Buharija

HADIS

Aiši, r.a., bilo je ispričano da je Abdullah b. ez-Zubejr rekao za robu (ili poklon) koji mu je Aiša darivala: - Tako mi Allaha, neka ona prestane ili ću, zaista, prekinuti odnose s njom! - Ona je upitala: - Je li to on rekao? – Upitani su potvrdili, a ona je rekla: -

Allahu se zavjetujem da neću više nikada pričati s Ibn ez-Zubejrom! - Nakon što se izbjegavanje između njih oduljilo, Ibn ez-Zubejr je tražio zauzimanje kod nje. Na to je ona odgovorila: - Ne! Tako mi Allaha, neću nikada prihvatiti zauzimanje za njega, niti ću prekršiti svoj zavjet! - Pošto se to dodatno oduljilo, Ibn ez-Zubejr se obratio El-Misveru b. Mahremu i Abdurrahmanu b. el-Esvedu b. Abdujegusu, obojica iz plemena Benu Zuhreta, i rekao im: - Allahom vas zaklinjem da me uvedete kod Aiše. Zaista nema pravo da se zavjetuje na prekidanje odnosa sa mnom! - Oni su se, umotani u svoje ogrtače, s njim uputili do Aiše i zatražili dopuštenje da uđu, riječima: - Neka je Allahov mir na tebe, Allahova milost i Njegov blagoslov! Možemo li ući? – Aiša je odgovorila: - Uđite! - Oni su upitali: - Svi mi? - Ona je odgovorila: - Da, uđite svi!, ne znajući da je s njima i Ibn Zubejr. On je iza njih i ušao iza zastora i zagrlio Aišu, neprestano je moleći da se pomire i plačući, a to su činili i El-Misver i Abdurrahman. No, ona nije razgovarala s njim i okretala je glavu, te su dvojica izmiritelja rekli: - Zaista je Vjerovjesnik, s.a.v.s., zabranio ono što si ti uradila, jer nije dozvolio muslimanu da izbjegava svoga brata više od tri noći! - Cijelo vrijeme su je opominjali i navaljivali da se pomiri, a ona im je svaki put skretala pažnju na zavjet i plakala, govoreći: - Zaista sam se čvrsto zavjetovala! - No, oni nisu prestajali, sve dok nije počela pričati s Ibn ez-Zubejrom. Kao iskup za svoj zavjet, oslobodila je četrdeset robova i, kada se poslije prisjećala svega toga, plakala je toliko da je suzama namakala rubac.

ARAPSKI

أَنَّ عَائِشَةَ – رضى الله عنها– حُدِّثَتْ أَنَّ عَبْدَ اللهِ بْنِ الزُّبَيْرِ قَالَ فِى بَيْعٍ – أَوْ عَطَاءٍ أَعْطَتْهُ عَائِشَةُ: "وَ اللهِ، لَتَنْتَهِيَنَّ أَوْ لأَحْجُرَنَّ عَلَيْهَا!"، فَقَالَتْ: "أَ هُوَ قَالَ هَذَا؟"، قَالُوا: "نَعَمْ."، قَالَتْ: "هُوَ اللهِ عَلَىَّ نَذْرٌ أَنْ لاَ أُكَلِّمَ ابْنَ الزُّبَيْرَ أَبَدًا."، فَاسْتَشْفَعَ ابْنُ الزُّبَيْرِ إِلَيْهَا حِينَ طَالَتْ الهِجْرَةُ، فَقَالَتْ: "لاَ، وَاللهِ، لاَ أُشَفِّعُ فِيهِ أَبَدًا، وَ لاَ أَتَحَنَّثُ إِلَى نَذْرِى."، فَلَمَّا طَالَ ذَلِكَ عَلىَ ابْنِ الزُّبَيْرِ، كَلَّمَ الْمِسْوَرَ بْنَ مَخْرَمَةَ، وَ عَبْدَ الرَّحْمَنَ بْنَ الأَسْوَدَ بْنِ عَبْد يَغُوثَ – وَ هُمَا مِنْ بَنِى زُهْرَة – وَ قَالَ: "أَنْشِدُكُمَا بِاللهِ لَمَّا أَدْخَلْتُمَانِى عَلَى عَائِشَةَ، فَإِنَّهَا لاَ يَحِلُّ لَهَا أَنْ تَنْذِرَ قَطِيعَتِى."، فَأَقْبَلَ بِهِ المِسْوَرُ وَ عَبْدُ الرَّحْمَنَ مُشْتَمِلَيْنِ بِأَرْدِيَتِهِمَا حَتَّى اسْتَأْذَنَا عَلَى عَائِشَةَ، فَقَالاَ: "السَّلاَمُ عَلَيْكِ وَ رَحْمَةُ اللهِ وَ بَرَكَاتُهُ، أَ نَدْخُلُ؟"، قَالَتْ عَائِشَةُ: "ادْخُلُوا!"، قَالُوا: "كُلُّنَا؟". قَالَتْ: "نَعَمْ. ادْخُلُوا كُلُّكُمْ."، وَ لاَ تَعْلَمُ أَنَّ مَعَهُمَا ابْنُ الزُّبَيْرِ، فَلَمَّا دَخَلُوا، دَخَلَ ابْنُ الزُّبَيْرِ الحِجَابَ فَاعْتَنَقَ عَائِشَةَ، وَ طَفِقَ يُنَاشِدُهَا وَ يَبْكَى، وَ طَفِقَ الِمسْوَرُ وَ عَبْدُ الرَّحْمَنَ يُنَاشِدَانِهَا إِلاَّ مَا كَلَّمَتْهُ وَ قَبِلَتْ مِنْهُ، وَ يَقُولاَنِ: "أَنََّ النَّبِىَّ– صلى الله عليه و سلم– نَهَى عَمَّا عَمِلْتِ، مِنَ الهِجْرَةِ، فَإِنَّهُ لاَ يَحِلُّ لِمُسْلِمٍ أَنْ يَهْجُرَ أَخَاهُ فَوْقَ ثَلاَثِ لَيَالٍ."، فَلَمَّا أَكْثَرُوا عَلَى عَائِشَةَ مِنَ التَّذْكِرَةِ وَ التَّحْرِيجِ، طَفِقَتْ تُذَكِّرُهُمَا وَ تَبْكَى، وَ تَقُولُ: "إِنِّى نَذَرْتُ، وَ النُّذْرُ شَدِيدٌ."، فَلَمْ يَزَالُ بِهَا، حَتَّى كَلَّمَتْ ابْنَ الزُّبَيْرِ، وَ أَعْتَقَتْ فِى نَذْرِهَا ذَلِكَ أَرْبَعِينَ رَقَبَةً، وَ كَانَتْ تَذْكُرُ نَذْرَهَا بَعْدَ ذَلِكَ، فَتَبْكَى حَتَّى تَبُلَّ دُمُوعُهَا خِمَارَهَا