Povijesno gledano, uobzirujući činjenicu da je na svjetsku scenu došao kao posljednja od velikih svjetskih religija, islam je imao i jednu naročitu, rekli bismo, dodatnu obavezu da se osvrne na neke od tih religija.[1] Također, povijesno gledano, s nekim od tih religija, npr. judaizmom i kršćanstvom, islam dijeli dio povijesnog stabla: dosta naslijeđa, mnoštvo zajedničkih tema i sličnih motiva.

O ovome najbolja svjedočanstva imamo u Kurʼānu. Kako se vidi i iz nekih drugih crtica ove naše knjige, na nekim mjestima Kurʼān oslovljava već formirane vjerske zajednice kao što su jevreji (2:62. i dalje), kršćani (2:62; 5:116–119. i druga mjesta), Sabejci (2:62), vatropoklonici (22:17), obožavatelji Sunca (27:24)…

Posebno se Kurʼān vrlo često osvrće na arabljanske pagane, politeiste ili mnogobošce. O arabljanskim mnogobošcima ima veliki broj ulomaka u Kurʼānu. (Kao što se vidi i iz drugih mjesta ovih i sličnih crtica, u Kurʼānu je prisutno naročito gnušanje spram arabljanskog mnogoboštva, kao i mnogoboštva uopće. Kao da u Kurʼānu nema tragova bilo kojeg kompromisa sa mnogoboštvom!).

Ali, spram jevreja i kršćana Kurʼān otvara mnoga vedra obzorja. O tome se u temeljnoj knjizi islama govori različitim povodima i uz pozive koji su ispunjeni otvorenošću i, rekli bismo, razumijevanjem. To posebno vidimo u jednom kurʼānskom motivu koji se može prevesti kao “ista riječ“ ili “jednaka riječ“.

Sintagma “ista riječ“ ili “jednaka riječ“ (kalima sawāʼ) spominje se u Kurʼānu samo jednom, u sūri Āli ʻImrān (3:64):

Ti [Muhammede] reci: “O sljedbenici Knjige!

Hodite k Riječi jednakoj i nama i vama:

da nikome osim Bogu ne robujemo,

da Mu nikoga ne pridružujemo,

i da jedni druge, osim Boga, gospodarima ne uzimamo!“

Pa, ako se [sljedbenici Knjige] okrenu, vi recite: “Svjedoci budite

da smo mi muslimani [Bogu predani]!“

Kako se iz ove obznane posve jasno vidi, Bog je ta “ista riječ“ ili ta “jednaka riječ“ i za jevreje, i za kršćane, i za muslimane…

Na drugim mjestima u Kurʼānu muslimanima se savjetuje, štaviše: njima se zapovijeda, da o ovome s jevrejima, kršćanima (te, sljedstveno tome, i s pripadnicima drugih vjera) raspravljaju na najljepši način.

            Sūra an-Naḥl/Pčele (16:125) proglašava:

A ti [Muhammede] Putu Gospodara svoga pozovi mudrošću

i savjetom lijepim

a s njima [kršćanima i jevrejima] ti raspravljaj na način najljepši!

Doista, Gospodar tvoj najbolje zna ko je skrenuo

s Puta Njegova,

i On najbolje poznaje one na Pravi Put upućene!

Dobro je danas prisjetiti se ovog kurʼānskog proglasa o “jednakoj riječi i nama i vama“.

            Na posredan način u Kurʼānu se ovim tvrdi da u vjerama i religijama ima mnogo toga što je različito, što u njima (ili što njima) nije “jednako“ ili “isto“.

            Poruka Kurʼāna posve je jasna i vedra: i o onome što je “jednako“, kao i o onome što “nije jednako“, i što je “različito“ − treba raspravljati na način najljepši.

            To je veoma snažan moralni i ćudoredni zahtjev cjeline Kurʼāna.

 

Kurʼānsko ne lingvističkom rasizmu!

Putnici kroz tradicionalne zemlje islama, napose oni koji pristižu iz kulturnih krugova u kojima ne postoji “sakralni jezik“ (za razliku od arapskog Kurʼāna ili hebrejskog Tore), lahko mogu pomisliti da muslimani (napose Arapi) promiču arapski jezik, štaviše da ga promoviraju uvjerenjima i sredstvima koja su na samom rubu onoga što se naziva “lingvistički rasizam“![2] Pa ipak, tako stvari ne stoje.

Prije negoli nakratko oslovimo “temu mnoštvenosti i raznovrsnosti jezika“ čovječanstva o kojima Kurʼān govori s ushitnim oduševljenjem (npr. u sūri ar-Rūm/Rimljani, 30:22), treba priznati da ima (i da je bilo) Arapa ili muslimana, iako rijetko, koji su spram arapskog jezika gajili ili gaje neku od teorija blisku “lingvističkom rasizmu“. Vjerujem da se sličnih teorija i njihovih protagonista može naći i kad je posrijedi hebrejski, turski ili perzijski jezik, i tome slično. Dakako, iz historije lingvistike poznati su mnogi primjeri teorija, domišljenih o mnogim evropskim i drugim jezicima, koje su zagovarale barem neke oblike “lingvističkog rasizma“.

Ali, u jedno možemo biti posve sigurni: “lingvistički rasizam“ u visokim klasičnim islamskim i muslimanskim kulturama nije nikada bio mainstream! Niti je to slučaj danas. Najveća brana protiv “lingvističkog rasizma“ kod muslimana, mnogih, a ne samo onih među Arapima, Turcima, Perzijancima…, bio je i ostao sam Kurʼān, Božija Riječ i Objava.

Za podršku ovoj tvrdnji zaputimo se nakratko u čitanje jedne alineje iz sūre ar-Rūm/Rimljani (ili Bizantinci), 30:22. Tu se snažno obznanjuje:

I od Njegovih [Božanskih] Znakova je i stvaranje nebesa

i Zemlje, i različitost vaših jezika i vaših boja!

