Prije svega moramo naglasiti da je sam pojam "islamska teologija" sporan. U tradicionalnoj shemi islamskih nauka teologija ne postoji. Islamskim učenjacima je bilo strano umovanje o samom Bogu, Njegovu biću, što je suština teologije. Umjesto toga oni ističu "Razmišljajte o Božijim stvorenjima - djelima, a ne razmišljajte o Bogu!" Ona uloga koju u hrišćanstvu ima teologija u islamu uglavnom pripada fikhu, koji je karakteristični izraz islamskog duha. Po islamskom učenju naglasak je na onom što čovjek čini, a ne samo misli. Zato su rasvijetljene discipline koje razrađuju dužnosni, obavezni karakter islama. Ove discipline treba da pruže vjerniku muslimanu odgovor na pitanje. - kako živjeti u skladu sa Božijom voljom i - kako postići sreću na ovom i spasenje na budućem svijetu? Pošto je put ispravnog života za muslimana onaj koji se sprovodi u skladu sa Božijom voljom, postavlja se pitanje kako se ta voljasaznaje? Islamski učenjaci kažu: objavom ili otkrovenjem (al-Wahy). Bog sam otkriva čovjeku putem poslanika put ispravnog življenja. Objava je, po islamskom učenju, izražena smislom i tekstom u Kur'anu i smislom u hadisu. Kur'an je, proističe iz toga, Božija riječ, darovana ljudima, a hadis, primjer Božijeg Poslanika koji tumači i razrađuje Božiju objavu. Zato i hadis ima normativni obavezujući karakter. Pored ovih izvora za saznanje Božije volje koja otkriva put ispravnog života, islam priznaje i ljudskom umu izvjesnu ulogu i saznanje. Akl, ratio, um igra važnu ulogu u procesu tumačenja Božije riječi i primjera Božijeg Poslanika prilikom izvođenja zaključaka iz ovih izvora i predstavlja samostalan izvor saznanja normi ponašanja u privatno pravnim odnosima mu'amelatima (al-mu'amalat). Ono što je među ljudima tokom vremena opće prihvaćeno kao dobro (al-ma'ruf) postaje u islamskom pravu zakonom sankcionirano. Na ovaj način, prema islamskom konceptu, uspostavljen je odnos između tradicionalnog i racionalnog autoriteta. Islamski mislioci kada govore o uzroku objave Kur'ana ističu dva momenta: a) momenat nadnaravnosti, i b) momenat upute i orijentacije. Cilj nadnaravnosti objave je da potvrdi istinitost Muhammedova vjerovjesništva i poziva, zatim da ono što se saopćava, saopćava od Boga. Upravo zbog toga Kur'an u sebi sadrži elemente nadnaravnosti koji se manifestiraju u: - spoznaji, - zakonodavstvu, - stilizaciji i - značenju. U tom smislu Kur'an daje mogućnost izazova. (Kur'an, 23, 24/11). Cilj upute i orijentacije kao drugog značajnog momenta uzroka objave Kur'ana ogleda se u uputi i usmjeravanju čovjeka ka spoznaji zakonitosti i odredaba koje je nužno u životu sprovoditi. Međutim, nije dovoljno ustvrditi da su kur'anske odredbe obavezne za čovjeka samo zbog prihvaćanja da je Kur'an nešto nadnaravno, nego i da kur'anskanadnaravnost ukazuje da je Kur'an Božija objava. Kur'an u sebi sadrži jasne Božije naredbe i insistira na njihovoj primjeni (Kur'an 3:VII, 229:11). Islamski učenjaci prihvatili su da je Kur'an osnovni izvor cjelovitoga islamskog učenja. To su prihvatili kao vjersku obaveznost važeću za sva vremena i prostor. Prihvatili su da je Kur'an fundamentalni izvor s obzirom na vjerovanje, odredbe i etiku, objavljen cijelom svijetu. Ko smatra da Kur'an u sebi nosi pečat osobenosti, da važi samo za jedan narod ili vrijeme, taj se ne smatra pripadnikom islamskog učenja. Ako bismo govorili uopćeno o porukama Kur'ana, mogli bismo istaći sljedeće cjeline: 1. akidu (islamske doktrine) koje se moraju bezuvjetno vjerovati: a. vjerovanje u jednog Boga, b. vjerovanje u meleke (anđele), c. vjerovanje u Božije knjige (objavljene vjerovjesnicima), d. vjerovanje u Božije poslanike, e. vjerovanje u Sudnji dan (eshatologija). Drugu cjelinu kur'anske poruke čini etika (islamski moral koji oplemenjuje duše ljudi i kao individue zasebno i kao individue u društvu). Nasuprot kur'anskoj etici određeni ajeti upozoravaju i na negativnu stranu ponašanja čovječanstva koje isključuje svaku humanost i ljudskost, koja nanosi ljudima teškoće i bol u njihovom osobnom i socijalnom življenju. Treća cjelina kur'anske poruke ima za cilj da orijentira čovjeka i uputi ga da posmatra i razmišlja o svijetu oko sebe, da bi spoznao Božije tajne u svemiru, kako bi mu srce bilo prožeto i ispunjeno veličinom Jedinstvenoga, kroz teoriju i praksu, a ne oponašanjem predaka. Kur'an često ukazuje na one, koji oponašaju očeve i djedove u svom vjerovanju i lošem ponašanju i običajima i otvara širom vrata ljudima da se pravo orijentiraju, da istražuju specifičnosti tjelesa koja kruže oko nas u svemiru. Četvrta cjelina kur'anske poruke izražena je u kazivanju o ranijim pokoljenjima, o pojedincima ili narodima iz odgojno-obrazovnih razloga. Pri tome Kur'an ukazuje na Božije zakone (sunnetullah), na Njegovo postupanje s ljudima i narodima raznihetičkih kvaliteta (bogougodnike ili pokvarenjake). Odgojno-obrazovni cilj ostvaruje se izvlačenjem pouke iz kazivanja o minulim narodima. Peta cjelina kur'anske poruke ukazuje na nagrade i kazne a što se ostvaruje na dva načina; - nagrađivanjem ili kažnjavanjem na ovom svijetu preko određenih moćnika i življenjem na određenim mjestima, bivši ponižen i ucvijeljen; - privlačenjem čovjeka blagodetima budućeg svijeta, uživanjem u džennetu ili zastrašivanjem kaznama na budućem svijetu, patnjom u džehennemu. Kur'an je tu direktan: "Ko se pokorava Bogu i Njegovu poslaniku, ući će u džennet (raj), (en-Nisa, 13.), a ko griješi prema Bogu i Njegovu poslaniku i prekoračuje Božije odredbe, Bog će mu dodijeliti džehennem - pakao..." (en-Nisa, 14.). Šestu cjelinu kur'anske poruke predstavljaju praktične odredbe koje su Kur'anom postavljene ili su im date samo osnovne postavke kroz koje Kur'an obavezuje vjernika muslimana da na principu tih odredaba organizira svoje odnose na relaciji čovjek-Bog, s jedne, i čovjek-čovjek, s druge strane. Ove odredbe su pravna strana Kur'ana. Na taj način Kur'anom su propisana obredoslovlja u raznim vidovima (dnevne molitve - namazi, post, zekat - obavezno pročišćavanje materijalnih dobara, milostinja, hodočašće itd.) O ovim pitanjima govori oko 140 ajeta iz Kur'ana. U ovu kategoriju odredaba spadaju i odredbe o braku (sklapanje braka, razvod braka, izdržavanje supružnika, odgoj djece, dojenje, oporuka, naslijeđe i sl.). Prema nekim izvorima i na ovim pitanjima Kur'an se zadržava na oko 70 ajeta. Na Kur'anu su zasnovane i odredbe o materijalnim transakcijama (kupoprodaja, iznajmljivanje, zajam itd.), zatim odredbe o prestupima, ubistvima, krađi, o ratu i miru, o obaveznosti međusobnih konsultacija, o pravičnom postupanju sa ljudima, o reguliranju odnosa između nadležnog i potčinjenog. Hadis se smatra drugim izvorom islamskog učenja i spoznaje. Ovo znači da se vrhunski islamski učenjaci obraćaju na sunnet samo u slučaju kada određene predodžbe