Nakon dolaska Austro-Ugarske u Bosnu i Hercegovinu, kod Bošnjaka se nameće pitanje buduće društvene uloge islama, Šerijata i odnosa prema stečevinama zapadne civilizacije. U izmijenjenim društvenim okolnostima valjalo je naznačiti magistralne komponente narodnog napretka i kulturnog preporoda. Emancipacija muslimanke i njeno prilagođavanje novonastalim socijalnim okolnostima jedno je od pitanja oko kojeg su vođene oštre polemike između modernista i tradicionalista. Izjave reisu-l-uleme Džemaludina Čauševića o muslimanskom ženskom pitanju krajem 1927. godine smatraju se prekretnicom u poimanju i rješavanju ovog značajnog bošnjačkog pitanja.1 On je izjavio da muslimanka koja se školuje i radi u privredi može hodati otkrivena lica i šaka. Ovo gledište reisu-l-uleme determiniralo je polugodišnju žestoku debatu u bošnjačkoj intelektualnoj javnosti. Polemika je zaokružena i okončana donošenjem Takrira2 Hodžinske izborne kurije u julu 1928. godine3 i rezolucijom o ženskom pitanju koja je usvojena na kongresu bošnjačkih intelektualaca u Sarajevu 1928. godine. Ovaj rad bavi se pitanjem emancipacije muslimanske žene u svjetlu ideja spomenutog takrira i kongresne rezolucije/deklaracije o ženskom pitanju.4

 

Takrir Hodžinske izborne kurije i emancipacija muslimanke

Stav Hodžinske izborne kurije o reisu-l-uleminim izjavama objavljen je tek nakon pola godine uzavrelih diskusija, debata i suprotnih mišljenja kako institucija, tako i pojedinaca. Hodžinska izborna kurija, kao nadležno tijelo Islamske zajednice zauzela je stav spram istupa reisa i nastale polemike, u pogledu nošenja šešira, vakufa i pokrivanja muslimanke. Takrir (izjava) donesen je na sjednici Hodžinske izborne kurije u Sarajevu 10. jula 1928. godine.5 Dvadeset i devet članova Hodžinske izborne kurije potpisalo je zaključke koji su trebali izmiriti zavađene strane. Kao razlog donošenja Takrira, ističe se da „Povodom pritužbe i brošure sarajevskog vakufsko-mearifskog džematskog medžlisa, te rezolucija, brošura i novinskih članaka, što su uslijedili povodom poznatih izjava gosp. Reis-ul-uleme H. M. Dž. Čauševića hodžinska je izborna kurija jednoglasno donijela ovaj takrir“.6

Za predmet našeg istraživanja važan je član IV, koji govori o ženskom pitanju, te ga donosimo u integralnom obliku:

„U nabačenom pitanju o pokrivanju muslimanske žene naši fakihi zastupaju sljedeće stanovište: Da bi očuvao čistoću međusobnog odnosa između muškaraca i žena, Šerijat im podjednako naređuje da brižno paze na svoje oči i ostala ćutila te da rz7 i namus8 čuvaju kao oko u glavi. Preljub kažnjava smrću. Ženi, obzirom na jaču čuvstvenost i veću privlačnost, Šerijat je propisao još i posebnu dužnost, da osim pred taksativno nabrojenom rodbinom i mužem, krije sve ukrase osim lica i pesnica. Lice i pesnice ženi je dozvoljeno pokazati, a muškarcu u njih gledati samo u tom slučaju, ako su potpuno sigurni, da im to neće pobuditi strast. Sumnjaju li u svoju moralnu snagu, muškarac će se čuvati gledanja, a žena će pokriti i lice i ruke, osim u slučaju Šerijatom priznate nužde (liječnički pregled it.d.). U takvu nuždu ne spadaju protušerijatski narodni običaji, ne spadaju zahtjevi mode i koketerije, a ne spada ni težnja za srođavanjem (unificiranjem) sa našom inovjernom braćom po krvi i jeziku. Moralno jaka muslimanka može se posvetiti i obrtu i trgovini i studijama i svakom časnom zanimanju, uz gore istaknuta ograničenja, koja nijesu nikakva stvarna prepreka za njen potpun i sretan društveni i obiteljski život. Riješenje o otkrivanju lica temelji se na saglasnim mutekaddiminskim kavlovima9, ali pri tom valja naglasiti, da je muteehhirin10 – obzirom na fesadi zeman – gotovo jednoglasno prišao azimetu11, pa se uslijed toga u sadanjim našim prilikama, bez nužde, ne bi smjelo koristiti ovim ruhsatom12 (načelnom dozvolom).“13

Ova izjava/proglas dostavljena je reisu-l-ulemi na očitovanje. Reisu-l-ulema je prihvatio Takrir, ističući da on ne odbacuje njegovu glavnu misao o tome da muslimanka koja izučava nauku i radi u privredi može biti otkrivena lica i ruku. Reis Čaušević je tom prilikom kazao: „I ja bih volio, kad bi u gornjem pogledu Islamska Zajednica omogućila, da se mjesto služenja ruhsatom, držimo azimeta.“14 Čitanje ove izjave izazvalo je u Kuriji buru odobravanja, a zatim je donesen zaključak da su ovom izjavom tužba i rezolucije postale bespredmetne. Hodžinska izborna kurija nije bila izričita, što je primijetio i jedan novinar Jugoslavenskog lista, prema kome je njen nejasan i višeznačan stav u pogledu otkrivanja uslijedio kao posljedica namjere da se smire duhovi nakon polugodišnjih tenzija.15

Analizom Takrira vidljivo je da je naglašen etički aspekt ženskog pitanja. Akcentirano je da se u tadašnjem pokvarenom vremenu/okolnostima treba pridržavati potpunog pokrivanja muslimanke, ali se izričito ne zabranjuje korištenje olakšice otkrivanja lica i ruku, u slučaju prijeke potrebe. U tome se ogleda kompromisna narav ove rezolucije. U prijeku potrebu ne spadaju protuislamski narodni običaji i zahtjevi suvremene mode i koketerije. Odbačena je mogućnost poistovjećivanja u nošnji s drugim narodima, jer je nošnja vanjski simbol islama. Na taj način zabranjeno je nošenje šešira bez prijeke potrebe.

