Ta svojevrsna običajnost nije istaknuta samo u verbalnim iskazima, već je ona učestala i u tekstovima, u pisanim materijalima, čak u dijelu literature koja ima ambicije da bude referentna teološka ili islamološka literatura. „Razlika“ u vezi s tim između verbalnih iskaza i (pisanih) tekstova sadržana je u tome što autori ove odveć smjele i veoma pogrešne supstitucije u svojim tekstovima imenicu Allah zamjenjuju imenicom Bog s velikim početnim B, uvjereni da su time riješili „problem“, a zapravo su se tako – što ću pokazati daljom analizom – zaputili ka blasfemiji. Dotle se u verbalnom iskazu „ne vidi“ ni to veliko početno B, pa je supstitucija tamo još dramatičnija s lingvističkog, vjerničkog, teološkog i logičkog aspekta: tamo je šteta totalna. S obzirom na učestalost te supstitucije, čini se da je riječ o svojevrsnom trendu na koji je nužno upozoriti iznova i s nekim novim akcentima.

Neki autori vjeruju da je u tome složenom, a u osnovi defektnom procesu riječ o prevođenju imenice Allah imenicom Bog, ali je to zabluda jer nije riječ o prevođenju (o tome ću izlagati odmah u nastavku) već o neuspjelom i štetnom pokušaju zamjene (ovdje koristim termin supstitucija) nečega što je apsolutno jedinstveno (lična imenica Allah) nečim drugim što je poopćeno (općom zamjenicom bog). Upravo islam insistira na svojoj vrsti monoteizma izdvajajući imenicu Allah iz uopćenosti imenice bog koja svoju uopćenost ovjerava i time što ima plural bogovi ('āliha), dok je bit imenice Allah u njenoj apsolutnoj singularnosti. Pogledajmo kako to izgleda na nekoliko razina. [1]

  1. Na razini lingvističke analize pokazuje se neutemeljenim prenošenje imenice Allah u imenicu Bog. Naime, u domenu etimologije, imenica Allah potječe od arapskog korijena waliha (wilāh), što znači "osjećati strahopoštovanje pred nekim"; "tražiti pribježište zbog snažnih osjećanja" (strah, žalost i sl.); "biti zbunjen uzvišenošću". Tako su antički Arabljani, osjećajući strahopoštovanje prema Suncu, nazivali ga, izvodeći riječ iz ovoga korijena, al-'ilāha kojom su potom prijeislamski Arabljani označavali zbir svojih idola. To je utemeljenje višeboštva. Kako navodi autoritativni arapsko-arapski rječnik, Lisān al-̒Arab, početni w (wāw) korijena waliha prešao je u hamze, prema analogiji wišāḥ > 'išāḥ;  wiğāḥ  >  'iğāḥ, te se, silom jezičkih analogija, ovaj korijen transformirao u 'ilāh (božanstvo). U kakvom lingvističkom odnosu su imenice 'ilāh i Allah?

Kada je imenici 'ilāh dodat određeni član al, hamze je elidirano ("ispalo je") zbog težnje za skraćivanjem i lakšim izgovorom, te je al-'ilāhu (اَلإلاَه) postalo 'alilāhu (اَ لِلاَه ). Vokal kasra sa elidirane hamze prešao je na lām određenog člana. Međutim, unekoliko pojednostavljeno rečeno, lam određenog člana trebalo bi da ima sukun, ali je preuzeo kasru elidirane hamze i pošto su se dva ista suglasnika našli jedan pored drugoga, izvršena je asimilacija - vrlo moćan zakon u arapskome jeziku - te je prvi lam prešao u drugi i najzad je stvoren oblik al-Lāh (اَللاَّه), odnosno u uobičajenoj grafiji Allāh (الله). No, bitno je napomenuti da je naporedo s tim ostao i oblik al-'ilāh  u odnosu na koji je diferentan oblik Allah.

  1. Na ravni vjerničkog i teološkoga „prevođenje“ ili zamjena imenice Allah pojavljuje se kao naročito složen problem s dalekosežnim posljedicama.

Već sam natuknuo da imenica 'ilāh (bog, božanstvo), kao opća imenica, ima plural 'āliha (bogovi, božanstva), odnosno idoli koje su obožavali Arabljani u paganskom periodu svoje povijesti. Međutim, imenica Allah, budući da označava samo jednoga i sasvim određenog Boga, razumije se da nema plurala: ona je leksikalizirana, u "skamenjenom" je obliku. Vlastito ime Allah je također nederivativno ime, što znači da se, jezički, ništa iz nje ne može izvoditi, za razliku od drugih imena. Imenica Allah je, dakle, jezičkom praksom situirana kao definitivno nepromjenljiva, a naročito je kao takva utvrđena samim Kur'anom, uprkos etimologiji na koju sam ukazao. Jer, opća imenica 'ilāh (bog) i u današnjem jeziku dobija određeni član: al-'ilāh, a Allah ostaje kao samostalna i nepromjenljiva imenica.

Oni koji imenicu Allah „prevode“ u imenicu Bog vjeruju da pisanjem velikoga slova B izražavaju određeni član koji se etimologijom utvrđuje u imenici Allah, ali naporedno postojanje al-'ilāh  i Allah pokazuje da nisu u pravu, jer al-'ilāh i Allah nisu isto na jezičkom ni na teološkom planu, niti tu suštinsku razliku može "pokriti" veliko slovo B. U tom smislu, literatura na arapskome jeziku (vid., npr., Lisān al-‘Arab i Ibn Kesirov Tefsir) vrlo razložno i argumentirano upozorava da je nedopušteno imenicu Allah zamjenjivati imenicom al-'ilāh  (s određenim članom), jer se ovom drugom imenicom nazivaju idoli. Premda je imenica Allah etimološki nastala transformiranjem određenog člana, ona je vremenom postala nešto mnogo više i određenije od imenice s određenim članom, kako u ravni jezika, tako i u ravni religije. Analogno tome, pisanje velikoga slova B (kao neuspjelo izražavanje određenoga člana) kojim bi se htjela zamijeniti imenica Allah nedopušteno je po istoj logici: pripadnik svake religije označavat će svoga boga velikim B, te se u tom slučaju imenica Bog, upotrijebljena kao oznaka za Allaha, ne diferencira od božanstava u drugim religijama, a upravo Njegovo diferenciranje je suštinsko u islamu. Uostalom, sam Allah upozorava da je ovo Njegovo ime najuzvišenije, jer sadrži sva Njegova svojstva: "On je Allah – Tvorac, Onaj koji iz ničega stvara, Koji svemu daje oblik, On ima najljepša imena".[2] Razumije se da riječ Bog ne samo što Allaha ne izdvaja u Njegovoj jedinstvenosti u odnosu na nekog drugog boga, nego ne sadrži ni ova druga Njegova "opisna" imena, niti ističe jedinstvenu uzvišenost na kojoj upravo On insistira upotrebom ovoga jedinstvenog imena.

  1. Problem „prevođenja“ imenice Allah sa Bog do ekstrema se zaoštrava u „prijevodu“ invokacije/Bismille: U ime Boga svemilosnog i samilosnoga. U ovako izraženoj pristupnici muslimana svakoj vrsti akcije uopće se ne vidi da je riječ o muslimanu, jer tako može izraziti svoju pristupnicu pripadnik bilo koje vjere, i svaki će svoga Boga pisati velikim početnim B. Drugim riječima, to je zastrašujući redukcionizam, čak snažno zatupljivanje muslimanskoga monoteizma i njegove uposebljenosti u odnosu na druge vjere, jer je Kur'an i objavljen zato da bi utvrdio neprikosnovenu i nesupstitucijsku jedinstvenost Allaha. Ovaj problem se također zaoštrava na teološki i logički dramatičan način u osnovnome uvjetu islamskoga vjerovanja (islamski šart) – u kelime-i šehadetu koji bi se, po toj inerciji, prevodio: Nema boga osim Boga.

Kelime-i šehadetom se musliman legitimira kao pripadnik islama koji odlučno negira postojanje bilo kakvih božanstava osim Allaha. Međutim, ta odlučnost i nedvosmislenost legitimiranja koje sadrži kelime-i šehadet na arapskom jeziku u ovome „prijevodu“ se uopće ne vidi. Ako nekome ko ne zna da ste musliman napišete, očitujući svoju vjersku pripadnost: "Nema boga osim Boga", niste mu ništa precizno kazali, osim što ste naveli jedan primjerno tautološki iskaz. Zbunjen time, sagovornik će vama navesti istovjetan iskaz, očitujući pripadnost svojoj vjeri, koja nije i vaša, jer će, naravno, i on svoga Boga ispisati velikim B. Tako se nećete sporazumjeti: nećete saznati koju vjeru ko "ispovijeda", jer ste potpuno neprecizno verbalno očitovali svoju vjeropripadnost.

