Slavni komentator Kur'ana, Šejh Muhamed Abduhu, uspoređivao je (u svojoj novinskoj raspravi iz 1881. godine) odnose Amerikanaca i Afganistanaca prema svojim državama.
U raspravi koja mjestimice prelazi u lamentiranje nad stanjem muslimanskih naroda, Muhamed Abduhu na zanimljiv način govori o tome šta trebaju odgovorni među muslimanskim narodima činiti da bi ta društva postala prosperitetna i slobodna. Svoj komentar naslovio je riječima “Hatau l-ukala“ (Pogreške mudrih ili Pogreške razumnih). Sa današnje distance od 132 godine historija je dala za pravo Muhamedu Abduhuu. Imajući u vidu američku okupaciju Afganistana, ovu Abduhuovu raspravu danas nije moguće čitati bez snažne ironije koju je povijest donijela sa sobom.
Nije nepoznato da nas ideje Muhameda Abduhua (1849.-1905.), preporoditelja i reformatora, i danas oslovljavaju svojom dubinom i poletom. Osim što je bio komentator Kur'ana, poznato je da je bio i novinar, kao i komentator političkih zbivanja sve od stupanja na intelektualnu scenu Kaira (i Egipta) od kraja sedamdesetih godina devetnaestog stoljeća. Abduhuova intelektualna, urednička ili komentatorska saradnja i djelovanje u novinama kao što su “Egipatska zbivanja/događaji“ (el-Vekaiu l-misrijjah), “Piramide“ (el-Ahram) i druge primjer su angažiranog učenjaka (alima) u nemirnim vremenima u Egiptu pod de facto britanskom upravom i okupacijom. Također, za vrijeme egzila u Parizu Muhamed Abduhu je pokrenuo list “Neraskidiva spona“ (el-Urvetu l-vuska) u saradnji sa Džemaluddinom el-Afganijem (1839.-1897.), a pokrenuo je i časopis “Svjetionik“ (el-Menar) sa Muhamedom Rešidom Ridaom (1865.-1935.). U tim, kao i u nekim drugim listovima, Abduhu se iznimno jasno osvrtao na tadašnje događaje, uključivao se u rasprave o “buđenju“ muslimanskih naroda, dijalogizirao i, često, osporavao stavove svojih savremenika.
Širok je raspon tema o kojima se novin(ar)ski bavio Muhamed Abduhu. Njegov učenik Muhamed Rešid Rida sabrao je veliki broj članaka, eseja, crtica i komentara svoga učitelja Muhammeda Abduhua. U višetomnoj knjizi “Tarihu l-ustazi l-imam“ ili Povijest Učitelja Imama (misli na Muhameda Abduhua) donijet je najveći dio Abduhuovih članaka, rasprava i komentara. U njima vidimo jednog Abduhua koji je uglavnom nepoznat našoj sredini, jer mi ovog reformatora i obnovitelja u Bosni smo recipirali uglavnom kroz njegove komentare Kur'ana ili druge “teološke“ radove.
U čemu su “pogreške/zablude mudrih ljudi“?
U listu “el-Vekai'u l-misrijjah“ od 1.-4. aprila 1881. godine Muhamed Abduhu je započeo objavljivati podulju raspravu “Hatau l-ukala“ (Pogreške mudrih ljudi).
Rasprava je uz prvi dio imala još dva nastavka. K tome, ova rasprava je dijaloška, ali Muhamed Abduhu u njoj nigdje imenom ne spominje one čije mišljenje osporava. Njih uglavnom oslovljava opisno, npr. kaže za njih da su “mnogi oštroumne inteligencije“, tvrdi za njih da su ukala ili “pametni“ (sa izvjesnom dozom ironije).
Uzme li se ova rasprava u sva tri njena nastavka, stiče se dojam da Abduhu nastoji razložno pokazati da su nagli trendovi “pozapadnjačenja“ i “oponašanja Zapada“ (u onome što se ni na samom Zapadu ne smatra vrijednim) štetni po autohtone muslimanske kulture i narode. Po njemu, pogreška je nekih mudrih ljudi u Egiptu to što žele preko noći uvesti rješenja za koja misle da su evropska i zapadna.