Kakve su posljedice Takrira i kakav je imao utjecaj? Neosporno je da je ublažio oštricu tradicionalista i povećao toleranciju u pogledu onih muslimanskih žena koje su bile otkrivene ili su radile. Imao je, po prosudbi Mehmeda Begovića, i blagotvoran utjecaj na prosvjetne prilike Bošnjaka, ali Maksim Svara to pripisuje reisovim izjavama, a ne Takriru.

 

Recepcija Takrira

Zbog svoje kompromisne prirode, Takrir je omogućavao različito interpretiranje: tradicionalna ulema tumačila ga je u svoju korist, a reisu-l-ulema Čaušević i drugi modernisti smatrali su ga pomakom u emancipaciji muslimanke. On je „ilustracija odnosa u Islamskoj zajednici, ali i širim slojevima bošnjačkog društva ondašnjeg vremena“.16

Kompromisni stav Hodžinske izborne kurije o ženskom pitanju izazvao je različite reakcije u javnosti. Ahmed Muradbegović kritikovao je Takrir i nazvao ga sramnom demagogijom koja je potvrdila sunovrat bošnjačkog duhovnog vođstva. Umjesto da istupi s jasnim i vremenu prilagođenim rješenjima, Hodžinska izborna kurija izdala je pamflet protiv razuma, protiv suvremenosti, protiv islama kao učenja koje odgovara svim epohama. Potrebna nam je nova podmlađena inteligencija. Kritikovao je i reisa zbog prihvatanja Takrira.17

Reakcija tradicionalne uleme o Takriru sadržana je u novopokrenutom tuzlanskom listu Hikjmet 1929. godine.18 Istaknuta je interpretacija Takrira u duhu tradicionalista, a navedeno je da je objavljen i u kairskom listu El-Feth, koji je izražavao stavove Društva Mladih muslimana u Egiptu pod naslovom Poraz Kemala u Bosni. Ibrahim Hakki Čokić19 odgovorio je na pisanje Ahmeda Muradbegovića odbacivši napad na hodže i istaknuo da su i oni bili za svjetovnu naobrazbu i da zahvaljujući njima imamo „jaku četu“ svjetovne inteligencije. Ulema drži do svjetovne naobrazbe, ali i do vjere i vjerskih propisa, dok inteligencija drži samo do materijalne kulture. Takrir je izraz mjerodavnog tumačenja vjere i vjerskih dužnosti, ali i objektivnog shvatanja vremena, koji je, u općoj devalvaciji moralnih vrijednosti i pokvarenosti vremena, predstavljao suvremen i progresivan akt. Ako neki vide Takrir, tvrdio je Čokić, kao produkt „ustajalih mozgova“, onda je to problem njihovog viđenja suvremenosti, koja se najčešće svodi na nusprodukte zapadne kulture: korzo, toalete, golotinju, razbibrigu svake vrste. Ali onima koji drže do vjere, napominje Čokić, Takrir je više od dokumenta i svaka kuća bi ga trebala uokviriti „i držati ga na zidu s kiblenske strane“.20 Ukratko, vjerski modernisti tumačili su ga sukladno izjavama reisu-l-uleme, tradicionalna vjerska inteligencija u skladu sa stavovima Sarajevskog džematskog medžlisa, koji ga je i štampao, a svjetovna inteligencija kritički se odnosila prema porukama Takrira.

 

Kongres Bošnjaka intelektualaca u Sarajevu 1928.

i emancipacija muslimanke

Kongres Muslimana intelektualaca koji je održan u Sarajevo 1928. godine bio je značajan događaj u historiji Bošnjaka.21 Ideja o sazivanju Kongresa potekla je od aktivista Gajreta i njegovog Glavnog odbora. Glavni cilj bio je okupljanje svih intelektualaca, bez razlike na onovremenu ideološku orijentaciju, oko primarnih pitanja bošnjačkog napretka s ciljem zajedničkog rada. To je bio, kako su tvrdili neki aktivisti „zadnji potez kako bi već jednom došlo među nama do bratske sloge i zajedničkog rada na kulturnom i prosvjetnom polju“.22

Kongres je okupio značajan broj intelektualaca iz reda svjetovnih i vjerskih modernista i tradicionalne uleme. Pregledom članova i učesnika pripremnih konferencija, zatim Predsjedništva i Egzekutivnog odbora Kongresa, vidi se da su glavnu riječ vodili intelektualci iz Gajreta i Reforme23, koji su zastupali modernističke ideje, dok je tradicionalna vjerska inteligencija bila u manjini.

Osnovni zadatak Kongresa bio je razmatranje uzroka zaostalosti Bošnjaka i iznalaženje rješenja za njihov otklon. Na dnevnom redu Kongresa nalazila su se pitanja koja su obuhvatala kulturno, prosvjetno, ekonomsko i socijalno stanje Muslimana. Tokom priprema za Kongres održano je nekoliko širih konferencija, na kojima su uzeli učešće predstavnici Ulema-medžlisa, Vrhovnog šerijatskog i Kotarskog suda u Sarajevu, predstavnici muslimanskih društava Merhamet, Hurijet, Trezvenost i druge istaknute ličnosti iz muslimanskih građanskih krugova. Tom prilikom razmotrena su sva vitalna pitanja, a ponovo je aktualizirano pitanje položaja i emancipacije muslimanskih žena. Konstatirano je da je Gajret zanemario djelovanje žene na socijalno-ekonomskom polju, te se predlaže da ubuduće radi na njezinom privrednom osposobljavanju preko raznih privrednih institucija. Osnivanje ženskog šegrtskog doma bila bi prva mjera u tom pravcu. Ove mjere imale su za cilj, po mišljenju svih učesnika, da Muslimanku/Bošnjakinju24 učine „značajnim privrednim činiocem“.25

 

Rasprave o muslimanskom ženskom pitanju

Predmet ovog rada ne obuhvata sva kongresna pitanja i rezolucije, nego svoj fokus interesiranja usmjerava na rasprave o muslimanskom ženskom pitanju. Ovo pitanje bila je dominantna tema Kongresa, koja je pobudila najveće zanimanje njegovih učesnika i šire, ne samo muslimanske javnosti.

