Prije svega moramo naglasiti da je sam pojam “islamska teologija” sporan. U tradicionalnoj shemi islamskih nauka teologija ne postoji. Islamskim učenjacima je bilo strano umovanje o samom Bogu, Njegovu biću, što je suština teologije. Umjesto toga oni ističu “Razmišljajte o Božijim stvorenjima - djelima, a ne razmišljaj te o Bogu!” Ona uloga koju u hrišćanstvu ima teologija u islamu uglavnom pripada fikhu, koji je karakteristični izraz islamskog duha. Po islamskom učenju naglasak je na
onom što čovjek čini, a ne samo misli. Zato su rasvijet1jene discipline koje razrađuju dužnosni, obavezni karakter islama.
Ove discipline treba da pruže vjerniku muslimanu odgovor na pitanje.
- kako živjeti u skladu sa Božijom voljom i
- kako postići sreću na ovom i spasenje na budućem svijetu?
Pošto je put ispravnog života za muslimana onaj koji se sprovodi u skladu sa Božijom voljom, postavlja se pitanje kako se ta volja saznaje?
Islamski učenjaci kažu: objavom ili otkrovenjem (al-Wahy) Bog sam otkriva čovjeku putem poslanika put ispravnog življenja. Objava je, po islamskom učenju, izražena smislom i tekstom u Kur’anu i smislom u hadisu. Kur’an je, proističe iz toga, Božija riječ, darovana ljudima, a hadis, primjer Božijeg Poslanika koji tumači i razrađuje Božiju objavu. Zato i hadis ima normativni obavezujući karakter. Pored ovih izvora za saznanje Božije volje koja otkriva put ispravnog života, islam priznaje i ljudskom umu izvjesnu ulogu i saznanje.
Akl, ratio, um igravažnu ulogu u procesu tumačenja Božije riječi i primjera Božijeg Poslanika prilikom izvođenja zaključaka iz ovih izvora i predstavlja samostalan izvor saznanja normi ponašanja u privatno pravnim odnosima mu’amelatima (al-mu’amalat). Ono što je među ljudima tokom vremena opće prihvaćeno kao dobro (al-ma’ruf) postaje u islamskom pravu zakonom sankcionirano. Na ovaj način, prema islamskom konceptu, uspostavljen je odnos između tradicionalnog i racionalnog autoriteta...
...Hadis se smatra drugim izvorom islamskog učenja i spoznaje. Ovo znači da se vrhunski islamski učenjaci obraćaju na sunnet samo u slučaju kada određene predodžbe nisu kadri apsorbirati na osnovu kur’anskog teksta. Drugačije rečeno, ako Kur’an o određenim pitanjima govori, odnosno predviđa takve odredbe, Kur’an će se besprijekorno slijediti. A ako Kur’an o tome ne govori, mudžtehidi, islamski pravnici i borci na polju duhovnosti, obraćaju se na hadis kao temeljnu razradu i komentar Kur’ana.

U pogledu dokaznosti hadisa i obraćanja na hadis radi izvlačenja zakonitosti odredaba i šerijatskih propisa, hadisu pripada drugo mjesto. Ovo znači da se vrhunski islamski pravnici neće obraćati na hadis radi proučavanja nekog slučaja osim kada takve odredbe ne mogu da pronađu u Kur’anu, što je i razumljivo, jer je Kur’an temelj islamskog zakonodavstva i šerijatskih odredaba. Ako Kur’an predviđa takvu odredbu, ona će se i primijenjivati, a ako ne predviđa, onda će se istraživač obratiti na hadis, i ako je pronađe, slijedit će je.

Odnos hadisa prema Kur’anu sa stanovišta dokaznosti može biti:

1. Da hadis potvrđuje odredbu zasnovanu na tekstu Kur’ana. U takvom slučaju odredba će imati dva dokaza, dokaz potvrđen tekstom Kur’ana i dokaz podržan hadisom. Na bazi ovih dokaznosti zasnivaju se odredbe o izvršenju namaza, zekata, posta, hadža, vjerovanja u jednog Boga, zatim zabrana krivog svjedočenja, zabrana lošeg postupanja sa roditeljima itd., za što postoje dokazi i u jednom i u drugom izvoru.


2. Hadis može da komentira i razrađuje nešto što je u Kur’anu načelno spomenuto. Prema tome, uloga hadisa u ovim slučajevima svodi se na komentiranje, opisivanje ili specificiranje onoga što je Kur’anom kazano. Ovo je sasvim razumljivo jer Vjerovjesnik uživa dato pravo Uzvišenoga, pravo da interpretira tekst Kur’ana. Na taj
način hadisom je objašnjen obred razrade namaza, hadža, davanje zekata itd. Tačno je da je Kur’anom muslimanima naređeno da poste, da daju zekat i obavljaju hadž, ali im se nigdje u Kur’anu ne govori o broju rekata (kijamu, ruku’u i sedždi, stajanju, pregibanju ipadanju čelom na zemlju) pojedinih dnevnih molitvi, ne govori o količini davanja zekata itd. Kur’an govori o trgovini i zabrani uzimanja kamata. Međutim, govor o tim pitanjima je odveć uopćen. Stoga hadis detaljnije razrađuje ova pitanja. Hadisi kojima se to objašnjava smatraju se dopunom i razradom navedenih kur’anskih odredaba.

3. Najzad hadis može poslužiti i kao glavni i jedini izvor neke odredbe o kojoj nema pomena u Kur’anu. Jedna od takvih odredaba odnosi se na zabranu korišćenja mesa krvoločnih životinja u ishrani čovjeka kao i mesa ptica grabljivica, zatim odredba zabrane muslimanima muškarcima da oblače svilenu odjeću, da nose zlatno prstenje, itd.

Poruke Kur’ana i hadisa Vjerovjesnikova dovode se u sklad na tri načina:

1. da su u Kur’anu i hadisu predviđene izvjesne odredbe.
2. da se hadisom objašnjava ono što je Kur’anom sažeto i uopćeno rečeno i
3. da se na osnovu samog hadisa izvlače neke odredbe o kojima nema spomena u Kur’anu.

Ne treba zaboraviti da je Kur’an glavni izvor i pokretna snaga koja je podstakla Vjerovjesnika na iznalaženje najpodesnijih i za čovjeka najprikladnijih odredaba. Kod donošenja odredaba, iz ove treće kategorije Muhammed a.s. se obilato koristio analogijom na bazi iskustva primjene kur’anskih odredaba i općih kur’anskih principa. Otuda je i moguće shvatiti zašto ne dolazi do proturječnosti između odredaba zasnovanih na tekstu Kur’ana i odredaba zasnovanih na tekstu hadisa.

Autor: Omer Nakičević