Smušenost postaje potpuna ako ne komunicirate u pisanoj formi, već ako jedan drugome izgovarate: "Nema boga osim Boga", jer u govoru se ne ispoljava čak ni veliko slovo, te je pisani tautološki iskaz u usmenoj formi doveden do apsurda, odnosno islamski šart – izuzetno preciziran na arapskome jeziku – izgovoren je u „prijevodu“ kao nesuvislost. Kelime-i šehadet je izvorno formuliran tako da iskaz Nema boga osim Allaha otklanja nedvosmislenosti o vjerskoj pripadnosti govornika, bilo da svoj iskaz saopći u pisanoj ili u verbalnoj formi.

Iskaz Nema boga osim Boga ne izražava još jedan suštinski sadržaj koji ima arapski izvornik, a koji se mora ispoljiti i u prijevodu.

Naime, posmatrano najprije na jezičkoj ravni, iskaz Lā 'ilāhe 'illā-l-Lāh sadrži tzv. apsolutnu negaciju la 'ilāhe  (nema nikakvoga boga osim Allaha; apsolutno nema boga osim Allaha). Čak ni u prijevodu koji je u bosanskih muslimana ustaljen, standardiziran, ova apsolutna negacija se najčešće ne izražava, jer ni prijevod Nema boga osim Allaha ne izražava naglašenu odlučnost, isključivost koju sadrži iskaz na arapskom jeziku: Nema nikakvoga boga osim Allaha, ili: Uopće/apsolutno nema boga osim Allaha. Prema tome, ni bosanski već standardizirani prijevod ne obuhvaća značajan segment negacije koji sadrži formulacija na arapskom jeziku.

Respektiranje ove apsolutne negacije veoma je važno zato što ona kategorički izražava samu bit islama: njegov monoteizam. Istovremeno, i sinergijski, ta višestruka kategoričnost u pogledu (monoteističkog) vjerovanja u Allaha istaknuta je upravo navođenjem vlastite imenice Allah: ona se u ovome malom tekstnom prostoru kelime-i šehadeta nameće neprokosnovenim autoritetom vlastite imenice, diferencirajući se od opće imenice 'ilah (bog): Nema nikakvoga boga osim Allaha; Samo Allah je bog.

Ako vam Allah, poštovani muslimani, tako kategorički tvrdi i od vas traži da tvrdite kako nema nikakvoga boga osim Allaha, zašto onda općom imenicom supstituirate to Njegovo vlastito ime u kome On izražava Svoju Uzvišenost i Jedinstvenost?!

Supstituiranje te vlastite imenice otupljuje naročitu vrstu islamskog monoteizma, čak unekoliko neutralizira odbacivanje širka, iako vjerujem da to ljudi ne čine namjerno.

Supstitucija u ovome slučaju proizvodi ogromne vjerničke i teološke gubitke.

Autor: Esad Duraković

[1] U ovom slučaju, nije riječ, zapravo, o prevođenju imenice Allah jer se ona kao vlastita imenica ne prevodi, već je riječ o njenom prenošenju kao jednog sasvim osobenog znaka u drugi znak, što ima velike posljedice, posebno u domenu semiotike. Mnoge ljude u vezi s ovim zbunjuje činjenica da i kršćani u arapskom svijetu za Boga koriste imenicu Allah; čak nadijevaju vlastita imena, kao što je ime Nasrullah. Time se u njihovom jeziku imenica Allah javlja u funkciji opće imenice bog. Međutim, to nije argument za „prenošenje“ imenice Allah u imenicu Bog. Naime, riječ je o vrlo složenom semiotičkom procesu u kome je vlastita imenica Allah, u danome semiotičkom prostoru, utjecala na velika pomjeranja ova dva semiotička znaka, jer je valjda jasno da kršćani ne smatraju Allaha svojim Bogom, jednako kao što muslimani tvrde da se diferenciraju od drugih vjerujući samo u Allaha. O ovome neobičnom semiotičkom procesu posebno sam pisao u tekstu pod naslovom Semiotička stilistika al-Fatihe, u knjizi Stil kao argument. Nad tekstom Kur'ana, Tugra, Sarajevo, 2009.).

[2]  Kur’an, 59:23.