U tome, zbilja, za znalce Znakova ima!

Kurʼān na ovom mjestu posve jasno spominje “stvaranje nebesa i Zemlje“ i “raznolikost ljudskih jezika i ljudskih boja“! Dakako, kao da ovdje vidimo kako se dragi Bog “diči“ Svojom Božanskom moći: eto, Ja, Bog, stvaram nebesa i Zemlju, ali jednako tako dajem da vaši ljudski jezici budu raznoliki i da ih bude mnogo!

Ovim ājetom poručuje nam se:

  1. Ljudski jezici, na hiljade njih, Bogom su stvoreni, baš kao što su Bogom stvorena nebesa i Zemlja, pa i sami ljudi.
  2. Ljudskim jezicima, kao glavnim medijem ljudskog mišljenja, najefikasnije se razmišlja o nebesima i Zemlji.
  3. Nebesa i Zemlja, baš kao i ljudski jezici, ukazuju na ono Sveobuhvatno sred čega kao ljudi živimo.
  4. Ljudski jezici su veličanstveni dar Božiji, svi jezici imaju Božansko porijeklo, ljudske zajednice primile su ih kao veličanstveni Tvorčev dar, e da u njima “grade svoje raznolike kuće Bitka“.
  5. Na kraju, “lingvistički nacionalizam“ nije samo društveno zlo, to je, također, čin protiv Boga i protiv Njegove izdašne darežljivosti prema čovjeku i čovječanstvu.

 

Slovo o ropstvu

 

Cjelina Kurʼāna na slojevit način oslovljava ropstvo.[3] Govori o ropstvu u koje ljudi dospiju u nepravednim društvenim odnosima (tzv. “ekonomsko ropstvo“, “dužničko ropstvo“), kao i o ropstvu po drugim osnovama (ratni zarobljenici, robovi iz rata, robinje iz rata itd). Kao što ni Biblija nije izumila ni rat, ni ropstvo, isto vrijedi i za stranice Kurʼāna. I Kurʼān oslovljava i rat i ropstvo kao nešto priraslo za čovjeka, čemu treba lijek, vidanje i prevazilaženje.

Ali, ako se cjelini Kurʼāna valjano pristupi, ekonomsko ropstvo, dužničko ropstvo, ratno ropstvo i zarobljeništvo… tek su neke od vrsta ropstva koje Kurʼān spominje. Kao da je u temeljnoj Knjizi islama još jedan važan zahtjev, dodatni, onaj za oslobađanjem ljudi za slobodno vjerovanje u jednoga Boga. Po svemu što se iz cijelog Kurʼāna razumije, biti slobodan za vjerovanje u jednoga i jedinoga Boga jeste prvo ili prioritetno polazište za bilo koji govor o oslobađanju čovjeka iz mnoštva oblika ropstva koje ljudi jedni drugima nameću.

Doista, na velikom broju stranica Kurʼāna probija se snažan glas Kurʼāna da se oslobađanje ljudi i čovječanstva treba dogoditi prvo iz fragmentiranih stanja politeizma (osloboditi se kumira, idola, kipova itd), k tome, Kurʼān govori i o oslobađanju ljudi iz ralja njihovih vlastitih strasti (npr. sūra al-Furqān/Jasan dokaz, 25:43, obznanjuje da ima ljudi koji “strast svoju uzimaju za svoje božanstvo“; ista vrsta “zapadanja u ropstvo svojih strasti“ spominje se i u suri al-Ğāṯiya/Oni koji kleče, 45:23). Naime, kad oslovljavamo temu robova, roblja i ropstva na stranicama Kurʼāna, treba znati da je za cjelinu Kurʼāna ʻabdullāh ili “rob Božiji“, tj. “štovatelj jednoga jedinoga Boga“ – ono idealno stanje čovjekove slobode. U neku ruku, Kurʼān je Poruka koja čovječanstvo poziva da se posve oslobodi za jednoga jedinoga Boga, da svekoliko čovječanstvo bude roblje Božije (ʻibādullāh), samo to, a to samo po sebi označava slobodu najvišeg ranga. Ali, ʻabdullāhu ili čovjeku slobodnom za jednog jedinoga Boga, Koji ničemu ne robuje, treba da se vratimo u posebnoj crtici.

Temeljna Knjiga islama snažno podstiče na oslobađanje robova

Vratimo li se ekonomskim i ratnim oblicima ropstva koje Kurʼān spominje, pažljivim plijevljenjem stranica Kurʼāna stiče se jedan opći dojam: temeljna Knjiga islama snažno podstiče na oslobađanje robova iz ropstva, bez obzira na vrstu ropstva u koju su zapali. Ropstvo Kurʼān naziva ar-riqāb, i uglavnom je riječ o ropstvu u koje se zapalo u nepravednim društvenim i ekonomskim odnosima.

Sūra al-Baqara/Krava (2:177), u svome čuvenom proglasu obznanjuje to šta jeste istinska pobožnost (al-birr). Tu se kaže da se istinska pobožnost ne sastoji od [formalističkog!] okretanja lica “prema istoku ili zapadu“! Naprotiv, nakon pobrajanja glavnih članaka vjere (npr. vjerovanje u Boga, u onaj svijet, u anđele/meleke, u Božije knjige, u Božije poslanike…) navodi se – u istoj alineji Kurʼāna – da je čin oslobađanja robova iz ropstva (npr. oslobađanje ratnih zarobljenika i zarobljenica) u jednakoj ravni s vjerom u Boga i u onaj svijet… Sūra at-Tawba/Pokajanje (9:60) obznanjuje da zekat (zakāt ili obligatni vjerski prinos novcem i imetkom) pripada siromasima, bijednicima… i za oslobađanje robova iz ropstva. K tome svemu, veoma je važno da sūra Muḥammed (47:4) proklamira da ni ratni sukob “s nevjernicima“ ne smije lišiti nevjernike, “koji su [nakon što budu zarobljeni, u stanju] čvrsto vezanih ruku“, ali se u istoj alineji, dakle odmah, spominju dva izlaza: da se “dobročinstveno oslobode iz zarobljeništva“ ili da im se omogući “da se otkupe“.

