Akaid

Akida (a. ʻaqīda). Riječ znači vjerovanje, no ponekad i učenje, dogmu ili propis vjere; odatle se množ. akaid (ʻaqā'id), propisi vjere, koristi također u smislu vjere".

Razvoj i upotreba riječi: dokumenti na koje se odnose izrazi akida ili akaid različite su dužine, a najduži teško da se mogu razlikovati od općih teoloških djela (npr.: Al-ʻAqīda an-Niẓāmiyya od al-Džuvejnija). Ipak, ti izrazi se mogu koristiti u smislu tekstova, čiji je glavni cilj formulirati neko učenje ili dogmu, a ne voditi neku diskusiju ili dokazivanje. Najstariji propis vjere, a i najjednostavniji, je šehada ili vjeroispovijed. Premda se naziv akida obično ne koristi za šehadu, ona je ishodište većine vjerovanja. Rasprave među raznim sektama prouzrokovale su razvoj učenja i važno vrelo docnijih vjerovanja jeste i sažeta formula koja određuje stav neke osobe, škole ili sekte o nekom spornom pitanju. Al-Fikq al-Akbar I, koji se pripisuje Abu Hanifi, zbirka je formula te vrste, pošto ne spominje vjerovanje u Boga i Muhammedovo poslanstvo, nego izlaže samo stav hanefitske škole, o predmetima na kojima ona odbacuje mišljenja haridžita, šiita i džehmita. Ponekad je akida vjeronauk za djecu. Propisi vjere se izlažu, uzimajući za osnov šehadu (kao kod al-Gazalija), ili tradiciju, koja razrađuje kur'anski stav da je vjera vjera u Boga, Njegove anđele, knjige, poslanike itd. (kao kod Birgevije). (Smailagić, str. 20)

Prva pitanja kojima su se alimi bavili bila su izravno vezana za akaid. Fundamentalni predmet akaida bila su metafizička pitanja, gdje se nastojalo postići i ponuditi opće shvatanje tema koje su izvan čovjekova iskustva i koje čovjeku daju unutrašnju duhovnu sigurnost.

U akaidu se govori o Uzvišenom Bogu, ali akaid nije i ne može biti teologija u zapadnom značenju tog termina, niti je Uzvišeni Bog predmet rasprave u akaidu kao u teologiji, zato što je osnovne naputke o sebi Uzvišeni Bog objavio u Kur'anu i nadahnutom hadisu Muhammeda, a.s. Stoga se u akaidu govori o Bogu, koji se objavio čovjeku, koji je objavio Knjigu, Stvoritelju nebesa i Zemlje, Vladaru Sudnjega dana itd. Zato i jeste važno sagledati kako se može uskladiti pitanje vjerovanja, znanja i razumijevanja u kontekstu proučavanja akaida, te na koji se način može pomiriti odnos između vjerovanja i spoznaje jer postoje nužne veze i dodirne tačke između područja razumske i vjerske spoznaje. Sistematizirano znanje nastoji definirati pojavni svijet, dati određene pojmove i pitanja, ali na neka pitanja ne može pronaći odgovore niti dati rješenja, jer ona u potpunosti ovise o vjeri u Uzvišenoga Boga. Problem patnje i smrti, slobode, milosti, smisla ljudskoga života i mnoga druga pitanja zanimaju čovjeka, stoga odgovore na njih traži u vjeri i Božijoj objavi – Kur'anu.