Za razrješenje ženskog pitanja bilo je važno usvajanje rezolucije o narodnom prosvjećivanju koja traži od države da podiže što više osnovnih škola u mjestima gdje žive muslimani i da državni zakon o obaveznoj nastavi u osnovnoj školi važi i za muslimansku žensku djecu, što do tada nije bio slučaj.26

Referat o ženskom pitanju podnio je Husein Brkić, profesor gimnazije u Stocu. On je naglasio da je poslijeratno stanje dovelo do izmjene društvenog i ekonomskog poretka, koji traži pojačanu privrednu aktivnost naših porodica, uključujući i žene, jer se na ekonomskom poretku bazira socijalni i moralno-etički poredak. Od ekonomske snage i socijalne normalnosti zavisi i etička visina. Moralno posrnuće naše familije prouzrokovano je prvenstveno materijalnim činiocem, osiromašenjem i bijedom. Suzbijanje ovog zla moguće je ekonomskim jačanjem i materijalnim blagostanjem naših porodica i pojedinaca. Uloga žene je da vlastitim radom i zaradom pridonese bogaćenju i osiguranju materijalne stabilnosti bošnjačkog naroda. Rat je pozitivno utjecao na osvješćivanje bosanske muslimanke o njenom stanju i potrebama.

Ona je imala priliku upoznati svoju snagu za samostalno materijalno zbrinjavanje svoje kuće i djece i pobrinuti se i za muža koji je bio na frontu. Treba je obrazovati i upoznati s njenim pravima u duhu islama. Islam daje ženi sva prava i slobode „da bi joj na tom mogle zavidjeti i mnoge evropske građanke“. Problem nastaje kod primjene tih prava u svakodnevnom životu, gdje se ona često krše ili uskraćuju. Zbog toga muslimanka je neslobodna, a evropska žena najslobodnija. Brkić je prigovorio tradicionalistima (konzervativcima) selektivnost, neprincipijelnost i sklapanje kompromisa kad se radi o kršenju vjerskih dužnosti, kao što su: zabrana alkohola i kamate, ili neizvršavanje temeljnih vjerskih obaveza. Tradicionalna ulema nije se tako snažno borila protiv kršenja vjerskih zabrana više od strane muškaraca nego žena, kao što je to činila u slučaju emancipacije muslimanske žene.

Brkić je konstatirao da oslobođenje žene, odnosno društvena ravnopravnost muža i žene donosi drugačiju raspodjelu obaveza i dužnosti između muža i žene. Konzervativci, po sudu Brkića, više vode računa o svojim sebičnim interesima nego o općem interesu i napretku društva. Manjka im razumijevanje duha i zahtjeva vremena. Oslobođenje žene je u općem interesu i napretku društva i donijelo bi mnoge koristi muslimanskom društvu: „...to oslobođenje nosi i moralnu i materijalnu korist, ne samo ženi nego i mužu i cijeloj našoj zajednici. Slobodna je žena u mogućnosti da se spremi za dobru i savremenu majku i razboritu kućanicu, a u slučaju potrebe da i sama privređuje za se i za svoje bližnje... da se uoče i priznaju sve napomenute velike i opće koristi koje nosi oslobođenje žene našoj porodici i našoj i vjerskoj i nacionalnoj zajednici, potrebno je imati jedan veći smisao za opće dobro i opću korist, potrebno je zaboraviti na sve eventualne i momentalne lične gubitke. Naši konzervativci teško se dižu na potrebnu visinu, da objektivno posmatraju ovo pitanje.“27

On je uočio socijalnu diferencijaciju među muslimankama, te naveo razloge goreg ili boljeg položaja žena različitog društvenog statusa (seljanki, građanki, žena iz višeg i nižeg staleža). Određujući činilac jeste ekonomski i društveni položaj domaćina, odnosno staleža. Položaj naše žene na selu nije ponižen kao položaj žene u gradu. Žena iz boljih krugova ograničenija je u svojoj slobodi nego žena iz nižeg staleža. Muslimanka na selu u boljem je položaju od muslimanke u gradu. Njen položaj isti je kao i položaj kršćanke na selu. A muslimanka iz nižeg staleža u povoljnijem je položaju od one iz višeg staleža. Po mišljenju Brkića, vidi se da je „ograničenje ženine slobode u uskoj vezi s ekonomskim i društvenim položajem domaćina. Društveno i ekonomski bolje stojeći stalež bio je u stanju da se odreče svake ženske pomoći van kućnjeg praga, dok drugima to nije bilo moguće, pa makar to i navodni vjerski propisi tražili. Pa i ono ekonomski slabiji, koji su pokrivanje žene poprimili, nikad ga ne sprovode u onoj mjeri i s onom skrupuloznošću, kako to čine ekonomski jači. Međutim danas je naš društveni i ekonomski položaj posve izmijenjen...zaveden je novi društveni i ekonomski poredak koji bezuslovno traži da se privredna sposobnost i djelatnost naše familije pojača“.28 Emancipacija Bošnjakinje neminovna je i koristit će cijeloj naciji. Odmah treba pristupiti konkretnom radu i izbjeći „teoretisanja i dialekticizam“. Rješenje ovog pitanja vidi u evoluciji, ali je upozorio da bi, u nedostatku akcije, moglo biti riješeno odozdo, „riješiće se revolucijom koja će se platiti ogromnim i nenadoknadivim žrtvama. Neka se svaki dobro promisli hoće li i može li za to ponijeti odgovornost“.29

Na kraju svog referata Brkić je ponudio konkretne prijedloge za izlaz iz postojećeg stanja, tražeći od mjerodavnih činilaca (Vakufske direkcije, Gajreta, države) da pokrenu njihovo rješavanje. Brkić predlaže da se treba fokusirati na ženski podmladak. Mjerodavni činioci trebali bi donijeti autoritativno rješenje, po kojem se ženski podmladak ne treba pokrivati.

Što se tiče pokrivenih, naročito starijih, njima treba dati slobodu izbora: da li da se otkriju ili ne. Ipak, treba im preporučiti da se otkriju kad to od njih zahtijevaju životne okolnosti.

