Buharija

HADIS

Pričao nam je Ismail b. Abdullah, a njemu Sulejman b. Bilal, prenoseći od Hišama b. Urve, koji kaže da ga je obavijestio Urve b. Zubejr, prenoseći od Aiše, radijallahu anha, supruge Vjerovjesnikove, sallallahu alejhi ve sellem, da je:

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, umro, a Ebu-Bekr bio je u Sunhu (Ismail kaže: Znači u liji), pa je ustao Omer, radijallahu anhu, i rekao: Allaha mi, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije umro!"Omer je", kaže Aiša, "(kasnije) kazivao: Allaha mi, ni u šta drugo nisam vjerovao osim u to da će ga Allah sigurno proživiti te da će on sigurno posjeći ruke i noge ljudima. Došao je Ebu-Bekr, otkrio Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, poljubio ga i rekao: I oca i majku dao bih za tebe – lijep si i živ i mrtav! Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, Allah ti sigurno neće dati da osjetiš smrt dva puta! Potom je izišao i rekao: Ti što se zaklinješ, polahko! Kad progovori Ebu-Bekr, Omer sjede. Ebu-Bekr tada zahvali Allahu, pohvali Ga i reče: Onaj ko je obožavao Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem – pa Muhammed je doista mrtav; a onaj ko je obožavao Allaha – pa On je doista živ i ne umire! Potom je naveo (kuranske ajete): Ti ćeš, zacijelo, umrijeti, a i oni će, također, pomrijeti..., i: Muhammed je samo Poslanik, a i prije njega bilo je poslanika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se stopama svojim vratili? Onaj ko se stopama svojim vrati neće Allahu nimalo nauditi, a Allah će zahvalne sigurno nagraditi. Ljudi su grcali u plaču. Ensarije su se bile sakupili kod Sada b. Ubade u sastajalištu plemena Benu-Saide i objavili: Od nas emir, i od vas emir! Otišli su im Ebu-Bekr, Omer b. Hattab i Ubejda b. Džerrah. Omer je bio počeo govoriti, ali ga je Ebu-Bekr ušutkao. Omer je (kasnije) kazivao: Nisam tim svojim govorom želio ništa drugo osim da kažem ono što je bilo aktuelno za tu priliku. Bio sam to pripremio plašeći se da će Ebu-Bekr zaboraviti. Tada je, kao najrječitiji čovjek, progovorio Ebu-Bekr i rekao: Mi smo emiri, a vi ste veziri!Ne!, usprotivi se Hubab b. Munzir govoreći: Tako mi Allaha, mi to ne dopuštamo! Neka od nas bude emir, i od vas emir! Ne!, uzvrati Ebu-Bekr i dodade: Mi smo emiri, a vi ste veziri! Dajte prisegu Omeru ili Ebu-Ubejdi b. Džerrahu, oni su iz najplemenitijeg arapskog plemena, s najčistijim arapskim osobinama! Pa su dali prisegu Omeru i Ubejdi b. Džerrahu, a Omer reče: Naprotiv, tebi prisegu dajemo, ti si naš prvak, najbolji plemić i najdraži Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, od svih nas! Omer je zgrabio ruku Ebu-Bekrovu i stisnuo je u znak prisege. Prisegu su potom dali i ostali ljudi. Neko tada reče: Ubili ste Sad b. Ubadu! Allah ga ubio!, uzvrati Omer. " (Buhari)