Iz ove tri alineje Kurʼāna koje spominju ropstvo posve je vidljivo da Kurʼān svim svojim moralnim kapacitetima ustaje u zaštitu života (robove treba oslobađati, zarobljenici, koji se nazivaju usārā, ne smiju se ubijati!). Također, Kurʼān ustaje u zaštitu slobode čovjeka! Iz cjeline Kurʼāna razumije se da je oslobađanje robova iz ropstva integralni dio vjere u jednoga jedinoga Boga.

Krenemo li dalje razviđati cjelinu Kurʼāna, vidimo posve jasno gotovo vapaje Kurʼāna da se rob oslobodi iz ropstva. Na tri različita mjesta spominje se znamenita sintagma Kurʼāna taḥrīru raqabah, oslobađanje roba iz ropstva. U sūri an-Nisā/Žene (4:92) navodi se jedan imperativ: za ubojstvo vjernika iz nehata može se osloboditi rob vjernik (taḥrīru raqabatin muʼminatin). Ovdje bi se pomislilo kako Kurʼān posvećuje brigu samo vjernicima (bilo da su slobodni ili robovi). Međutim, u sūri al-Māʼida/Trpeza (5:89) spominje se da je jedan od izlaza za kompenzaciju za prekršenu zakletvu – osloboditi roba (taḥrīru raqabah – dakle roba općenito, ma koje vjere ili uvjerenja bio!).

Također, sūra al-Muğādala/Rasprava (58:3) spominje oslobađanje roba (taḥrīru raqabah) općenito, ma koje vjere bio ili ma koje uvjerenje slijedio, kao kompenzaciju ili prevazilaženje grijeha zbog nepravednog odnosa prema supruzi koju je muž zapostavio rekavši joj da mu je “bračno zabranjena kao što mu je zabranjena i njegova majka“.

Podsticanje na oslobađanje robova

Iz ovih nekoliko primjera posve je jasno kako je na stranicama Kurʼāna prisutno jedno svojevrsno “Božansko gnušanje“ spram porobljavanja ljudi. Osim raqabah, što znači rob, u Kurʼānu se poseže i za nazivom ʻabd, što također znači 'rob' (najčešće onaj koji je zapao u tzv. ekonomsko ropstvo). Npr. u suri 2:178, govori se o starozavjetnom propisu taliona (arapski qiṣāṣ), ili poravnanja za ubijene, pa se kaže “rob za roba“ (wa-l-ʻabdu bi-l-ʻabdi). Ali, ovdje se, baš u ovom retku, nudi i olakšanje, na ovom mjestu svojevrsna Kurʼānska teologija oslobođenja ljudima nudi izlaz u dobročinstvu (iḥsān), afirmira se ćudoredna nagodba i kompenzacija kako bi se izbjeglo daljnje prolijevanje krvi i uništavanje života!

K tome, opći je dojam da se ʻabd, kao jedan od naziva za roba u Kurʼānu, na stranicama Kurʼāna sve više transponira u ʻabdullāha (Božiji rob). O tome će biti riječi u zasebnoj crtici.

Iako Kurʼān spominje robinje, i stupanje u brak s njima, sūra an-Nūr/Svjetlost (24:33) proklamira dva opća moralna pravila koja su snažan podsticaj za njihovo oslobađanje. I ne prisiljavajte robinje svoje na blud! (24:33) – glasi jedan snažan moralni imperativ. Drugi je imperativ saopćen u riječima (24:33): A onima koji hoće potvrdu [da su slobodni/slobodne ili oslobođeni/oslobođene od ropstva], a koji su u vaših desnica posjedu, vi potvrdu [za oslobađanje] napišite, ako znate da se otkupiti mogu (…).

Kako ćemo vidjeti i iz drugih crtica, spram oslobađanja robova iz ropstva, ili ratnih zarobljenika iz sužanjstva, ili robinja iz ropskog položaja, opći ton Kurʼāna je vedar i uvijek podstiče ljude da oslobađaju robove, da im pruže mogućnosti slobode.

Iz svega ovoga može se zaključiti da Kurʼān ohrabruje ljude da i sami donesu propise i zakone protiv porobljavanja i ugnjetavanja ljudi.

 

Poziv pobunjenom čovjeku

Kao Božija Riječ, Kurʼān se na mnogo mjesta može čitati i kao mnoštvo usrdnih poziva “pobunjenom čovjeku“.[4]

Čovjek se poziva da preispita svoj “ustanak“ protiv Boga, da pokuša da se, ćudoredno i preispitujuće, nadnese nad svoju osionost, zadrtost, bigotizam i zastranu.

U tim kurʼānskim pozivima kao da vidimo neku nedokučivu, ali svakako snažnu “Božansku želju“ da čovjek stane na Božiju stranu, da u sebi prepozna Božije stvorenje te, potom, da u sebi raskrije Božijeg štovatelja (ʻabdullāha). K tome, kao da se osjeća i jedan tonalitet ili zvôn “Božanske saosjećajnosti“ prema “odmetnutom čovjeku“, “saosjećajnosti“ sadržanoj u želji da se čovjek “vrati Bogu“ i da od sebe odbaci “zaborav Boga“.

Sūra Yā Sīn/Jāsin (36:77) moćno oglašava i jednu veoma strašnu Božansku optužbu protiv čovjeka. Naime, bude prilika u životu kad je čovjek “otvoreni neprijatelj“ Bogu:

Zar čovjek ne vidi

da ga Mi stvaramo od sjemena kapi,

a on – neprijatelj otvoreni!

