k’o lavovi oni jesu njome osnaženi.”
(Dželāluddīn Rūmī)
Dželāluddīn Muhammed Belhī/Rūmī, ili kasnije Hodāvendegār odnosno hazreti Mevlānā, bio je veliki islamski mudrac, sufija, učenjak i jedan od najraskošnijih svjetskih pjesnika. Rođen je 1207. godine u Belhu – današnji Afganistan, a 17. decembra 1273. godine se vjenčao s Vječnošću što se obilježava kao ‘Nevjestina noć’. Kad je Rūmījev otac preselio na Onaj svijet, on ga nasljeđuje na dužnosti glavnog imama i vaiza u centralnoj džamiji u Konji – tadašnjoj prijestolnici Seldžučke države, kao i na mjestu glavnog muderrisa tamošnje medrese. Također, nakon preseljenja svoga oca, naslijedio ga je kao vjerski autoritet dajući fetve. Cijelu jednu godinu bio je posvećen isključivo ovoj dužnosti. Nakon toga, u periodu od devet godina, Rūmī je nastavio s izučavanjem formalnih vjerskih nauka u Halāvijjeh školi u Halepu, čime je stekao izvanredno znanje u disciplinama kakve su arapski jezik i književnost, tefsīr, hadīs, fikh i kelām. I u Damasku je proučavao islamske nauke. Njegova predavanja iz spomenutih nauka, nakon što se vratio u Konju, pohađalo je otprilike četiri stotine učenika. Ime mu se nalazilo u klasičnim izvorima među imenima fekīha koji pripadaju hanefijskoj pravnoj školi. Napisao/izdiktirao je neprolazna djela koja ne prestaju raspaljivati plam ljubavi u srcima ljubiteljâ.
Budući da govorimo o čitanju Rūmīja, odnosno njegovih djela u ramazanu, kazat ćemo da su na bosanski prevedena sljedeća djela ove ličnosti koja u Bosni bijaše poštovana od samog dolaska islama na naše prostore pa do dana današnjeg: Mesnevīja – preveden je i uži izbor njenih stihova koji je načinio Jusuf Sinečak pod naslovom Ostrvo Mesnevije, kraći izbor gazela iz Dīvān-i Šemsa, Tajne uzvišenosti i Sedam besjeda.
Čitanje Rūmījevih djela nam omogućava raskriti značenje (ma‘nā) koje se kao unutarnja zbilja stvarî skriva iza raznovrsnog obličja – vrijedi istaknuti da puni naslov Mesnevīje jeste Mesnevī-ji ma‘nevī (doslovno: Značenjska Mesnevīja).
Kur’ānski okean
Kad je posrijedi uticaj Kur’āna na Rūmījevo djelo — a to je potrebno podcrtati jer ga preporučujemo za čitanje u ramazanu kad se i Božijoj knjizi češće navraćamo — jedan od najvećih autoriteta u vezi Rūmīja, Hādī Hā’irī, pokazao je da je nekih šest hiljada stihova u Dīvānu i Mesnevīji praktično neposredan prijevod kur’ānskih ajeta u perzijsku poeziju, a Elvir Musić veli da se iza stihova Mesnevīje mogu prepoznati 2142 ajeta. Fātima Kešāvarz će reći da je Rūmī vjerovatno znao napamet Kur’ān, shodno tome koliko je iz njega crpio za svoju poeziju. Zato se i kaže za Mesnevīju da je dubinsko tumačenje Kur’āna, pa je zato preporučujemo za (iš)čita(va)nje u ovim danima ramazana, jer nam može pomoći da dublje uronimo u okean kur’ānske mudrosti kojim ćemo u narednim danima češće ploviti.
Blagodarje posta
Što se tiče više praktičnog dijela Rūmījeva života, on je, kako kaže Munir Drkić, mnogo pažnje poklanjao gladovanju kao načinu odgoja svoje duše, a i sam ga je primjenjivao. Tako je postio veoma često. Priča se da bi često ukućane pitao šta ima u kući od hrane, a kad bi oni odgovarali da nema ništa, zahvaljivao bi Bogu što je njegova kuća poput Pejgamberove. Opet, kad bi mu govorili da ima hrane, namrštio bi se kazavši kako je njegova kuća poput faraonove. A Sultān Veled, Rūmījev sin, prenosi da je hazreti Mevlānā od trenutka opunoljećenja postio trodnevni post tako što je tri dana postio pa se mrsio. Po cijele noći bi sve do jutra klanjao ugledajući se na Muhammeda, a.s. Nije nikakvo čudo da je Šemsi Tabrīzī za njega kazao: “Onaj koji želi vidjeti lice nalik licu časnoga Poslanika, neka istoga trena i bez sustezanja pogleda u Mevlānu. On živi baš kako je živio Poslanik, a.s., jer drugačije ni ne zna živjeti. Podsjeća na njega svojim životom”. Otuda posebna djelotvornost riječî onoga ko smjerno hodi stopama Božijeg poslanika.