Muhamed Abduhu ovom raspravom ukazuje na narav i početke “evropskog napretka“ (et-takaddumu el-urubbijju), borbu Evropljana protiv svojih vlastodržaca koja je, kako on smatra, tekla istodobno sa okretanjem evropskog čovjeka izvan Evrope. Taj se čovjek kolonijalnim nastojanjem domogao zemalja “istočnih naroda“ (el-umemu š-šerkijjah).
Abduhu je posve svjestan da je moćna Evropa impresionirala mnoge egipatske intelektualce i mudre ljude (ukala) njegova vremena.
Na jednom mjestu on kaže: Kale lena el-ukalau: Kunu mislehum! “Govore nam ti (naši) intelektualci: Budite kao Evropljani!“ Nema sumnje da je Abduhu uzimao u obzir ovakva razmišljanja mnogih svojih učenih zemljaka o Evropljanima. Poznato je da se Abduhu, pred kraj života svoga učitelja Džemaludina el-Afganija, u priličnoj mjeri razišao sa njim oko pitanja šta preuzimati iz Evrope i od Zapada. Abduhu je tokom devedesetih godina XIX. stoljeća bio pragmata, htio je na egipatsko tlo selektivno implementirati mnoga zapadna postignuća u obrazovanju, politici, parlamentarnom životu, za koja je smatrao da su općekorisna.
Ipak, u tekstu “Pogreške mudrih ljudi“ (koji je pisan 1881. godine) Muhamed Abduhu smatra velikom zabludom preuzimati od Evrope i Zapada to što on naziva ar-rafahijjah ili raskoš i ono hedonističko koje je zapljusnulo Egipat i Istok sa dolaskom kolonijalizma. Na ovim mjestima Abduhua vidimo kao islamskog autoriteta koji brani provjerenu tradiciju vlastitoga naroda.
Također, Muhamed Abduhu zamjera ovim ukala (ili egipatskim intelektualcima koji su se odali čudnom taklidu ili hedonističkom oponašanju Zapada) zašto ne promisle koje to, i kakve, društvene institucije iz Evrope i Zapada mogu imati uspjeha u muslimanskom svijetu.
Građansko u Americi i plemensko u Afganistanu
Ali, u ovoj raspravi Muhammed Abduhu ide korak dalje.
Na primjer, on tvrdi da “mi smatramo dobrim stanje federalne vlade (el-hukumetu l-džumhurijjetu) u Americi i pravednost njenih zakona (itidal ahkamiha)“. Također, Abduhu dodaje da u Americi postoji potpuna sloboda na izborima (el-hurrijjetu et-tammetu fi l-intihabat) pri biranju guvernera saveznih država i članova njihovih senata i kongresa“. Štaviše, Abduhu smatra da mi (muslimani) znademo dobro “obim sreće (es-seadeh) koju je američko stanovništvo iz takvog stanja postiglo, znademo da im je ova sreća došla zato što su oni pojedinci zajednice koji sami upravljaju svojim interesima i potrebama (humu l-hakimun fi masalihihim bi anfusihim)“.
Na istom mjestu Muhamed Abduhu se opet vraća američkim izborima, kaže da je to tako jer “ljudi u Americi su ti koji biraju (li annahum arbabu l-intihab), to jest, odlučuju na izborima, dok oni koje oni izaberu kao predsjednike/guvernere saveznih država (ruusau l-džumhurijjat) i članove kongresa – jesu “predstavnici naroda u čuvanju tih interesa i prava (nuvvab anhum fi hifzi tilka l-mesalih ve l-hukuk)“.
Veoma je važno ovdje primijetiti da Abduhu u vezi sa Amerikom spominje zajedno interese/potrebe (mesalih) ljudi i njihova prava (hukuk). Ovim Abduhu indirektno ukazuje šta jeste djelokrug države, i šta bi on trebao biti i u zemljama i državama koje su svojim postojanjem obilježili muslimani.
