Djela i tumačenja Kur'ana učenjaci su podijelili u četiri vrste, prema različitosti pravca i značenja:

1. Analitički metod,

2. Koncizni (sažeti) metod,

3. Komparativni metod,

4. Tematski metod.

O svakom ovom pravcu ćemo, ako to Bog dopusti, nešto više kazati i predočiti odgovarajuće primjere.

  1. Analitički tefsir

Ovaj pravac (u tumačenju Kur'ana) sastoji se u tome da istraživač prilazi kur'anskim ajetima sa svih aspekata. On tumači ajete jedan po jedan, a tako i poglavlja, shodno redosljedu i ustrojstvu Osmanove kodifikacije i recenzije Mushafa. Tako tumači riječi i izraze, odnosno značenja kur'anskih ajeta, ukazujući na njihove poruke, zatim na stil­sku, semantičku i retoričku odliku kur'anskog tek­sta. On, također, pojašnjava pravni ili zakonodavni argumenat svakog ajeta, zatim pojašnjava jezičko značenje, moralne pouke, ukazuje na vjerovanje, Allahovu jedinost, na imperative i zabrane, obeća­nja i prijetnje, ukazuje na stvarni (iskaz) teksta, od­nosno na metaforu, alegoriju i aluziju. Istraživač ukazuje na vidove veze medu ajetima i odnose sa poglavljem koje prethodi ili iza njih slijedi. Pritom se koristi svojim poznavanjem povoda objave i hadisa Allahova Poslanika, te izrekama ashaba i tabiina. Sve to on izlaže lahkim, tečnim stilom, jasnom i privlačnom rečenicom, potvrđujući ono što izlaže stihovima ranijih stilističara ili potkrepljujući to sentencama poznatih mudraca, te priznatim novijim naučnim teorijama ili jezičkim teorijskim istraživa­njima, te svojim razumijevanjem i osobnom kultur­nom naobrazdom i drugim sličnim sadržajima što pomažu u razumijevanju Allahove Knjige.

Ovako je postupala većina komentatora u rani­jim periodima. Bilo je među njima i onih koji su o tome opširno pisali, kao što su to činili u svojim tefsirima Alusi, Fahrudin Razi, imam Kurtubi, te Ibn Džerir Taberi. Bilo je i onih koji su sve to koncizno izražavali u svojim egzegezama poput imama Dželaludina Sujutija, Dželaludina Mehallija i Muhammeda Ferida Vedždija. Neki su, opet, bili na sredini između prvih i drugih, pa njihovi tefsiri niti su opširni niti su koncizni.

Takve su egzegeze imama Bejdavija, Abduhua, Nejsaburija i drugih. Svi oni su mišljenja da su protu­mačili Kur'an analitički, iako su same metode bile različite kao i vrela na kojima su se napajali.

Učenjaci su vrela ili izvore komentatora Kur'ana analitički podijelili na šest vrsta:

  1. a) Tefsir hadisom (tradicijom),
  2. b) Tefsir osobnim mišljenjem,
  3. c) Sufijski tefsir,
  4. d) Pravni tefsir,
  5. e) Filozofski tefsir,
  6. f) Znanstveni tefsir.

Ukratko ćemo govoriti o ovim vrstama, iznoseći pritom i primjere.

  1. a) Tefsir tradicijom

Ovo tumačenje Kur'ana se sastoji u tome da se Kur'an tumači Kur'anom. Davno je ulema kazala: “Najbolji je način da se Kur'an tumači Kur'anom” . Primjer ovoga je da je jedan ajet koji ima specifič­no značenje protumačio drugim ajetom čije je zna­čenje aposlutno (jasno); ili da ajet sažetog znače­nja protumačimo ajetom čije je značenje opširnije. Na primjer, ajet: “I nastojte da zaslužite oprost Gospodara svoga i džennet prostran kao nebesa i Zemlja, pripremljen za one koji se Allaha boje.”  (Ali Imran, 133.) za kojim slijede ajeti koji opširno na­brajaju svojstva ovih muttekija (bogobojaznih lju­di ), i to riječi: “za one koji, i kad su u obilju i kad su u oskudici, udjeljuju...”  (Ali Imran, 134.) Tumačenje Kur'ana hadisima koji su preneseni od Allahova Poslanika (jeste također tefsir tradicijom), posebno oni hadisi koji se odnose na objašnjenje nekih ajeta koje su ashabi, r. a., teže razumijevali u vrijeme Muhammeda, a. s. To su, npr. riječi: (el-magdubu, veledd-ddallin, hajtul-ebjed, hajtul-esved), kao i (naprijed navedeno) pojašnjenje Allahovih riječi: “Biće sigurni samo oni koji vjeruju u vjerovanje svoje s mnogoboštvom ne miješaju”  (En-am, 82.); te riječi iz sure Ali Imran: “O vjernici, bojte se Allaha onako kako se treba bojati...”  i (102. ajet) i sl.

