Tirmizi | 3616

HADIS

Ibn Abbas prenosi:

Jednom prilikom neki ashabi sjedili su i čekali Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Kad se on pojavio i približio im se, čuo je kako razgovaraju. Jedan je rekao: Čudno, Allah je od svih Svojih stvorenja za prijatelja uzeo Ibrahima, a.s.! Drugi je rekao: Šta ima čudnije od toga što je Allah s Musaom, a.s., direktno razgovarao? Treći je rekao: Šta ima čudnije od toga što je Isa, a.s., Allahov duh i Njegova riječ? Četvrti je rekao: Šta ima čudnije od toga što je Allah odabrao Adema, a.s. Poslanik, a.s., prišao im je, nazvao selam i rekao: Čuo sam vaš razgovor i vaše čuđenje. Tačno je da je Ibrahim, a.s., Allahov prijatelj. Tačno je da je Musa, a.s., s Njime razgovarao. Tačno je da je Isa, a.s., Njegov duh i Njegova riječ. Tačno je i da je Allah odabrao Adema, a.s. Međutim, ja sam Allahov miljenik, to nije nikakva hvala. U mojim rukama bit će počasni bajrak, nije hvala. Ja ću biti najpočašćeniji kod Allaha, među onim ranijim i onim kasnijim, nije hvala. Bit ću prvi zagovornik i prvi čiji će zagovor biti uvažen, nije hvala. Prvi ću ja zakucati halkom na džennetskim vratima Allah će mi ih otvoriti i uvest će me u Džennet sa siromašnim vjernicima, nije hvala." (Bilježi Tirmizi, 3616.)

ARAPSKI

ابن عباسِ: جلسَ ناسٌ من الصحابةِ يتذاكرونَ وهم ينتظرونَ خروجه فخرجَ، حتَّـى إذا دنا منهم سمعَهُم يتذاكرُونَ فسمعَ حديثَهم فقال بعضُهُم عجبًا: إنَّ الله اتخذَ من خلقهِ خليلًا، اتخذَ إبراهيمَ خليلًا، وقال آخرٌ: ماذا بأعجبَ من كلامِ موسـى، كلَّمه تكليمًا، وقال آخرٌ: ماذا بأعجبَ من جعلِهِ عيسـى كلمةَ الله وروحِه، وقال آخرٌ: ماذا بأعجبَ من آدمَ اصطفاه الله عليهم، فسلَّم رسولُ الله صلى الله عليه وسلم عليهم وقال: "سمعتُ كلامكُم وعجبكُم، إنَّ إبراهيمَ خليلُ الله وهو كذلك، وإنَّ موسـى نجـى الله وهو كذلك، وإنَّ عيسـى روحُ الله وكلمتهُ وهو كذلك، وإنَّ آدمَ اصطفاه الله وهو كذلك، وأنا حبيبُ الله ولا فخرَ، وأنا حاملٌ لواءَ الحمدِ يومَ القيامةِ ولا فخرَ، وأنا أكرمُ الأولين والآخرينَ علـى الله ولا فخرَ، وأنا أولُ شافعٍ وأولُ مشفَّعٍ يومَ القيامةِ ولا فخرَ، وأنا أولُ من يحركُ حلقَ الجنةِ فيفتحُ الله لي فيُدخلنيها ومعي فقراءَ المؤمنين ولا فخرَ