I drugdje su stranice Kurʼāna protkane motivom o rečenoj “čovjekovoj neznatnosti“ kad je bio “kaplja sjemena“. Potom je prošlo vrijeme od nekoliko mjeseci, čovjek je rođen, uspravio se i prohodao. A onda minu godine, čovjek stasava, postaje snažan, ponekada i osion, nehajan. Često postaje “neprijatelj Božiji“. Sūra Yā Sīn čovjeka podsjeća na njegov početak, kad sebe nije bio svjestan, kad ništa sa sobom nije mogao. Tako se “otvoreno neprijateljstvo“ pokazuje osim kao bahatost i kao – glupost i tupavost.

U ovom je smislu vrlo važno i mjesto u Kurʼānu u sūri al-Infiṭār/Rascjepljenje neba, 82:6–9. Tu poziv “pobunjenom čovjeku“ glasi ovako:

O čovječe, šta te obmanjuje

[pa si nezahvalan] spram tvoga Gospodara [Boga] plemenitoga,

Koji te je stvorio, i skladnim i uspravnim te učinio,

i u obličju kakvom je htio tebe je sastavio!

A ne valja tako! Vi Sudnji Dan lažnim smatrate (…).

Kurʼān podsjeća da je sada posrijedi obmana. Čovjeka obmanjuje ovaj svijet, puste želje, ambicije, pohlepa za imetkom… Naposljetku, nezahvalnost Bogu biva posljedicom koje se teško lišiti.

Božansko podsjećanje čovjeka da je “stvoren, učinjen skladnim, uspravnim, u dostojanstvenom obličju…“ – sve to kao opomena sada dolazi od Boga.

Jer, naime, zaborav Boga vodi zaboravu Dana sudnjega. Jedan zaborav ima za posljedicu drugi zaborav, i tako unedogled.

Na kraju, treba podsjetiti da se o svemu ovome govori i u sūri Rascjepljenje neba.

Zaboraviti Boga strašno je kao što je strašan prizor “Rascjepljenja neba“.

Ne zaplakaše za njima ni nebesa ni Zemlja

Ima dijelova Kurʼāna koji čovjeka presudno razbuđuju iz njegova ljudskog nehaja i zaborava.[5] Nekada te dijelve nije lahko čitati.

Rekli bismo: nije prijatno primati poruke koje do nas dopiru iz tih kurʼānskih redaka i riječi.

Jedno od takvih mjesta u Kurʼānu nahodi se u suri ad-Duẖān/Dim (44:25–29), u kojoj se govori o neminovnom rastanku od ovoga svijeta, od onog što se na njemu čovjeku činilo najljepšim:

Koliko li ostaviše bašči i izvora,

i njiva zasijanih i mjesta pitomih,

i blagodati u kojima su se veselili!

Tako to bī!

I sve to drugom narodu u nasljedstvo dadosmo Mi,

a za njima ne zaplakaše ni nebo ni Zemlja,

i nije im data nikakva odgoda!

(Ad-Duẖān/Dim, 44:25–29)

Bašče, izvori, zasijana polja, pitoma mjesta, blagodati u kojima su se ljudi veselili… sve to sam čovjek, muško ili žensko, ili pak njihova pokoljenja neminovno ostavljaju i odlaze. Dolazi neumitna smrt, njoj se čovjek mora odazvati, jer “tako to biva“ – poručuje Kurʼān.

Sve one bašče, izvori, zasijana polja, pitoma mjesta, blagodati u kojima su se ljudi veselili – njih sada Bog daje u nasljedstvo drugome narodu, drugim ljudima. Vrijeme nastavlja svoj hod dalje.

A potom slijedi kurʼānska poenta u ovom ulomku (44:25–29): za onim minulim pokoljenjem koje je bilo uništeno, ili je izumrlo “ne zaplakaše ni nebo ni Zemlja“.

Svijet je nadživio ta pokoljenja. Kao što će nadživjeti i one naraštaje koji će doći.

Zapravo, ovom se kurʼānskom alinejom kaže da se ovaj svijet ne može ponijeti kao vlasništvo na onaj svijet. To što čovjek kao svoju popudbinu nosi na onaj svijet jesu njegova dobra djela.

O, Musa, ne ubij!

 

Šta život može donijeti, i šta može čovjeku na leđa naprtiti pokazuje ovaj odlomak Kurʼāna (Kazivanje/al-Qaṣaṣ, 28:15):[6]

I Mūsā u grad, kad su stanovnici njegovi opušteni bili, uđe,

i u njemu dva čovjeka kako se biju nađe:

jedan iz naroda njegova [iz Jevreja], a drugi iz neprijateljskoga!

Pa od njega pomoć protiv neprijatelja mu zatraži

onaj što iz njegova [jevrejskoga] naroda bī,

i onoga Mūsā šakom udari i usmrti!

Šta vidimo iz ovog ulomka Kurʼāna? Komentari Kurʼāna kažu da vidimo paradoks – do kraja životan i grub! Baš kao što su i svi pravi i praizvorni paradoksi, koji se vezuju za Božije vjeronavjestitelje, duboko životni.

Mūsā, alejhisselam, Božiji poslanik, u navedenom se pasažu Kurʼāna spominje kao “ubica“. On je onaj koji je ubio jednoga čovjeka! Štaviše, on bježi “s mjesta zločina“ (usp. Kazivanje/al-Qaṣaṣ, 28:16–22 ), zabrinut je i tjeskoban, putuje u teškim nemirima, ophrvan strepnjama i strahovima.

Zašto Kurʼān donosi ovu zgodu, ili epizodu, koja otvoreno kazuje da je Mūsā, alejhisselam (taj Božiji poslanik koji se, sa još nekoliko Božijih poslanika, označava najvišim rangom – ūlu-l-ʻazm ili ljudima koji su donijeli najvažnije odluke čovječanstva!) – ubio čovjeka?!

I ovdje je potrebno prisjetiti se, prisebno i razložno, da je Kurʼān knjiga koja nam na različite načine pokazuje život u njegovoj cjelovitoj raskrivenosti i neposrednosti. A u životu se, nažalost, događaju i ubojstva i umorstva najgore vrste.

Štaviše, ubicama bivaju ponekada i oni najveći i najugledniji – Knjiga nam na ovom mjestu u suri Kazivanje/al-Qaṣaṣ (28:15–22) pokazuje da je Musa taj koji je ubio. Ubio je on, ne neko drugi. A ubio je jer je prenaglio, a i zato jer nije posegnuo za kulturom pomirenja zavađenih strana. Naprotiv, Mūsā, alejhisselam, je odmah, na posve prijek način, pomogao strani za koju je u svom prvom dojmu mislio da je prava.

Dodajmo ovdje da sva druga kurʼānska kazivanja o Mūsāu, alejhisselam, govore na način životnog pokazivanja Mūsāova iskupljenja za ovo njegovo djelo ubojstva.

Štaviše, Musa, alejhisselam, izbavlja cijeli narod – Jevreje – iz faraonova ropstva. Musa, alejhisselam, trpi s tim narodom, prebrođuje sve njegove muke na Sinajskoj gori i podno nje. Prema Kurʼānu, Mūsā, alejhisselam, prima i onih slavnih Božanskih Deset zapovijedi i dostavlja ih svome narodu.

Među tih Deset zapovijedi ima i jedna koja glasi: Ne ubij!

Posve se jasno vidi zašto je ona objavljena Božijem poslaniku Mūsāu, a posredstvom njega i cijelome ljudskom rodu.

Čovjekov doživljaj svemira

 

Općenito gledano, iz cjeline Kurʼāna razumije se da se opisi svijeta na stranicama te knjige, kraći ili duži, daju onako kako čovjek doživljava svijet oko sebe, kako ga svojim čulima vidi, čuje, osjeća.[7]

Ukratko, Kurʼān o stranama svijeta i fenomenima koji se pomaljaju i uprizoruju pred čovjekom govori uglavnom, i u prvom redu, u onim relacijama u kojima sam čovjek svojim osjetilima percipira te relacije i fenomene na horizontima svijeta. Naprimjer, sūra Krava/al-Baqara (2:258) proglašava: Bog zbilja daje da se Sunce na istoku rađa![8] Istok je ovdje samo potvrđen kao strana svijeta koju su ljudi otprije s planete Zemlje detektirali kao istok. Oni vide da se Sunce rađa na toj strani svijeta. Tu stranu svijeta, potom, i Kurʼān priznaje kao istok (al-mašriq, the East, der Osten) ili kao mjesto rađanja Sunca.

Stranice Kurʼāna slijede isti običaj i kad je posrijedi govor o zvijezdama, Mjesecu, sazviježđima. U prvom planu nudi se čovjekova perspektiva, čovjek je taj, ili čovječanstvo je to za koje “zvijezda zalazi, zapada“,[9] čovječanstvo je to koje promatra i vidi, te potom znade, gdje su mjesta “zahodišta zvijezda“,[10] ili kada su “zahodišna vremena zvijezda“ itd. Kurʼān ovu osjetilnu spoznaju ili osjetilnu izvjesnost naziva ʻaynu-l-yaqīn.[11]

Ali, iza ovog sloja Kurʼāna koji govori o svemiru na način kako ga doživljavaju čovjekova osjetila, ima i jedan drugi sloj Kurʼāna, koji, dok govori o svemiru, računa na percepcije i recepcije iz samog čovjekova raz/uma. Tu vrstu izvjesnosti iz samog čovjekova raz/uma Kurʼān naziva ʻilmu-l-yaqīn.[12]

Da Kurʼān računa i na izvjesnost iz čovjekova uma ili znanja vidimo jasno po onom odlomku Kurʼāna gdje mladi Ibrāhīm/Abraham posmatra svemir i kretanja na nebeskom svodu. Sūra Stoka/al-Anʻām, 6:75–79, jasno govori da Ibrāhīm, zrenjem i zaključivanjem svoga uma, otpisuje i odriče središnju poziciju gospodarstva u svemiru prvo zvijezdi, potom Mjesecu, a zatim i samom Suncu, za koje je bio čak uskliknuo: “Evo Gospodara moga, evo najvećega!“[13]

Napokon je Ibrāhīm svojim diskurzivnim moćima zaumio da je iza svih fenomena svemira, te ponad njih i kroz sve njih − Bog Koji stvara.

Ovim dolazimo do drugog sloja Kurʼāna koji poziva čovjeka da posegne za svojim razumom i umom u razmišljanju o svome položaju u kosmosu, kao i o svojim perspektivama iz kojih sagledava kosmos. Ima mnogo takvih mjesta u Kurʼānu koja bodre čovjeka da se prisjeti darova i sposobnosti svoga uma. Sūra Čas neizbježni / al-Ḥāqqah, 69:38–39, navodi jednu veličanstvenu Božansku zakletvu: Ja se kunem onim što vi vidite i onim što vi ne vidite![14] Ovdje ima jedan snažan kurʼānski nagovor da se razmišlja, da se umuje kako o onome što čovjek vidi, tako i o onome što čovjek ne vidi. Jedno je dionica viđenja i osjetila (ʻaynu-l-yaqīn), a posve iza jeste dionica razmišljanja, razuma i uma (ʻilmu-l-yaqīn). Prema Kurʼānu, dionica razuma i uma mnogo je šira i obuhvatnija.

Recimo na kraju ove crtice da u Kurʼānu ima mjesta na kojima se čovjek educira da spram prizora koje vidi zauzme jednu korigirajuću distancu. Naprimjer, sūra Mravi/an-Naml, 27:88, izjavljuje da čovjek vidi i gleda gore i planine, i misli da su one nepomične, “a(li) one hodom oblaka hode!“[15] To jest, kao što se kreću oblaci, tako se kreću i planine kao integralni dio Zemlje, koja se također kreće, iako svojim osjetilima čovjek to kretanje ne vidi. U ovom kontekstu trebalo bi razmišljati i o kurʼānskim pozivima (npr. u sūri Razgovjetni dokaz / al-Furqān, 25:45):

Zar [ti, čovječe] ne vidiš kako Gospodar tvoj sjenu rasprostire?[16]

Dalekosežno je to šta se sve ovim pitanjem podrazumijeva. Prvo, postoje predmeti koje čovjek vidi. Od predmeta nastaju sjene, koje čovjek, također, vidi, ali mu je oko isuviše “sporo“ da bi opazilo polagano “rasprostiranje sjene“. Napokon, u Kurʼānu se podrazumijeva i postojanje svjetlosti; ona je iza, ona osvjetljava predmet s kojeg, potom, pada sjena…

Ukratko, ovdje (25:45) se Kurʼān javlja kao knjiga koja nas podučava i jednoj trećoj dimenziji stvarnosti, onoj koja odgaja i educira i naša osjetila i naš um. Ta stvarnost i izvjesnost jeste Božanska stvarnost. Tu Božansku izvjesnost Kurʼān naziva ḥaqqu-l-yaqīn.[17]

 

Da li je Kurʼān knjiga o davnim ljudima?

I drugdje u ovim crticama istakli smo da nije valjano sintagmu “knjiga mrtvih“ primjenjivati na Kurʼān, kao, uostalom, ni na Bibliju.[18] Ni Bibliju, niti Kurʼān, ne možemo čitati kao jednu “Tibetansku knjigu mrtvih“ ili kao “Egipatsku knjigu mrtvih“.

Pažljivim proučavanjem povijesti Biblije i Kurʼāna vidi se da su te dvije knjige neodvojivi dio vjerskog, kulturnog i civilizacijskog života jevreja i kršćana, odnosno muslimana.

Ali, radi toga da nam se “smiri srce“, razmotrimo za trenutak da li je važan, i od kojeg stupnja važnosti jeste utisak da Kurʼān, ipak, pretežno govori o davnim ljudima, o prošlim vremenima, o minulim narodima, o zgaslim civilizacijama, o nestalim kulturama.

Kad god se kazivanja Kurʼāna hoće pročitati i shvatiti u njihovoj cjelini, potrebno je imati nekoliko važnih komponenti izlaganja Kurʼāna, koje se baš svaki put ne vide na površini Teksta, nego do njih treba doprijeti jednom posebnom “metodologijom“. Naime, kazivanja i izlaganja Kurʼāna imaju uvijek najmanje tri komponente: slovo, glas iz slova, smisao iz glasa. To troje umnogome je nalik posmatranju jedne sjene. Posredstvom same sjene dopiremo do predmeta od/sa kojeg sjena pada. Nedugo kasnije, um razvidno objašnjava i pokazuje da iza ima i sija sjajna svjetlost koja s predmeta na koji pada proizvodi sjenu.

Upravo tako u Kurʼānu ima uvijek ona treća, udaljena, u prvi mah nevidljiva dimenzija. Ona je iza, nje se (pri)sjetimo kasnije. Ona iz svoje dubine povezuje kurʼānska kazivanja u jednu koherentnu cjelinu.

Ipak, ponovimo ono pitanje s početka ove crtice:

Da li je Kurʼān knjiga o davnim ljudima?

S jedne strane gledano, Kurʼān doista vrlo često govori o davnim ili davno nestalim ljudima, o prošlim pokoljenjima, o zgaslim civilizacijama. Ima stranica Kurʼāna kojima se čuje i kojima se razliježe daleki eho drevnosti, s njih se pomaljaju glasovi davnih ljudi, kultura, vjera i civilizacija.

Od tih davnih ljudi Kurʼān nama donosi (i kao uspomenu na njihovu sudbinu predaje) njihova mnogobrojna imena: Qawmu Nūḥ, ʻĀd, Ṯamūd, Tubbaʻ, Aykah, Aṣḥābu Madyan, al-Muʼtafikāt, Aṣḥābu r-Rass, Qawmu Firʻawn, Qurayš…

Ali, zanimljivo je, i na svoj način znakovito, da Kurʼān na svojim stranicama nikada ne označava, niti određuje, jedno doksografsko vrijeme u kojem je neki davni narod ili neko davno pokoljenje živjelo.

Niti Kurʼān daje neku vremenski fiksiranu eru ili jedan kalendarski niz godina ovisan o nekom početnom ili začetnom utemeljiteljskom događaju koji se zbio nekada davno i od kojeg započinje računanje vremena.

U Kurʼānu nema niti jednog takvog datuma, niti bilo kojeg drugog datuma kao datuma, s navedenim danom, mjesecom i godinom nekog događaja ili zbuda. (Jednako tako znakovito je da ni Kurʼān, a ni Hadīs, ne utemeljuju nikakvu eru po Muḥammedu, a. s!).[19] Ukratko, sa stranica Kurʼāna mi ne znamo kada su oni davni i drevni, maloprije spomenuti, narodi živjeli.

Šta, onda, o tim drevnim i davnašnjim narodima doznajemo iz Kurʼāna?

Može se reći, bez velike bojazni od pogreške, da to što sa stranica Kurʼāna donekle detaljnije saznajemo nije kada su ti narodi živjeli, ili gdje su živjeli, već kako su ti narodi živjeli. I kako su skončali.

A onda, opet, to kako su živjeli drevni narodi Kurʼān u prvom planu ne nastoji prikazati detaljnim opisivanjem njihove ekonomije, privrede ili poljoprivrede. Takvo prezentiranje mnoštva aspekata drevnosti o kojima govori nije prioritetna zadaća knjige Kurʼāna.

Naprotiv, kurʼānska kazivanja o drevnim ili antiknim narodima uglavnom se odnose na (ne)moralna činjenja ili (ne)moralna djelovanja tih ljudi. Ovakvim bavljenjem prošlošću i drevnošću Kurʼān nastoji, reklo bi se, postići jedan važan cilj: da nam, praktički, poruči da minuli narodi nisu netragom nestali, jer njih su stranice Kurʼāna “učinile pri/povijestima“ (wa ğaʻalnāhum aḥādīṯ)[20] iz kojih se na vijeke vjekova crpe moralne poruke.

I u tom pogledu Kurʼān je jedna bujajuća knjiga života. Drevni i davni narodi i zajednice: Qawmu Nūḥ, ʻĀd, Ṯamūd, Tubbaʻ, Aykah, Aṣḥābu Madyan, al-Muʼtafikāt, Aṣḥābu r-Rass, Qawmu Firʻawn, Qurayš… – ponavljaju se i u potonjim vremenima, ne na način “vječnog vraćanja istog“, već na način ponovnog, ali sada vlastitog i samosvojnog, kušanja povijesnog života na zemlji, uz sva ponovna suočenja s moralnim polozima i nalozima koje čovječanstvo iznova mora zaprtiti na svoje breme.

Kurʼān na mnogim stranicama svjedoči da čovječanstvo živi moralne kušnje iznova i samosvojno, a ne na način pukog kopiranja prošlosti. Baš ovo je ona treća dimenzija Kurʼāna, koju u prvi mah ne vidimo usljed zaokupljenosti “sjenom“ i “predmetom“; ta treća dimenzija jeste ona svjetlost ili onaj moćni Božanski Smisao Kurʼāna koji nas oslovi čim mu se otvorimo.

Jednako važna jeste i činjenica da Kurʼān obećava preživljavanje ne onih koji su sposobniji (tj. okrutniji i moćniji, čemu uči darvinizam), već onih koji su moralniji. To nam može izgledati kao jedna od mnogih paradoksalnih poruka Kurʼāna, ali upravo Kurʼān svjedoči sljedeće:

  1. da su jevreji nadživjeli faraona jer su imali Deset zapovijedi i Toru,
  2. da su kršćani nadživjeli Rimsko carstvo jer su imali Evanđelje i njegova moralna učenja,
  3. da su muslimani nadživjeli idolopokloničko pleme Kurejš jer su se oslanjali na moralne poruke i ćudoređe Kurʼāna itd.

Davni i drevni narodi sa stranica Kurʼāna tiču se čitateljstva Kurʼāna iz svakog vremena. Čitajući o davnim i drevnim narodima, kulturama i civilizacijama mi, zapravo, umnogome čitamo o sebi, o svome vlastitom suočenju sa životom, svijetom, Bogom, sudbinom, smrću. Male su šanse da čovječanstvo ikada ukine kȏte svojih i sebi inherentnih graničnih situacija, slabi su izgledi da ih prevlada.

Stoga, davni i drevni ljudi nisu zastalno prošli, već su oni tu, tik uz nas, kao što je i prošlost tu, pod našim nogama.

 

Pitanje o početku stvaranja

I drugdje je u ovim crticama o Kurʼānu bilo riječi o raznolikim pitanjima koja se spominju na stranicama te knjige. Ovoga puta treba, tek nakratko, osloviti jedno za Kurʼān iznimno važno pitanje – onō o početku stvaranja.[21]

Tim pitanjem Kurʼān oslovljava čovjeka na mnogim mjestima iznutar svoje cjeline. Moglo bi se kazati da knjiga Kurʼāna pitanjem o stvaranju, napose o početku stvaranja, oslovljava sve čovjekove duhovne i mentalne moći: um, razum, diskurzivne snage, intuiciju, imaginaciju...

Spajajući motiv putovanja Zemljom kao planetom s motivom stvaranja, Kurʼān u sūri Pauk/al-ʻAnkabūt (29:20) obznanjuje jedan neobičan imperativ:

Putujte po Zemlji vi,

pa vidite/razmotrite kako je On [Bog] započeo stvaranje,

a potom će Bog i drugi put obnoviti stvaranje![22]

Vratimo li (ili: utkamo li) ovaj ajet (āyat), tj. znak, u cjelinu znakova Kurʼāna, u onu cjelinu u kojoj se svaki pojedinačni znak Kurʼāna jedino punovažno shvaća i razumijeva, pruža nam se prilika za nekoliko važnih “otkrića“.

Prvo, ovaj ajet (āyat) je po sebi Božanski poziv čovjeku da bude svjedok Božanskog stvaranja. Ili da čovjek bude svjedok životnog kolanja. Samo iz života nastaje život – poruka je Kurʼāna kroz nekoliko njegovih alineja.

Drugo, ovo mjesto Kurʼāna (29:20) sadrži nagovor čovjeku da se upita o samom početku stvaranja. Slobodnije kazano, scenski postav ovog retka Kurʼāna je sljedeći: čovjek putuje svijetom, odnosno planetom Zemljom, on je putnik koji je već živ, oko njega je, isto tako, posvuda život, mineralni, vegetativni i animalni. Unaokolo je i svemir prostrani, koji, također, na neki način živi svoj život.

Čovjek posmatra te daleke svjetove, ili, pak, onim bližnjima putuje i hodi, i onda, najednom, prisni nagovor Kurʼāna:

O čovječe, pogledaj, razmotri kako je Bog započeo stvaranje!

Nagovor Kurʼāna faʼnẓurū (posmotrite!) svojim oblikom u arapskom jeziku podrazumijeva da čovjek treba upotrijebiti svoje najveće umne, mentalne, intuitivne i imaginativne moći da bi odgonetnuo to kako je došlo do prvog zbivanja stvaranja.[23]

Treće, kao da ovaj nagovor Kurʼāna poprima i oblik jedne prijekorne opomene: O, vi, ljudi! Pogledajte/razmotrite kako je Bog započeo stvaranje! Ovaj Božanski nagovor ima u vidu da svakodnevni poslovi ljudi i hitnja u njima odvlače ljude od najvažnijih svrha života samog. Kao da su baš tom hitnjom ljudi bačeni onkraj života. Nagovor da “razmotre kako Bog započinje stvaranje“ pomalja se kao prilika za otrežnjenje čovječanstvu koje kao da je usred jednoga sprinta prema varljivim ciljevima ovosvjetskoga života.

Četvrto, u ovom Božanskom nagovoru nahodi se i jedna dragocjena prilika čovjeku da se začudi. Nije ovo jedino mjesto u Kurʼānu na kojem se ljudi pozivaju čuđenju koje ih oplemenjuje. Čuđenje je tim plemenitije što je okrenuto ka onom najuzvišenijem, najtajanstvenijem.

Čuđenje nad tim kako Bog započinje stvaranje istovremeno je i čuđenje nad sobom kao Božijim stvorenjem.[24] Jer, čovjek nije stvorio samoga sebe – poruka je Kurʼāna kazana na nekoliko mjesta.

Piše: Enes Karić 

[1] Tekst je objavljen u rubrici „Pogledi“ na internet-stranici Centra 1. oktobra 2018. godine.

[2] Tekst je objavljen u rubrici „Pogledi“ na internet-stranici Centra 2. novembra 2018. godine.

[3] Tekst je objavljen u rubrici „Pogledi“ na internet-stranici Centra 3. decembra 2018. godine.

[4] Tekst je objavljen u rubrici „Pogledi“ na internet-stranici Centra 3. januara 2019. godine.

[5] Tekst je objavljen u rubrici „Pogledi“ na internet-stranici Centra 1. februara 2019. godine.

[6] Tekst je objavljen u rubrici „Pogledi“ na internet-stranici Centra 5. marta 2019. godine.

[7] Tekst je objavljen u rubrici „Pogledi“ na internet-stranici Centra 19. aprila 2019. godine

[8] Krava/al-Baqara, 2:258, usp. “Lo! Allah causeth  the sun to rise in the East“ (Pickthall, 57); “Siehe, Allah bringt die Sonne vom Osten (…)“ (Henning, str. 43).

[9] Usp. “Tako mi zvijezde kada zapada!“ (sūra Zvijezda/an-Nağm, 53:1); usp. “By the Star when it setteth!“ (Picthall, str. 377); “Bei dem Stern wenn er sinkt!“ (Henning, str. 526).

[10] Usp. Događaj/al-Wāqiʻa, 56:75.

[11] Usp. Zgrtanje imetka/at-Takāṯur, 102:7. (Očigledno viđenje ili viđenje okom).

[12] Usp. Zgrtanje imetka/at-Takāṯur, 102:5.  (Jamstveno znanje).

[13] Usp. Stoka/al-Anʻām, 6:78; Usp. “Das ist mein Herr –  das ist das Größte!“ (Henning, str. 137);  “This is my Lord! This is greater!“ (Pickthall, str. 114).

[14] Usp. “I swear by all that ye see and all that ye see not!“ (Pickthall, str. 413); “Doch Ich schwöre bei dem, was ihr seht und was ihr nicht seht“ (Henning, str. 568).

[15] Usp. “Und die Berge, die du für so fest hältst, wirst du wie Wolken vorbeiziehen sehen (…)“ (Henning, str. 384); “And thou seest the hills thou deemest  solid flying with the flight of  clouds“ (Pickthall, str. 277).

[16] Usp. “Hast thou not seen how thy Lord hath spread the shade?“ (Pickthall, str. 262);  “Sacht du nicht, wie dein Herr den Schatten verlängert?“ (Henning, str. 364).

[17] Usp. Događaj/al-Wāqiʻa, 56:95. (krajnje jamstvo Istine).

[18] Tekst je objavljen u rubrici „Pogledi“ na internet-stranici Centra 7. maja 2019. godine.

[19] Islamsko ili muslimansko računanje vremena ili  “islamsku eru“ ustanovio je drugi halifa Omer (ʻUmar); uzeo je da je događaj Hiğre (Hidžret), ili seobe muslimana iz Mekke u Medinu 622. godine po ʻĪsāu al-Masīḥu (Isusu Kristu), pogodna vremenska razdjelnica za utemeljenje muslimanskog kalendara.

[20] Usp. Kurʼān, Vjernici/al-Muʼminūn, 23:44. Usp: “(…) and We made them bywords“ (Pickthall, str. 250);  “…und machten sie zum Exempel“ (Henning, str. 345).

[21] Tekst je objavljen u rubrici „Pogledi“ na internet-stranici Centra 28. juna 2019. godine.

[22] Pauk/al-ʻAnkabūt, 29:20. Usp. “Sprich: ʼReist durch das Land und schaut, wie Er Seine Schöpfung begonnen hat und sie dann wiederholt“ (Henning, str. 398); “Say (O, Muhammad): ʼTravel in the land and see how He originated creation, then Allah bringeth forth the later growth (...)ʼ“ (Pickthall, str. 286).

[23] Usputno podsjećamo da su drevni arapski filozofi riječju naẓariyya prevodili grku riječ theoria.

[24] Dobro je u vezi s ovim prisjetiti se četiri važna Kantova pitanja impregnirana u njegovu filozofiju: (1) Šta mogu znati? (2) Šta treba da činim? (3) Čemu se smijem nadati?  i (4) Šta je čovjek?