Roditeljima treba naložiti da se moraju brinuti o savremenom obrazovanju svoje ženske djece. Vakufska uprava trebala bi zaposliti deset muslimanskih učiteljica koje bi išle po srezovima i selima i radile na suzbijanju nepismenosti. Ista uprava treba da otvori po oblasnim mjestima moderne ženske škole i organizira domaćičke tečajeve za žene po selima. Društvo Gajret trebalo bi da troši najmanje 50% svojih sredstava na obrazovanje ženske populacije. Treba pokrenuti kampanju za ukidanje diskriminirajućeg članka 16. Ustava, kojim se iz obaveznog pohađanja osnovne škole izuzimaju muslimanska ženska djeca. Predložena je reforma islamskog bračnog prava kako bi se ženama osigurala priznata prava i osujetile prisutne zloupotrebe i kršenja.

U diskusiji koja je uslijedila nakon referata učestvovali su: hafiz Ajni Bušatlić, Hazim Muftić, Ahmed Ljubunčić, Nurija Đumrukčić, Ahmed Borić, Joka Šiljak, Sakib Korkut, Šukrija Kurtović, Derviš M. Korkut, Šerif Bubić, Mara Trifković, reis Džemaludin Čaušević i Jusuf Zija Smailagić.30 U diskusiji su, također, učestvovali i Hasnija Berberović, neki Muminagić i Muradbegović.31

Iskristalizirale su se dvije orijentacije u pogledu ženskog pitanja: reformatorska i modernistička, koju su zagovarali svjetovni intelektualci i vjerski modernisti (reis Čaušević i Ajni Bušatlić)32, i tradicionalistička, koju je zastupala tradicionalna ulema (Sakib i Derviš Korkut33 i Hazim Muftić).34 Iz diskusije se može zaključiti da se žensko pitanje tretiralo kao vjersko ili socijalno. Neki su ga sveli na otkrivanje, a drugi pristupili sa socijalne strane, u okviru širih napora ekonomskog podizanja muslimanske porodice i društva. Diskutanti su se dotakli i socijalnog položaja muslimanke u tom vremenu. Žensko pitanje je, po modernistima, jedno od najvažnijih, čije pravilno i blagovremeno rješenje može popraviti trenutni status muslimanki u porodici i društvu. Tradicionalisti su bili drugačijeg mišljenja. Tako Derviš ef. Korkut zastupa tezu da je loša pojava što se muslimani angažiraju u rješavanju ženskog pitanja, jer je, po njemu, ono davno riješeno, pa neka to pitanje rješava onaj koga se tiče, misleći pri tom na određena kršenja prava žena u Srbiji oko nasljeđivanja, te ističe: „Ne samo da mi muslimani ne pristajemo da se ženi oduzima išta na što po šerijatu i ima pravo, nego mi tražimo da se ženama i u drugim krajevima dade to isto pravo.“35

Također, Sakib Korkut smatra da je „pitanje muslimanskog ženskinja naopako postavljeno, naopako tretirano i donijeće naopake rezultate ako mi prije ne rasvijetlimo glave pa onda kapice nad glavu“.36 Modernisti su demonstrirali jedinstven stav oko uzroka pokretanja muslimanskog ženskog pitanja. Bili su to socijalni razlozi i prilike, novi socijalno-ekonomski odnosi, koji su muslimanku doveli u težak položaj (Joka Šiljak, Nurija Đumrukčić, Šukrija Kurtović, Šerif Bubić, reis Čaušević). U skladu s tom orijentacijom, Jusuf Zija Smailagić rekao je: „Jezgra pitanja o kome se danas raspravlja, jest ta da omogućimo našem ženskinju da ono samo sebi zarađuje svagdašnji hljeb i da ono može, kad bude napušteno od roditelja ili muža, samostalno stupiti u ekonomsku borbu...Hoće li žene ići pod valom ili bez vale, to će se riješiti samo od sebe...Ovdje vrijedi princip da je hljeb primaran a sve drugo sekundarno i pred tim hljebom sve pada, samo mi ne smijemo propustiti to važno pitanje vremenu, nego mi sami treba da preduzmemo mjere da to nivelišemo.“37 A Nurija Đumrukčić je istaknuo da „otkrivanje lica nije pitanje šerijata, nije pitanje islama nego pitanje kruha“.38

Dakle, žensko pitanje nije stvar pukog teoretiziranja i ispraznog raspravljanja iz dosade. Nisu ga pokrenuli muškarci, nego su razvoj industrije, podizanje fabrika i ekonomska borba za opstanak, nagnali i izveli muslimanke (a kršćanke prije) na ulicu da traže posao kako bi prehranile svoju djecu i porodice. Socijalne nevolje, tvrdi Šukrija Kurtović, prisilile su žene da izađu iz kuće i potraže hljeba. Šerif Bubić bio je stava da su industrija i merkantilizam doveli do raspada muslimanske patrijarhalne porodice i izmijenjenog socijalnog statusa i uloge žene u porodici i društvu. Istinska emancipacija tumači se kao borba za dostojanstvo i prava žene, a ne za dominaciju žene nad muškarcem, kao što to čine kvazi-emancipacija i pogrešni ciljevi feminizma. Zapostavljenom položaju muslimanke nije doprinio autentični islam, nego krivo shvatanje i tumačenje njegovih propisa. Sadržaj i aspekti diskusija svode se na tri pitanja: pitanje pokrivanja, pitanje obrazovanja i pitanje rada i zapošljavanja izvan kuće.

 

Pokrivanje muslimanke

Centralno pitanje koje je dominiralo u diskusijama bilo je pitanje pokrivanja ili otkrivanja, što su neki diskutanti podvrgli kritici (Joka Šiljak, Šerif Bubić i Šukrija Kurtović). Svjetovni modernisti zalagali su se za potpuno otkrivanje muslimanke bez ikakvih ograničenja i uvjeta (Husein Brkić, Ahmed Borić, Joka Šiljak, Šerif Bubić, Mara Trifković), dok su vjerski modernisti zastupali mišljenje da u slučaju neophodne potrebe muslimanka može otkriti lice, ne dakle u svakom slučaju i po svaku cijenu (Čaušević i Bušatlić). Tradicionalna ulema bila je za zadržavanje tradicionalne nošnje i protiv otkrivanja lica ili potpunog otkrivanja (Hazim Muftić, Sakib i Derviš Korkut). Modernisti su bili za evolutivan, postepen, a ne prisilan i revolucionaran pravac u rješavanju pitanja otkrivanja. Neki su bili mišljenja da treba prepustiti samim ženama da odluče kako će se nositi. Drugi su mislili da će se ta stvar riješiti sama od sebe, jer su drugi aspekti ženskog pitanja važniji. Prevagnulo je mišljenje da je pokrivanje običaj, a ne vjerska dogma, ali da ga ne treba forsirati. Međutim, tradicionalisti su ostali pri svojim stavovima, što se zaključuje iz usvojene rezolucije, kojoj je dodana rečenica da se sveukupno žensko pitanje ima rješavati u skladu s Takrirom Hodžinske izborne kurije.39 Po sudu tradicionalista, pokrivanje nije smetnja muslimanki da se školuje i da radi. Hazim Muftić kazao je da pokrivena muslimanka može biti „doktorica i trgovkinja“, te da otkrivanje nije uvjet vršenja javnih službi.

