Dželaluddin Rumi ((1207–1273). U ovom dijelu serijala Dragulji muslimanske učenosti upoznajemo se s likom i djelom učenjaka po rođenju nazvanom Leopold Vajs.
Budite svjetiljka, čamac za spašavanje ili ljestve.
Pomozite nečijoj duši da ozdravi.
O Rumiju (rođenje i osnovni biografski podaci)
Rođen u doba značajnih društvenih i političkih nemira, u periodu kada je do tada najsnažnija muslimanska država, država Seldžuka, sve više bivala umorena neprekidnom borbom pojedinih muslimanskih vladara za vlast, a s druge strane sve češći upadi Mongola, gubili su karakteristike incidenata i poprimali elemente pohoda i to klasičnih osvajačkih pohoda. Uticaj halife bijaše izražajno nestabilan, zadržavši pretežno duhovno-moralni autoritet. Godine 1190. umire Frederik Riđobradi u jednom krstaškom pohodu, nakon kojeg se, gotovo pa cijela Evropa odlučuje za papu ili za cara. Salahuddin Ejjubi pomalo odbacuje Franke prema moru, a krajem trinaestog stoljeća na Istoku se gubi kršćanska prevlast. U istom vremenu, Perzija doživljava invaziju, ali ovoga puta ne od strane napadača koji dolaze iz Arabije, nego s Dalekog istoka. Carstvo Havarzma, u kojem je Rumi rođen, biva pokoreno, Iran se ruši, Istočna Azija biva uništena, ukida se bagdadski hilafet, a osvajači se kreću prema centralnoj Evropi. Epoha okarakterisana kao era haosa i nesigurnosti bijaše vrijeme u kojem je rođen Dželaluddin Rumi i to tridesetog dana mjeseca septembra 1207. godine., u gradu Belhu. Po rođenju nazvan Muhammed, sin oca učenjaka, praunuk pradjeda arapskog porijekla, koje se krvno vezuje za Ebu Bekra, r.a. Još kao dječak sa svega pet godina naučio je šta znači egzil, obzirom da je tadašnji sultan, iz straha da će mu državu preuzeti Rumijev otac odlučio da cijelu porodicu protjera. Rumijeva porodica uslijed mnogobrojnih selidbi, prošla je mnoga mjesta i gradove, među kojima su bili i Nišapur, Kufa i Bagdad. U Nišapuru su se susreli s Feriduddinom Attarom, koji je odmah u Rumiju prepoznao velikog učenjaka, kazavši za njega da je rođen da pali mnoga srca u svijetu. Došavši u Bagdad, u njemu ostaju oko pola godine, a zatim se zapućuju u Mekku s ciljem obavljanja hadža. Nakon obavljenog hodočašća, svraćaju u Damask gdje se susreću s Ibn Arebijem, koji je također u Rumiju prepoznao velikana, a ugledavši Rumijevog oca i sina koji ga prati, povikao je Slavljen neka je Allah, jedan okean ide iza jezera! Iz Damaska odlaze u grad Larend u kojem ostaju sedam godina. Poslije Rumijeve ženidbe 1226. godine, u njegovoj devetnaestoj godini života, ubrzo su na Ahiret preselili njegova majka i brat. Stoga je period boravka u ovom gradu, Rumiju i njegovom ocu bio radostan, ali i tužan. Neposredno nakon prebivanja u ovom gradu, porodica se seli u Konju, u kojoj 1230. godine, Rumijev otac umire, a gdje je, sve do preseljenja na bolji svijet obavljao dužnosti muftije i učitelja. Rumi je bez oca ostao u svojoj dvadeset i trećoj godini. Pored arapskog i perzijskog jezika, znao je i grčki. Učenik njegovog oca, Sejjid Burhanuddin, kada je čuo za smrt svoga učitelja, odluči da se zaputi za Konju, kako Rumi ne bi ostao sam. Po dolasku u Konju, ukaza Rumiju na ono u čemu je njegov otac bio izvanredan, a to je poznavanje hala (duhovnog stanja) te ga uputi u halvet u kojem Rumi provodi četrdeset dana. Pred kraj svog druženja sa šejhom Burhanuddinom, Rumi dobija iršad, odnosno pismenu potvrdu da je napredovao i stasao za šejha.[1]
