Muslim | 2664

Profesor Fadil Maljoki kaže: Najznačajnije karakteristike Poslanikovog, s.a.v.s., planiranja budućnosti jesu: 1) Uzimanje u obzir Allahovih zakonitosti/uzročno-posljedičnih veza među pojavama, 2) Učenje iz vlastitog i iskustva drugih, 3) Dogovaranje te zajedničko i kooperativno djelovanje, 4) Anticipiranje potencijalnih budućnosti, 5) Povjeravanje funkcija i odgovornosti najkompetentnijim pojedincima, i 6) Traženje pomoći od Allaha i pouzdanje u Njega.

Uzimanje u obzir Allahovih zakonitosti/uzročno-posljedičnih veza među pojavama - Poslanik, s.a.v.s., je kod svojih ashaba razvijao zdravorazumski pristup i svijest o individualnoj odgovornosti u vlastitoj sadbini. Instruirao ih je da ne mogu očekivati svjetlu budućnost i povoljne posljedice ako se ogluše o Božije zakonitosti o uzročno-posljedičnim vezama. U naširoko poznatom hadisu rekao je jednom ashabu da sveže devu, pa da se onda u Allaha pouzda.[1] Prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., poslao vojsku i odredio za zapovjednika jednog čovjeka. Taj čovjek je naložio vatru i rekao: „Uđite u nju.“ Neki od ashaba su ga htijeli poslušati, ali, nakon što su drugi ashabi iskazali neposluh svome zapovjedniku i obrazložili svoj stav time što takva naredba nema nikakvog smisla i što su oni slijeđenjem Poslanika, s.a.v.s., pobjegli od vatre, oni su odustali od svoje namjere. Kada su o tome obavijestili Poslanika, s.a.v.s., rekao je: „Da su ušli, ostali bi u njoj sve do Sudnjeg dana. Nema pokornosti u grijehu, nego samo u dobru.“[2]

Učenje iz vlastitog i iskustva drugih - U strateškom planiranju jedno od važnih pravila je uzeti u obzir vlastita i iskustva drugih. Razlog zbog kojeg oko trećine Kurʼana govori o poslanicima i njihovim narodima jeste upravo moralna poruka koja se iz tih kazivanja može derivirati. Zbog toga Kurʼan, za razliku od Biblije, ne sadrži puke hustorijske podatke, tj. podatke iz kojih se ne može iščitati određena (moralna) smjernica. Naravno, ovo pravilo se ne odnosi samo na islamsku historiju, već i na historiju cijelog čovječanstva, kao i na vlastita iskustva. Postoji nekoliko događaja koji nam potvrđuju da su Poslanik, s.a.v.s., i njegovi ashabi učili iz iskustva drugih. Jedan od primjera je Poslanikovo, s.a.v.s., prihvatanje prijedloga Salmāna al-Fārisīja da se iskopa rov oko Medine, što je ratna strategija kojom su se koristili Perzijanci.[3] Drugi primjer je hadis u kojem stoji da je Poslanik, s.a.v.s., muslimanima dozvolio snošaj sa ženom koja doji (al-gīlah), jer je saznao da Bizantijci i Perzijanci to prakticiraju i da takva praksa ne šteti njihovoj djeci.[4]

Dogovaranje te zajedničko i kooperativno djelovanje - Princip dogovaranja odnosno uzimanja u obzir različitih mišljenja radi određivanja ispravnog ili najispravnijeg smjera akcije temeljni je princip Poslanikovog, s.a.v.s., planiranja budućnosti. On je često konsultirao ashabe, pogotovo kada je riječ o pitanjima od javnog značaja. Brojni su primjeri iz kojih se može vidjeti da se Poslanik, s.a.v.s., savjetovao sa svojim ashabima i da je prihvatao njihova pojedinačna i većinska mišljenja, iako ih ponekad sam nije zastupao. Pred Bitku na Bedru je prihvatio savjet al-Ḥubāba b. al-Mundira koji se ticao položaja muslimanske vojske,[5] a pred Bitku na Uhudu odlučio je da se muslimani neprijatelju suprotstave na bojnom polju, a ne iz Medine, jer je to bio stav većine ashaba.[6] Ovi i brojni drugi primjeri Poslanikovog, s.a.v.s., insistiranja na tome da se dobro promisli prije nego što se donese odluka i da se u odlučivanje uključe i drugi ponukat će Abū Hurayru da izjavi da niko nije bio skloniji dogovaranju od Poslanika, s.a.v.s.[7] Medinska povelja i Ugovor na Hudejbiji jesu primjeri sklapanja ugovora/dogovaranja Poslanika, s.a.v.s., sa pripadnicima drugih religija na osnovama zajedničkih vrijednosti i interesa. Poslanik, s.a.v.s., je bio vrlo svjestan da budućnost ovisi u manjoj ili većoj mjeri o svim njenim akterima, te da se ona mora graditi kooperativno i kordinirano. Jedan od najboljih primjera takvog pristupa vidljiv je u toku činjenja Hidžre, kada je Poslanik, s.a.v.s., podijelio zadatke svom amidžiću ʻAlīju, ʻAbdullāhu, sinu Abū Bakrovom, Asmi, kćerki Abū Bakrovoj, ʻĀmiru b. Fuhayru i ʻAbdullahu b. Uraykiṭu. Svaki od njih je obavio važan dio posla kako bi Poslanik, s.a.v.s., sa svojim prijateljem Abū Bakrom mogao siguran stići do svog konačnog odredišta, Medine. ʻAlī je imao zadatak da legne u Poslanikovu, s.a.v.s., postelju kako bi time zavaravao Kurejšije, ʻAbdullah, sin Abū Bakra, imao je zadatak da danju sluša razgovore Kurejšija i da Poslanika, s.a.v.s., i svog oca obavještava o njihovim planovima, Asmāʼ je bila zadužena da donosi hranu, ʻĀmir b. Fuhayra je imao obavezu da dogoni stado ovaca kako bi Poslanik, s.a.v.s., i Abū Bakr namuzli mlijeko i napili se, a ʻAbdullāh b. Urayqiṭ, kao vrsni poznavalac alternativnih puteva do Medine, imao je zaduženje da bude vodič njima dvojici do Medine. I ne samo to, već je, kao što to Tarik Ramadan primjećuje, svoje iseljenje planirao dvije godine i ništa nije prepustio slučaju.[8]

Anticipiranje potencijalnih budućnosti - Anticipiranje mogućih budućnosti jeste jedna od temeljnih karakteristika Poslanikovog, s.a.v.s., strateškog planiranja. Ovo pravilo podrazumijeva da se u obzir uzmu mogući i realni tokovi budućnosti, te izvrše neophodne pripreme i razradi strategija djelovanja za svaku od njih. Ovo pravilo može se zapaziti u brojnim Poslanikovim, s.a.v.s., strateškim odlukama koje su vezane za bitke koje je vodio. Tako je, naprimjer, pred Bitku na Uhudu naredio pedeseterici strijelaca da se utabore na brdu Uhud, jer bi se moglo desiti da neprijateljska vojska muslimane s leđa napadne.[9] Kada je određivao ko će biti vojskovođa muslimanske vojske u Bitci na Mu’ti, imao je u vidu da bi vojskovođa mogao biti ubijen, pa je kazao da vojskovođa bude Zayd b. Ḥārita, a ako on bude ubijen, da vojskovođa bude Ğa‘far b. Abī Ṭālib, a ako i on bude ubijen, da njegovu funkciju preuzme ‘Abdullāh b. Rawāḥa.[10] Jedan od primjera koji potpada pod anticipiranje mogućih budućnosti je i njegova naredba Zaydu b. Tābitu da nauči hebrejski jezik, jer je imao osnovanu sumnju da bi mu jevreji mogli namjerno pripisati nešto što nije rekao ili napisao (zbog toga što su pravili razne smicalice i kovali zavjere protiv muslimana).[11]

Povjeravanje funkcija i odgovornosti najkompetentnijim pojedincima - Jedna od značajnih karakteristika Poslanikovog, s.a.v.s., planiranja budućnosti je i povjeravanje funkcija i odgovornosti najkompetentnijim pojedincima. Odgovorne funkcije povjeravao je isključivo onima koji su ih dostojni. U tom pogledu, nije pravio nikakve razlike između muslimana i nemuslimana ukoliko je za kvalitetu obavljanja dotične funkcije ili zadatka vjerska pripadnost irelevantna. Tako u historiografskim djelima nalazimo da je za svog vodiča na putu Hidžre izabrao idolopoklonika ʻAbdullāha b. Urayqiṭa.[12] S druge strane, ni svojim najvjernijim ashabima nije povjeravao funkcije ukoliko je smatrao da im nisu dorasli. Prenosi se da je Abū Darru al-Gifārīju, jednom od prvih muslimana i najpoznatijih ashaba, nakon što je ovaj od njega zatražio da mu povjeri neku funkciju, rekao: „O Abū Darre, ti si slabašan, a vlast je emanet. Na Sudnjem danu će biti ponižen i kajat će se svako ko ga preuzme, osim onaj ko ga zaslužuje i izvršava ono što je njegova obaveza.“[13]