Tefsir izrekama ashaba (jeste također, tefsir tra­dicijom), a što je rezultat njihovog osobnog idžtihada. Tako je Abdullah b. Abbas protumačio po­glavlje Nasr ističiću da je ono nagovještaj smrti Al­lahova Poslanika, o čemu ga Allah, dž. š., obavještava.

(Također tu spada i) tefsir izrekama tabiina koji­ma su objašnjena kur'anska značenja koja su ljudi­ma bila teško shvatljiva. Takav slučaj je sa Allaho-vim riječima: “Tal'uha keennehu ruusuš-šejatin”  (“Plod će mu poput glava šejtanskih biti”  - Saffat, 65.). Ovdje se prijeti nečim što je poznato, a to lju­dima prije nije bilo poznato, jer ljudi nisu imali prili­ku vidjeti šejtanske glave koje su ovdje navedene i spomenute. Na ovakvu primjedbu Ebu Ubejda je odgovorio riječima: “Allah se obraća Arapima na njima primjerenom govoru. Zar niste čuli Imru-ul-Kajsa kako kaže:

“Ejaktuluni vel-mušrifi medadžii ve mesnunetu zerkin ke enjabi Agval”

(Enjabu-agval - očnjaci demona, prim. prev.)

Arapi nikada nisu vidjeli demona. Međutim, pošto im je on strah ulijevo, prijetili su njime. Ovo je iskazano stilskim figurama, metaforom, parabolom, alegorijom, poređenjem, poslovicama i drugim stil­skim figurama.

U tom smislu je i Zamahšeri komentirao Allahove riječi: “Uistinu oni će toga dana od milosti gos­podara svoga zaklonjeni biti”  (Mutaffifin, 15.), kao primjer njihova poniženja i omalovažavanja, jer ne­će biti dopušteno vladarima, osim uglednim i po­štovanim od njih (da budu u toj milosti). A Allah ne­će biti od njih “zaklonjen” . Neće ga vidjeti samo oni koji su najodvratniji i najniži. Ibn Munir kaže da je ovo stav mu'tezilija, dok sunije ovo uzimaju kao dokaz viđenja Allaha, dž. š., koji će griješnike spri­ječiti da ga vide, a što je opet dokaz da će dobrim vjernicima biti dozvoljeno da ga gledaju. Dizanje zastora ne bi imalo smisla ukoliko se ne radi o gle­danju okom.

Imam Bejdavi je riječ Nedžm u Allahovim riječi­ma: “I trava i drveće se pokorava”  (Rahman, 6.) protumačio “da je to biljka koja niče iz zemlje bez stabla”

U svom razvoju, tefsir tradicijom (et-tefsiru bil- me'suri) prošao je dvije etape:

Prva etapa je vrijeme Allahova Poslanika, hule-fai-rašidina i ashaba I i II stoljeća po hidžri. Ova eta­pa se naziva usmenom, jer su ashabi prenosili od Allahova Poslanika usmeno i naizust pamteći. Tako su ashabi prenosili jedan od drugog, a tabiini od ashaba putem vjerodostojne predaje. To je bilo iz razloga što je Allahov Poslanik zabranio pisanje hadisa u svoje vrijeme kako bi Kur'an časni ostao sačuvan i na nivou sadržaja i na nivou izraza.

U ovome pogledu imamo jedno savremeno gle­danje koje je izrekao dr Abdul-Halim Mahmud u svome djelu: “Časni sunnet i njegovo mjesto u is­lamu” . On doslovno kaže: “Mnogobrojne su pred­aje o tome da su ashabi počeli zapisivati hadis tek nakon preseljenja Allahova Poslanika na Ahiret.

Prof. Mustafa Sibai iznosi trud koji su ashabi ulagali nastojeći sakupiti hadis pa kaže: “Kada je Osman zavladao, dozvolio je ashabima da se razi­đu po krajevima i oblastima, jer je svijet osjećao da su ashabi potrebni, a naročito su to osjećali oni mladi, jer se broj starijih iz dana u dan smanjivao. Mlađi ashabi su se trudili da zabilježe hadise od starijih.”

Dr Abdul-Halim Mahmud dalje kaže: “Bilo se čvrsto uvriježilo u svijest ljudi da je hadis sakupljen tek u II stoljeću. Da bi se iz njihove svijesti izbrisalo ovo pogrešno mišljenje, mi smo oduljili sa citira­njem tekstova koji iznose istinu, a ona je da je sun­net zapisan i sakupljan u I stoljeću hidžre, u doba Poslanika, a. s., i u vrijeme časnih ashaba.”

Abdul-Halim Muhmud navodi mišljenje prof. Sulejmana Nedevija, jednog od indijskih učenjaka, ko­ji kaže: “Ja prvi put u ovom vašem klubu dižem veo i kažem da je onaj ko je tvrdio da su hadisi Allaho­va Poslanika zapisani stotinu ili devedest godina kasnije - pogriješio i da ga historija demantuje”. Potom nastavlja: “Najveći dio zapisivanja hadisa započeo je mnogo ranije. Omer Ibn Abdul-Aziz, koji je umro 101. godine po hidžri i koji je bio uvaženi učenjak, naredio je Kadiju Ebu Bekru Ibn Hazmu, imamu hadisa, da počne sa sakupljanjem hadi­sa i sunneta inače od Allahova Poslanika, a. s., bo­jeći se da to znanje postepeno ne iščezne” .

Druga etapa tradicionalne egzegeze je etapa sakupljanja hadisa kada je zabilježeno ono što se prenosilo od Allahova Poslanika i ashaba, svejedno da li je riječ o izrekama od prije stotinu ili dvjesto godina.

Ispravnije je mišljenje koje ukazuje da iako je bi­lježenje hadisa Allahovog Poslanika počelo u vrije­me ashaba, ipak je pisanje u obliku kakav je poznat danas, te razdvajanje tefsira od hadisa i definiranje i određenje egzegeze, razvrstavanje i sistematizi­ranje u svrhu zasnivanja posebne, nezavisne zna­nosti, bilo tek u trećem stoljeću po hidžri. Primjer za to je tefsir Imama Taberija i drugih.

Nakon toga se pojavljuje tefsir tradicijom bez navođenja seneda. Najveći broj komentatora pre­nosi izreke bez naznačavanja koje su vjerodostoj­ne a koje nisu, tako da su se tefsirska djela “napu­nila”  izmišljotinama i apokrifnim izrekama i israilijatima koje su učenjaci kasnije otkrili i ukazali na nji­hovu neistinitost. Oni su ustvrdili da nije utvrđena vjerodostojnost hadisa koji se navode u vezi sa od­likama pojedinih sura, izuzev njih nekoliko.

Oni su, također, tvrdili da su neki muslimani izmisili sve ove lažne hadise s ciljem da neke vjerni­ke zabave učenjem Kur'ana i privole ih na to nakon što su bili primijetili da oni ne uče Kur'an, te da se odaju čitanju raznih virdova i zikrova. Međutim, ova isprika je ružnija i veća od grijeha, jer ne može im se nipošto dozvoliti da lažu na Allahova Poslanika, ma kakvi dobri motivi i razlozi bili.

Evo nekih djela napisanih iz tefsira tradicijom:

  1. Džamiul-bejan ti tefsiril-Kur'an, od Ibn Džerira Taberija,
  2. Mealimut-Tenzil El-Ma 'ruf bi tefsiril Ma 'kul, od imama Begavija,
  3. Ed-Durrula Mensuru fit-Tefsiri bil-me 'suri od Dželaluddina Sujutija,
  4. Tenvirul-Mikjasi min tefsir ibni Abbas, od Firu-zabadija,
  5. Tefsirul-Kur'anil-azim, od Ebi Fida Ismaila b. Kesira,
  6. El-Bahr, od Ebi Lejsa Samerkandija.

 

b) Tefsir osobnim mišljenjem

Tefsir osobnim mišljenjem se pojavio onda kada je nastupilo doba preporoda kulture i civilizacije i kada su se proširile i procvale razne znanosti, po­javile štamparije i proizvodnja papira. Sve je to po­moglo povećanju broja štampanih djela i tefsira različitih pravaca i provenijencija, a tada su se po­javile i mnogobrojne islamske grupacije. Tada se među naučnicima pojavljuju oni koji počinju pristrasno raditi za pravac kojem pripadaju. Nastoje tumačiti Kur'an tako da to bude u suglasju sa nau­čavanjem pravca kojem pripadaju, a istovremeno i njegova potvrda. Pojavljuju se komentari koji nose pečat interesovanja svojih autora. Tako se neki za­nimaju u svome tefsiru za stilističku stranu Kur'ana, drugi za šerijatske propise u Allahovoj Knjizi, treći za filozofsko-apologetsko'učenje, četvrti za “lakonske izraze”  Kur'ana. Broj tefsira koji to tretiraju se povećava, noseći u sebi pečat nasto­janja njihovih autora i njihovih osobnih utisaka. Ka­da u Allahovoj Knjizi naiđu, na primjer, na ajet u ko­jemu vide potvrdu svom učenju, ili otkriju bilo kak­vu vezu, bližu ili dalju, sa svojim pravcem - pokla­njaju mu izuzetnu pažnju. Navode racionalne i znanstvene dokaze dok ga tumače, a istovremeno odbacuju sve druge pravce, osuđujući i proglaša­vajući sve njih neispravne. Tako se na kraju pokaže prava nakana istraživača.

Učenjaci su izričiti u tome da se jedna vrsta tef­sira osobnim mišljenjem (et-tefsiru bir-re'ji) prihva­ta dok se druga, zbog svoje neistinitosti, odbacuje. Prihvatiće se ona vrsta tefsira osobnim mišljenjem kada komentator ispunjava određene uvjete kao što su: poznavanje arapskog govora, arapskih ter­mina (riječi) i njihovog značenja, povoda objave, derogiranih i derogirajućih ajeta, zatim da mu je vjerovanje ispravno, da se drži sunneta, da mu je namjera plemenita, da se u svome komentaru osla­nja na izreke Allahova Poslanika i ashaba, r. a., da dovoljno poznaje znanosti koje su mu potrebne za komentar, kao što su jezik, gramatika, sintaksa, semantika, retorika, nauka o čitanju (kira'et) Kur'ana, teologija, te metodologija šerijatskog pra­va, hadis i na kraju da posjeduje inteligenciju koju Allah dariva onima od svojih robova koje rade po onome što znaju, tj. postupaju po svome znanju.

Uz naprijed navedene uvjete mufessir se mora kloniti sljedećih pet stvari:

  1. a) da bez ispunjavanja potrebnih uvjeta za tu­mačenje Kur'ana pokušava otkriti smisao Allahova dž. š. govora;
  2. b) da se upušta u otkrivanje onoga što je Allah dž. š. za Sebe zadržao;
  3. c) da se povodi za strastima i ukrašavanjima;
  4. d) da tumači ajeta Kur'ana iskonstruiranim zna­čenjima;
  5. e) da potčinjava tumačenje Kur'ana lažnom uče­nju, i to na taj način što će učenje njegova pravca biti osnovni cilj, a tumačenje Kur'ana sporedni. Ta­ko će, neminovno, počiniti greške u tumačenju;

f) da tumači Kur'an i da pritom odlučno tvrdi da je Allahova nakana bila ta i ta i to bez navođenja za to potrebnog dokaza.

Ako mufessir ispunjava naprijed navedene uvje­te i ako se bude klonio gore navedenih šest stvari, a bude mu u radu uvijek na umu Allah dž. š., tefsir će mu biti prihvatljiv, a njegovo mišljenje na mjestu i logično. U suprotnom, on skreće s pravog puta i tefsir mu se odbacuje i ne prihvata. Tako su, npr. ši'ije protumačile riječ “bekara”  - krava (da se to odnosi na) Aišu, r. a. (povodeći se, kako je okleve­tana, za strastima - prim. prev.).