Dubokoumni mistik produhovljenog izražaja
Rumijev pogled na svijet i cjelokupan doživljaj realnosti mijenja jedna epizoda iz njegovog života unutar koje je ekspresivan susret sa Šemsom Tabrizijem, poznatim još i kao ''lutajući derviš''. Tada, uglednog člana zajednice i pripadnika krugova učenosti, erudita unutar elitističkih centara, ovaj susret mijenja iz korijena, načinivši od njega gnostika, zaljubljenika, vječitog posvećenika ezoterijskim tajnama, kakav ostaje do kraja ovosvjetskog života. Njegova vanserijska djela, čije skrivene poruke samo rijetki razumiju, većinom su nastajala zahvaljujući upravo ulozi Šemsa Tabrizija u njegovom životu i pod dramatičnim duhovnim uticajem, kojeg je ostavljao na ovog velikana. Često, prilikom citiranja gazela, Rumi bi zapadao u ekstatična stanja, koja su zahtijevala bilježenje ovih stihova od strane prisutnih, što su upravo i radili, a o čemu postoje povijesni i bibliografski dokazi. Niti u jednom književnom djelu, napisanom perzijskim jezikom, nije iskazan toliko snažan intenzitet emocija, niti postoji takva atmosfera i mnogi, nesvakidašnji, pjesnički svjetovi, kao u Rumijevim djelima, usaglasiti će se mnogi. Prilikom održavanja svojih izlaganja Rumi bi nerijetko odgovarao na pitanja prisutnih, kako svojih pristalica, tako i protivnika, što se značajno očituje i kroz njegova djela, unutar kojih često nailazimo na poglavlja napisana u formi pitanja i odgovora. Njegovi stavovi odišu kroz njegova djela, a posebno zanimljiv jeste i stav o položaju žene u društvu, gdje on žestoko napada prisutni i uvriježeni običaj zadržavanja žene u kući, često opravdan muškom brigom za čast, brak i porodicu. Prema njegovom mišljenju, izostanak povjerenja u žene je uvredljiv i može dovesti do neugodnih posljedica.[2]
Divan-i-Šems (Koncepcija poezije sufizma)
Najobimnije Rumijevo djelo sastavljeno od trideset šest hiljada stihova, bogato prožetih metaforama i raznim simbolima koji opisuju iznimna stanja njegovog duha. Upotrijebivši Šemsovo ime, u posljednjem distihu svakog gazela, gdje obično pjesnik potpisuje svoje ime, aludirajući na taj način čije je djelo, Rumi ukazuje na važnost duhovne povezanosti između njih dvojice, a zbog čega ova velika poetska zbirka i jeste dobila naziv Divan-i-Šems. Književni jezik kojeg Rumi koristi u ovom djelu obiluje simbolima koji su inače poznati unutar sufijskih krugova pismenosti, ali značenja nekih od njih su kod Rumija karakteristična, dok su neke metafore u potpunosti originalne. Iako se Rumi držao pretpostavljene tradicionalne forme gazela, njegova poezija ruši zakone i pravila tradicije, a unutar stihova Divan-i-Šemsa sukusirani su ples i muzika mevlevijskog tarikata. Smatra se da je ovim djelom, Rumi u perzijsku divansku poeziju uveo šest novih dimenzija aruz metra, što opet dokazuje njegovu inovativnost u okvirima poezije muslimanskog svijeta. Izvanrednu definiciju ovog djela, dao je S. H. Nasr, koji o njemu kaže da je to: „Primjer duha koji ponovno uobličava materijalnu formu i udahnjuje novi život u materijalni poredak, tako kreirajući novu, a ipak potpuno tradicionalnu umjetničku formu. Ova iznutarnja transformacija, pak, oštro je suprotstavljena razbijanju forme „odozdo” u modernoj poeziji.”