 

Školovanje i obrazovanje muslimanke

Pitanje obrazovanja i školovanja muslimanskog ženskinja bilo je jedan od aspekata kongresnih rasprava. O tome su govorili svjetovni modernisti i vjerski modernisti. Konstatirali su da islam ne zabranjuje ženi da se školuje i obrazuje. Naglašeno je da je znanje i obrazovanje ženskinja važnije od priče o zaru, feredži i vali, da treba isposlovati da i ženska djeca moraju pohađati osnovnu školu, da u posebno izgrađenim domovima, kako su govorile Joka Šiljak i Mara Trifković, treba podučavati žensku djecu higijeni, domaćinstvu itd. Po mišljenju Šukrije Kurtovića, postojeća situacija nalagala je da se forsira obrazovanje i škole, a reis Čaušević insistirao je na educiranju ženskog podmlatka u znanju i umjetnosti. Husein Brkić založio se za obavezno pohađanje osnovne škole i muslimanske ženske djece, savremeno obrazovanje i gradnju moderne stručne ženske škole, kao i da se obrazovanjem obuhvati i selo organizacijom domaćičkih tečajeva za žene. Ni tradicionalisti nisu bili protiv školovanja žena, ali uz uvjet da se školska nastava organizira u skladu s islamskim propisima. To znači nemiješanje učenika i učenica, žene učiteljice i pridržavanje propisa pokrivanja.

 

Rad i privređivanje muslimanke izvan kuće

Da li islam zabranjuje ženi rad i privređivanje izvan kuće? Ovo pitanje nametnulo se i izbilo u prvi plan s obzirom na teško ekonomsko stanje muslimanskih porodica. Jedna od mogućnosti popravljanja njihovog materijalnog stanja bila je uključivanje muslimanke u privredni život zemlje. Isticano je da je pitanje rada i samostalnog privređivanja žene izvan kuće veoma važno za podizanje ekonomskog standarda muslimanske porodice. Modernisti su zaključili da se islam ne protivi privređivanju i radu žene izvan kućnog praga. Stoga su se založili za sudjelovanje muslimanke u osiguranju materijalnih sredstava za izdržavanje porodice. Po njihovom mišljenju, propadanje patrijarhalne porodice i njeno osiromašenje, zatim razvoj industrije, označeni su kao glavni razlozi za rad i zapošljavanje muslimanke izvan kuće, u fabrikama ili privatnim kućama. Predlagali su da se osnuje ženska berza za muslimansko ženskinje u Sarajevu. Zamijećeno je da, pored fabrika, određen broj žena radi u u kućnoj industriji kao tkalje, švelje i vezilje. Posebno bolna bila je činjenica, kako kaže reis Čaušević, da je veći broj muslimanki radio po fabrikama nemuslimana ili čak po privatnim kućama i da je njihov položaj bio jadan i bijedan. Istaknuta je činjenica da je iznimno težak položaj muslimanki u Sarajevu (Husein Brkić). U postojećoj situaciji, po sudu Smailagića, jedan od glavnih zadataka i prioriteta ženskog pitanja jeste osposobljavanje ženskinja da može samostalno raditi i da žene mogu biti neovisne od muževa.

Tradicionalisti nisu, bez obzira na očevidno teško ekonomsko stanje, bijedu i osiromašenje koje je pogodilo najveći broj bošnjačkih porodica, kao i značajan broj samohranih majki, uviđali potrebu angažiranja žene u materijalnom zbrinjavanju porodice, naročito van kuće i avlije, jer, po islamu, to je dužnost i obaveza muža. Pa ako bi žena i radila, preferirali su ona zanimanja koja ne bi dovodila u pitanje islamske norme rada i ponašanja.

Ukazujući na dostojanstven status i prava žene u islamu, Derviš Korkut napao je raširenu praksu da se u bosanskim selima oduzima ženskoj djeci pravo na nasljedstvo u korist braće i rođaka, kako bi se sačuvalo gazdinstvo. Osvrnuo se i na slučaj žena u Srbiji, koje su zakonom razbaštinjene i založio se da se ženama, pa i kršćankama osigura pravo nasljedstva po Šerijatu.

 

Kongresna rezolucija o ženskom pitanju

Rasprava o ženskom pitanju okončana je usvajanjem rezolucije, čiji integralni tekst glasi:

„Pored razloga naše kulturne i privredne zaostalosti, istaknutih gore u rezoluciji, kongres smatra da je i toj zaostalosti jedan od najvažnijih uzroka taj, što je i naša muslimanska žena još uvijek u strašnoj kulturnoj, privrednoj i socijalnoj zaostalosti. Samo smatramo riješenje toga pitanja jednim od kardinalnih uslova našeg napretka. Glavna prepreka do sada savremenog obrazovanja naše žene bila je u pogrešnom shvaćanju islamskih načela kao da je njoj zabranjena principijelno svaka veza sa vanjskim svijetom. Međutim po mišljenju najautoritativnijih alima nije zabranjeno muslimanki da se školuje i da privređuje, drugim riječima nije joj zabranjeno učešće u našem kulturnom i socijalnom napretku. Stoga apelujemo na Gajret da i od sada obrati najveću pažnju školskom i privrednom obrazovanju muslimanke i da u tu svrhu i ubuduće što više pojača sredstva za taj rad. Osim toga kongres zaključuje, da se poduzme akcija kako bi se onemogućilo zlonamjerno iskorišćavanje šeriatskog prava na štetu žene, nego da se u duhu šerijatskih propisa obezbijedi položaj žene u braku tako, da odgovara principima pravde i humanosti kako to i islam naređuje. Apelujemo na sva društva da odmah započnu u svim mjestima i prilikama na organizaciji ženskog rada i suzbijanju eksploatacije njene radne snage podizanjem njene socijalne svijesti“, a na prijedlog Sakiba Korkuta umetnut je dodatak „prema riješenju hodžinske kurije“.40 Ovim dodatkom, kako promišlja Sakib Korkut, rezolucija dobiva na većem značaju, a njeni ciljevi imaju veće izglede da budu primijenjeni u praksi.41

