Buharija
HADIS
Pričao nam je Ali b. Abdullah, njemu Jakub b. Ibrahim, a ovom njegov otac, prenoseći od Saliha, a on od Ibn-Šihaba, da ga je obavijestio Abdul-Hamid, a njega Muhammed b. Sad, da je njegov otac kazao...; a PRIČAO MI JE i Abdul-Aziz b. Abdullah, njemu Ibrahim b. Sad, prenoseći od Saliha, on od Šihaba, on od Abdul-Hamida b. Abdur-Rahmana b. Zejda, ovaj od Muhammed b. Sada b. Ebu-Vekkasa, a on od svoga oca da je kazao:
"Zatražio je Omer b. Hattab dopuštenje da uđe kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a kod njeg su bile neke žene iz Kurejša koje su tražile više (opskrbe) nego što im je dao, podižući glasove, tako da su nadjačale njegov glas, ali kad čuše da je Omer b. Hattab zatražio prijem, skočiše i počeše namještati svoje hidžabe. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je dopustio Omeru (da uđe), te je on ušao. Zatekao je Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako se smije i rekao: Allah te učinio nasmijanim, Allahov Poslaniče! Čudim se, reče Poslanik, ženama koje su bile kod mene: kad su čule tvoj glas, požurile su s hidžabom.Allahov Poslaniče, ti si preči da te se plaše (i poštuju)!, reče Omer i dodade: Neprijateljice samih sebe, zar se plašite mene, a ne plašite se Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem?! Da, rekoše one, jer si ti strašniji i grublji od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem! Ostavi ih, sine Hattabov! Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, nikada te šejtan nije sreo na putu, a da nije pobjegao drugim putem!, reče Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem." (Buhari)
ARAPSKI
حَدَّثَنَا عَلِيُّ بْنُ عَبْدِ اللَّهِ، حَدَّثَنَا يَعْقُوبُ بْنُ إِبْرَاهِيمَ، قَالَ حَدَّثَنِي أَبِي، عَنْ صَالِحٍ، عَنِ ابْنِ شِهَابٍ، أَخْبَرَنِي عَبْدُ الْحَمِيدِ، أَنَّ مُحَمَّدَ بْنَ سَعْدٍ، أَخْبَرَهُ أَنَّ أَبَاهُ قَالَ ح حَدَّثَنِي عَبْدُ الْعَزِيزِ بْنُ عَبْدِ اللَّهِ، حَدَّثَنَا إِبْرَاهِيمُ بْنُ سَعْدٍ، عَنْ صَالِحٍ، عَنِ ابْنِ شِهَابٍ، عَنْ عَبْدِ الْحَمِيدِ بْنِ عَبْدِ الرَّحْمَنِ بْنِ زَيْدٍ، عَنْ مُحَمَّدِ بْنِ سَعْدِ بْنِ أَبِي وَقَّاصٍ، عَنْ أَبِيهِ، قَالَ اسْتَأْذَنَ عُمَرُ بْنُ الْخَطَّابِ عَلَى رَسُولِ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم، وَعِنْدَهُ نِسْوَةٌ مِنْ قُرَيْشٍ يُكَلِّمْنَهُ وَيَسْتَكْثِرْنَهُ، عَالِيَةً أَصْوَاتُهُنَّ عَلَى صَوْتِهِ فَلَمَّا اسْتَأْذَنَ عُمَرُ بْنُ الْخَطَّابِ قُمْنَ فَبَادَرْنَ الْحِجَابَ فَأَذِنَ لَهُ رَسُولُ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم فَدَخَلَ عُمَرُ وَرَسُولُ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم يَضْحَكُ، فَقَالَ عُمَرُ أَضْحَكَ اللَّهُ سِنَّكَ يَا رَسُولَ اللَّهِ. فَقَالَ النَّبِيُّ صلى الله عليه وسلم " عَجِبْتُ مِنْ هَؤُلاَءِ اللاَّتِي كُنَّ عِنْدِي فَلَمَّا سَمِعْنَ صَوْتَكَ ابْتَدَرْنَ الْحِجَابِ ". فَقَالَ عُمَرُ فَأَنْتَ أَحَقُّ أَنْ يَهَبْنَ يَا رَسُولَ اللَّهِ. ثُمَّ قَالَ عُمَرُ يَا عَدُوَّاتِ أَنْفُسِهِنَّ، أَتَهَبْنَنِي وَلاَ تَهَبْنَ رَسُولَ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم فَقُلْنَ نَعَمْ، أَنْتَ أَفَظُّ وَأَغْلَظُ مِنْ رَسُولِ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم. فَقَالَ رَسُولُ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم " إِيهًا يَا ابْنَ الْخَطَّابِ وَالَّذِي نَفْسِي بِيَدِهِ مَا لَقِيَكَ الشَّيْطَانُ سَالِكًا فَجًّا قَطُّ إِلاَّ سَلَكَ فَجًّا غَيْرَ فَجِّكَ