Skrivena očitost blizine Božije
Znakovito je da nam, nakon Svoga govora o ramazanskom postu, u Kur’ānu Bog poručuje da je On blizu (II, 186). Božiju blizinu Rūmī sasvim zorno oslikava: “Bog je uvijek blizu tebe. Šta god pomisliš ili zamisliš, On je kod te misli, jer On stvara tvoje misli i šalje ti ih. Ne možeš Ga vidjeti samo zato što ti je toliko blizu. Zar je to čudno? Ta i razum te prati u svemu što činiš, ali ti razum nigdje ne vidiš. Vidiš samo njegove tragove, ali ne vidiš njega samog. Naprimjer, neko ode u hamam i ugrije se; gdje se god po hamamu kreće, vatra je s njim i grije se od njezine toplote, ali vatru ne vidi. No, pošto iziđe napolje i očima vidi vatru, poznato mu je da vatra grije i zna tad da se i hamam ugrijao od te vatre.” On isto tako kaže da čisti element melekanske supstancije počiva u našoj prirodi i da će nas upravo ona potaknuti da tragamo za stepenima koji nam razvijaju svijest i svjesnost o bliskosti Božijoj, a znano nam je da ta supstancija najviše dolazi do izražaja u ramazanskom vremenu. Stoga je i jedan od ciljeva posta slijeđenje melekâ u obuzdavanju strastî.
Rūmī o ramazanu
U nastavku slijede Rūmījevi stihovi iz njegova Dīvāna uz naše brzopotezne komentare: Došao je ramazan, naša radost počinje, / zaključane brave sve, a ključ od njih kod nas je. Ramazan izaziva razdraganost u vjerničkom srcu o čemu svjedoče i hadisi, jer ono što nije bilo moguće dosegnuti tokom ostalih jedanaest mjeseci, u tom blagoslovljenom mjesecu smo to kadri učiniti. Usta svoja zaključaj, oči širom otvori, / svjetlo vida istinskog u očima našim je. Zatvarajući svoja usta, postimo ‘hazreti Merjemin post’ (Kur’ān; XIX, 26) – ‘post šutnje’ (Rūmī se koristio pjesničkim pseudonimom Hāmūš – tihi), a gaseći svoje prohtjeve, izoštrava se naš duhovni, što će reći istinski vid. Čak je Ibn Sīnā tvrdio da kad bi uspjeli steći moć nadzora nad svojim čulima, (u)vidjeli bi u stanju budnosti više zbilje. Došao je ramazan sluga srcu da bude, / sviju srca Stvoritelj, blago nama, uz nas je. Ovdje se dolazak ramazana tiče prvenstveno srca o čemu se i u nastavku razmatra. Kao što smo gore kazali, za ramazan se veže Božija blizina što se dakako naglašava u ovom stihu. Poslije muke postačke čekaju te nagrade, / u svom srcu naći ćeš ti riznice skrivene. Rekli bismo da ramazanske blagodati udaraju po žicama lire srca svirajući zadivnu melodiju posta. Ono što je zanimljivo u vezi posta, a često se ističe, jeste da je on u svojoj bîti tajan, gotovo ništa se od njega ne pokazuje. Sva druga služenja Bogu su javno izložena te ih ljudi vide, a post vidi samo Svevišnji. To bi značilo da je post svojevrsna skrivenost, zbog čega se baš posredstvom njega otkrivaju tajne hazne.
Dok s radošću postimo, dušu, srce čistimo, / makar prašno tijelo to još na sebi nosimo. El-Gazzālī će reći da se potpunost čovjekova posta postiže tek onda kad shvati značenje istog te uvidi da je svrha posta čišćenje srca i usmjeravanje svih misli ka dragome Bogu. Na jeziku duhovnom post nam jasno kazuje: / “Sve što tražiš i trebaš u meni je, čeka te!” Sva naša uzvišena stremljenja dobijaju najživopisnije boje u ovom mjesecu kada su duhovne silnice najjače. Zato nas ne treba čuditi, kako se kaže u hadisu, da post Bogu pripada i da On za njega posebno nagrađuje. Svako dobro za vjeru ramazan nam donese, / Mensur Halladž, Bajazid sada s nama druže se. Na početku se Rūmī nadovezuje na prethodni govor. Što se tiče spominjanja Hallādža i Bājazīda, oni su u povijesti tesavvufa poznati gotovo kao simboli samoutrnuća. Rūmī posredno kazuje da su potrebne žestoke vježbe da bi savladali i zatomili ono od niske i razjularene prirode u nama. Jedan od vidova čovjekova ostvarenja jeste upravo podvrgavanje životinjske naravi (raz)umu i duhu, svjedočeći da naše istinsko lice nije ono zemaljsko, što je Naš vodič svo vrijeme vjerno dočaravao u svojim besmrtnim stihovima koji omogućavaju uzlet duha u neslućene visine. Naročito za ramazan.
Autor: Haris Dubravac