Muhamed Abduhu potom priznaje da sve “slobodne duše (slobodni ljudi) žele/čeznu (tatašavvaku) biti u ovakvom uzvišenom stanju (el-haletu el-dželiletu)“.
Toliko je na ovom mjestu Abduhu kazao 1881. godine o izborima u Americi, te tradiciji čuvanja slobode i prava ljudi u toj zemlji.
Iako se opći tonalitet ovog njegova eseja ogleda u želji da nasavjetuje intelektualce moderniste svoga vremena da ne žure sa naprasnim prihvatanjem baš svega što dolazi sa Zapada, kao i iz Evrope, po svemu što se vidi iz njegovih riječi, Abduhu je oduševljen spram demokratskih dostignuća u vršenju vlasti u Americi iz njegova vremena.
Abduhu, ujedno, postavlja pitanje: Kako da se ta pozitivna dostignuća Zapada primijene ako muslimanske zemlje nemaju ambijenta da tu primjenu realiziraju? To je, naime, jedna od imanentnih poruka ove njegove rasprave.
Ipak, da bismo vjerno interpretirali Abduhua treba navesti i to šta on kaže o Afganistanu (svoga vremena).
Vladavina rođaka, zetova, plemenske svijesti
Treba odmah reći da Abduhu, kao umjereni pragmata u svojoj recepciji Zapada, smatra da Afganistanci njegova doba nisu u stanju imati istu takvu izbornu proceduru kakva je u Americi. On kaže: “Ne smatramo da bi isto takvo stanje (s izborima) bilo dobro po Afganistan...“ (La nestahsinu en tekune tilke l-haletu bi ajniha li afganistan).
Potom Abduhu, ne bez ironije, navodi razloge zašto smatra da Afganistan ne bi bio u stanju uopće imati (ili održati) slobodne izbore.
Na prvom mjestu Abduhu spominje “gorštačku, surovu narav stanovništva“ (al-khušunah) Afganistana. “Kad bi se mišljenju takva naroda povjerilo upravljanje, vidio bi da svaka osoba isključivo ima svoj interes“ (lehu masleha hassa la jera sivaha). Odmah dodaje: “Nije moguće da se slože oko jednog općeg sistema“ (ala nizam am).
U ovim redovima koje je ispisao Muhamed Abduhu 1881. godine nazire se njegova želja da realno sagleda i opiše stvari u svome kompariranju Amerike i Afganistana. Domalo dalje, on nastavlja: “Na primjer, kada bi se tražilo da Afganistanci izaberu stotinu predstavnika, svaka osoba bi izabrala svoga druga, ili zeta, ili rođaka. Tako bi ih izabrali na hiljade, pa izbori uopće ne bi imali željenu svrhu (summe la jentehi l-intihabu ile l-mergubi aslen). Jer, svako bi od Afganistanaca ostao pri svome prvobitnom izboru.“
Muhamed Abduhu potom s gorčinom konstatira sljedeće: “Kada bi se u Afganistanaca održali izbori za predsjednika vlade (intihabu raisi l-hukumeh), svako bi pleme sebi izabralo predsjednika iz svojih redova, a onda bi došlo do anarhije među tim predsjednicima (summe jekau l-herdžu bejne r-ruusai).“
Potom slijedi gorko, rekli bismo pesimistično, zapažanje Muhameda Abduhua koje vidimo u njegovim riječima koje slijede. “Takvo je stanje muslimanskih zajednica (halu l-umemi) koje su naviknule da im rukovođenje bude u rukama kralja (bi jedi melikin), emira (ev emirin), vezira (ev vezirin)...“ Oni upravljaju stvarima tih zajednica, a te zajednice nemaju nikakva udjela u sagledavanju svojih interesa (fi rujeti mesalihiha) – kaže Abduhu. Drugim riječima, zavladao bi fesad, to jest nered i haos u tim zajednicama kad bi im se dalo da svoje stvari urede u skladu sa načelima parlamentarne demokratije!!!
