Buharija | 6982

Pričao nam je Jahja b. Bukejr, njemu Lejs, a ovom Ukajl, prenoseći od Ibn-Šihaba...; a pričao mi je i Abdullah b. Muhammed, njemu Abdur-Rezzak, a ovom Mamer, prenoseći od Zuhrija, ovaj od Urve, a on od Aiše, radijallahu anhu, da je kazivala:

"Istiniti snovi bili su počeci objave Allahovom Poslaniku, a.s. Što god je vidio u snu, to se i ostvarivalo jasno kao što dolazi svjetlost jutra. Često je odlazio u pećinu Hira i u njoj, nakon što bi uzeo potrebnu hranu, činio ibadet. Potom bi se vraćao Hatidži, koja bi ga opskrbila hranom za još neko vrijeme, (a onda bi opet odlazio i boravio tamo) sve dok mu, za vrijeme dok je bio u pećini Hira, nije došla objava. Javio mu se melek i rekao: Čitaj! Ja ne znam čitati!, odgovorio mu je Vjerovjesnik, a.s.

Tada me je on uhvatio, pričao je Vjerovjesnik, a.s., i stisnuo tako jako da sam to jedva podnio. Zatim me je pustio i ponovio: Čitaj! Ja ne znam čitati!, odgovorio sam. Uhvatio me je ponovo i stisnuo tako jako da sam to jedva podnio. Onda me je pustio i uzviknuo: Čitaj! Ja ne znam čitati!, odgovorio sam. Tada me je on i treći put uhvatio i stisnuo tako jako da sam to jedva podnio. Onda me je pustio i rekao: Čitaj, u ime Gospodara svoga, koji stvara... sve do riječi: ... ono što on, čovjek, ne zna!, pripovijedao je Allahov Poslanik, a.s.

Vratio se nakon toga kući i, drhteći od straha, ušao kod Hatidže: Pokrijte me, pokrijte me!, uzvikivao je. Pokrili su ga, i ostao je tako sve dok ga strah nije napustio. Šta mi se ovo desilo, Hatidža?!, uzvikivao je pričajući šta mu se dogodilo. Bojim se za sebe!, dodao je. Nemoj tako, reče mu ona, već, naprotiv, budi veseo! Tako mi Allaha, On te nikada neće poniziti, jer ti održavaš rodbinske veze, govoriš istinu, pomažeš siročad, prihvataš goste i podržavaš samo ono što je pravedno.

Hatidža je nakon toga otišla s njim svome amidžiću Vereki b. Nevfelu b. Esedu b. Abdul-Uzzau b. Kusajju. To je bio čovjek koji je u predislamsko doba prihvatio kršćanstvo. Poznavao je arapsko pismo, te je često prepisivao Indžil. Tada on već bijaše starac, a usto još i slijep. Amidžiću, reče mu Hatidža, poslušaj šta će ti tvoj bratić reći! Šta imaš reći, bratiću?, upitao je Vereka. Vjerovjesnik, a.s., obavijestio ga je o svemu što mu se desilo, a Vereka na to reče: To je melek koji je dolazio i Musau, a.s. Eh, da sam mladić, pa da budem živ kada te tvoj narod bude protjerivao! A zar će me oni progoniti?, upitao je Allahov Poslanik, a.s. Niko prije tebe nije došao s onim s čime ti dolaziš, odgovori Vereka, a da nije doživio neprijatnosti. Ako doživim taj dan, pomoći ću ti koliko mogu.

Ubrzo nakon toga Vereka je umro, a i Objava je jedno vrijeme bila prestala dolaziti. Vjerovjesnik, a.s., toliko se bio rastužio (na osnovu onoga što smo saznali) da je nekoliko puta odlazio na vrh stijene namjeravajući baciti se s nje, ali kad bi god došao, javljao bi mu se Džibril: Muhammede, ti si, uistinu, Allahov poslanik! Tako je iz njega iščezavala uznemirenost, srce bi mu se smirivalo, pa bi odustajao od svoje nakane. Ali kako se vrijeme bez objave oduljio, bio se odlučio još jednom na sličan korak. No kada je došao na vrh brda, i taj mu se put javio melek Džibril s istim riječima."

Ibn-Abbas veli da falikul-isbah znači "svjetlost sunca danju i svjetlo mjesečine noću". (Buharija 6982)