[3] Sadržajan simbolima i metaforama te stihovima koji naizgled nisu povezani, ali stoje u međusobnom slijedu, a uz to sve i veličanstveno poetski „uglazbljen“, ovaj Divan-i-Šems predstavlja veličanstveno djelo književnosti i umjetnosti. Rumijev književni opus je jedinstven u spisima literature kako po svom kvalitetu tako i po kreativnosti. Njegova djela u sebi sadrže sukusiranu svekoliku književnost i filozofsku literaturu napisanu prije njega, pa će tako vjerni čitalac Rumijevih djela, u njima naići na aluzije ili cijele citate Attara, Senaija, Ibn Arebija i drugih velikana koji bješe Rumijevi prethodnici. Bol zbog neprežaljenosti duhovnog parnjaka, upravo bijaše razlogom njegovog poetskog nadahnuća, stoga se tačno nakon Šemsovog tajanstvenog nestanka, Rumi počeo ozbiljnije baviti poezijom. Pitanje Šemsovog daljeg puta i opredjeljenja, nema konačan niti izričit odgovor, a u okviru sufijske predaje, postoji nekoliko različitih verzija po pitanju njegovog nestanka, a prema najpoznatijoj, Šems je ubijen. U sklopu Rumijevog muzoleja u Konji, postoji mezar, za koga neki tvrde da je Šemsov, mada svi ozbiljniji proučavaoci Rumijevog života to poriču.[4]
Tajne Uzvišenosti
U vrijeme licemjerstva i sramotnosti, kada je najvažnije očuvati vlastitu mentalnu higijenu i psihičko zdravlje, a potom sve ostalo, u skladu s čovjekovim prioritetima, potrebno je posegnuti za djelom, nakon čijeg čitanja duša i um jačaju i sazrijevaju, a kakvo je upravo Rumijevo djelo Tajne Uzvišenosti. Specifično po svome sadržaju sadrži razmatranja i implikacije za svijet koji sve više teži ka globalizaciji, stvarajući sve veću potrebu za intelektualnom interakcijom. Kroz filozofske i mističke koncepte u Rumijevim djelima, unutar kojih pronalazimo i zajednički background svim ljudima, naš intelektualni dijalog bi mogao dosegnuti stepen jedinstva i harmonije, duboko potkovan razumijevanjem i poštivanjem drugih. Ovo djelo predstavlja zbirku kazivanja o različitim tematikama iz područja tesavufa i gnosticizma, nastalo nakon njegovog prekida vazova i dersova, a jedno je od pet Rumijevih djela kojima gradi konzistentnu i skladnu cjelinu. Kao i u ostalim djelima i u Tajnama Uzvišenosti nazire se uticaj propovjedačke tradicije njegove porodične loze, kao i poštivanje pravila koja se odnose na usmeno izlaganje i njegovu usklađenost s okolnostima u kojima se odvija, s ciljem prijemčivosti onima koji slušaju izlaganje.[5]
Ispod golemog zastora krije se biser sjajni
Rumi je kazivao: „To što govore da se u čovjekovom nefsu krije zlo kakvog nema ni u životinjama ni u divljim zvjerima ne znači da je čovjek gori od njih. Njegova zla priroda i tamna strana postoje zato što je u čovjeku i skriveni biser također, a te tmine i zla pokrivaju biser koji je u njemu. Sve što je biser sjajniji, vredniji i skupocjeniji, pokrivač će mu biti teži. Tmine i zla, dakle, postoje kako bi biser pokrile, a zastore je moguće podići samo golemim pregnućem. Postoje razne vrste pregnuća, a najuzvišenije pregnuće jeste pomiješati se s prijateljima koji su svoje lice okrenuli Gospodaru i koji su se okrenuli od ovog svijeta. Nema većeg pregnuća nego sjediti s dobrima, jer gledanje u njih ubija i potire tvoj nefs. Zato se kaže: „Kada zmija četrdeset godina ne vidi čovjeka, postane aždaha.