Muhamed Abduhu je iznimno cijenio dostignuća parlamentarne demokratije. Kad je posjetio London, njegovi su mu domaćini upriličili i posjetu Britanskom parlamentu. Mnogi njegovi biografi govore da je rad ovog parlamenta na Abduhua ostavio snažne i pozitivne dojmove. Nekako u to vrijeme on je počeo pisati tekstove da “suverenitet“ ne treba da izvire iz pojedinca i halife, te da “halifa kod muslimana nije bezgrješan!“ Abduhu kaže: El-Halifetu inde l-muslimine lejse bi l-masumi. Ali, ovo je predmet rasprave za neku drugu priliku.
U svojoj raspravi “Pogreške mudrih ljudi“, Muhamed Abduhu nastavlja sa svojim komparacijama Amerike i Afganistana. On kaže: “Na primjer, kad bismo htjeli uzdići Afgance na stupanj Amerike (ila deredžeti Amerika), “bila bi potrebna stoljeća da se među Afgancima zasije nauka, da se (pre)odgoje mentaliteti, da se ukrote pojedinačne strasti (eš-šehevatu al-hususijjeh) i prošire opće ideje (el-efkaru l-kullijjeh).“
Stoljeća bi bila potrebna da se, kaže Muhamed Abduhu, “u toj zemlji (Afganistanu) zakorijeni ono što se naziva općim mišljenjem (ma jusemma bi r-reji l-umumijji)“. Tek tada bi bilo dobro po Afganistan ono što je dobro po Ameriku (jahsunu leha ma jahsunu li amerika)! – tvrdi Muhamed Abduhu.
Do velikih koraka ne može se preko noći
U ovom dijelu svoje rasprave Muhamed Abduhu još jednom rezimira šta je to što obilježava društveno stanje Afganistana njegova doba (i, zapravo, većine tadašnjih muslimanskih naroda).
On nabraja sljedeća obilježja:
A) Nasljeđivanje običaja od očeva i predaka (tevarusu l-avaidi min abaihi ve edždadihi),
B) Čuvanje tih običaja od “bešike do motike“ (min mehdihi ila kuhuletihi),
C) Prepuštanje svojih interesa volji drugih, e da im oni urede stvari od društvenog značaja (tafvidu maslehatihi ila iradeti gajrihi), itd.
Nije onda moguće, tvrdi Abduhu, da se u jednome vremenu ti narodi odreknu svega toga. Također, s gorčinom primjećuje Abduhu, onaj ko za cijeloga života nije razmišljao o općim stvarima društva (fi džemii umrihi lem jufekkir fiha), ne može se takvome dati da upravlja njegovim interesima (zimamu maslehatihi)!!!
Muhamed Abduhu podsjeća umne ljude i intelektualce (iz Egipta svoga vremena) da je potrebno širiti obrazovanje i opću kulturu koja bi pobudila razmišljanje o značaju “općih stvari društva“. Tek tada bi se nadišlo ono plemensko, rođačko, nepotističko i partikularno.
Kad je posrijedi ova Abduhuova rasprava, recimo na kraju da je ironija historije u tome da se i danas može uspoređivati Amerika i Afganistan, dakako u posve novim okolnostima, kad je američka vojska u Afganistanu. Ne bi se imalo mnogo toga novoga dodati Abduhuovim zaključcima.
Ali, i bez američke vojske u Afganistanu ne bi bilo mnogo drukčije. Kako kaže Eric S. Margolis, kad god u Afganistanu nema stranih okupatora, Afganistanci se odmah vraćaju svojim “glupim ratovima“.
Dok smo proteklih mjeseci gledali strašne nerede u Tunisu, Egiptu, Libiji, Jemenu, Bahrejnu, ili dok ih sada gledamo u nesretnoj Siriji, itekako spoznajemo da se ova rasprava Muhameda Abduhua iz 1881. godine, kao i njegova mudra zapažanja, mogu čitati s mnogo ibreta. Uvijek i iznova. Praktički, ova Abduhuova rasprava na imanentan način govori o zapadnom izumu građanina i civilnog društva.
Taj je izum itekako pozitivan izazov u današnjim raspravama o “arapskom proljeću“.
Autor: Enes Karić
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba