I Allahove poslanike

A Ademu smo odmah u početku naredili; ali on je zaboravio, i nije odlučan bio. (Taha, 115)

Adem, a.s., (po Bibliji Adam) je prvi čovjek na Zemlji i prvi Allahov vjerovjesnik. Spomenut je 25 puta u Kur'anu. Glavnina kazivanja o njemu se nalazi u surama El-Bekare i El-A'raf. Allah, dž.š., ga je stvorio od ustajale gline i udahnuo mu dušu. Onda je naredio melekima i Iblisu, vođi džinna koji je boravio na nebesima, da mu učine sedždu. Tako su meleki pali na sedždu, dok je Iblis odbio to da učini iz oholosti. Naime, Iblis je smatrao da je on, stvoren od vatre, bolji od Adema, stvorenog od gline. Zbog toga je postao šejtan - onaj koji je proklet i udaljen od Allahove milosti, te je protjeran sa nebesa. Poslije je Allah, dž.š., od Ademovog rebra stvorio njegovu ženu Havvu (po Bibliji Eva). Šejtan se nije pomirio sa novonastalom situacijom, pa je zaveo Adema i Havvu, nagovorivši ih da jedu plodove sa zabranjenog drveta. Stoga je Uzvišeni njih dvoje spustio iz dženneta na Zemlju. Tako je počela povijest čovječanstva.

Prema određenim predanjima Adem, a.s., je spušten na Himalaje na Indijskom poluostrvu, dok je Havva spuštena u Džiddu na Arabijskom poluostrvu. Nakon dugog lutanja, našli su se na Arefatu. Havva je rodila Ademu najmanje 40-ero djece. Uvijek je rađala blizance - jedno muško i jedno žensko. Kako predanja kažu, Adem, a.s., je živio oko 1000 godina, prema nekima, 930 godina. Sljedeće lokacije se navode kao mjesto njegovog ukopa: Mekka, Jerusalim, Hebron, Indija i dr. On je prvi u mnogočemu: prvi koji je klanjao, postio, zekat davao, hadždž obavljao, kurban klao itd.

I spomeni u Knjizi Idrisa! On je bio istinoljubiv i vjerovjesnik, i Mi smo ga na visoko mjesto digli. (Merjem, 56-57)

Idris, a.s., (po Bibliji Henok, po drugima Hermes) je jedan od potomaka Adema, a.s. Primio je 30 suhufa. Spomenut je 2 puta u Kur'anu u surama Merjem i El-Enbija'. Navodi se da je on prvi čovjek koji je pisao perom. Prema predanjima, živio je 865 godina, odnosno 365 godina. Kada mu je došao smrtni čas, Allah, dž.š., ga je uzdigao i uzeo mu dušu na četvrtom nebu.

Mi smo poslali Nuha narodu njegovu, i on je govorio: „O narode moj, Allahu se samo klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate; zar se ne bojite? (El-Mu'minun, 23)

Nuh, a.s., (po Bibliji Noa/Noah) je nazvan Šejhu-l-murselin (Starješina poslanika). Spomenut je 43 puta u Kur'anu, poglavito u surama: El-A'raf, Junus, Hud, El-Enbija', El-Mu'minun, El-Furkan, Eš-Šuara', Es-Saffat, El-Kamer, te u suri Nuh koja je nazvana po njemu. Pozivao je svoj narod u islam 950 godina. No, izuzev nekolicine, većina je odbila njegov poziv. Među onima koji nisu povjerovali su bili njegova žena i jedan njegov sin. Navodi se da taj sin zvao Kenan. Ostala tri njegova sina su bili muslimani: Sam, Ham i Jafet (Jafis).

Allah, dž.š., je naredio Nuhu, a.s., da sagradi lađu i ukrca u nju vjernike i par od svake životinjske vrste. Onda je Uzvišeni poslao veliku poplavu koja je potopila njegov nevjernički narod. Nuh, a.s., i njegovi sljedbenici su plovili lađom sve dok se nisu iskrcali na brdo Džudijj. Tradicionalno, ovo brdo se povezuje sa planinom Ararat na krajnjem istoku Turske, u blizini granice sa Jermenijom, Iranom i Azerbejdžanom. Prema nekim predajama, Nuh, a.s., je živio ukupno 950 godina, dok je prema drugim predajama živio više od 950 godina: 1020, 1050, 1400, 1650 ili 1700 godina. Ukopan je kod današnje Velike džamije u Kufi ili kod Kabe u Mekki.

I Ad je smatrao lažnim poslanike. Kad im brat njihov Hud reče: „Kako to da se Allaha ne bojite?“ (Eš-Šuara', 123-124)

Hud, a.s., (po Bibliji Eber) je prvi poznati arapski poslanik. Spomenut je 7 puta u Kur'anu. Sura Hud nosi po njemu ime, a sura El-Ahkaf po imenu regije, gdje je njegov narod. Spomenut je i u surama El-A'raf i Eš-Šuara'. Poslan je narodu Ad. Oni bijahu potomci Nuhovog sina Sama. Živjeli su u oblasti Ahkaf između Omana i Hadremevta na jugu Arabije, današnji sjeveroistočni Jemen. Allah, dž.š., je Ad obasuo blagodatima i bogatstvom: stokom, sinovima, baščama, izvorima itd. Na uzvišenjima su gradili palate i utvrde. Uprkos tome, oni nisu vjerovali, već su svoju tiraniju nad drugima sprovodli. Radi toga im je poslan Hud, a.s., No, oni su ga u laž utjerivali. Stoga ih je Uzvišeni uništio vjetrom, ledenim i silovitim, koji je uzastopno duvao osam dana i sedam noći. Ljudi su bacani kao da su izvaljena palmina debla. Koliko je žestoka bila kazna, dovoljno govori činjenica da se nekada plodni i prosperitetni Ahkaf danas nalazi u južnom dijelu ogromne pustinje Er-Rub' el-Hali. Hud, a.s., i vjernici su spaseni.

Prema predanjima, Hud, a.s., je živio 464 godine. Umro je u Hadremevtu u Jemenu, gdje je i ukopan. Neki smatraju da je njegov kabur u Ši'b Hud (Hudov prolaz, selo 700 km istočno od San'e) u Hadremevtu. Prema drugim predanjima, Hud, a.s., je ukopan kod Kabe u Mekki.

I Semud je smatrao lažnim poslanike. Kad im brat njihov Salih reče: „Kako to da se Allaha ne bojite?“ (Eš-Šuara', 141-142)

Salih, a.s., (nije spomenut u Bibliji) je drugi poznati arapski poslanik. Spomenut je 9 puta u Kur'anu, i to u surama El-A'raf, Hud, Eš-Šuara' i En-Neml. Sura El-Hidžr nosi naziv po imenu pokrajine, gdje je njegov narod obitavao. Poslan je narodu Semud. Oni bijahu potomcima preživjelih vjernika iz Ada. Živjeli su u oblasti Hidžr na sjeveru Arabije između današnjeg Jordana i Saudijske Arabije.

Semud je bio na visokom stepenu civilizacijskog razvoja. Tako su u dolinama imali palate, bašče, izvore, usjeve, palmovnike i sl., dok su u brdima klesali raskošne stanove. Pored toga svega nisu vjerovali, već su nered na zemlji činili. Zbog toga im je Allah, dž.š., poslao Saliha, a.s. No, oni su ga u laž utjerivali, slično kako je Ad radio sa Hudom, a.s. Onda su od njega zatražili da iz stijene izađe ogromna deva, tačno određenih osobina. On im je iz stijene izveo traženu devu - Allahovu devu kao dokaz (ajet). Opet nisu povjerovali. Zatim ih je Uzvišeni iskušao, odredivši da jedan dan vodu iz bunareva koriste oni, a drugi dan deva. Iako su u svome danu mogli iscrpiti vode koliko su htjeli, a usto i musti devu, nisu se smirili sve dok je nisu zaklali. Čin je izvršilo 9 njihovih najvećih kriminalaca. Vođa im je bio Kudar ibn Salif. Stoga je Allah, dž.š., odredio izvršenje kazne za tri dana. Prvi dan lica Semuđana su požutjela, drugi pocrvenjela, a treći pocrnjela. Potom ih je zadesio jak zemljotres, strašan glas i sramna munja. Sutradan su osvanuli mrtvi, nepomični. Salih, a.s., i vjernici su spašeni.

Neki izvori navode da se Salih, a.s., zajedno sa vjernicima, iselio prvo u Palestinu, a onda u Mekku, gdje je i preselio na ahiret. Ukopan je kod Kabe. Prema predanjima, živio je 58 godina.

Postoji popularno mišljenje da su nabatejski gradovi, prvenstveno Petra na jugozapadu Jordana i Medainu Salih (20 km sjev. od grada El-Ula, 400 km sjev. zap. od Medine) na sjeverozapadu S. Arabije, ustvari gradovi naroda Semud. No, to mišljenje  nije tačno. Narod Semud je živio mnogo prije Nabatejaca, budući da je nabatejska civilizacija postojala otprilike od 4. stoljeća p.n.e. do početka 5. stoljeća n.e., a semudska prije pojave Ibrahima, a.s.

Ibrahim nije bio ni jevrej ni kršćanin, već pravi vjernik, vjerovao je u Boga jednoga i nije bio idolopoklonik. (Alu Imran, 67)

Ibrahim, a.s., (po Bibliji Abraham/Abram) je poznat kao otac monoteizma (tevhida). Potomak je Nuhovog sina Sama. Od njega vode porijeklo današnji Arapi i Jevreji. Znan je i kao Otac vjerovjesnika (Ebu-l-Enbija'), pošto su skoro svi kasniji poznati vjerovjesnici njegovi potomci. U Kur'anu je nazvan, između ostalog, Halilullah - Allahov prijatelj. Spomenut je u Kur'anu 69 puta. Glavnina kazivanja o njemu se nalazi u suri Ibrahim koja je nazvana po njemu, te u surama: El-Bekare, El-En'am, Hud, El-Hidžr, Merjem, El-Enbija', Eš-Šuara', El-Ankebut, Es-Saffat. Imao je ženu h. Saru, te kasnije i h. Hadžeru.

Prema povijesnim zapisima, Ibrahim, a.s., je rođen u Babilonu (cen. Irak, kod današnjeg grada Hille, 100 km južno od Bagdada), Uru (juž. Irak, kod grada Nasirijje, 370 km jug. ist. od Bagdada) ili nekom drugom gradu Mezopotamije (Iraka). Njegov otac Azer je bio kipar i zarađivao je praveći idole božanstava. Ibrahim, a.s., je od djetinjstva smatrao čudnim da ljudi štuju kipove. Kao mladić odlazi u planine, tražeći pravog Boga. Posmatrao je zvijezde, Mjesec i Sunce, nebeska tijela koja je obožavao njegov narod. Zaključio je da su oni promjenljivi i prolazni, a da Stvoritelj nebesa i Zemlje mora biti neko ko je Neprolazan, Vječan. Tada ga je Allah, dž.š., učinio poslanikom.

Ibrahim, a.s., je u islam prvo pozvao svoga oca, ali je on odbio. Onda je pozvao svoje sugrađane, ali su i oni negirali poruku. Potom je došao na ideju. Kada je na blagdan hram bio prazan radi proslave, on je ušao u njega i porazbijao sve idole, osim najvećeg. Njemu je okačio sjekiru. Sugrađani su bili šokirani. Pošto su svi bili na proslavi, optužba je pala na Ibrahima, a.s. Ibrahim, a.s., je optužio najvećeg idola za taj čin, ali ni to nije pomoglo da se njegov narod dozove pameti. Tako su oni osudili Ibrahima, a.s., na spaljivanje na lomači. Napravljena je ogromna lomača u koju je Ibrahim, a.s., ubačen katapultom. Međutim, Allahovom voljom vatra je bila hladna i spasonosna za njega.

Nimrud (Numrud/Nimrod/Nemrud), tiranski vladar Babilona, koji je sebe smatrao božanstvom, čuo je za događaj sa vatrom. Stoga je zatražio da Ibrahima, a.s., dovedu na dvor. Među njima je započela rasprava o pravom Bogu. Ibrahim, a.s., je naveo primjer Allahovog davanja života i smrti. Nimrud je htio da pokaže da i on daje život i smrt, te je zatražio da mu dovedu dva osuđenika. Jednog je pomilovao, a drugog pogubio. Onda je Ibrahim, a.s., odlučio da Nimruda spusti na zemlju: Spomenuo je kako Allah čini da Sunce izađe sa istoka, te ga je izazvao da učini da Sunce izađe sa zapada. Nemogavši naći odgovor, Nimrud je ostao zbunjen i posramljen. No, i pored toga, on nije htio priznati da nema božanstva pored Allaha.

Ibrahimov narod nije povjerovao u Allaha, dž.š., čak ni nakon čudesnog Ibrahimovog spasenja od vatre. Stoga je Uzvišeni naredio Ibrahimu, a.s., da se, zajedno sa svojim malobrojnim sljedbenicima, preseli u Palestinu. Naselio se u okolini Hebrona (Halil, 30 km južno od Jerusalima), gdje se bavio stočarstvom. Nekada u to vrijeme, njegov amidžić Lut, a.s., se odvojio i otišao u Sodomu i Gomoru (na području današnjeg Mrtvog mora), gdje je djelovao kao poslanik.

  Ibrahim, a.s., je jedno vrijeme boravio sa ženom h. Sarom u Egiptu. Onovremenom faraonu je zapela za oko Sarina izuzetna ljepota. Tako je naredio vojnicima da je dovedu na silu. No, Uzvišeni je dao da, kad god bi faraon htio da joj priđe, ukočili bi mu se udovi i mišići i počeo bi se grčiti i gušiti. Na njezine dove, faraon bi bio oslobođen takvog stanja, ali kad god bi ponovo htio da krene da je obeščasti, nanovo bi bio stavljen na te muke. Na kraju je faraon pustio Saru, uz bogate darove. Među darovima je bila i robinja Hadžera (Hagara). Historičari navode da je h. Hadžera bila kći nekog egipatskog dostojanstvenika kojeg je faraon porazio u građanskom ratu, a nju porobio.

Ibrahim, a.s., je dugo bio bez djece. Molio je Allaha, dž.š., da mu podari potomstvo. Uzvišeni mu je poručio da će njegovih potomaka biti koliko je zvijezda na nebu. Tako se prenosi da je Ismaila dobio u 86 godini sa h. Hadžerom, a Ishaka u 100 godini sa h. Sarom. Tada je h. Sara imala 90 godina.

Odmah po rođenju Ismaila, Allah, dž.š., je naredio Ibrahimu, a.s., da nastani h. Hadžeru i Ismaila u dolini Mekke. Tako je Ismail, a.s., odrastao u Mekki. Ibrahim, a.s., ih je redovito posjećivao i boravio dio godine kod njih. Kada je Ismail, a.s., stasao, Allah, dž.š., ih je iskušao: naredio je Ibrahimu, a.s., da zakolje Ismaila. Otac i sin se povinovaše Božijoj naredbi. Međutim, u trenutku kada je Ibrahim, a.s., krenuo da prereže Ismailov vrat, Allah, dž.š., je poslao velikog ovna kao kurban (žrtvu) u zamjenu za sina.

Ibrahim, a.s., je ustanovio današnje obrede kurbana i hadždža. Obnovio je i proširio Kabu, najstariju džamiju na svijetu, te Aksu (Bejtu-l-Makdis), drugu najstariju džamiju.

Prema predanjima, Ibrahim, a.s., je živio 200 godina, odnosno 175 godina. Ukopan je u Palestini, u Hebronu, u današnjoj Ibrahimovoj džamiji.

I Luta – kad reče narodu svome: „Zašto činite razvrat koji niko prije vas na svijetu nije činio? Vi sa strašću prilazite muškarcima, umjesto ženama. Ta vi ste narod koji sve granice zla prelazi!“ (El-A'raf, 80-81)

Lut, a.s., (po Bibliji Lot) je amidžić Ibrahima, a.s., i sin Harana. Spomenut je u Kur'anu 27 puta. Glavnina kazivanja o njemu se nalazi u surama: El-A'raf, Hud, El-Hidžr, Eš-Šuara', En-Neml, El-Ankebut, Es-Saffat, El-Kamer. Doselio se u Sodomu. Poslan je narodu koji je bio utonuo u griješenje i nevjerovanje - stanovnicima Sodome i Gomore. Inače, to je prvi narod u povijesti koji je bio ogrezao u praktikovanju homoseksualnih odnosa i pederastije.

No, Lutov narod se nije odazvao poslanici. Štaviše, ni njegova žena nije povjerovala. Kako Kur'an kaže, jedina muslimanska kuća u Sodomi i Gomori je bila kuća Luta, a.s. Stoga je Allah, dž.š., poslao meleke u liku lijepih mladića da obavijeste Luta, a.s., o kazni koja će nastupiti sutradan. Lutov narod je čak pokušao da ih seksualno napastvuje, misleći da se radi o nekim lijepim mladićima koji su bili gosti njihovog poslanika. Na kraju je Lut, a.s., sa svojom porodicom, bez žene nevjernice, napustio grad tokom noći. U zoru je njegov narod zadesila strašna kazna: prvo strašan glas dok je sunce izlazilo, pa zemljotres koji je učino da ono što je gore bude dolje, i na kraju kiša grumenja od pečene gline koje je neprekidno sipalo.

Danas se na mjestu Sodome i Gomore nalazi Mrtvo more, slano jezero između današnjeg Jordana i Palestine (Zapadne obale). Sadržaj soli u jezeru prosječno je 28%, tako da je život u njemu ograničen samo na neke mikroorganizme i halofite (biljke slanjače). Na Mrtvom moru vlada suha pustinjska klima, a kiša jedva da pada.

Lut, a.s., se odselio kod Ibrahima, a.s. Prema predanjima, živio je 80 godina. Moguće da je i on ukopan pored Ibrahima, a.s., u Hebronu.

I spomeni u Knjizi Ismaila! On je ispunjavao dato obećanje i bio poslanik i vjerovjesnik. (Merjem, 54)

Ismail, a.s., (po Bibliji Jišmael) je stariji sin Ibrahima, a.s. Mati mu se zvala Hadžera. Praotac je sjevernih arapskih plemena - Adnanija (arabiziranih Arapa). Spomenut je u Kur'anu 12 puta. Srž priče o njemu se nalazi u surama El-Bekare, Merjem i Es-Saffat.

Kada je h. Hadžera rodila Ismaila, Allah, dž.š., je naredio Ibrahimu, a.s., da ih ostavi u tada neplodnoj mekkanskoj dolini. Kada su se zalihe potrošile, h. Hadžera je užurbano hodala između mekkanskih brda Safe i Merve, tražeći štogod za piće. Nakon što je sedam puta prešla put između ta dva brda, Uzvišeni je dao da potekne vrelo Zemzem. Nedugo iza toga, nomadsko jemensko pleme Džurhum se trajno naseljava u Mekku, uz Hadžerinu dozvolu. Ismail, a.s., se kasnije orodio sa plemenom Džurhum.

Kada je Ismail, a.s., odrastao, zajedno sa Ibrahimom, a.s., je obnovio Kabu: on je nosio kamenje, a Ibrahim, a.s., ga je postavljao. Ismail, a.s., je primjer poslušnosti roditeljima: bez pogovora je bio prihvatio da bude žrtvovan, kako bi se ispunila Allahova naredba. Bio je poslan kao poslanik određenim arapskim plemenima.

Prema predanjima, Ismail, a.s., je živio 137 godina. Umro je u Mekki. Tu je i ukopan pored svoje majke h. Hadžere unutar Hatima (Hidžri-Ismail, Hidžr). Njegov potomak Adnan je rodonačelnik svih sjevernih arapskih plemena.

I obradovali smo ga Ishakom, vjerovjesnikom i čovjekom dobrim. (Es-Saffat, 112)

Ishak, a.s., (po Bibliji Izak) je mlađi sin Ibrahima, a.s. Mati mu je bila h. Sara. Navodi se da je 14 godina mlađi od svoga brata Ismaila, a.s. Spomenut je u Kur'anu 17 puta. Kur'an ne govori detaljno o njemu. Ibrahim, a.s., i h. Sara su u poodmakloj starosti dobili Ishaka. Ishak, a.s., je poslan kao poslanik određenim palestinskim plemenima. Prema predanjima, živio je 180 godina. Ukopan je pored svog oca u Hebronu. Njegov sin Jakub, a.s., je rodonačelnik Israilćana.

Vi niste bili prisutni kada je Jakubu smrtni čas došao i kada je sinove svoje upitao: „Kome ćete se, poslije mene, klanjati?“ – „Klanjat ćemo se“ – odgovorili su – „Bogu tvome, Bogu tvojih predaka Ibrahima i Ismaila i Ishaka, Bogu jednome, i mi se Njemu pokoravamo!“. (El-Bekare, 133)

Jakub, a.s., (po Bibliji Jakob) je sin Ishaka, a.s., a unuk Ibrahima, a.s. Imao je nadimak Israil (Izrael) što znači Onaj koji vidi Boga, tj. Abdullah - Allahov rob. Praotac je Israilćana (Benu Israil) i prvi njihov poslanik. Spomenut je u Kur'anu 16 puta. Glavnina kazivanja o njemu se nalazi u surama El-Bekare i Jusuf i vezana je, uglavnom, za kazivanje o njegovom sinu Jusufu, a.s.

Navodi se da je živio u Šekemu (današnji Nablus, Zapadna obala) u Palestini. Imao je 12 sinova: Rubil (Ruben), Šem'un (Šimun), Lavi (Levi), Jehuda (Juda), Ejsahar (Jisakar), Zabilun (Zebulun), Dan, Neftali (Naftali), Džad (Gad), Ešir (Ašer), Jusuf (Josif), Binjamin (Benjamin). Od njegovih sinova potiču israilska plemena, njih 12. Prema predanjima, Jakub, a.s., je doživio 147 godina. Umro je u Egiptu. Oporučio je sinu Jusufu da ga ukopa pored oca i djeda, što je ovaj i uradio.

U Jusufu i braći njegovoj nalaze se pouke za sve koji odgovor traže. (Jusuf, 7)

Jusuf, a.s., (po Bibliji Josif) je sin Jakuba, a.s., unuk Ishaka, a.s., a praunuk Ibrahima, a.s. Bio je, nakon Benjamina, najmlađi Jakubov sin. Spomenut je u Kur'anu 27 puta: 25 puta u suri Jusuf, nazvanoj po njemu, te po jednom u surama El-En'am i Gafir. Inače, sura Jusuf je jedinstvena sura, jer od početka do kraja iznosi samo kazivanje o Jusufu, a.s.

Jusuf, a.s., je zbog svog uzoritog ponašanja bio najdraže dijete Jakubu, a.s. Bio je izuzetno lijep. U hadisima stoji da mu je bilo dato pola dunjalučke ljepote. Radi toga što je bio očev miljenik, njegova starija braća su bila ljubomorna na njega. Stoga su skovali plan kako da ga se riješe. Naime, pitali su oca da im dopusti da povedu sa sobom Jusufa, kako bi se igrao i razonodio, obećavši da će ga čuvati. No, oni su ga bacili u bunar, a Jakubu slagali da ga je vuk pojeo, donoseći kao dokaz košulju natopljenu lažnom krvlju.

Pored bunara je naišla karavana, izvukla Jusufa i prodala u Egiptu, u roblje za jeftine pare. Kupio ga je egipatski upravnik. On ga je posinio i odgojio. Kada je Jusuf, a.s., stasao, Allah, dž.š., ga je učinio poslanikom. Zulejha, upravnikova žena, se ludo zagledala u mladog Jusufa, pa je pokušala da ga navede na blud. On ju je odbio, te je nedužan završio u zatvoru. U zatvoru je protumačio, utamničenom kraljevom slugi, san o njegovom izlasku iz zatvora, što se i obistinilo. Jusuf, a.s., je zamolio slugu da se zauzme za njega kod kralja, ali je ovaj to zaboravio. Stoga je Jusuf, a.s., proveo u zatvoru između tri i devet godina.

Kada je egipatski kralj sanjao san o sedam mršavih krava koje jedu sedam debelih i o sedam zelenih klasova i sedam drugih sasušenih, niko od njegovih dostojanstvenika nije ga znao rastumačiti. Tada se spomenuti sluga sjetio zatočenog Jusufa, a.s., koji je protumačio san: prvo će doći sedam godina izobilja, pa sedam godina nestašice, pa petnaesta godina, u kojoj će se ponovo sijati. Stoga je kralj postavio Jusufa, a.s., kao nadzornika skladišta. No, Jusuf, a.s., nije htio izaći iz zatvora sve dok se ne dokaže njegova nevinost. Tako je kralj sproveo istragu i Zulejha je priznala krivicu.

Nakon sedam godina izobilja, nastupila je glad u svijetu. Egipat je, zahvaljujući Jusufu, a.s., imao ne samo dovoljno rezervi za sebe, već i za prodaju. Tako su Jusufova braća došla u Egipat, tražeći hranu. Jusuf, a.s., ih je prepoznao, ali oni njega nisu. Opskrbio ih je i na polasku im poručio da se ne vraćaju ponovo po hranu, ako sa sobom ne dovedu najmlađeg brata koji je ostao kod oca. Tako su drugi put došli sa Benjaminom. Jusuf, a.s., se izdvojio sa njim i predstavio mu se. Dogovorili su se da će varkom Benjamin ostati sa njim u Egiptu. Jedan od Jusufovih potčinjenih je ubacio kraljev pehar u Benjaminov prtljag. Kada je pehar pronađen, Benjamin je, kao navodni kradljivac, zadržan u Egiptu.

Braća su po povratku u Palestinu, objasnila situaciju Jakubu, a.s. Od tuge za Jusufom i Benjaminom, Jakub, a.s., je oslijepio. Stoga je poslao svoje sinove, po treći put, u Egipat da pokušaju saznati šta se desilo sa Jusufom i Benjaminom. Kada su braća izašla pred Jusufa, a.s., on im se otkri. Potom su zatražili oprost i on im je oprostio. Onda im je naredio da njegovu košulju odnesu i stave ocu na lice, kako bi progledao, te da svu čeljad dovedu u Egipat. Kada su kasnije došli pred Jusufa, a.s., on privi svoje roditelje na grudi i ponudi im da se nastane u Egipat. Tako se Israilćani naseliše u Egipat.

Prema predanjima, Jusuf, a.s., je živio 120 godina, odnosno 110 godina. Umro je u Egiptu. Oporučio je svojoj braći da ga ukopaju pored oca, djeda i pradjeda, što su oni i učinili.

I sjeti se roba Našeg Ejjuba kada je Gospodaru svome zavapio: „Šejtan me na zlo navraća i misli lažne mi uliva!“ (Sad, 41)

Ejjub, a.s., (po Bibliji Job/Hiob) je živio i djelovao u Siriji. Smatra se da je potomak Ajsa (Isev/Ezav/Isav), starijeg brata Jakuba, a.s. Njegov kur'anski nadimak je Evvab (Onaj koji se mnogo kaje). Spomenut je u Kur'anu 4 puta, i to u četiri sure: u El-Enbija' i Sad, gdje je glavnina kazivanja, te u El-En'am i En-Nisa', gdje je samo po imenu naveden. Imao je ogroman imetak i veliki broj potomaka.

Onda ga je Allah, dž.š., iskušao sa bolešću, gubitkom bogatstva i smrću djece. No, on se strpio tokom svih iskušenja koja su trajala između 3 i 18 godina, kako navode mufessiri i historičari. Na kraju ga je Allah, dž.š., izliječio, podario mu još veći imetak i darovao ga još većim brojem djece. Prema predanjima, živio je 93 godine. Neki smatraju da je ukopan u današnjem damašćanskom kvartu Šejh Sa'd. 

A u Medjen brata njihova Šuajba: „O narode moj“ – govorio je on – „Allahu se jedino klanjajte i činite ono za što ćete dobiti nagradu na onome svijetu, a po Zemlji, nered praveći, zlo ne radite!“ (El-Ankebut, 36)

Šuajb, a.s., (po Bibliji Jetro/Heb) je treći poznati arapski poslanik. Spomenut je 11 puta u Kur'anu. Smatra se da je potomak Medjena, sina Ibrahima, a.s. Kazivanje o njemu je u sljedećim surama: El-A'raf, Hud, Eš-Šuara', El-Ankebut. Poslan je Medjenu, narodu Ejke, koji je živio na današnjem poluotoku Sinaj. Njegov narod je bio nepokoran Uzvišenom. Obožavali su drvo zvano Ejke. Usto su pljačkali trgovačke karavane i zakidali na vagi i na litru. Radi toga im je Allah, dž.š., poslao njihovog brata Šuajba, a.s. No, oni su odbili da ga slijede i da se pokore Uzvišenom Bogu. Stoga ih je Allah kaznio katastrofalnim zemljotresom i oni osvanuše mrtvi, nepomični.

Uoči kazne, Šuajb, a.s., se sa svojim malobrojnim sljedbenicima odselio u Mekku, gdje je i umro u dubokoj starosti. Ukopan je kod Kabe, između Zemzema i Mekami-Ibrahima. Prema predanjima, živio je preko 200 godina. Neki autori smatraju da je Šuajb, a.s., onaj starac kod koga se Musa, a.s., sklonio i proveo deset godina u službi, oženivši njegovu mlađu kćerku.

I spomeni u Knjizi Musaa! On je bio iskren i bio je poslanik, vjerovjesnik. (Merjem, 51)

Musa, a.s., (po Bibliji Mojsije) je sin Imrana (Amram) i Jukabed (Ejazehat/Ejariha/Johebed/Jokebed). Imao je brata Haruna (Arona) i sestru Merjem (Mirijam/Marija). Potomak je Lavija, sina Jakuba, a.s. Najviše je spominjan poslanik u Kur'anu: spomenut je 136 puta u 34 sure. Tako je i nastala izreka: Skoro da je cijeli Kur'an Musaov. Glavnina kazivanja o njemu je u surama: El-A'raf, Junus, Hud, El-Kehf, Taha, Eš-Šuara', En-Neml, El-Kasas, Gafir, Ez-Zuhruf. Priča o njemu i Faraonu je navedena na 20 mjesta. Objavljen mu je Tevrat.

Israilćani su od vremena Jusufa, a.s., živjeli u Egiptu. Od vlasti su dobili lijepe predjele sa obradivom zemljom. Prvih nekoliko stotina godina su živjeli u blagostanju i suživotu sa Egipćanima, dok su vladali kraljevi. Neki historičari smatraju da se radi o kraljevima iz dvije semitske dinastije koje su vladale Egiptom oko 250 godina: dinastija Hiksa (XIV dinastija, c. 1795-1650) i dinastija Kananaca (XV dinastija, c. 1650-1550).[1] No, kada je ponovo uspostavljena faraonska vlast, israilski položaj se znatno pogoršao. Imovina im je oduzeta. Pretvoreni su u roblje i bili su prisiljeni da grade hramove i druge velike državne građevine.

Ondašnji nepravedni faraon je sanjao jedan uznemirujući san. Njegovi astrolozi su protumačili da značenje upućuje da će se, među Israilćanima, roditi dječak koji će biti uzrok propasti Egipta. Stoga je Faraon odlučio da pobije sve israilske muške bebe. No, njegovi savjetnici su sugerisali da će u tom slučaju Egipat ostati bez robovske snage. Predložili su da se israilska muška novorođenčad ne ubijaju svake godine, već svake druge godine, što je Faraon i prihvatio.

  Allah, dž.š., je dao da se Musa, a.s., rodi u godini u kojoj su se muške bebe Israila ubijale. Mati ga je jedno vrijeme krila i dojila, dok opasnost nije postala neizbježna. Onda joj je Uzvišeni naredio da dijete stavi u košaru i pusti niz Nil, obećavši da će joj se dijete vratiti. Tako je i uradila. Naložila je svojoj kćerci da prati košaru. Košara je stala na mjestu gdje se nalazila Faraonova žena Asija. Ona je uzela dijete i ubijedila muža da ga posvoje. Međutim, Musa nije htio dojiti nijednu egipatsku dojilju koju bi mu Asija dovela. Radi toga je Musaova sestra došla pred Faraona i predložila svoju majku kao dojilju. Pošto je Musa jedino nju htio dojiti, Faraon ju je odredio za njegovu dojilju. Tako se Musa, a.s., vratio svojoj majci.

Musa, a.s., je odrastao na Faraonovom dvoru. Za razliku od svojih sunarodnjaka, dobio je najkvalitetnije moguće obrazovanje. Ibn Abbas, r.a., prenosi da je Musa, a.s., jednom sjedio u Faraonovom krilu. Povukao je Faraona za bradu i ošamario ga. To je navelo Faraona da pomisli da se radi o dječaku iz njegovog sna. Stoga je odlučio da ga ubije. Asija je odvaraćala Faraona, pravdajući činjenicom, da se radi o dječijem nestašluku. Onda je Faraon odlučio da testira Musaa: Stavio je dva tanjira isped njega, jedan sa draguljima, a drugi sa užarenim ugljenima. Musa, a.s., je krenuo ka draguljima, ali ga je melek Džibril usmjerio da uzme ugljen. Tako je spržio jezik, dobio govornu mahanu, ali je sačuvao život.

Kada je Musa, a.s., kao mladić prolazio gradom, naišao je na jednog Israilćanina koji se tukao sa nekim Egipćaninom. Pokušao je da interveniše. Pritom je udario Egipćanina šakom i slučajno ga usmrtio. Uvidjevši grešku, zatražio je oprost od Uzvišenog. Allah, dž.š., mu je oprostio. Sutradan je Musa, a.s., ponovo bio u gradu. Opet je zatekao onog Israilćanina kako se tuče, ovaj put sa drugim Egipćaninom. Shvatio je o kakvom se čovjeku radi. Zato ga je htio zaustaviti. No, on ga je izdao, vičući na sav glas da ga Musa hoće ubiti, baš kako je jučer ubio onoga Egipćanina. Musaov slučaj je prijavljen Faraonu, koji je naredio da ga ubiju. Jedan čovjek iz grada je Musaa, a.s., obavijestio o svemu. Stoga je on pobjegao iz Egipta u Medjen.

U Medjenu je Musa, a.s., došao na jedan bunar da se napije vode. Tu je vidio dvije djevojke kako sa svojim stadom stoje po strani, dok drugi čobani poje svoja stada. Upitao ih je za razlog. One su odgovorile da ne mogu da napoje svoje stado, dok svi čobani ne odu, a ni otac im ne može pomoći, jer je star. Stoga im je on napojio stoku. Dvije djevojke su se vratile kući i obavijestile oca o događaju. Kasnije su pozvali Musaa, a.s., na gozbu. Na gozbi je otac dvaju djevojaka predložio Musau da radi za njega osam ili deset godina, ako hoće da oženi njegovu mlađu kćerku. On je na to pristao. Neki autori pretpostavljaju da je stari otac ustvari Šuajb, a.s.

Nakon deset godina, Musa, a.s., se zaputio sa svojom porodicom nazad u Egipat. Kada su se odmarali u dolini Tuva u blizini Sinajske gore, Musa, a.s., je ugledao neku vatru. Poručio je porodici da ga čeka, dok on ne izvidi šta je posrijedi. Kad je došao do vatre, sa desne strane iz drveta mu se obratio Allah, dž.š. Povjerio mu je poslaničku misiju, da u islam pozove Faraona i njegov narod, zatraži oslobađanje Israilćana iz ropstva i predvodi ih do Svete zemlje - Kanana (Ken'an). Uklonio mu je govornu mahanu, te dao mudžize (pretvaranje njegovog pastirskog štapa u zmiju, bjelina ruku izvučenih iz njedara itd.). Učinio je njegovog brata Haruna, koji je bio stariji i rječitiji, poslanikom i pomoćnikom.

Kada je došao u Egipat, Musa, a.s., se sastao sa svojim bratom Harunom, a.s. Zajedno su otišli na Faraonov dvor. Pozvali su ga da povjeruje u Allaha, jedinog Boga i Stvoritelja. Faraon je jedno vrijeme postavljao pitanja o islamu na koja su mu oni odgovarali. Pošto mu se nisu sviđali odgovori, optužio je Musaa, a.s., da je lud i zaprijetio da će ga zatvoriti, ako nastavi tvrditi da Faraon nije pravi Bog. Potom je Musa, a.s., pokazao mudžize - dokaze da je poslanik Istinitog Boga: štap koji se pretvara u zmiju i ruke koje budu bijele, kada se iz njedara izvuku. Na to ga je Faraon nazvao čarobnjakom, te na savjet svojih glavešina, izazvao na mejdan protiv svojih čarobnjaka. Musa, a.s., je prihvatio. Mejdan je zakazan na dan festivala.

Na festivalski dan su došli Faraonovi čarobnjaci iz cijelog Egipta. Historičari navode da ih je bilo desetine hiljada. Musa, a.s., im je dao šansu da oni prvi pokažu svoje umijeće. Oni su bacili štapove i konope, te ih vradžbinama prikazali ljudima kao zmije. No, kada je Musa, a.s., bacio svoj štap, on se pretvorio u pravu veliku zmiju koja je pojela njihove lažne zmije. Shvativši da je to mudžiza, čarobnjaci su pali na sedždu i priznali da je jedini Gospodar Allah, dž.š. Faraon ih je optužio da su u dosluhu sa Musaom, a.s. Zaprijetio je da će im odsjeći ruke i noge unakrst i razapeti ih na palme zato što ga više ne smatraju Bogom. Uprkos tome, oni nisu htjeli da napuste islam i Faraon ih je poubijao.

Faraon i njegove glavešine nisu htjele ni da povjeruju u Allaha, dž.š., ni da puste Benu Israil. Čak su još više otežali ionako nepovoljan israilski položaj. Ni egipatski narod nije prihvatio islam, što ne treba da čudi, pošto je Faraon zavodio Egipćane, tako da su ga oni slijepo slušali i štovali kao božanstvo. Izuzetak su pojedinci, među kojima je bila i Asija. Kada je Faraon saznao da mu žena vjeruje u Allaha, dž.š., a ne u njega, pokušao ju je odvratiti. No, ona je bila ustrajna u islamu. Stoga ju je Faraon mučio do smrti, ali ona nije popuštala u vjeri. Prema hadisima, Asija je jedna od četiri najodabranije žene na svijetu.

Zbog svega toga Uzvišeni je narednih godina Egipćanima slao devet ajeta (znakova) u vidu nedaća, ne bi li se opametili: pretvaranje vode Nila u krv zbog uginuća riba; žabe; uši; opasne divlje životinjice (škorpioni, zmije i sl.); pomor stoke; kožne bolesti; poplava kojoj je prethodila oluja i tuča; skakavci; tama. To su bile teške i nerodne godine. No, unatoč svemu, Faraon nije popuštao. Na kraju Allah, dž.š., naređuje Musau, a.s., da u toku noći sa Israilćanima krene na put.

Kada je Faraon sutradan shvatio da su Israilćani otišli, mobilizirao je vojsku i krenuo za njima. Musa, a.s., je tako sa Israilćanima stigao do egipatske obale Crvenog mora. Po Allahovoj naredbi, udario je štapom po moru i ono se razdvojilo. To je omogućilo Israilćanima da pređu na suprotnu obalu. Taman kad su završili sa prelaskom, faraonova vojska je stigla na egipatsku obalu. Faraon i njegovi vojnici su pokušali da pređu, ali se more zaklopilo i podavilo ih.

Israilćani su nastavili putovanje Sinajskom pustinjom. Na putu im je Allah, dž.š., spuštao mannu[2] i prepelice kao hranu. Kad im je nestalo vode, Musa, a.s., je, po Božijem nalogu, udario štapom u stijenu, te je iz nje poteklo 12 izvora, jedan za svako israilsko pleme. No, takva hrana im je dojadila, pa su od Musa, a.s., tražili da moli Gospodara da im dadne zeleni, krastavica, pšenice, sočiva i luka.

  Kada su Israilćani stigli do Sinajske gore (Tur), Musa, a.s., je ostavio Haruna, a.s., kao zamjenika, te se sam zaputio na vrh. Tu je razgovarao sa Allahom, dž.š. Tada mu je objavljen Tevrat sa 10 Božijih zapovijedi. Musa, a.s., je bio na Gori 40 dana, koliko je trajala objava Tevrata. Dok je on bio odsutan, grupa Israilćana, predvođena čovjekom po imenu Samirijja, otkazala je poslušnost Harunu, a.s., i napravila sebi zlatno tele kao idola. Kada se Musa, a.s., vratio, tele je uništeno i većina obožavatelja teleta se pokajala, dok su nepokajnici pobijeni, a Samirijja protjeran. Zatim je Musa, a.s., odabrao 70-ericu Israilćana da odu sa njim na Goru i izmole Allahov oprost, što su na koncu i dobili.

Israilćani su nastavili put ka Obećanoj Zemlji. Kada su došli na granice Palestine, Allah, dž.š., im je naredio da borbom osvoje njene gradove, koji su bili u rukama nevjerničkog i nasilničkog naroda. Međutim, Israilćani su to odbili. Stoga ih je Uzvišeni kaznio da 40 godina lutaju pustinjom, kako bi stara generacija bila zamijenjena novom. Musa, a.s., i Harun, a.s., nisu dočekali da uđu u Svetu zemlju.

Prema predanjima, Musa, a.s., je živio 120 godina. Preminuo je nadomak Palestine. Kako stoji u hadisima, Musa, a.s., je zatražio od Allaha, dž.š., da ga prije smrti približi Svetoj zemlji koliko se kamenom može dobaciti. Dvije lokacije se najčešće navode kao moguće mjesto Musaovog kabura: planina Nibu (Nevo/Nebo, 710 m, u blizini grada Madeba, današnji sjev. zap. Jordan), sa koje se vidi i Hebron i Jerusalim, te selo Nebijj Musa u današnjoj Palestini (11 km južno od Hebrona i 20 km istočno od Jerusalima).

I podaj mi za pomoćnika iz porodice moje. Haruna, brata mog; osnaži me njime i učini drûgom u zadatku mome. (Taha, 29-32)

Harun, a.s., (po Bibliji Aron) je stariji brat Musaa, a.s. Spomenut je 20 puta u Kur'anu. Glavnina priče o njemu se nalazi u surama: El-A'raf, Junus, Taha, Eš-Šuara', El-Kasas. Rodio se tri godine prije Musaa, u godini u kojoj Faraon nije ubijao israilsku mušku novorođenčad. Posjedovao je sve poslaničke osobine, a posebno se isticao rječitošću. Stoga ga je Allah, dž.š., odredio kao pomoćnika bratu Musau, a.s., u njegovoj poslaničkoj misiji. Tako je Harun, a.s., zajedno sa Musaom, a.s., pozivao Faraona i Egipćane u islam, izveo Israilćane iz Egipta i odveo ih do Obećane zemlje, tj. Palestine, itd. Kada god bi Musa, a.s., izbivao, ostavljao bi Haruna, a.s., među Israilćanima kao svoga zamjenika i zastupnika, npr. kada je proveo četrdeset dana na Sinajskoj gori.

Prema predanjima, Harun, a.s., je živio 123 godine. Preselio je na ahiret u pustinji, u istoj godini u kojoj je umro njegov brat Musa, a.s., samo nekoliko mjeseci prije njega. Najčešća lokacija koja se spominje kao mjesto njegovog kabura je Džebel Harun (Harunova planina/planina Hor, 1350 m), 5 km od Petre u Jordanu.

Mi smo Davudu Našu milost ukazali – „O brda, ponavljajte zajedno s njim hvalu, i vi ptice!“ – i učinili da mu mekahno gvožđe bude. (Sebe', 10)

Davud, a.s., (po Bibliji David) je potomak Jehude, sina Jakuba, a.s. Rođen je i odrastao u Betlehemu (10 km južno od Jerusalima). Bio je drugi israilski kralj. Spomenut je 16 puta u Kur'anu. Glavnina priče o njemu se nalazi u surama: El-Bekare, El-Enbija', En-Neml, Sebe', Sad. Objavljen mu je Zebur.

U Davudovo doba Israilćani su vodili neprestane ratove sa susjednim paganskim narodima (Amalićani, Filistejci, Edomićani, Moabićani, Amorićani, Amonićani i dr.). Kada su Amalićani objavili rat Israilćanima, Davud je bio mladić koji se bavio izradom pancira. Odlučio se priključiti vojsci i braniti domovinu. Na čelu israilske vojske je bio kralj Talut (Saul), prvi kralj Israila. Tada je poslanik bio Samuil (Samuel), a.s.

Dvije vojske (israilćanska i amalićanska) su se susrele na obali rijeke Jordan. Israilćanska vojska je bila malobrojnija i slabije naoružana. Kako nas Muhammed, a.s., obavještava, broj Talutovih boraca je bio jednak broju ashaba na Bedru, znači između 310 i 319. Po običaju, bici je prethodio dvoboj junaka. Ispred Amalićana je izašao Džalut (Golijat), poznati snažni i gorostasni borac, i izazvao Israilćane na dvoboj. Svojim vrlo krupnim stasom ulio je strah, tako da niko od njih nije imao hrabrosti da mu se suprostavi. Izvikivao je razne pogrde na račun Benu Israila. Kralj Talut je pao u očaj. Stoga je, između ostalog, ponudio ruku svoje kćeri Mikale onom borcu koji pobijedi Džaluta u dvoboju. Onda se Davud odvažio i stao ispred vojske. Iako je bio tek mladić i fizički mnogo slabiji od protivnika, on je kamenom, kojeg je ispalio iz svoje praćke, pogodio Džaluta između očiju i na licu mjesta ga usmrtio. To je srozalo borbeni moral Amalićana, pa su u predstojećoj borbi Israilćani izvojevali odlučnu pobjedu. Po povratku, Talut je oženio Davuda svojom kćerkom i učinio ga svojim prijestolonasljednikom.

Kasnije su kralj Talut i Samuil, a.s., preminuli, te je Allah, dž.š., učinio Davuda i kraljem i poslanikom Israilćana. Neki izvori spominju da je Davud, a.s., tada imao 37 ili 40 godina. Vladao je oko 40 godina i proširio granice Israilske države. Prenio je prijestolnicu iz Hebrona u Jerusalim. Razvio je i proširio grad, i od njega napravio ne samo centar Israilske kraljevine, već centar Palestine općenito. Stoga je Jerusalim i dan-danas poznat kao Davudov (Davidov) grad.

Davudova vladavina je zapamćena kao pravedna. Sudio je ljudima, onako kako je Allah, dž.š., propisao. U sudske i vladarske poslove je uvodio i svog sina Sulejmana. Isticao se izuzetnom pobožnošću. Kako stoji u hadisima, postio je svaki drugi dan (Davudov post), klanjao noćni namaz trećinu noći (Davudov namaz, tj. spavao bi pola noći, pa bi klanjao trećinu, te spavao zadnju šestinu), te prelijepim glasom učio Zebur. Njegovo učenje Zebura slušale su brda i ptice. Razumio je nemušti jezik (govor životinja). Među njegovim mudžizama je i sposobnost savijanja željeza i drugih metala golim rukama, bez alata i vatre, kao da su vosak.

  Prema predanjima, Davud, a.s., je živio između 70 i 100 godina. Umro je u Jerusalimu, gdje je i ukopan.

I Sulejman naslijedi Davuda i reče: „O ljudi, dato nam je da razumijemo ptičije glasove i svašta nam je dato; ovo je, zaista, prava blagodat!“ (En-Neml, 16)

Sulejman, a.s., (po Bibliji Solomon) je sin Davuda, a.s. Bio je treći i posljednji israilski kralj. Spomenut je 17 puta u Kur'anu. Glavnina priče o njemu se nalazi u surama: El-Enbija', En-Neml, Sebe', Sad.

Sulejman, a.s., je naslijedio svog oca na prijestolju. Pokorio je sve okolne kraljevine gorespomenutih paganskih naroda. Onovremene velike pomorske sile su sklopile vazalni savez sa njim, tj. postali njegovi vazali: Feničanski gradovi-države, koji su c. 1200-800 p.n.e. bili glavna pomorska sila na Mediteranu i posjedovali obalne kolonije u današnjoj Libiji, Tunisu, Alžiru, Maroku, Mauritaniji, Španiji, Portugaliji, Francuskoj, Italiji, Malti, Kipru, Turskoj; te moćna kraljevina Saba (Sebe'/Šeba), na čelu sa kraljicom Belkisom, koja je vladala jugom Arabije i Afričkim rogom (današnja Etiopija, Somalija, Eritreja, Džibuti), a moguće da je i ona imala obalne kolonije u današnjoj Keniji, Tanzaniji i Mozambiku. Za vrijeme Sulejmanove vladavine Israilska država je bila na vrhuncu kulturne, vojne, političke i ekonomske moći, te je dostigla svoj najveći opseg: prostirala se od Crvenog mora i Sinaja na jugu do gornjeg toka Eufrata na sjeveru, i od Sredozemnog mora na zapadu do Arapske pustinje na istoku.

Sulejman, a.s., je bio poznat po mudrosti, oštroumnosti, bogobojaznosti, čestom kajanju i pravednom sudu. Bio je vješt govornik i pjesnik. Posjedovao je ogromno bogatstvo u zlatu, srebru, draguljima, hergelama čistokrvnih konja itd. Allah, dž.š., mu je učinio pokornim džinne, životinje, vjetar, brda i sl., a dao mu je i izvore tečnog bakra. Razumio je nemušti jezik (govor ptica, mrava itd.). Obnovio je i proširio Aksu. Stoga se džamija Aksa često naziva Sulejmanov hram. Prema predanjima, živio je 52 godine. Vladao je oko 40 godina. Umro je u Jerusalimu. Ukopan je u kompleksu Akse.

I Iljas je bio poslanik. (Es-Saffat, 123)

Iljas, a.s., (po Bibliji Ilija/Elijah) je potomak Haruna, a.s. Spomenut je 2 puta, općenito, u Kur'anu u surama El-En'am i Es-Saffat. Spominje se u Kur'anu jedanput i kao Iljasin u suri Es-Saffat. Nakon smrti Sulejmana, a.s., njegova država se cijepa na dvije države: Israil (Izrael) i Jehud (Judeju).

Iljas, a.s., je djelovao u Israilu, gdje je pozivao Israilćane da se vrate istinskoj vjeri u Jednog Boga i ostave obožavanje paganskih božanstava susjednih naroda, naročito štovanja feničanskog božanstva Bala. Prema nekim predanjima, umro je u Ba'lbeku (sjev. ist. Liban), gdje je i ukopan.

I sjeti se Ismaila i Eljese'a i Zulkifla, svi su oni bili dobri. (Sad, 48)

El-Jesea, a.s., (po Bibliji Elizej) je učenik Iljasa, a.s. Spomenut je 2 puta općenito u Kur'anu u surama El-En'am i Sad. Idući stopama svoga učitelja, pozivao je Israilćane da se vrate tevhidu (vjerovanju u Jednog Boga). Prema nekim predajama, umro je u Banijasu (sjev. zap. Sirija), gdje je i ukopan.

I Ismailu, i Idrisu, i Zulkiflu, a svi su oni bili strpljivi. (El-Enbija', 85)

Zu-l-Kifl, a.s., je učenik El-Jesea, a.s. Neki ga povezuju sa poslanikom Hizkilom (po Bibliji Ezekijel/Jehezekel). Pozivao je Israilćane da se vrate islamu - predanosti Jednom Bogu. Spomenut je općenito 2 puta u Kur'anu, u surama El-Enbija' i Sad. Prema nekim predanjima, živio je 75 godina.

I Junus je bio poslanik. (Es-Saffat, 139)

Junus, a.s., (po Bibliji Jona/Jonah) je sin Mettaa (Amitaja). U Kur'anu ima nadimke Zunnun (Posjednik velike ribe, kita) i Sahibu-l-Hut (Posjednik velike ribe, kita). Spomenut je u Kur'anu 4 puta po imenu Junus, i to u surama: Junus, nazvanoj po njemu, i Es-Saffat, koje sadrže glavne informacije o njemu, te u En-Nisa' i El-En'am, gdje je spomenut samo po imenu. Kao Zunnun je spomenut u suri El-Enbija', a kao Sahibu-l-Hut u suri El-Kalem.

Allah, dž.š., je Junusa, a.s., poslao stanovnicima Ninive (danas dio Mosula, sjev. Irak) da ih pozove u tevhid - pokoravanje samo Jednom Bogu. Grad je, kako iz Kur'ana saznajemo, imao preko 100 hiljada stanovnika. No, Ninivljani su se oglušili na njegov višegodišnji poziv. Čak su mu i prijetili. Stoga ih je Junus, a.s., Allahovim dopuštenjem, upozorio da će im kazna stići za tri dana, ako se ne pokaju. Odveć srdit na svoj narod, on je, bez Allahove dozvole, napustio Ninivu, ne sačekavši tri dana. Zaputio se na obalu mora i ukrcao u lađu. Lađa je na pučini naletjela na oluju. Kako ne bi potonula, lađari su prvo izbacili sav teret. No, to nije bilo dovoljno, pa su odlučili da kockom odaberu ljude koje će izbaciti. Kocka je najmanje tri puta padala na Junusa, a.s. Čim su ga bacili u more, lađa se smirila. Allah, dž.š., je zatim poslao veliku ribu ili kita. Riba je progutala Junusa, a.s., žvakala ga, ali ga nije pojela, te se on zadržao u tmini njenih usta.

U međuvremenu, prvog dana nakon Junusove najave skorašnje kazne, narod Ninive je primijetio veliki crni oblak koji je prekrio obzor. Shvatili su da je Junus, a.s., istinu govorio i da će ih, ako ne povjeruju, pogoditi Allahova kazna, onako kako je pogodila Ad, Semud, Medjen, Nuhov narod, Lutov narod i dr. Stoga su svi odreda povjerovali i zatražili iskreno oprost od Boga. Uzvišeni im je oprostio i otklonio od njih kaznu. Navodi se da su se svi bili okupili na obližnja brda, u iznošenoj odjeći, zajedno sa domaćim životinjama i da su, predvođeni svojim prvacima, tri dana i tri noći molili za oprost.

Junus, a.s., je u utrobi ribe boravio najmanje tri dana. To vrijeme je iskoristio da od Allaha, dž.š., zatraži oprost za svoju grešku. Bog mu je na kraju oprostio i učinio da ga riba izbaci napolje na obalu. Stoga se Junus, a.s., vraća svome narodu i zatiče čudo - svi žitelji Ninive su postali muslimani. Naime, kako nam Kur'an govori, Junusov narod je jedini narod koji je u cjelosti povjerovao i jedini narod od kojeg je odagnana najavljena Allahova kazna. Junus, a.s., je ostao među svojim narodom u Ninivi, tj. svojim sljedbenicima sve dok nije preselio na ahiret. 

I Zekerijjau se – kada zamoli Gospodara svoga: „Gospodaru moj, ne ostavljaj me sama, a Ti si jedini vječan!“ (El-Enbija', 89)

Zekerijja, a.s., (po Bibliji Zaharija) je sin Dana. Potomak je Sulejmana, a.s. Spomenut je 7 puta u Kur'anu, u surama: Alu Imran, Merjem i El-Enbija', gdje je glavnina priče o njemu, te u El-En'am.

Zekerijja, a.s., je bio službenik u Aksi u Jerusalimu, tj. bio je svećenik po zanimanju. No, on nije prihvatao nadoknadu za taj posao, već je zarađivao od tesarskog zanata. Allah, dž.š., ga je odabrao za poslanika Israilćanima. Onovremeno israilsko društvo je bilo ogrezlo u razne grijehe: krivovjerje (kufr), mnogoboštvo (širk), nepravdu (zulum), ubistvo, kamatu, varanje, krađu itd. Israilski kraljevi su se bili osilili. Otvoreno su štovali grčka i druga paganska božanstva, dodvoravali se Parćanima (Perzijancima) i Rimljanima, kako bi se održali na vlasti, sprovodili nasilnu helenizaciju (pogrčivanje) Israilćana, ubijali pobožne i poštene ljude, sprovodili teror, otimali imovinu itd. Također, ni svećenici, israilske duhovne vođe, nisu bile pošteđene društvenih bolesti: bogaćenje na račun vjernika, licemjerstvo, podlost, formalizam u vršenju vjerskih obreda itd.

Zekerijja, a.s., je naišao u svojoj poslaničkoj misiji, uglavnom, na poricanje i ignoriranje. Čak ni svećenici Akse, njegove kolege, nisu povjerovali u njega. Tako je Zekerijja, a.s., dočekao duboku starost bez potomaka. Isto tako, nije vidio ni među Benu Israilom čovjeka dostojnog da nastavi poslaničku misiju. Stoga je zamolio Allaha, dž.š., da mu podari prikladnog potomka, ne samo da bude njegov nasljednik, već i nasljednik Jakuba, a.s., tj. novi poslanik. Uzvišeni mu je uslišao dovu i obavijestio ga da će mu žena roditi sina koji će se zvati jedinstvenim imenom Jahja i koji će biti poslanik. Kao znamenje te mudžize, Zekerijja, a.s., tri dana nije mogao govoriti. Mogao je samo zikriti. Spominje se da je on imao 100 godina, a njegova žena 99 godina, kada su dobili sina.

Zekerijja, a.s., je bio poslanik, između ostalog, za vrijeme zloglasne Herodijanske dinastije (37. p.n.e. - 44 n.e.). Kada je Jahja, a.s., stasao i on je počeo svoju poslaničku misiju. Pošto su Zekerijja, a.s., i Jahja, a.s., otvoreno govorili o nepravdi (zulumu), vladari su ih smatrali svojim zakletim neprijateljima. Herod Antipa (4. p.n.e. - 39. n.e.), kralj Galileje i sin Heroda Velikog, odlučio je da ih ukloni. Prvo je pogubio Jahjaa, a.s. Stoga se Zekerijja, a.s., sakrio u drvo. No, israelski vojnici su ga pronašli, rascjepili drvo i sasjekli.

Prema predanjima, Zekerijja, a.s., je živio oko 130 godina. Ubijen je oko 30. godine n.e. (moguće 27. godine n.e.). Ukopan je u Jerusalimu.

O Jahja, prihvati Knjigu odlučno!“ – a dadosmo mu mudrost još dok je dječak bio. (Merjem, 12)

Jahja, a.s., (po Bibliji Ivan/Jovan Krstitelj/Johanan) je sin Zekerijjaha, a.s. Majka mu je Iša' (Ešja'/Elizabeta/Elišeba), starija sestra h. Merjeme, a tečić Isa, a.s. Navodi se da je bio stariji tri mjeseca od Isaa, a.s. Pretpostavlja se da je rođen 4. godine p.n.e. Spomenut je u Kur'anu 5 puta u surama: Alu Imran i Merjem, koje sadrže glavninu kazivanja, te u El-En'am i El-Enbija'. Njegovo ime je posebno - Allah, dž.š., ga je nazvao imenom Jahja i on je prvi koji je nosio to ime.

Kur'an opisuje da je Jahja, a.s., bio mudar, nježan, neporočan, bogobojazan, dobar prema roditeljima, ljubazan, pristojan, čedan, dobar. Spomenut je i kao predvodnik (sejjid). Još od malih nogu se isticao svojom mudrošću. Allah, dž.š., ga je učinio poslanikom sa zadaćom da poziva Israilćane da se vrate istinskoj vjeri u Jedinog Boga. Svoju poslaničku misiju je usmjerio prvenstveno na područja oko rijeke Jordan. Iako je njegovo poslanstvo trajalo svega nekoliko godina, stekao je dosta sljedbenika.

Već smo ranije spomenuli da se Jahja, a.s., svojim javnim govorom o nepravdama usprotivio vladarima iz Herodijanske dinastije. Najviše je smetao Herodiji, kćerci Aristobulusa IV i unuci Heroda Velikog, te njenom amidži Herodu Antipi, kralju Galileje i sinu Heroda Velikog. Naime, Herodija se već dva puta udavala i razvodila. Bili su to incestni brakovi, jer je bila u braku sa dvojicom svojih amidža: Herodom Arhelajom, kraljom Judeje, Samarije i Edoma (4. p.n.e. - 39. n.e.), te Herodom II, suvladarom Heroda Antipe. Sada joj je njen treći amidža, dotični Herod Antipa ponudio brak. Znajući za popularnost novog poslanika Jahje, a.s., i njegovu dosljednost u slijeđenju prijašnjih objava (Tevrata i Zebura), Herodija je zatražila kao mehr njegovu glavu. Stoga je kralj Herod poslao vojnike da nađu i ubiju Jahjaa, a.s. Zatekli su ga u mihrabu (niši), kako klanja. Uhapsili su ga i odveli u zatvor, u tvrđavu Maheron (Mukavir, u blizini grada Madeba, današnji sjev. zap. Jordan). Tu su ga pogubili, odsjekli mu glavu i donijeli je na pladnju Herodu i Herodiji. Onda je Herod naredio da ubiju i njegovog oca Zekerijja, a.s.

Prema predanjima, Jahjini sljedbenici su njegovo tijelo ukopali u Samariji/Sebasti (danas Sebestija, 12 km sjev. zap. od Nablusa) u jednoj pećini. Danas se iznad pećine nalazi džamija. Glava je prvo bačena na jerusalimsko smetlište. Jahjaove ili Isaove pristalice su je uzele i ukopale na Maslinovu goru. Otkopana je u doba rimskog cara Konstantina Velikog (306-337) ili kasnije, te ukopana u Damasku u glavnoj gradskoj crkvi. Velid ibn Abdulmelik, emevijski vladar (705-715), je crkvu otkupio i pretvorio je u poznatu Emevijsku džamiju. Jahja, a.s., je ubijen oko 30. godine n.e. (moguće 27. godine n.e.)

A kada Isa, sin Merjemin, reče: „O sinovi Israilovi, ja sam vam Allahov poslanik da vam potvrdim prije mene objavljeni Tevrat i da vam donesem radosnu vijest o poslaniku čije je ime Ahmed, koji će poslije mene doći“ – i kad im je on donio jasne dokaze, oni rekoše: „Ovo je prava vradžbina!“ (Es-Saff, 6)

Isa, a.s., (po Bibliji Isus, od heb. Ješua/Jehošua) je pretposljednji Allahov poslanik čija je glavna zadaća bila da donese radosnu vijest (indžil/evanđelje) o dolasku posljednjeg Allahovog poslanika Muhammeda, a.s. Sin je Merjeme (Marije/ Mirijam), a unuk Imrana (Joakima/Jahojakima) i Hanne (Ane). Poznat je po nadimku Mesih (po Bibliji Mesija/Mašiah/Mešaih). Spomenut je u Kur'anu, po imenu, 25 puta, a po nadimku Mesih 11 puta. Glavnina kazivanja o njemu je u sljedećim surama: Alu Imran, En-Nisa', El-Maide, Merjem, Ez-Zuhruf, Es-Saff.

Isaov djed Imran je, kao i Zekerijja, a.s., bio svećenik u hramu Aksa koji je istinski slijedio Božije objave. Bio je porijeklom iz Nazareta (100 km sjeverno od Jerusalima). Dočekao je duboku starost, a nije imao muških potomaka - samo kćerku Išu, udanu za Zekerijjaha, a.s. Stoga je Hanna molila Allaha, dž.š., da joj podari dijete, zavjetujući se da će ono služiti u Aksi. Nadala se da će roditi muško. No, Allah im je podario još jednu kćerku - Merjemu. Hanna je ipak ispunila zavjet i dala kćerku na službu u Hram. Zekerijja, a.s., se brinuo o h. Merjemi, dok je ona odrastala u Aksi, jer su njeni stari roditelji, koji su imali oko 100 godina kada je ona došla na svijet, ubrzo umrli. Tako je sagradio za nju poseban mihrab (nišu), gdje je ona predano činila ibadete i revnosno izučavala Tevrat i druge vjerske knjige. Svaki put, kada bi je Zekerijja, a.s., posjetio, našao bi kod nje hranu kojom ju je Allah, dž.š., opskrbljavao. Kada je imala 15 godina, h. Merjemu je posjetio melek Džibril i obavijestio je da će roditi dječaka, Allahovu riječ, koji će se zvati Isa, odnosno Mesih, iako je muškarac nije dodirnuo. Inače, h. Merjem je jedna od četiri najodabranije žene na svijetu.

Isa, a.s., se rodio otprilike 4. godine p.n.e., pred kraj vladavine tiranina Heroda Velikoga, najvjerovatnije u Betlehemu (10 km južno od Jerusalima), gdje se h. Merjema bila sklonila. Perzijski (parćanski) vladar je saznao od svojih astrologa da će se u Palestini roditi Mesih. Stoga je poslao tri svoja izlaslanika sa poklonima za dijete. Pošto su izaslanici prvo svratili na dvor Heroda Velikog, on je saznao za rođenje Isaa, a.s. Radi toga je naredio da se usmrte sva muška djeca, do dvije godine starosti, rođena u Betlehemu i u njegovoj okolini. Merjem je s djetetom pobjegla u Egipat, u Babilon na Nilu (današnji Kairo), gdje je ostala sve do smrti Heroda. Onda se vratila u Palestinu i nastanila u Nazaretu, odakle je bila i porijeklom. Tu se udala za stolara Jusufa (Josipa). Isa, a.s., je živio u Nazaretu do svoje 30. godine. 

Isa, a.s., je dobio poslanstvo sa 30 godina (moguće 27. godine n.e.), nedugo nakon pogubljenja Jahje, a.s., i Zekerijje, a.s. Bio je potpomognut brojnim mudžizama: začet je bez oca; govorio je kao tek rođena beba, kako bi branio svoju majku od potvora za blud; pretvarao je pticu načinjenu od blata u živu pticu; liječio je bolesne i invalidne osobe (gubave, slijepe, ćorave, gluhe, nijeme, hrome, ljude koji su bolovali od vodene bolesti, paralize, opsihrene itd.); oživljavao je mrtve; znao je šta ljudi jedu kod kuće, a šta od hrane ostavljaju kao zalihu; sa nekoliko hljebova i riba je više puta nahranio hiljade ljudi; hodao je po vodi Galilejskog jezera; smirivao je oluje; na zahtjev njegovih sljedbenika Allah, dž.š., je spustio trpezu sa nebesa itd.

Uprkos brojnim mudžizama, Isaovom pozivu su se uglavnom odazvali samo siromašni i potlačeni. Među njegovim sljedbenicima, posebno se isticalo 12 havarijjuna (apostola), njegovih vjernih učenika: Šimun (Šem'un) zvani Petar, njegov brat Andrija, Jakov (Jakub) Stariji Zebedejev, njegov brat Ivan (Juhana), Filip, Bartolomej, Toma, Matej (Metta), Jakov (Jakub) Mlađi Alfejev, Juda (Jehuda) Tadej, Šimun (Šem'un) Kananac i Juda (Jehuda) Iskariotski.[1]

Jevrejski svećenici su se bojali da Isa, a.s., neće steći još veću popularnost. Stoga su zatražili od rimskih vlasti, tačnije rimskog namjesnika Judeje Poncije Pilata (26-36. n.e.), da ga uhapsi. Kada je Isa, a.s., bio u Jerusalimu, njegov havarijjun Juda Iskariotski ga je za novac izdao Rimljanima. Tradicionalno, radilo se o 30 srebrenjaka. Allah, dž.š., je spasio Isaa, a.s., i uzdigao ga na nebesa, a kaznio Judu tako što mu je izmijenio izgled da liči na Isaa, a.s. Stoga su rimski vojnici uhapsili i razapeli Judu, misleći da su ubili Isaa, a.s.

Prema predanjima, Isa, a.s., je živio 33 godine na Zemlji prije uzdignuća, otprilike do 30. godine n.e. Njegovo poslanstvo je trajalo malo više od tri godine. Isa, a.s., će se vratiti na Zemlju pred Sudnji dan da ubije Dedždžala, slomi krst, ubije svinju i ukine džizju (glavarinu). Vladat će jedno vrijeme pravedno na Zemlji, 7 ili 40 godina, i onda će umrijeti. Bit će ukopan u Medini pored Muhammeda, a.s.

Muhammed nije roditelj nijednom od vaših ljudi, nego je Allahov poslanik i posljednji vjerovjesnik – a Allah sve dobro zna. (El-Azhab, 40)

Muhammed, a.s., je posljednji Allahov poslanik i potomak Ismaila, a.s. Otac mu je Abdullah, sin Abdulmuttaliba, a mati Amina, kćerka Vehbova. Potiče iz plemena Kurejš (Kurejševići), iz porodice Hašimija (Benu Hašim, Hašimovići). Inače, Kurejš je ogranak plemena Kinane, Kinane je ogranak plemena Mudar, a Mudar je ogranak Adnanija (porodice sjevernoarapskih plemena), čiji je rodonačelnik Adnan, potomak Ismaila, a.s. Naveden je po imenu samo 4 puta u Kur'anu, ali je zato spomenut stotine puta neizravno. Allah, dž.š., mu je objavio upravo Kur'an, posljednju Božiju objavu.

Muhammed, a.s., je rođen u Mekki, u ponedjeljak 12. rebiu-l-evvela (20. aprila 571. godine). Ostao je bez oca dva mjeseca prije rođenja. Mati mu umire kada je imao 6 godina. Dalju brigu o njemu preuzima djed Abdulmuttalib. No, i on umire dvije godine kasnije. Tako njegovo odgajanje pada na pleća njegovog amidže Ebu Taliba. Od svoje 8. do 12. godine je čuvao ovce. Od 12. godine, pa do poslanstva se bavio trgovinom.

Oko 595. godine, kada je imao 25 godina, Muhammed, a.s., se oženio 40-godišnjom udovicom i trgovkinjom h. Hatidžom bint Huvejlid. Bio je u braku sa njom skoro 25 godina, do svoje 50. godine života. Zajedno su imali šestero djece - 2 sina (Kasim, Abdullah) i 4 kćerke (Zejneb, Rukajja, Ummu Kulsum, Fatima). Inače, pred kraj života Poslanik, a.s., je dobio i sedmo dijete sa Marijom Koptkinjom - sina Ibrahima. No, nadživjela ga je samo kćerka h. Fatima, jedna od četiri najodabranije žene svijeta.

Muhammed, a.s., je imao 13 žena. To su: Hatidža bind Huveljid, r.a; Sevda bint Zem'a, r.a; Aiša bint Ebu Bekr es-Siddik, r.a; Hafsa bint Omer el-Faruk, r.a; Zejneb bint Huzejme, r.a; Ummu Selema, r.a., pravo ime Hind ibn Ebu Umejje; Zejneb bint Džahš, r.a; Džuvejrijja bint Haris, r.a; Ummu Habiba, r.a., pravo ime Remla bint Ebu Sufjan; Safijja bint Hujjej, r.a.; Mejmuna bint el-Haris, r.a; Merjem (Marija) Koptkinja (El-Kibtijja), r.a; Rejhana, r.a. Osim h. Aiše, sve su njegove supruge bile udovice ili razvedenice. Izuzev braka sa h. Hatidžom, sve brakove je sklopio kao Allahov poslanik, po naredbi Uzvišenog. Štaviše, ti brakovi su sklopljeni nakon smrti h. Hatidže.

Muhammed, a.s., je bio poznat još prije poslanstva kao Emin (Povjerljivi). Nikada se nije klanjao paganskim idolima, niti je pio alkohol, kockao, bludničio i sl. Sa 35 godina se počeo osamljivati u pećini Hira na brdu Nur, tokom mjeseca ramazana. Pete godine osamljivanja, tj. 610. godine, u ramazanu, u noći Kadr, došao mu je melek Džibril sa prvim ajetima Objave. Prva osoba koja je primila islam je bila njegova vjerna supruga h. Hatidža, koja spada u četiri najodabranije žene na dunjaluku. Njegovo poslanstvo je trajalo 23 godine: 13 godina u Mekki (tajno pozivanje u islam: prve 3 g. poslanstva; javno pozivanje stanovnika Meke u islam: 4-10. g. poslanstva; pozivanje u islam ljudi izvan Meke i širenje vjere: 11-13. g. poslanstva), te 10 godina u Medini (pozivanje arapskih plemena u islam tokom borbe protiv Kurejšija - od Hidžre do sporazuma na Hudejbijji, 1-6. g. po Hidžri; pozivanje arapskih plemena u islamu tokom primirja sa Kurejšijama - od sporazuma na Hudejbijji do oslobođenja Mekke, 6-8. g. po Hidžri; pozivanje drugih naroda u islam nakon osvojenja Mekke - od oslobođenja Mekke do preseljenja Poslanika, a.s., na ahiret, 8-11. g. po Hidžri.

Poslije trogodišnjeg tajnog pozivanja, Muhammed, a.s., je počeo javno da poziva. Prvo je pozvao svoju porodicu Hašimija, pa onda i ostale Mekkelije. Zbog kurejšijskih pritisaka i napada, dio muslimana je učinio hidžru u Abesiniju: prva hidžra je bila 615. godine (5. g. poslanstva) a druga 616. godine (6. g. poslanstva). Zatim su mušrici Mekke sproveli trogodišnji opći bojkot i izolaciju Hašimija i muslimana (616-619. god. (7-10. g. poslanstva)). Nakon bojkota, 619. godine (početkom 10. g. poslanstva) umro je Ebu Talib, a tri dana poslije i h. Hatidža. Stoga je ta godina nazvana „Godina tuge“. To je duboko ražalostilo Poslanika, a.s., pa ga je Uzvišeni te iste godine u redžebu (februar/mart 619. g.) obradovao Isra i Miradžom. Na Miradžu je Allah, dž.š., naredio 5 dnevnih namaza. Te godine Muhammed, a.s., je također pokušao misiju širenja islama u Taifu.

Naredne tri godine Muhammed, a.s., je uspio dostaviti poruku islama u Medinu preko medinskih hadžija. Tako je prvi sastanak na Akabi bio 620. godine (11. g. poslanstva), drugi sastanak i prva prisega na Akabi 621. godine (12. g. poslanstva), a treći sastanak i druga prisega na Akabi 622. godine (13. g. poslanstva). Na trećem sastanku je dogovorena hidžra Muhammeda, a.s., iz Mekke u Medinu.

Poslanik, a.s., je učinio Hidžru, Allahovom naredbom, u noći uoči 27. safera (9. septembar 622. god.). Mekku je napustio sa svojim najboljim prijateljem h. Ebu Bekrom. Nakon 11 dana putovanja i 420 pređenih kilometara, stigli su u Kuba', medinsko predgrađe, 4 km južno od Medine, 8. rebiu-l-evvela (19. septembra 622. god.). Tu je Poslanik, a.s., proveo tri dana, sagradio prvu džamiju i obavio prvu džumu-namaz u islamu. U Medinu je došao 12. rebiu-l-evvela (23. septembra 622. god.).

 Muhammed, a.s., je odmah po dolasku u Medinu sagradio džamiju (danas poznatu kao Poslanikovu džamiju), promijenio ime grada iz Jesrib u Medina, te pobratimio muhadžire (izbjeglice iz Mekke) i ensarije (stanovnike Medine). Njegovim zalaganjem, 1. god. po Hidžri (623. god.), nastala je Medinska povelja, ustav mlade muslimanske države u Medini, u kojem se u 70 članova tretiraju međumuslimanski i muslimansko-jevrejski odnosi u Medini.

17 mjeseci po Hidžri, tj. 15. ša'bana 2. god. po Hidžri (10. februar 624. god.), Objavom se mijenja kibla - umjesto Mesdžidu-l-Aksa u Jerusalimu, Kaba postaje kibla. U mjesecu ša'banu naređuje se i ramazanski post. Te 2. god. po Hidžri uvodi se i učenje ezana za 5 dnevnih namaza, a naređeno je i davanje zekata.

Hadždž je naređen 6. god. po Hidžri (628. god.). Muslimani su te godine bili spriječeni da ga obave, ali su, zahvaljujući sporazumu na Hudejbijji, sljedeće god. po Hidžri (629. godine), prvi put mogli da obave umru (mali hadždž) po islamskim propisima (tzv. Naknadna umra). Ta 6. godina po Hidžri je ostala upamćena kao godina diplomatskih aktivnosti. Naime, Muhammed, a.s., je iskoristio sporazum na Hudejbijji, te je te godine poslao pisma okolnim vladarima, pozvavši ih da prime islam. Pisma su dobili: 1) Nedžašija (Negus, Sahama, Ashama), kralj Abesinije (Aksuma); 2) Kisra (Husrev Pervez, Husrev II, Hozroje II), car Perzije (Sasanidskog carstva); 3) Heraklije, car Bizantije (Romejaca); 4) Mukavkis, bizantski namjesnik Egipta (Kir, patrijarh aleksandrijski i vođa Kopta); 5) Munzir ibn Sava et-Temimi, vladar Bahrejna; 6) Džejfer ibn el-Džilindi i njegov brat Abbad, vladari Omana; 7) Hevze ibn Alija, vladar Jemame (Nedžda); 8) Haris (El-Haris) ibn Abdukulal el-Himjeri, vladar Jemena; 9) Haris ibn Šemr el-Gassani, vladar Gassanija u Damasku. Islam su prihvatili: Nedžašija, Munzir ibn Sava, Džejfer i njegov brat Abbad, te Haris ibn Abdulkulal.

Deveta godina po Hidžri (630/31. god.) je poznata i kao „Godina delegacija“, u kojoj Poslaniku, a.s., u Medinu dolaze delegacije raznih plemena, jedni da prime islam, drugi da se obavežu na davanje džizje. Te godine muslimani obavljaju prvi put pravi hadždž (veliki hadždž), i to pod vodstvom h. Ebu Bekra. Tokom hadždža obznanjuje se Deklaracija na Mini, u kojoj se mušricima i nemuslimanima zabranjuje pristup Kabi, a muslimanima hadždž saopćava kao obligatna dužnost. Deklaraciju je čitao h. Alija.

Džihad (borba) je muslimanskoj zajednici propisan 6 mjeseci poslije Hidžre. Do kraja života Muhammeda, a.s., muslimani su imali 72 ekspedicije, te 28 vojnih pohoda. Zanimljivo je spomenuti da, uprkos velikom broju vojnih operacija, broj poginulih na svim stranama nije bio ogroman. U nastavku ćemo samo spomenuti vojne pohode: 1) Pohod na Veddan (El-Ebva', 623. god./2. h.g.); 2) Pohod na Buvat (623. god./2. h.g.); 3) Pohod na Zu-l-Ašire (Zu-l-Ušejre 623,. god./2. h.g.); 4) Prvi pohod na Bedr (623. god./2. h.g.); 5) Bitka na Bedru (Drugi pohod na Bedr, 624. god./2. h.g.); 6) Pohod na Benu Sulejm (El-Kudr, 624. god./2. h.g.); 7) Pohod na Benu Kajnuka' (624. god./2. h.g.); 8) Pohod na Es-Sevik (624. god./2. h.g.); 9) Pohod na Zu Emr (Gatafan, 624. god./3. h.g.); 10) Pohod na Buhran (624. god./3. h.g.); 11) Bitka na Uhudu (625. god./3. h.g.); 12) Bitka na Hamra'u-l-Esed (625. god./3. h.g.); 13) Pohod na Benu-n-Nadir (625 god./4. h.g.); 14) Pohod na Zatu-r-Rika' (625. god./4. h.g.); 15) Treći pohod na Bedr (626. god./4. h.g.); 16) Pohod na Devmetu-l-Džendel (626. god./5. h.g.); 17) Bitka na Hendeku (El-Hendek, El-Ahzab, 627. god./5. h.g.); 18) Pohod na Benu Kurejza (627. god./ 5. h.g.); 19) Pohod na Benu Lahjan (627. god./ 6. h.g.); 20) Pohod na Zu Kird (627. god./ 6. h.g.); 21) Pohod na Benu-l-Mustalik (El-Murejsi', 627. god./6. h.g.); 22) Sporazum na Hudejbijji (El-Hudejbijja, 628. god./6. h.g.); 23) Bitka na Hajberu (628. god./7. h.g.); 24) Bitka na Mu'ti (629. god./8. h.g.); 25) Oslobođenje Mekke (630. god./8. h.g.); 26) Bitka na Hunejnu (630. god./8. h.g.); 27) Opsada Taifa (Et-Taif, 630. god./8. h.g.; 28) Pohod na Tebuk (630. god./9. h.g.).

Pred kraj poslanstva, 10. god. po Hidžri (mart 632. god.) Muhammed, a.s., je obavio hadždž. Taj hadždž je poznat kao Oprosni hadždž, jer je na njemu Poslanik, a.s., pred preko 100 hiljada muslimana, najavio svoje skoro preseljenje na ahiret. 23. safera 11. god. po Hidžri (19. maj 622. god.) Poslanik, a.s., se razbolio od groznice. Preselio je na ahiret u ponedjeljak 12. rebiu-l-evvela (6. jun 632. godine). Ukopan je u h. Aišinoj sobi (danas Zelena kupola u Poslanikovoj džamiji u Medini) u noći uoči srijede. Kasnije su tu ukopani njegovi prijatelji h. Ebu Bekr i h. Omer.

Muhammed, a.s., je imao preko 1000 mudžiza. Čak su neki istraživači napisali knjige u kojima su pobrojali i obradili 1000 njegovih mudžiza. Najznačajnije mudžize su: Plemeniti Kur'an - njegova najveća mudžiza; Mjesec koji se raspolutio; voda koja je prokuljala između njegovih prstiju; mala količina hrane kojom je nahranio veliki broj ljudi (desetine, stotine, pa i 3000 ljudi, koliko je npr. nahranio pri kopanju hendeka (jarka) oko Medine); palmin panj koji je jecao i razgovarao sa njim; životinje koje su razgovarale sa njim (deva, vuk itd.); drveće koje je hodalo i razgovaralo sa njim; kamen koji ga je poselamio; divlje životinje koje su ga poštovale; primljena dova (za padanje kiše, prestanak kiše, izlječenje bolesnika (vraćanje Katadinog oka u duplju, izlječenje Alijinih očiju od konjunktivitisa), izobilje hrane, dug život, brojno potomstvo, znanje, džennet itd.); Isra i Miradž; obavijesti o gajbu (o dolasku kurejšijske karavane; o pogibiji h. Omera, h. Osmana, h. Alije, h. Talhe, h. Zubejra, h. Ammara ibn Jasira; o svojoj smrti; o osvojenju Hajbera, Šama, Jemena, Perzije, Carigrada; o pogibiji mušričkih poglavara na Bedru; o trajanju poslaničkog hilafeta 30 godina i dolasku kraljevske vlasti itd.) i dr.