Pažljivom analizom ove kompromisne rezolucije vidi se da je kulturna, privredna i društvena zaostalost muslimanske žene jedan od uzroka zaostalosti Bošnjaka i da je rješenje muslimanskog ženskog pitanja bitan uvjet napretka Bošnjaka. Žensko pitanje tiče se cijele nacije. Krivicu za sadašnje nepovoljno socijalno stanje muslimanke, za njenu isključenost iz društvenog života i nedostatak savremenog obrazovanja, rezolucija pripisuje pogrešnom shvatanju islamskih načela, što znači da islam nije prepreka modernom napretku Bošnjaka.

Rezolucija se zalaže za tadašnje suzbijanje eksploatacije ženske radne snage. Rezolucija odražava stav najautoritativnijih vjerskih teoretičara da muslimanki nije zabranjeno školovanje, privređivanje i učešće u kulturnom i socijalnom životu i napretku. Dakle, afirmira se puna emancipacija i društvena angažiranost žene. Iskrivljeno tumačenje i shvatanje islama glavni su uzrok zaostalosti muslimanke i nepremostiva prepreka njenoj punoj afirmaciji u porodici i društvu. Od društva Gajret zatraženo je da pojača svoju akciju u oblasti školovanja i privrednog obrazovanja muslimanki. Vrlo važna stvar koja je pokrenuta jeste pitanje reforme šerijatskog bračnog prava (porodičnog prava) putem onemogućavanja zloupotrebe šerijatskog prava na štetu žene, te da položaj muslimanke u braku bude postavljen na temelje pravde i humanosti, onako kako je to islamskim propisima regulirano. Iz izloženog se vidi da rezolucija razmatra pitanje svestrane uključenosti muslimanke u društveni život, a posebno se akcentira obrazovanje, rad, zapošljavanje i reforma bračnog prava. Usvojena rezolucija trebala je poslužiti kao svojevrsna smjernica za rad muslimanskim/bošnjačkim kulturnim, vjerskim i privrednim organizacijama.

 

Zaključak

Takrir Hodžinske izborne kurije i kongresna rezolucija o muslimanskom/bošnjačkom ženskom pitanju dva su značajna dokumenta o statusu i ulozi muslimanke u porodici i društvu. Bave se pitanjem njene emancipacije u novim društvenim okolnostima. Donošenje jednog i drugog dokumenta uslijedilo je nakon višemjesečne polemike među bošnjačkim reformatorima modernističke orijentacije i konzervativcima tradicionalističkog usmjerenja.

Oba dokumenta naglašavaju tri krucijalna i identična pitanja: pitanje nošnje muslimanke, pitanje njenog obrazovanja i pitanje njezinog radnog angažiranja i sudjelovanja u javnom životu. Zajednička osobina ova dva dokumenta o ženskim pravima muslimanki jeste njihova kompromisna narav. Prisutne su i razlike u poimanju navedenih pitanja. Takrir stavlja akcent na etičku i vjersku dimenziju ženskog pitanja. Istaknuta je moguća emancipacija muslimanke u okvirima islamskih propisa, promovirajući na taj način specifičan tip islamskog feminizma. Nasuprot takrirskim rješenjima, kongresna rezolucija u prvi plan ističe društvenu i nacionalnu dimenziju ženskog pitanja. Naglašena je obaveza suzbijanja eksploatacije ženske radne snage i nasušna potreba reformiranja islamskog bračnog prava. Njena rješenja ilustriraju ideje liberalnog feminizma. Usklađivanjem rezolucije s „rješenjem hodžinske kurije“ na određen način ona se islamizira. U određenom smislu, Takrir je postao sastavna komponenta kongresne rezolucije, njena značajna nadogradnja. I na kraju, usvojene deklaracije imale su određeni utjecaj na sudbonosno rješavanje ženskog pitanja kod Bošnjaka, kreirajući povoljniji ambijent za socijalnu, kulturnu i obrazovnu emancipaciju muslimanske žene.

 

 

 

Fusnote:

1 O životu i djelu reisu-l-uleme Džemaludina Čauševića vidi: Reis Čaušević, prosvjetitelj i reformator, urednici Enes Karić i Mujo Demirović, Izdavačka kuća Ljiljan, Sarajevo, 2002.

2 Takrir (ar.): saopćenje, izjava, zaključak. Abdulah Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom-hrvatskosrpskom jeziku, peto izdanje, Svjetlost, Sarajevo, 1985, str. 597.

3 Po Štatutu iz 1909. posebno tijelo biralo je reisu-l-ulemu i članove Ulema-medžlisa. Zvalo se izborna kurija i sastojala se od 30 osoba hodžinskog staleža (muftije, imami, hatibi, muderrisi). Birala su se po četiri člana u okružnim mjestima. Šest tadašnjih muftija bili su po položaju članovi te izborne kurije. Otuda njen naziv Hodžinska izborna kurija. Budući da reisu-l-ulema, na zahtjev Sarajevskog džematskog medžlisa, nije sazvao sjednicu Ulema-medžlisa, zahtjev za izjašnjavanje o njegovim izjavama proslijeđen je ovoj izbornoj kuriji, jer je, s obzirom na njen sastav, ona imala znanstveni kapacitet i kredibilitet da donosi valjana mišljenja. O organizaciji Islamske zajednice u tom razdoblju vidi: Ustavi Islamske zajednice, urednik Muhamed Salkić, El-Kalem, Sarajevo, 1422./ 2001, str. 16-81.

