Buharija

Našoj zemlji, a osobito u Sarajevuje proteklih ratnih mjeseci[1] naprosto opljačkana sva društvena imovina, na temelju koje su ostvareni veliki prihodi. Što je najmučnije takva zarada je ostvarena na preteškim mukama i strašnoj gladi kojima su stanovnici našega grada i Republike bili izloženi. Kada se tome doda da se za velike pare prodavala i pokvarena roba i da su u trgovačkoj trampi bili ugroženi čovjekovo dostojanstvo i ponos, onda stvari izgledaju daleko ozbiljnije. Ovaj hadis govori vrlo konkretno o dvjema zabranjenim formama u trgovinskim poslovima. Naravno, mi ćemo pored njih kratko upozoriti i na druge u islamu zabranjene forme djelatnosti u sferi kupoprodajnih poslova. Nužno bi bilo prije toga ukazati na opće islamsko stajalište o trgovini. Ako se krene od teze da je islam cjeloviti sistem življenja, koji život muslimana regulira i usmjerava u svim njegovim pravcima, onda se neće pogriješiti ukoliko se zaključi da poštene i pravedne trgovinske odnose islam podstiče više nego li druge poznate religije. Poznato je iz historije da su Hindusi i Jevreji, kao trgovački narodi, obožavali Mammona (personifikacija stjecanja bogatstva). Ni preislamski hrišćani nisu u trgovačke poslove ulazili sa nekom visokom moralnom sviješću. Imajući to u vidu Poslanik muslimanima, s jedne strane, dozvoljava odnosno on ih podstiče na to da trgovinu prihvate unosnom profesijom, ali, s druge strane, od njih traži da u trgovačkim poslovima budu rukovođeni principima bratstva, poštenja i pravde.

Prema Gazaliju svaki musliman koji želi da se profesionalno bavi trgovinom mora prije svega drugoga imati na umu odredbe koje je islamski zakon ustanovio. Svaki drugi put uveo bi čovjeka u nezakonite i moralnim islamskim principima neprimjerene radnje. Zbog toga je u pravu Siddiki kad kaže da nema naroda u historiji koji je sa takvom pažnjom prilazio zakonitoj i propisima reguliranoj tragovini, kao što su bili rani muslimani, niti postoji narod koji se tako ozbiljno užasavao nad nezakonitim trgovinskim transakcijama, kao što su bili oni.[2] Govoreći o čistoći i poštenju u trgovinskim poslovima Kur’an paradigmatičnim ističe Šuajbov apel upućen svojemu narodu: O narode moj, pravo mjerite i na litru i na kantaru i ne zakidajte ljudima stvari njihove i ne činite zlo po zemlji praveći nered. Bolje vam je ono što vam Allah ostavlja kao dozvoljenoako hoćete da budete vjernici, a ja nisam vaš čuvar. (11,85-6) I Platon i Aristotel definiraju pravdu kao vrlinu koja svakome čovjeku omogućava njegovo elementarno pravo. Sa te tačke gledišta pravda postaje vrhunska vrlina koja uključuje svaku drugu vrlinu. Stoga nepostojanje te vrhunske vrline dovelo je do uništenja naroda Medajen, o kojemu govori Kur’an. Oni su, rukovođeni vlastitom sebičnošću, naprosto odrali druge narode lišavajući ih njihovih elementarnih prava.[3]

Vratimo se sada tekstu navedenoga hadisa. Islam poznaje odnosno govori i o trgovini razmjenom odnosno trampom. Kao takva ona se ima odvijati prema principima Kur’ana i Hadisa. U stvari, on je onemogućio sve vrste nečasnih i prljavih radnji u poslovnim relacijama. Riječju, on je muslimanima zabranio sve vrste transakcija koje podrazumijevaju prevaru u najširem smislu te riječi. Islamsko učenje opominje trgovce da pokvarenu i bezvrijednu robu ne smiju razmjenjivati za kvalitetnu i dobru, a ako roba koja se prodaje ima neku grešku, to se mora istaknuti i neposredno pokazati kupcu.[4]

Na žalost, na našim pijacama nalazimo vrlo često da trgovci prodaju odnosno podvaljuju pokvarenu ili staru robu kupcima, i zabranjuju im pogledati ono što kane kupiti, smatrajući to primitivnom radoznalošću i glupom drskošću, a ne kupčevim elementarnim ljudskim pravom. Za vrijeme rata ovakvi nedozvoljeni postupci su, što je pomalo ironično, još više izraženi.