“ To jest, kada ne vidi nikog zbog koga će njezino zlo utrnuti. Stavi li se negdje golem katanac, to je dokaz da se tu krije nešto drago i skupocjeno. Eto ti: gdje je zastor golem, biser je sjajan. Jeste, zmija se nalazi na vrhu blaga, ali nemoj gledati ružnu zmiju, već blago neprocjenjivo.“ [6]
Poznata djela i djelovanje
Najpoznatije djelo, koje je Rumiju osiguralo svjetsku slavu jeste sigurno njegova Mesnevija, gnostički spjev moralno-didaktičkog karaktera, u šest svezaka istoimene poetske forme, s preko dvadest šest hiljada distiha. U ovom djelu, autor izlaže osnovna načela ezoterijskog učenja, ali i neka pitanja etičkog karaktera, koristeći se parabolama i pričama iz različitih povijesnih razdoblja i tradicija, kroz specifičnu strukturu i narativni postupak.[7]
Među poznata Rumijeva djela, ubraja se i djelo Spisi, u kojem se razmatraju različita pitanja ovozemaljskog, profanog karaktera, navode preporuke vladarima za rješavanje određenih društvenih anomalija i sl. Ovo djelo je jedino Rumijevo djelo zapisano njegovom rukom.[8]
Vrijedno za spomenuti je i djelo Sedam skupova iz oblasti sufizma i gnosticizma, koje nosi titulu jednog od značajnijih djela na perzijskom jeziku iz tih oblasti u periodu trinaestog i četrnaestog stoljeća. U njemu su sabrani tekstovi pojedinih Rumijevih predavanja na kojima je prisutnima objašnjavao određena pitanja iz već navedenih oblasti.[9]
Iz širokog opusa Rumijevih djela, izvode se pouke i poruke za sve sfere života muslimana, pa tako u jednom primjeru nailazimo na njegove krilatice o mjesecu Ramazanu, gdje kaže: „Došao je Ramazan, naša radost počinje/zaključane brave sve, a ključ od njih kod nas je“; „Poslije muke postačke čekaju te nagrade/u svom srcu naći ćeš ti riznice skrivene“; „Dok s radošću postimo, dušu, srce čistimo/makar prašno tijelo to još na sebi nosimo.“[10]
Stadiji Rumijevog života
Prvi period u kojem Rumi sebe predstavlja kao ''sirovog'' je period upoznavanja sa Šemsom, a nakon dobivanja idžaze od šejha Burhanuddina.
U drugom periodu, Rumi sebe označava kao ''sazrelog'' i to je period aktivnog prepuštanja Šemsovoj mudrosti i upijanje svake njegove misli.
Treći period, poznat kao ''pregaranje'' je period intenzivne tuge kroz koju Rumi prolazi, zbog Šemsovog odlaska.[11]
Preseljenje na Ahiret
Dželaluddin Rumi je na Ahiret preselio 17. decembra 1273. godine. Ukopan je u Konji, a njegovo turbe pretvoreno je u muzej, kojeg svakodnevno obilaze štovaoci njegove misli i razni turisti. Iza njega je, pored cjelokupnog doprinosa u vidu pisanih djela, ostao i derviški red, poznat kao, mevlevije.[12] Cjelokupan Rumijev život i njegovo djelo mogli bi se predstaviti kroz njegov Gazel o smrti:
Kad preselim, kad moj tabut, svakom, da sam mrtav zbori, ne mislite da me tuga za svijetom ovim mori!
Nek ne cvili za mnom niko, nek ne kaže: „Šteta, šteta“, jer je šteta bit' šejtanov, pa ić' tamo gdje se gori!