Traženje pomoći od Allaha i pouzdanje u Njega - Pored svega navedenog, Poslanik, s.a.v.s., je molio Uzvišenog da ga nadahne da donese ispravnu odluku i pouzdao se u Njega. Među njegove poznatije dove spada dova u kojoj je Allaha molio da napravi ispravan izbor. Jedan dio te dove glasi: „Allahu, ako je ovo dobro za mene na ovom i budućem svijetu, odredi mi to. A ako je ovo loše za mene na ovom i budućem svijetu, otkloni to od mene.“[14] Prenosi se da je Bitci na Bedru, nakon što je učinio sve kako bi se što bolje pripremio za bitku, proučio ovu dovu: „Allahu moj, ispuni mi ono što si mi obećao. Allahu moj, daj mi ono što si mi obećao. Allahu moj, ako ova skupina muslimana bude uništena, Tebe više neće imati ko obožavati na Zemlji.“[15]

Sve navedeno jasno ukazuje da se Poslanik, s.a.v.s., u planiranju budućnosti rukovodio Allahovim zakonitostima te ličnim i iskustvima drugih, da je s ciljem izgradnje svjetlije budućnosti uzimao u obzir i mišljenja drugih koja bacaju dodatno svjetlo na razmatrani problem i da je verbalno i svojom praksom poticao svoje sljedbenike na kooperativno djelovanje, da je anticipirao više mogućih budućnosti i poduzimao neophodne korake kako bi spriječio one nepovoljne i spremno dočekao ono što se potencijalno može desiti, da je odgovornosti delegirao samo na one koji se s njima mogu nositi, te da se pouzdao u Allaha i upućivao mu dove da ga nadahne da donese ispravnu odluku.

[1] At-Tirmidī, As-Sunan: Opis Sudnjeg dana..., Poglavlje, br. 2517.

[2] Al-Buhārī, Aṣ-Ṣaḥīḥ: Pojedinačna predanja, Prihvata se predanje iskrenog pojedinca o ezanu, namazu, postu, dužnostima i propisima, br.7257. Ovaj hadis bilježe i Muslim, Abū Dāwūd i An-Nasāī.

[3] ʻAbdulmalik b. Hišām, As-Sīratu n-nabawiyya, stručna obrada: ʻUmar ʻAbdussalām Tadmurī, 4 toma, Dāru l-kutubi l-ʻarabī, Bejrut, 1410/1990., tom III, str. 175.; Ibn Ḥaǧar al-ʻAsqalānī, Fatḥu l-Bārī: Šarḥu „Ṣaḥīḥi l-Buhārī“, stručna obrada: ʻAbdulʻazīz b. ʻAbdullāh b. Bāz i dr., 13 tomova, Dāru l-kutubi s-salafiyyah, Bez mjesta i godine izdanja, tom VII, str. 392-393.

[4] Muslim, Aṣ-Ṣaḥīḥ: Brak, Dozvoljenost snošaja s dojiljom i pokuđenost „ʻazla“, br. 1442. Ovaj hadis bilježe i Abū Dāwūd, at-Tirmidī, an-Nasāī, Ibn Māǧah i Mālik.

[5] Ibn Hišām, As-Sīratu n-nabawiyyah, tom II, str. 263.

[6] Ibid., tom III, str. 26-27.

[7] At-Tirmidī, As-Sunan: Džihad, Dogovaranje, br. 1714.

[8] Tarik Ramadan, Stopama Božijeg poslanika: Pouke iz života Muhammeda, a.s., preveo s engleskog: Fikret Pašanović, Udruženje ilmijje Islamske zajednice u BiH, 2010., str. 89-91.

[9] Al-Buhārī, Aṣ-Ṣaḥīḥ: Bitke, Bitka na Uhudu, br. 4043.; Ibn Hišām, As-Sīratu n-nabawiyyah, tom III, str. 29.

[10] Al-Buhārī, Aṣ-Ṣaḥīḥ: Bitke, Bitka na Muʼti u Šamu, br. 4261.

[11] Abū Dāwūd, As-Sunan: Nauka, Prenošenje od Sljedbenika knjige, br. 3645. Hadis bilježe i at-Tirmidī i Aḥmad b. Ḥanbal.

[12] Al-Buhārī, Aṣ-Ṣaḥīḥ: Vrline ashaba, Hidžra Vjerovjesnika, s.a.v.s., i njegovih drugova u Medinu, br. 3905.; Ibn Hišām, As-Sīratu n-nabawiyyah, tom II, str. 126.

[13] Muslim, Aṣ-Ṣaḥīḥ: Upravljanje, Pokuđenost preuzimanja vlasti bez nužde, br. 1825.

[14] Al-Buhārī, Aṣ-Ṣaḥīḥ: Dove, Dova koja se uči prilikom donošenja odluke/traženja od Allaha onoga što je bolje, br. 6382.; Ovaj hadis bilježe i Abū Dāwūd, at-Tirmidī, an-Nasāī i Ibn Māǧah.

[15] Muslim, Aṣ-Ṣaḥīḥ: Džihad i vojni pohodi, Pomoć meleka na Bedru i dozvola ratnog plijena, br. 1763.