nisu kadri apsorbirati na osnovu kur'anskog teksta. Drugačije rečeno, ako Kur'an o određenim pitanjima govori, odnosno predviđa takve odredbe, Kur'an će se besprijekornoslijediti. A ako Kur'an o tome ne govori, mudžtehidi, islamski pravnici i borci na polju duhovnosti, obraćaju se na hadis kao temeljnu razradu i komentar Kur'ana. U pogledu dokaznosti hadisa i obraćanja na hadis radi izvlačenja zakonitosti odredaba i šerijatskih propisa, hadisu pripada drugo mjesto. Ovo znači da se vrhunski islamski pravnici neće obraćati na hadis radi proučavanja nekog slučaja osim kada takve odredbe ne mogu da pronađu u Kur'anu, što je i razumljivo, jer je Kur'an temelj islamskog zakonodavstva i šerijatskih odredaba. Ako Kur'an predviđa takvu odredbu, ona će se i primijenjivati, a ako ne predviđa, onda će se istraživač obratiti na hadis, i ako je pronađe, slijedit će je. Odnos hadisa prema Kur'anu sa stanovišta dokaznosti može biti: 1. da hadis potvrđuje odredbu zasnovanu na tekstu Kur'ana. U takvom slučaju odredba će imati dva dokaza, dokaz potvrđen tekstom Kur'ana i dokaz podržan hadisom. Na bazi ovih dokaznosti zasnivaju se odredbe o izvršenju namaza, zekata, posta, hadža, vjerovanja u jednog Boga, zatim zabrana krivog svjedočenja, zabrana lošeg postupanja sa roditeljima itd., za što postoje dokazi i u jednom i u drugom izvoru. 2. Hadis može da komentira i razrađuje nešto što je u Kur'anu načelno spomenuto. Prema tome, uloga hadisa u ovim slučajevima svodi se na komentiranje, opisivanje ili specificiranje onoga što je Kur'anom kazano. Ovo je sasvim razumljivo jer Vjerovjesnik uživa dato pravo Uzvišenoga, pravo da interpretira tekst Kur'ana. Na taj način hadisom je objašnjen obred razrade namaza, hadža, davanje zekata itd. Tačno je da je Kur'anom muslimanima naređeno da poste, da daju zekat i obavljaju hadž, ali im se nigdje u Kur'anu ne govori o broju rekata (kijamu, ruku'u i sedždi, stajanju, pregibanju i padanju čelom na zemlju) pojedinih dnevnih molitvi, ne govori o količini davanja zekata itd. Kur'an govori o trgovini i zabrani uzimanja kamata. Međutim, govor o tim pitanjima je odveć uopćen. Stoga hadis detaljnije razrađuje ova pitanja. Hadisi kojima se to objašnjava smatraju se dopunom i razradom navedenih kur'anskih odredaba. 3. Najzad hadis može poslužiti i kao glavni i jedini izvor neke odredbe o kojoj nema pomena u Kur'anu. Jedna od takvih odredaba odnosi se na zabranu korišćenja mesa krvoločnih životinja u ishraničovjeka kao i mesa ptica grabljivica, zatim odredba zabrane muslimanima muškarcima da oblače svilenu odjeću, da nose zlatno prstenje itd. Poruke Kur'ana i hadisa Vjerovjesnikova dovode se u sklad na tri načina: 1. da su u Kur'anu i hadisu predviđene izvjesne odredbe. 2. da se hadisom objašnjava ono što je Kur'anom sažeto i uopćeno rečeno i 3. da se na osnovu samog hadisa izvlače neke odredbe o kojima nema spomena u Kur'anu. Ne treba zaboraviti da je Kur'an glavni izvor i pokretna snaga koja je podstakla Vjerovjesnika na iznalaženje najpodesnijih i za čovjeka najprikladnijih odredaba. Kod donošenja odredaba, iz ove treće kategorije Muhammed, a.s., se obilato koristio analogijom na bazi iskustva primjene kur'anskih odredaba i općih kur'anskih principa. Otuda je i moguće shvatiti zašto ne dolazi do proturječnosti između odredaba zasnovanih na tekstu Kur'ana i odredaba zasnovanih na tekstu hadisa.

Autor: Omer Nakičević