ARAPSKI

حَدَّثَنَا إِسْمَاعِيلُ بْنُ عَبْدِ اللَّهِ، حَدَّثَنَا سُلَيْمَانُ بْنُ بِلاَلٍ، عَنْ هِشَامِ بْنِ عُرْوَةَ، عَنْ عُرْوَةَ بْنِ الزُّبَيْرِ، عَنْ عَائِشَةَ ـ رضى الله عنها ـ زَوْجِ النَّبِيِّ صلى الله عليه وسلم أَنَّ رَسُولَ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم مَاتَ وَأَبُو بَكْرٍ بِالسُّنْحِ ـ قَالَ إِسْمَاعِيلُ يَعْنِي بِالْعَالِيَةِ ـ فَقَامَ عُمَرُ يَقُولُ وَاللَّهِ مَا مَاتَ رَسُولُ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم. قَالَتْ وَقَالَ عُمَرُ وَاللَّهِ مَا كَانَ يَقَعُ فِي نَفْسِي إِلاَّ ذَاكَ وَلَيَبْعَثَنَّهُ اللَّهُ فَلَيَقْطَعَنَّ أَيْدِيَ رِجَالٍ وَأَرْجُلَهُمْ. فَجَاءَ أَبُو بَكْرٍ فَكَشَفَ عَنْ رَسُولِ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم فَقَبَّلَهُ قَالَ بِأَبِي أَنْتَ وَأُمِّي طِبْتَ حَيًّا وَمَيِّتًا، وَالَّذِي نَفْسِي بِيَدِهِ لاَ يُذِيقُكَ اللَّهُ الْمَوْتَتَيْنِ أَبَدًا. ثُمَّ خَرَجَ فَقَالَ أَيُّهَا الْحَالِفُ عَلَى رِسْلِكَ. فَلَمَّا تَكَلَّمَ أَبُو بَكْرٍ جَلَسَ عُمَرُ. فَحَمِدَ اللَّهَ أَبُو بَكْرٍ وَأَثْنَى عَلَيْهِ وَقَالَ أَلاَ مَنْ كَانَ يَعْبُدُ مُحَمَّدًا صلى الله عليه وسلم فَإِنَّ مُحَمَّدًا قَدْ مَاتَ، وَمَنْ كَانَ يَعْبُدُ اللَّهَ فَإِنَّ اللَّهَ حَىٌّ لاَ يَمُوتُ. وَقَالَ {إِنَّكَ مَيِّتٌ وَإِنَّهُمْ مَيِّتُونَ} وَقَالَ {وَمَا مُحَمَّدٌ إِلاَّ رَسُولٌ قَدْ خَلَتْ مِنْ قَبْلِهِ الرُّسُلُ أَفَإِنْ مَاتَ أَوْ قُتِلَ انْقَلَبْتُمْ عَلَى أَعْقَابِكُمْ وَمَنْ يَنْقَلِبْ عَلَى عَقِبَيْهِ فَلَنْ يَضُرَّ اللَّهَ شَيْئًا وَسَيَجْزِي اللَّهُ الشَّاكِرِينَ} قَالَ فَنَشَجَ النَّاسُ يَبْكُونَ ـ قَالَ ـ وَاجْتَمَعَتِ الأَنْصَارُ إِلَى سَعْدِ بْنِ عُبَادَةَ فِي سَقِيفَةِ بَنِي سَاعِدَةَ فَقَالُوا مِنَّا أَمِيرٌ وَمِنْكُمْ أَمِيرٌ، فَذَهَبَ إِلَيْهِمْ أَبُو بَكْرٍ وَعُمَرُ بْنُ الْخَطَّابِ وَأَبُو عُبَيْدَةَ بْنُ الْجَرَّاحِ، فَذَهَبَ عُمَرُ يَتَكَلَّمُ فَأَسْكَتَهُ أَبُو بَكْرٍ، وَكَانَ عُمَرُ يَقُولُ وَاللَّهِ مَا أَرَدْتُ بِذَلِكَ إِلاَّ أَنِّي قَدْ هَيَّأْتُ كَلاَمًا قَدْ أَعْجَبَنِي خَشِيتُ أَنْ لاَ يَبْلُغَهُ أَبُو بَكْرٍ، ثُمَّ تَكَلَّمَ أَبُو بَكْرٍ فَتَكَلَّمَ أَبْلَغَ النَّاسِ فَقَالَ فِي كَلاَمِهِ نَحْنُ الأُمَرَاءُ وَأَنْتُمُ الْوُزَرَاءُ. فَقَالَ حُبَابُ بْنُ الْمُنْذِرِ لاَ وَاللَّهِ لاَ نَفْعَلُ، مِنَّا أَمِيرٌ وَمِنْكُمْ أَمِيرٌ. فَقَالَ أَبُو بَكْرٍ لاَ، وَلَكِنَّا الأُمَرَاءُ وَأَنْتُمُ الْوُزَرَاءُ هُمْ أَوْسَطُ الْعَرَبِ دَارًا، وَأَعْرَبُهُمْ أَحْسَابًا فَبَايِعُوا عُمَرَ أَوْ أَبَا عُبَيْدَةَ. فَقَالَ عُمَرُ بَلْ نُبَايِعُكَ أَنْتَ، فَأَنْتَ سَيِّدُنَا وَخَيْرُنَا وَأَحَبُّنَا إِلَى رَسُولِ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم. فَأَخَذَ عُمَرُ بِيَدِهِ فَبَايَعَهُ، وَبَايَعَهُ النَّاسُ، فَقَالَ قَائِلٌ قَتَلْتُمْ سَعْدَ بْنَ عُبَادَةَ. فَقَالَ عُمَرُ قَتَلَهُ اللَّهُ