4 Detaljnije o izjavama reisu-l-uleme vidi: Ibrahim Kemura, Uloga Gajreta u društvenom životu Muslimana, Veselin Masleša, Sarajevo, 1986, str. 172; list Gajret, 11/1927, str. 161-162; Otokar Sykora, Važne izjave Reis-ul-uleme, Jugoslavenski list, X/1927, br. 282, str. 3; A.K., Značajna izjava Reis-ul-uleme, Politika, XXIV/1927, br. 7048, str. 3; Sarajevski džematski medžlis i reisove izjave, Sarajevski džematski medžlis, Sarajevo, 1928.

5 Takrir je razvrstan u pet članova. U članu I. napominje se da je dužnost svih pojedinaca da slijede samo ona rješenja, koja su u skladu s mišljenjem i pravcem naših imama u itikadu (vjerovanju) i amelu (djelovanju). Nije dozvoljeno izdavanje niti slijeđenje bilo kakvih rješenja ukoliko nisu potvrđena važećim i priznatim naklovima (predanjima). Izdavanje fetvi je u nadležnosti muftija, a reisu-l-ulema i Ulema-medžlis po rješenju važnijih pitanja imaju samo pravo da sazovu anketu iz hodžinskog i svjetovnog staleža. Zvanični vjerski funkcioner mora nastupati samo službeno (ne privatno) i snositi odgovornost za vjerska pitanja. U članu II. konstatira se da se neki pojedinci nisu držali zakonskih propisa, pa čak i Kraljevska vlada, te je zatražena intervencija Ulema-medžlisa i Kluba muslimanskih narodnih poslanika (radilo se o tome da je reis vladi davao tumačenja šerijatskih propisa koja su sprovođena u mnogim državnim ustanovama – kape s obodom za oficire i željezničare). Članom III. utvrđuje se da je zabranjeno nositi šešir bez Šerijatom priznate neophodne potrebe. U članu V. potvrđeno je da je reforma vakufa već uređena fikhskim propisima i da je Islamska zajednica dužna da ih štiti. Takrir je potpisalo 29 članova: muftija Ibrahim Maglajlić, Munib Cerić, Mustafa Nurkić, Muhamed Alihodžić, hafiz Salih Đozić, muftija A.Moranjak, Hilmija Muhamedagić, Samil Mujakić, Mustafa Hadžić, muftija Šakir Mesihović, Omer Durić, Hamza Puzić, Rustem Rustempašić, Muhamed Mušić, muftija Salim Muftić, Mustafa Kapetanović, Muhamed H. Ahmetović, Agan Imamović–Gromiljak, hafiz Omer Hadžić, muftija Sakib Korkut, Ahmed Burek, Salih Bašić, Abdulah Hadžić, hafiz Džemal Kršlak, muftija Muhamed Ševket Korkut, Salih Sivčević, Ahmed Hilmi Muftić, Samil Mušić i Zekija Ibrišimović, Vidi: Takrir, Sarajevski džematski medžlis, Sarajevo, 1928, str. 6.

Donesen je zaključak da se u Večernjoj pošti objavi Takrir i reisova izjava s tekstom kako slijedi: „Iznoseći gornji takrir u javnost, držimo potrebnim napomenuti da to činimo s toga, što je ovaj predmet iznešen pred kuriju putem najšireg publiciteta. Istodobno naglašujemo, da najoštrije osuđujemo ovakav način tretiranja ovih delikatnih pitanja i apelujemo na svu braću,a naročito Ulemu,da se u buduće svak sustegne od ovakvog postupka, jer nas to bruka pred inovjercima i ruše spone bez kojih se dovodi u opasnost naša egzistencija.“ Isto, str. 7.

Uz zahvalnost Bogu što je ovo pitanje privedeno kraju, sarajevski džematski medžlis izdao je Takrir i na kraju istakao da se Hodžinska izborna kurija kao najmjerodavniji forum potpuno saglasila s njihovim stavom o reisovim izjavama. Dodatno o Takriru vidi: Adnan Jahić, Hikjmet, riječ tradicionalne uleme u BiH, Tuzla, 2004, str. 34-35; Fikret Karćić, Društveno-pravni aspekt islamskog reformizma, Islamski teološki fakultet Sarajevo, Sarajevo, 1990, str. 217-218.

6 Takrir, nav. dj., str. 1.

7 Rz, hrz (ar.): poštenje, čast, ugled. Abdulah Škaljić, nav. dj., str. 537.

8 Namus, namuz (grč.): čast,čestitost. Abdulah Škaljić, nav. dj., str. 487.

9 Mutekaddim (ar.): napredan, progresivan. Izraz mutekadiminski kavlovi jeste bosanska kovanica od arapskih riječi mutekaddim i kavl i znači mišljenja naprednjaka, Teufik Muftić, Arapsko-bosanski rječnik, III izdanje, El-Kalem, Sarajevo, 2004, str. 1174.

10 Mute’ehhir (ar.): konzervativac, konzervativan. Teufik Muftić, nav. dj., str. 17.

11 Azimet (ar.): rješenje, zaključak. U ovom tekstu ovaj izraz znači šerijatski propis, obavezu, Teufik Muftić, nav. dj., str. 960.