Drugi su u Allahovim riječima: “A ima kamenja iz kojeg rijeke izbijaju, a ima, zaista, i kamenja koje puca i iz kojeg voda izlazi, a ima ga, doista, i koje se od straha pred Allahom ruši. (Bekara, 74.) tvrdili da je kamen živo biće koje ima um i govori, te drhti od poštovanja prema Allahu kao što stoji u ajetu.

A u Allahovim riječima: “Gospodar tvoj je pčelu nadahnuo: “Pravi sebi kuće u brdima i u dubovima i u onome što naprave ljudi”  (Nahl, 68.) – nalaze potvrdu da su pčele vjerovjesnici kojima je Allah slao Objavu te iznose lažne mitove o poslanstvu pčela.

Drugi tvrde da je vosak nešto što pada na drvo pa ga pčele uzimaju i prave od njega saće i med. Oni poriču da med izlazi iz utrobe pčele, iako Allah dž. š. kaže: „Iz utroba njihovih izlazi piće različitih boja koje je lijek ljudima. To je, uistinu, dokaz za ljude koji razmišljaju” , (Nahl, 69.).

Kako samo mogu poricati ono u čemu je Kur'an izričit, ono što ajeti iznose i što jezik kao takav potvrđuje?!

Neki mufessiri (koji Kur'an tumače osobnim mišljenjem - prim. prev.), opet, za Allahove riječi iz poglavlja Rahman: „O družine džina i ljudi, ako možete da preko granica nebesa i Zemlje prodrete, prodrite, moći ćete prodrijeti jedino uz veliku moć.!” (33. ajet) kažu i tvrde da ovaj ajet ukazuje na to da će učenjaci dospjeti na mjesec i na druga nebeska tijela mada kontekst ajeta koji prethode ovom ajetu i onih koja dolaze poslije njega ne uka­zuje na ovo značenje. Ajet koji prethodi ovom gla­si: „Polagaćete mi račun, o ljudi i džinovi”, (Rah­man, 31.) a to je sudnji dan, dok ajet koji dolazi po­slije glasi: “A na vas će se ognjeni plamen i rastop­ljen mjed prolivati, i vi se nećete moći odbraniti”, (Rahman, 35), a to će biti na Sudnjemu danu. Tako govore i naredni ajeti, što sve ukazuje da je znače­nje potpuno drukčije od onoga koje oni iznose. U Allahovim riječima: „Vatra Allahova razbukta­na, koja će do srca dopirati. Ona će iznad njih biti zatvorena”, (Humeze, 6-8.) neki su vidjeli dokaz podjele zraka koji su otkriveni u XX stoljeću, a koji otkrivaju ono što je u čovjekovom tijelu. Tako su ajetima dali značenja koja ona nemaju. U uporedbi sa ajetom koji prethodi ovim ajetima jasno se da zaključiti da je riječ o džehennemskoj vatri na Sud­njem danu, jer Allah, dž. š., kaže: „A znaš li ti staje džehennem?”  (Humeze, 5.), a u ajetu koje dolazi poslije kaže se: „Ona će iznad njih biti zatvorena, plamenim stubovima zasvodena” . (Humeze - 8. i 9).

Neki (mufessiri osobnim mišljenjem) tvrdili su da su apostoli (havarijjun) bili poslanici, jer im je Allah poslao Objavu, te da se to spominje u Allaho­vim riječima: “kada sam učenicima (havarijjun) naredio: Vjerujte u Mene i Poslanika Moga' (Mai-žde, 111). Tvrdili su tako jer ne poznaju smisao Ob­jave.

Sve navedeno je zabranjeno činiti, jer je to nasi­lje prema Allahovoj Knjizi. A Allahov poslanik Muhammed, a. s., rekao je: “Ko bude tumačio Kur'an po svome mišljenju ili po onome što ne poznaje neka sebi pripremi mjesto u vatri” .

U tefsirska djela od ove vrste spadaju:

  1. Medarikut- Tenzil ve hakaikut-Te 'vil, od prof. Mahmuda Nesefija;
  2. Envarut-tenzil ve esrarut-te 'vil, od prof. Bejdavija;
  3. Lubabut-Te 'vil fi meanit-Tenzil, od Hazina;
  4. Ruhul-meani fi tefsiril-Kur'ani ve seb'il mesani, od prof. Alusija;
  5. Et-Tefsirul-Kebir - Mefatihul-Gajb, od prof. Fahrudina Razija.

c) Sufijski tefsir

Nakon napretka znanosti i procvata obrazovanja na svim područjima i medu svim slojevima naroda, prave renesanse, dakle, na svim poljima, i u tesavvufu se primijetio vidan napredak. Tesavvuf se grana na dvoje:

- praktični, i

- znanstveni tesavvuf.

Znanstveni tesavvuf

U tesavvufu se pojavljuju učenjaci koji se posvećuju istraživanjima i studijama, kontemplaciji i udubljivanjima u kur'anski tekst proučavajući Kur'an na način koji odgovara njihovim sufijskim učenjima. Oni kur'anske ajete tumače na način koji se ne slaže sa njihovim učenjima i objašnjavaju ga tako (simbolički) da se udaljavaju od poznatog, vidljivog (zahir) tumačenja koje zagovara šerijat i potvrđuje arapski jezik. To spominje i imam Alusi u svome Tefsiru.

-Tumačenje Kur'ana sufijskih kapaciteta je u vi­du simbola koji ukazuju na značenja koja se otkri­vaju sufijama. Moguće je uspostaviti suglasje iz­među njih i željenih fenomena, što je savršenstvo imana i čistota spoznaje.

Sufije tvrde da pojavno (zahir) nije to što se želi u osnovi nego je traženo skriveno (batin). Takvo je vjerovanje ateista batinija

(ezoterista) koji su otišli tako daleko da su šerijat potpuno odbacili. Međutim, naši autoriteti su podsticali na pamćenje vidljivog tumačenja (vanjskog teksta). Govorili su da je to potrebno na prvom mjestu, jer ne može se prodrijeti u unutarnje (ba­tin) prije primjene zakona vanjskog (zahir). Ko tvrdi da je razumio tajne Kur'ana prije savlađivanje pro­pisa tefsira sličan je onome koji tvrdi da je ušao u predsoblje kuće prije negoli je otvorio vrata” .

Alusi da je veli: “Onaj ko ima i najmanje uma ili i najmanju trunku imana ne može poricati da Kur'an sadrži svoju unutrašnju stranu koju Emanirajući Princip (Allah) emanira u dušu onoga od svojih ro­bova koga odabere?.

Govoreći o simboličnom značenju u Kur'anu Šejh tumačeći Allahove riječi kaže: „Pomozite sebi strpljenjem i molitvom, a to je, zaista, teško, osim poslušnima” (Bekare, 45.).

Namaz je samokontrola i prisutnost srca u prihvatanju očitovanja Gospodara. Ova samokontrola je teška samo oni­ma čija su srca slomljena i koja nisu kadra da pri­me lijepo svjetlo tih očitovanja. Oni koji klanjaju čvrsto su uvjereni da su pred svojim Gospodarom i da Mu se vraćaju kada izbrišu i unište svoja svoj­stva u Njegovim svojstvima. Pa oni na ovom svijetu ne nalaze ništa drugo osim djela Vladara, Moćnog i Milostivog.

Praktični tesavvuf

To je ona vrsta tesavvufa koja se temelji na asketizmu i ustezanju od ovog svijeta, na gladovanju i isposništvu, bdijenju, samoći, postu od slasti, ustezanju od prohtjeva i poniranju u pokornost Allahu, dž. š.

Imam Ahmed b. Sehl kaže: “Četvorica su ti neprijatelji: - Ovaj svijet: oružje mu je narod a zatvor samoća,

- šejtan: oružje mu je sitost a zatvor glad,

- nefs: oružje joj je san, a zatvor bdijenje, i

- strast: oružje strasti je govor a zatvor šutnja!

Neko od pjesnika je ispjevao: “Temelje kuće carstva naši autoriteti ebdali podijeliše na šutnju, samoću, glad i dragocjeno, čisto bdijenje!”

Ova pravila sufije primjenjuju na sebe i ustežu se od ovog svijeta, a predaju onom svijetu.

