Ajet

Riječ ājet (ar. آيَةَ mn. آيات - آي) bila je poznata Arabljanima prije objavljivanja Kur'ana; kao takva navodi se u predislamskoj poeziji. U leksičkom smislu ājet znači: znak, predznak, oznaka, znamenje, indikacija, dokaz, čudo.

Klasični islamski učenjaci dali su više terminoloških definicija pojma ājet, npr. ''kur'anska rečenica'', ''dio Kur'ana'' i sl. Svaki dio Kur'ana (svaki ājet) je Božiji znak - znak Njegove mudrosti, dobrote i moći, kao što je isto to i svaki dio kosmosa kao Božija kreacija. Savremeni učenjak Mennā' el-Kattān (u. 1999) daje sljedeću definiciju: ''Ājet je rečenica (džumla) Allahova Govora uključena u kur'ansku sūru'' (Mebāhis fī ulūmil-Kur'an, 140).

Gledano sa sintaksičkog stanovišta, većina ājeta jesu rečenice, nezavisne ili zavisne, ali, ipak, svaki ājet nije rečenica. Mnogi od njih nisu ''najmanji dijelovi diskursa'' (savremena definicija rečenice) i ne posjeduju predikatsko-subjekatsku vezu mada svaki ajet ima završenu intonaciju. Tako imamo:

Ovdje treba dodati i ājet – riječ, npr. u Rahman (64): مُدْهَامَّتَانِ modrozelena. Neki kažu da postoji još takvih ajeta kao što su: Ven-Nedžmi, Ved-Duha, Vel-Asr (Sujuti, Itkān, 1/282-283). Neprikladno je ājet prevoditi kao stih (eng. verse) jer Kur'an nije poezija.

Sūre Kur'ana (114) sastoje se od ājeta kao najkraćih jedinica njegovog teksta. Neki ajeti su duži, neki kraći. Zanimljivo je da je najduži ajet o dugi (ajetud-dejn – Bekara, 282), tj. o jednoj zemaljskoj transakciji. Nakon završetka svakog ājeta nalazi se mali kružić koji to naznačava. Ājeti u sūrama poredani su tokom života Muhammeda, a.s., i pod njegovim direktnim nadzorom (tevkīfī). Taj poredak nije proizvoljan niti nasumičan, već se u njemu otkriva posebna jedinstvenost i koherentnost.

Islamski učenjaci su saglasni da u Kur'anu ima 6.000 ajeta. Razilaze se (zbog više faktora, a među najvažnijim jeste pitanje gdje jedan ajet završava) u povećanju tog broja pa otuda imamo sljedeća brojanja: 6.212 (mekkanski broj), 6.214 (medinski), 6.216 (basranski), 6.236 (kufski), 6.250 (šamski). Zapravo, prihvaćeno je sedam različitih računanja sveukupnog broja kur'anskih ājeta. Većina mushafa je štampana ili pisana po kufskom broju.

Prema klasičnim semantičarima (više v.: Ibnul-Dževzi, Nuzha, 49-50; Fatić, Kuranski semantički kontekst, 208-209) riječ ājet u Kur'ana ima sljedeća kontekstualna značenja: 1. ājet = znak (alāme): Rūm, 20, 25; Jā-sīn, 41, Fussilet, 39; 2. ājet = (nadnaravno) čudo, mudžiza: Kasas, 36; Kamer, 2; 3. ājet = Knjiga (kitāb): Muminūn, 66; 4. ājet = naredba i zabrana (emr ven-nehj): Bekara, 266; 5. ājet = pouka (el-ibre): Nahl, 79; Muminūn, 50; Furkān, 37; Kamer, 15; 6. ājet = ājet Kur'ana: Bekarea, 107; Jūsuf, 1; Nahl, 101. Sama riječ ājet u Kur'anu se spominje 287 puta.

Na početku smo spomenuli dvije vrste ājeta: ājeti u Knjizi i ājeti u kosmosu; ili: verbalni i neverbalni ājeti. Svevišnji s ljudima komunicira na dva način: Objavom koja se čita, recitira ili uči, i kosmosom koji se prostire, širi i vidi. Objava sa svojim ājetima - znakovima postaje dostupna kroz poslanika, dok kosmos sa svojim ājetima - znacima, fenomenima pristupačan je svima bez ikakva posrednika. U Kuranu primjećujemo savršenu saglasnost između ājeta Knjige i ājeta kosmosa. No, ovim vrstama ājeta moramo dodati još jednu vrstu – ājeti u nama: Mi ćemo im pokazivati ajete Naše (ājātinā) u prostranstvima (āfāk), a i u njima samim (ve fī enfusihim), dok im ne bude sasvim jasno da je on [Kur'an] istina. (Fussilet, 53); Na Zemlji su dokazi za one koji čvrsto vjeruju, / a i u vama samima (ve fī enfusikum), zar ne vidite? (Zārijat, 20-21) Kao što se Božija moć ispoljava u prirodnim fenomenima ona se ispoljava i u onim fenomenima koji se javljaju u našoj duši poput pravde, ljubavi, samilosti Kao što postoji prirodni zakoni, koji dominiraju u svijetu prirode koji nas okružuje, isto tako postoje i moralni zakoni koji bi trebali dominarati u našem ponašanju, individualnom i kolektivnom.

Sve tri ove vrste ājeta važne su za ljude i njihovo dobro i boljitak na ovome svijetu: izučavanje Knjige, izučavanje kosmosa ili prirode i izučavanje čovjeka (u fizičkom i moralnom aspektu). Muslimani se moraju vratiti integralnom pogledu na svijet i ne zanemarivati znakove u Knjizi te znakove u i oko sebe! Sve su to Božiji ājeti i iznimno su vrijedni.

Riječ ayah znači znak. Također, kur'anski stavci se nazivaju ajetima. Ibn Hazm kaže da se kur'anski stavak naziva ajetom zbog toga što je poput znaka koji upućuje/usmjerava ka nečemu tj. poput znakova na putu koji usmjeravaju onoga koji putuje. Ajet podrazumijeva i pouku ('ibrah). Zapravo, ima isto značenje kao i riječ 'ibrah u ajetu: U Jusufu i braći njegovoj nalaze se pouke za sve koji se raspituju" (12:7)

Najduži ajet u Kuranu je ajetu d-dejn (ajet o dugu) u suri el-Bekare, 282; on sadrži više od 31 fraze. Najkraći ajet je Ha Mim (Fussilet, 1), koji se sastoji od dva isprekidana slova. Drugi najkraći ajeti su: mudhammetan (er-Rahman, 55) i: summe nezare (el-Muddessir, 21). Dva ajeta u Kuranu: 154. ajet sure Ali Imran i 29. ajet sure el-Feth sadrže svih dvadeset osam slova arapskog alfabeta.

Ajet se koristi se i kao vlastito ime.