Buharija

Naveo ga je El-Buhari u Knjizi o tevhdu (El-Kastalani), 10.džuz, str.429. Rekao je Ebu ‘Abdullah Muhammed b. Isma’il el-Buhari, Allah Uzvišeni mu se smilovao, u poglavlju Riječi Allaha Uzvišenog: Kod Njega će se moći zauzimati za nekoga samo onaj kome On dopusti. I kad iz srca njihovih nestane straha, oni će upitati: „Šta je to rekao Gospodar vaš?“ „Istinu“, odgovorit će, On je uzvišen i velik. (sura Sebe, 23)

Riječi: Naveo je prenoseći od Džabira b. ‘Abdullaha el-Ensarija naveo je ovdje u formi aluzije, dok u Knjizi o znanju navodi u formi tvrdnje: Rekao je Džabir, prenoseći od ‘Abdullaha b. Unejsa el- Ensarija da je rekao: - Čuo sam Vjerovjesnika, s.a.v.s., kako govori: Sakupit će Allah robove na Sudnjem danu, te će ih dozvati (obratit će im se) glasom koji je stvoren bez da se on vezuje za Njegovo Uzvišeno Biće/Zat, ili će Allah Uzvišeni narediti nekom ko će dozvati. Stoga, tu je ispušten preneseni smisao ili se na njega poziva.

Rekao je El-Bejheki, Allah mu se smilovao, da govor predstavlja ono što artikulira onaj koji govori, a što se formira u njegovom razumu, kao što su riječi Omera, r.a., u hadisu, koji glasi: Uljepšavao sam govor u sebi, gdje ga je nazvao govorom/kelamom, prije nego što ga je izgovorio. 

Ukoliko govornik artikulira svoj govor, onda se on čuje kao artikuliran i sastavljen od riječi.

U pogledu hadisa od Ibn Unejsa, razilaze se hafizi hadisa oko stavljanja prigovora za predaje od Ibn ‘Ukajla, zbog njegovog lošeg pamćenja. Izraz الصوت (glas) nije potvrđen u sahih merfu’ hadisu mimo njegovog hadisa, a, ako se potvrđuje, onda se svodi na hadis Ibn Mes’uda, tj. da su meleki čuli, prilikom spuštanja objave, glas, te je moguće da je to bio glas s neba ili meleka koji je donosio objavu ili zvuk krila meleka.

A ako se to uzme kao vjerovatno, onda nema jasnog teksta (nassa), ili je prenosilac namjeravao da kaže: Pa će ih dozvati pozivom, pa je umjesto izraza نداء (pozivom) upotrijebio izraz صوت (glasom). Rekao je on u djelu El-Feth: - Ovo nužno dovodi do toga da govor Allaha Uzvišenog nije čuo nijedan od Njegovih meleka, niti poslanika, nego ih je On nadahnuo da to razumiju.

Rezultat stavljanja zamjerke je zbog zabrane da se koristi analogija prema glasovima stvorenja, jer to znači da su oni artikulirani. Stoga, ako glas/savt može biti bez artikulacije, kao što viđenje može biti bez svjetlosti, prihvatamo, ali odbijamo navedenu analogiju tj. svojstvo Stvoritelja se ne može analogijom porediti sa svojstvom stvorenja.

Ako se izraz الصوت (glas) potvrdi ovim vjerodostojnim hadisima, obaveza je da se u to vjeruje, a onda se tumači ili ne tumači (govor hafiza).

Riječi kojeg će čuti (glas) i onaj koji bude daleko isto kao i onaj koji bude bio blizu u suprotnosti su s praksom, jer ostali glasovi opadaju u snazi što se više udaljavaju od izvora. To je da bi se znalo da će se Allahov govor čuti isto kao što je Musa, a.s., čuo Njegov govor sa svih strana, onda kada je Allah razgovarao s njim. Ovo su riječi El-Kastalanija.

To je bilo suprotno ustaljenoj praksi, s obzirom na vrijeme u kojem je živio El-Kastalani i drugi. Danas, nakon otkrića radio-aparata i sličnih naprava, nije čudno da glas čuje onaj ko je daleko isto onako kako ga čuje onaj koji je blizu, a svojstva Allaha Uzvišenog se ne mogu porediti sa svojstvima koja sadrže stvorenja, kao što kažu autor djela El-Feth i drugi. Stoga je neophodno vjerovati u ono što je na vjerodostojan način preneseno od Poslanika, s.a.v.s., bez rasprave o stvarnom značenju i kakvoći, jer On nije ničemu sličan i On je Onaj Koji sve čuje i sve vidi.

Ja Sam Vladar! Znači: Onaj Koji ima vlast. Ja svodim dugove znači da nema vladara osim Mene, niti ima onog ko će nagrađivati i kažnjavati osim Mene.

Rekao je El-Hulejmi da je to preuzeto iz riječi Uzvišenog: Vladara Dana sudnjega (sura El-Fatiha, 3), On je Onaj Koji svodi račun i za dobro i za zlo i koji neće upropastiti trud revnosnoga. 

Naveo je u djelu El-Kevakib: Odabran je ovaj izraz zbog toga što u sebi nosi oznaku za sedam svojstava/sifata: život, znanje, volja, moć, sluh, vid i govor, kako bi se time istaklo i nagrađivanje i kažnjavanje i za sitne i za krupne stvari, počinjene riječju ili djelom (El-Kastalani).

Napomena

El-Bejheki je u vezi s hadisom Ibn Mes’uda, r.a., u kojem se navodi da su meleki, prilikom objave, čuli glas, a kojeg bilježi El-Buhari, Allah mu se smilovao, prije ovog hadisa, naveo drugi u kojem stoji: Rekao je Mesruk, koji je prenio od Ibn Mes’uda: Kada je Allah započeo objavu, stanovnici nebesa su začuli nešto (naveo je El-Bejheki: zveketanje kao udar lanca o stijenu), te su se prepali i ostali tako sve dok im nije došao Džibril, a.s. On je otklonio strah iz njihovih srca, a glas je prestao. U nushi stoji: I glas se umiri i oni su spoznali da je to Istina/El-Hak od njihovog Gospodara, te su se počeli dozivati: -Šta je rekao vaš Gospodar? - To su činili zbog toga što su čuli govor, ali nisu razumjeli njegovo značenje, jer su bili preplašeni. Odgovorili su, rekao je, Istinu/El-Hak! U predaji od Ahmeda stoji: Upitali su: - Džibrile, šta je rekao vaš Gospodar?-  On odgovori: - Istinu! - Zatim su oni počeli izvikivati: Istina/El-Hak! Istina/El-Hak!

Rekao je El-Kastalani da je ovo komentar onoga što je preneseno od Mesruka, a što je zabilježio El-Bejheki u djelu El-Esmau ves-sifat: preko Ebu Mu’avije koji je prenio od El-E’ameša, a on od Muslima b. Subejha, on je Ebu ed-Duha, a on od Mesruka koji je prenio od Ibn Mes’uda.

Rekao je El-Bejheki da ga je prenio Ahmed b. Ebi Šurejh er-Razi i ‘Ali b. Eškab i ‘Ali b. Muslim - sve trojica od Ebu Mu’avije, s lancem prenosilaca do Poslanika, s.a.v.s.

A naveo ga je Ebu Davud u svome Sunenu, koji prenosi od njih, a njegov tekst je sličan već navedenom, s dodatkom: Pa će upitati: - Šta je rekao Gospodar? A Allah zna najbolje.