Na dženazi mojoj nek se ne tuguje zbog rastanka, jer baš tada dušom mojom sreća sastanka žubori.
Kad me spuste u grob, niko nek' ne kaže: „Sasvim nesta!“ jer društvima džennetlija grob – samo paravan tvori!
Kad vidiš da me spuste smatraj da me tada dižu. Zar ne nebu Sunce, Mjesec, kada zađe manje gori?
Ti sve misliš to je suton, ne, svitanje to je pravo, jer spuštanjem tijela u grob, radi se o duše zori.
Koje sjeme ne proklija, kad ga zemlja u se primi? Pa kako u proživljenje, da mi dušu sumnja mori?
Iz bunara izvadi se potopljena kofa puna. Stog ne plače duh Jusufov, dok se tijelo s jamom bori.
Kad zatvoriš jedan otvor, tad se drugi sâm otvara. Pa nek se zbog moje smrti, ni riječ tuge ne prozbori.[13]
Autor: Azra Lojić
Literatura
1. Beglerović, Samir, „Hazreti Mevlana: Rođenje, duhovno zrenje i preseljenje“, Znaci, Sarajevo, 2001., Preuzeto s: https://znaci.ba/tekstovi/hazreti-mevlana-rodenje-duhovno-zrenje-i-preseljenje-i-dio, 8.1.2025.
2. Dubravac, Haris, „Čitanje Rumija u ramazanu“, ba., Preuzeto s: https://islam.ba/teme/duhovnost/citanje-rumija-u-ramazanu-1, 10.1.2025.
3. Kodrić, Muamer, uvod knjizi Mevlana Dželaluddin Rumi: Divan-i Šems, Linqua Patria, Sarajevo 2005., Preuzeto s: https://bastinaduhovnosti.com/mevlana-dzelaluddin-rumi-pjesnik-bozanske-ljubavi/, 10.1.2025.
4. Rumi, Dželaluddin, Tajne Uzvišenosti, Prijevod: Munir Drkić, Bookline, Sarajevo, 2016.
[1] Samir Beglerović, „Hazreti Mevlana: Rođenje, duhovno zrenje i preseljenje“, Znaci, Sarajevo, 2001., Preuzeto s: https://znaci.ba/tekstovi/hazreti-mevlana-rodenje-duhovno-zrenje-i-preseljenje-i-dio, 8.1.2025.
[2] Dželaluddin Rumi, Tajne Uzvišenosti, Iz predgovora prof.dr. Namira Halilovića, Prijevod: Munir Drkić, Bookline, Sarajevo, 2016., str. 9–21.
[3] Muamer Kodrić, uvod knjizi Mevlana Dželaluddin Rumi: Divan-i Šems, Linqua Patria, Sarajevo 2005., Preuzeto s: https://bastinaduhovnosti.com/mevlana-dzelaluddin-rumi-pjesnik-bozanske-ljubavi/, 10.1.2025.
[4] Ibid.
[5] Dželaluddin Rumi, Tajne Uzvišenosti..., str. 8–10; 331–335.
[6] Ibid, str. 327.
[7] Dželaluddin Rumi, Tajne Uzvišenosti,...str. 10.
[8] Ibid, str. 11–12.
[9] Ibid, str. 12.
[10] Haris Dubravac, „Čitanje Rumija u ramazanu“, Islam.ba.,Preuzeto s: https://islam.ba/teme/duhovnost/citanje-rumija-u-ramazanu-1, 10.1.2025.
[11] Samir Beglerović, „Hazreti Mevlana: Rođenje, duhovno zrenje i preseljenje“, Znaci, Sarajevo, 2001., Preuzeto s: https://znaci.ba/tekstovi/hazreti-mevlana-rodenje-duhovno-zrenje-i-preseljenje-iii-dio, 10.01.2025.
[12] Ibid.
[13] Prepjevao rahmetli Ešref Kovačević, Šebi Arus, Sarajevo, Tarikatski centar, 1995., str. 6.
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba