Ebu Davud
HADIS
Od Abdullaha b. Amra b. el-Fagvaa el-Huzaija, da je njegov otac kazao:
"Pozvao me je Allahov Poslanik, s.a.v.s., želeći da me sa imovinom uputi Ehu Sufjanu u Mekku, nakon Oslobođenja, da je podijeli Kurejšijama. Kazao mi je: 'Traži sebi saputnika.' Tada mi dođe Amr b. Umejje ed-Damri i reče: 'Obaviješten sam da želiš putovati i da tražiš saputnika.' 'Da.' - odgovorio sam. 'Ja ću ti biti sapu tnik.' - reče on. Otišao sam Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i rekao: 'Našao sam saputnika.' 'Ko je?' - upita on. 'Amr b. U mej je ed-Damri.' - odgovorih. On reče: 'Kad budeš prolazio pored njegovog kraja i njegovog naroda, budi oprezan prema njemu. Čuo sam nekoga kada je rekao: 'Kada se radi (o imovini), nemoj imati povjerenja ni u rođenog brata!" Kada smo stigli u mjesto El-Ebva, on reče: 'Želim obaviti neki posao u mom narodu, u mjestu Veddanu, pa bi li me sačekao?' 'U redu.' - kazao sam. Pošto je otišao, sjetih se Vjerovjesnikovih, s.a.v.s., riječi, potjerah svoju devu i ostavih ga. Kada sam bio u klancu U safiru, on se pomoli sa grupom ljudi, kako bi mi presjekli put. Vidjevši ih, još više požurih. Pošto vidoše da sam im umakao, ljudi se vratiše, a on dođe za mnom i reče: 'Imao sam jedan posao u mom narodu.' 'Da.' odgovorio sam. Nastavili smo put i kada sam stigao u Mekku, predao sam imovinu Ebu Sufjanu." (Prema Albaniju hadis je daif)
ARAPSKI
حَدَّثَنَا مُحَمَّدُ بْنُ يَحْيَى بْنِ فَارِسٍ، حَدَّثَنَا نُوحُ بْنُ يَزِيدَ بْنِ سَيَّارٍ الْمُؤَدِّبُ، حَدَّثَنَا إِبْرَاهِيمُ بْنُ سَعْدٍ، قَالَ حَدَّثَنِيهِ ابْنُ إِسْحَاقَ، عَنْ عِيسَى بْنِ مَعْمَرٍ، عَنْ عَبْدِ اللَّهِ بْنِ عَمْرِو بْنِ الْفَغْوَاءِ الْخُزَاعِيِّ، عَنْ أَبِيهِ، قَالَ دَعَانِي رَسُولُ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم وَقَدْ أَرَادَ أَنْ يَبْعَثَنِي بِمَالٍ إِلَى أَبِي سُفْيَانَ يَقْسِمُهُ فِي قُرَيْشٍ بِمَكَّةَ بَعْدَ الْفَتْحِ فَقَالَ " الْتَمِسْ صَاحِبًا " . قَالَ فَجَاءَنِي عَمْرُو بْنُ أُمَيَّةَ الضَّمْرِيُّ فَقَالَ بَلَغَنِي أَنَّكَ تُرِيدُ الْخُرُوجَ وَتَلْتَمِسُ صَاحِبًا . قَالَ قُلْتُ أَجَلْ . قَالَ فَأَنَا لَكَ صَاحِبٌ . قَالَ فَجِئْتُ رَسُولَ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم قُلْتُ قَدْ وَجَدْتُ صَاحِبًا . قَالَ فَقَالَ " مَنْ " . قُلْتُ عَمْرَو بْنَ أُمَيَّةَ الضَّمْرِيَّ . قَالَ " إِذَا هَبَطْتَ بِلاَدَ قَوْمِهِ فَاحْذَرْهُ فَإِنَّهُ قَدْ قَالَ الْقَائِلُ أَخُوكَ الْبِكْرِيُّ وَلاَ تَأْمَنْهُ " . فَخَرَجْنَا حَتَّى إِذَا كُنْتُ بِالأَبْوَاءِ قَالَ إِنِّي أُرِيدُ حَاجَةً إِلَى قَوْمِي بِوَدَّانَ فَتَلْبَثُ لِي قُلْتُ رَاشِدًا فَلَمَّا وَلَّى ذَكَرْتُ قَوْلَ النَّبِيِّ صلى الله عليه وسلم فَشَدَدْتُ عَلَى بَعِيرِي حَتَّى خَرَجْتُ أُوضِعُهُ حَتَّى إِذَا كُنْتُ بِالأَصَافِرِ إِذَا هُوَ يُعَارِضُنِي فِي رَهْطٍ قَالَ وَأَوْضَعْتُ فَسَبَقْتُهُ فَلَمَّا رَآنِي قَدْ فُتُّهُ انْصَرَفُوا وَجَاءَنِي فَقَالَ كَانَتْ لِي إِلَى قَوْمِي حَاجَةٌ . قَالَ قُلْتُ أَجَلْ وَمَضَيْنَا حَتَّى قَدِمْنَا مَكَّةَ فَدَفَعْتُ الْمَالَ إِلَى أَبِي سُفْيَانَ