12 Ruhsat (ar.): olakšica, dopuštenje, dozvola, Teufik Muftić, nav. dj., str. 520.

13 Takrir, nav. dj., str. 4-5.

14 Isto, str. 4.

15 Usp.: Hodžinska kurija i Reis-ul-ulema, Jugoslavenski list, XI/1928, br. 163, str. 4.

16 Adnan Jahić, nav. dj., str. 35.

17 Usp.: Ahmed Muradbegović, Spašavajmo nauku Islama od neukih hodža, Jugoslavenski list, XI/1928, br. 166, str. 3.

18 Vidi opš. o listu Hikjkmet: Adnan Jahić, nav. dj., str. 57-191.

19 O Ibrahimu Hakki Čokiću vidi: Adnan Jahić, nav. dj., str. 60.

20 O napadaju na Takrir i hodže, Hikjmet, I/1929, br. 2., str . 57 i br. 3, str. 95.

21 Kongres je održan u Sarajevu 6 - 7. septembara 1928. godine. Priprema je povjerena sekciji u sastavu: predsjednik reis Džemaludin Čaušević, dr. Hamdija Karamehmedović, dr. Jusuf Tanović, Šukrija Kurtović, Derviš Korkut, Hamdija Mulić, ing. Hajdar Čekro, Abdulah Ajni Bušatlić, Dževad Sulejamnpašić i dr. Omer Bahtijarević. Od članova ove sekcije formirano je predsjedništvo Kongresa: predsjednik Čaušević, potpredsjednici Kurtović i Bušatlić i tajnik Hamdija Mulić. U dnevni red Kongresa uvrštena su opća kulturna pitanja: vjerska, prosvjeta, analafabetizam, ostali prosvjetni rad i žensko pitanje, zatim vakufsko pitanje. Na Kongresu su usvojene rezolucije koje su bile izrazito modernistički orijentirane, ostale su na nivou nerealiziranih deklaracija, jer opći odnos u bošnjačkom društvu i političke prilike u državi nisu bili povoljni za njihovu praktičnu realizaciju. Uvodni referat o vjerskoprosvjetnim prilikama u BiH podnio je reis Čaušević, a ostale referate sljedeći učesnici: referat o ženskom pitanju podnio je Husein S. Brkić, direktor gimnazije u Stocu, Sakib Korkut, O vakufsko-mearifskoj upravi; Husein Kadić, Vakufsko pitanje; Hamdija Mulić, Analfabetizam među Muslimanima; Hasan Hodžić, Gajretova popularna predavanja; Derviš Korkut, Alkoholizam među Muslimanima; Šerif Bubić, Poljoprivreda među Muslimanima i Šefkija Bubić, Zadrugarstvo među Muslimanima u Bosni i Hercegovini. Nakon referata i rasprava Kongres je usvojio pet rezolucija: vjerska nastava i autonomne škole, vakuf i njegova uprava, narodna prosvjeta, zadrugarstvo među Muslimanima i žensko pitanje. One su trebale služiti kao svojevrsne smjernice za rad muslimanskim kulturnim, vjerskim i privrednim organizacijama. Više o tome vidi: Ibrahim Kemura, Kongres Muslimana intelektualaca u Sarajevu 1928. godine, Prilozi, god. XVI, br. 17, Institut za istoriju, Sarajevo, 1980; Uloga Gajreta u društvenom životu Muslimana, Veselin Masleša, Sarajevo, 1986, str. 172-187 i Adnan Jahić, nav. dj., str. 35-42.

22 Ibrahim Kemura, Uloga Gajreta... nav. dj., str. 173.

23 Više o Reformi vidi: Fikret Karčić, nav. dj., str. 211-212.

24 U ovom radu izraz Muslimanka/Bošnjakinja i Musliman/Bošnjak s velikim slovom koristi se u istovjetnom značenju nacionalne, a ne vjerske pripadnosti. U vremenu na koje se odnosi predmet ovog rada izraz Bošnjak nije korišten u značenju u kojem se danas koristi.

25 Pripreme za proslavu Gajretove 25-godišnjice, Gajret, II/1927, str. 161-162.

26 Reisu-l-ulema Džemaludin Čaušević podnio je referat o onodobnim vjersko-prosvjetnim prilikama Bošnjaka. Naveo je dva razloga zaostalosti bošnjačkog naroda: 1, u većini muslimanskih sela nije bilo osnovnih škola i 2, jednostrana službena državna školska politika koja je propagirala pravoslavlje i svetosavsku tradiciju. Pored spomenute rezolucije o narodnoj prosvjeti za predmet ovog rada važna je i rezolucija o vjerskoj nastavi i autonomnim školama. Naime, zatraženi su reforma i moderniziranje medresa i mekteba, otvaranje reformiranih mekteba (mektebi-iptidaija) ili otvaranje novih autonomnih vakufskih škola u mjestima gdje nije bilo osnovnih škola. Vidi: Ibrahim Kemura, Uloga Gajreta... nav. dj., str. 177.

27 Husein S. Brkić, Naše žensko pitanje, Gajret, IX/1928, br. 5, str. 73.

28 Isto, str. 73.

29 Isto, str. 75.

30 Vidi: Ibrahim Kemura, Uloga Gajreta… nav. dj., str. 179.

31 Vidi: Burne diskusije o muslimanskom ženskom pitanju, Večernja pošta, 1928, br. 2161, str. 3.

32 O Hafizu Abdullahu Ajni Bušatliću vidi: hfz. Mahmut Traljić, Istaknuti Bošnjaci, drugo dopunjeno izdanje, El-Kalem, Sarajevo, 1998, str. 43.

33 O Sakibu i Dervišu Korkutu vidi: hfz. Mahmut Traljić, nav. dj., str. 153-158.

34 O kongresnim diskusijama o ženskom pitanju vidi: Muslimansko žensko pitanje, Gajret, IX/1928, str. 325-333, i Burne diskusije o muslimanskom ženskom pitanju, Večernja pošta, 1928, br. 2161, str. 3-4.

35 Gajret, IX/1928, str. 330.

36 Isto, str. 330.

37 Isto, str. 333.

38 Isto, str. 333.

39 Vidi: Takrir, nav. dj., str. 4-5.

40 Gajret, IX/1928, str. 350-351.

41 Izabran je i Egzekutivni odbor, kao autonomni tijelo pod okriljem Gajreta i da okupi svu našu podijeljenu politički inteligenciju. Ono je trebalo da se brine o primjeni i realizaciji rezolucija. U taj odbor ušao je i reis Čaušević kao počasni predsjednik, predsjednik ing. Hajdar Čekro, podpredsjednici: Husein Kadić i Šukrija Kurtović, tajnici: Šefkija Bubić i Hamdija Mulić. U širi odbor izabrani su još i: Derviš Korkut, dr. Zaim Šarac, Šerif Bubić, Mustafa ef. Bukvica, Ajni Bušatlić, Hasnija Berberović, Sadija Nikšić, Sakib ef. Korkut, Mehmedalija Jalovčić, Uzeir Biser i Joka Šiljak. Enver ef. Muftić predlagao je da u rezoluciju uđu i tečajevi za babice i nudilje o kojima je govorio, ali je rečeno da će se to kasnije operativo urediti. Predložen je i prihvaćen u Egzekutivni odbor. Vidi, Gajret, IX/1928, str. 351.

Autor: Nusret Kujraković

Glasnik br. 5-6, 2012