambra u Granadi, džamija i Alkazar u Sevilji te Medinetuz-zehra u blizini Kordobe. (Andre Clot, Muslimanska Španija, 2012.)

Jedna od karakteristika muslimanske Andaluzije je kocept la convivencia (suživota) koji je podrazumijevao udomljavanje različitih religija te tolerantan i skladan život među pripadnicima istih uz uvažavanje razlika. Isti koncept vezuje se i za muslimansku Siciliju. Koncept la convivencija vrlo često je predmet dvije krajnosti, idealiziranja i nipodaštavanja. Idealiziranje je posljedica, kako to Ahmed Akbar naziva, andaluzijskog sindroma"- pod kojim se misli na slatko-gorki osjećaj čuđenja nad onim što je postignuto i razmjerom onog što je izgubljen, nad veličanstvenosti visina i tragedijom uništavanja". (Ahmed Akbar, Putovanje u Evropu, 2019.) Upravo, ovakav nostalgičan odnos prema historiji muslimanske Španije stvara idealnu sliku o tom periodu.

S druge strane, zagovornici reqonkviste, koja je započela 1492. a svoj vrhunac dostigla etničkim čišćenjem u periodu od 1609.-do 1615., te nacionalnog i kršćanskog jedinstva Španije, negiraju i nipodaštavaju muslimanski doprinos i nasljeđe na Iberijskom poluotoku. (Ibrahim Kalin, Ja, onaj drugi i drukčiji svijet, 2019.)

Muslimanska vladavina u Andaluziji je okončana padom Granade 1492. godine. Danas u Španiji živi oko milion i po muslimana. Veći dio čine imigranti iz Sjeverne Afrike, a ostatak su muslimani španskog porijekla. U svom terenskom radu, Ahmed Akbar ističe da Andalužani razgovaraju o prošlosti s dozom nostalgije, gotovo romantične čežnje", te da njihov odnos prema prošlosti oblikuje njihov sadašnji identitet. (Ahmed Akbar, Putovanje u Evropu, 2019.)