U tom kontekstu evo jednog vrlo znakovitog Muhammedo-va, a.s., hadisa: “Kupac/prodavač moraju imati na umu da se ugovor ili dogovor može poništiti dok se ne raziđu; pa ako obojica govore istinu i pri tome bez ikakva stida i straha pokazuju svoju robu, njihova trgovina će biti blagoslovljena, a ako izmišljaju i govore laži, njihova trgovina neće biti halal, odnosno neće imati Božiji blagoslov.”[5]

Osim što islam podstrekava sve oblike trgovine, posebno razmjenu ili trampu, on zabranjuje dvije vrste prodajnoga ugovora koji su bili dominantni prije pojave islama. To su Munabeza i Mulamasa; oni oblici prodajnih ugovora o kojima govori hadis. Ni u jednome ni u drugome slučaju preislamski Arapi nisu pružali priliku kupcu da provjeri u kakvome se stanju nalazi ono što želi kupiti. Naprosto je bio prisiljavan kupovati i takve artikle koji su bili sumnjivoga porijekla da bi se elementarno prehranio. Razmotrimo ih sada odvojeno.

Munabeza znači da prodavač nabrzinu utrapi robu kupcu prije nego li ovaj i dobije priliku da je pregleda. Prema tome onoga časa kada roba dođe u ruke kupcu smatralo se da je Pazar završen. S druge strane, i Mulamasa je takav oblik prodaje koji ne podrazumijeva prethodno propitivanje. Dovoljno je bilo da kupac samo dotakne robu i trgovina je bila završena. Zbog toga je Allahov Poslanik oba ova oblika prodajnih transakcija strogo zabranio, jer u oba slučaja kupac je uskraćen svojih elementarnih prava, a to je da pregleda kvalitet ili kvantitet robe koju želi da kupi.[6]

Zbog toga islam insistira na tome da se osnovni životni artikli, masnoće, brašno, meso, mlijeko i dr. moraju izlagati na otvorenome tržištu i da moraju imati fiksne cijene. Štaviše, te cijene, da bi se zaštitila osnovna ljudska prava, mora da kontrolira i štiti država. Ovim se naravno ne dokida privatna inicijativa, kako bi se na prvi pogled moglo zaključiti, naprotiv, nju islam promiče, ali traži da se ona ima provoditi u okvirima postavljenih šeriatskih zakona. Tu valja tražiti možda temeljnu razliku između islamskih transakcionih i komercijalnih propisa i onih kakve susrećemo u kapitalističkim ekonomskim sistemima.[7]

Prema tome kupac ili njegov zastupnik moraju biti svjesni stanja tržišta prije nego li se načini ponuda kupcu u robi. Drugim riječima mora znati osnovna tržišna kretanja i tržišne cijene. Na sve ove momente upozorio je Allahov Poslanik u svojim hadisima.[8]

Islam, dakle, vodi brigu i o jednoj i o drugoj strani u poslovnim odnosima. Niti jednoj strani se, na račun druge, ne može dati bilo kakav ustupak. Od prodavača se jasno očekuje da svojim kupcima ukažu na nedostatak svoje robe, da nije primjerice friška, da je kvarljiva, da nije ukradena itd., a s druge strane, kupac ne smije zlorabiti zaborav ili neznanje prodavca u svoju korist. Odnosno ako bi se desilo da prodavač da kupcu više nego li mu je naplatio kupac je dužan to dostojanstveno vratiti prodavcu. U protivnome u svoju kuću je unio tuđi hak za koji će posigurno biti pitan na Sudnjemu

I na kraju kažimo i to da islam zabranjuje svaku vrstu monopolnoga biznisa (ihtikar), odnosno nepravično koncentriranje bogatstava u rukama pojedinih ljudi, zatim tzv. Špekulantski biznis koji je utemeljen na ličnim sebičnim interesima. Zapravo on zabranjuje svaku vrstu interesnih transakcija, kao i onih transakcija koje po svojoj prirodi sliče kockanju (mejsir). Svaku od navedenih tačaka mogli bismo posebno raspraviti kako to čini en-Nevevi u kontekstu poznatih islamskih škola prava. No, to i nije bio naš cilj, te zbog toga ta pitanja prevazilaze okvire ovoga komentara.[9]

Komentar: Adnan Silajdžić

[1] Tekst je pisan u ratnim danima u opkoljenom Sarajevu 1992/93. godine (op, ur.),

[2] Usp. Siddiki, Sahihu Muslim…, III, str. 797.

[3] A. J. ‘Ali, The Glorious Kur’an, translation and commentary, Bejrouth, 1934., str. 537.

[4] El-Buhari, Šurut, 18.;Tirmizi, Buju’; 4.

[5] El-Buhari, Buju’,62,63,93; Hanbel, II, 319,379., usp. En Nevevi, op. cit., X, str. 154

[6] Usp. Siddiki, op. cit.

[7] M. Rodinson, Islam et capitalisme. Paris, 1966.

[8] Usp. Davud, Buju’, 53, 411 Usp. Siddiki, op. cit.

[9] Usp. En-Nevevi, op. cit.