Dr Muhammed Husejn Zehebi o tome kaže: “Ni­sam čuo da je bilo ko napisao posebno djelo s područja teorijskog sufijskog komentara u kome bi izložio Kur'an ajet po ajet kao što je takvo nešto napisano s područja simboličkog tefsira. Sve što nalazimo u tom smislu su pojedinačni tekstovi koji su sadržani u tefsirima koji se pripisuju Ibn Arebiju i njegovom djelu Futuhatul-Mekijje (Mekanska ot­krića). Dio toga se nalazi u mnogim raznim tefsirskim djelima na koja smo ranije ukazivali” .

Ova vrsta tefsira, kažu, prihvatljiva je ukoliko za­dovoljava sljedećim uvjetima:

  1. Da nije u suprotnosti sa vanjskom formom kur'anskog teksta,
  2. Da je tefsir potkrijepljen šerijatskim argumen­tom.
  3. Da ga ne osporava nikakav šerijatski, niti bilo koji razumski argumenat,
  4. Da autor ne tvrdi da je samo to značenje ono koje se traži, a pritom zapostavljajući formu Kur'ana. Drugim riječima, potrebno je priznati vanjsko tumačenje kao što je to istakao imam Alusi” .

U djela ove vrste tefsira se ubrajaju:

  1. Tefsirul-Kur'anil-Azimi, pisac imam Tustari (umro 383. godine po hidžri),
  2. Hakaikut-Tefsir, pisac Sullemi (umro, 412. godi­ne, po hidžri),
  3. Araisul-Bejan fi hakaikil-Kur'an pisac Širazi (umro 606. godine, po hidžri).

 

d) Pravno tumačenje Kur'ana

Iz tefsira tradicijom nastao je pravni tefsir. Naime, ashabi su iz kur'anskih ajeta koji govore o raznim propisima derivirali šerijatske propise, posebno iz medinskog perioda Objave, u kojem je objavljen cjelokupni zakonodavni sustav islama, počevši od namaza, zekata, hadža i posta pa do ženidbenih i poslovnih propisa, odnosno sve što je dozvoljeno i sve što je zabranjeno u islamu. Kaže se da samo kur'ansko poglavlje El-Bekare sadrži hiljadu priopćenja, hiljadu zapovijedi, hiljadu zabrana i hiljadu hukm-propisa. Takva su i ostala medinska poglavlja.

Propisi koje su ashabi crpili iz Kur'ana prenošeni su usmeno, a pamtila ih je generacija od prethodne generacije. Tako je bilo sve do vremena kada su pojedinci počeli ove propise proučavati i pismeno izlagati, što je značilo napredak i procvat ove aktivnosti. Zatim se u islamskoj državi pojavljuju razni pravci, a poslije njih i značajni događaji. Učenjaci sve ovo budno prate u svjetlu Kur'ana i sunneta, analogije i odobravanja (istihsana) te donose svoje sudove, shodno svome razumijevanju spomenutih događaja.

Ovi pravci, svaki ponaosob, dobijaju svoje pri­stalice koji pristrasno rade za pravac čije učenje prihvataju. Pristalica određenog pravca pokušava razumjeti kur'anske ajete u svjetlu učenja svoga pravca, te ih tumači u skladu sa principima na kojima je pravac utemeljen. Međutim, bilo je i onih koji nisu gajili pristrasnost prema pravcu kojem su pri­padali, već su kur'anske ajete razumijevali mimo bi­lo kakvih stremljenja i strasti, razumijevali su ih onako kako su im se oni nadavali i šta su smatrali ispravnim.

Ehli sunnet ima raznovrstan pravni tefsir koji kur'anske ajete sagledava u svjetlu njihovih pravaca.

Na drugoj strani, mu'tezilije imaju svoj tefsir u kome se ogleda njihova slijepa pristrasnost pravcu kome pripadaju. To je tefsir Zamahšerija.

Hanefijski tefsir podupire njihov pravni pravac, a predstavljen je djelom Ruhul-meani od Nesefija.

Malikijski tefsir, opet, podupire njihov pravni pravac a predstavljen je djelom El-Džamiu li ahka-mil Kur'ani od imama Kurtubija.

Također, i šafijski mezheb podupire njihov tefsir a glavno djelo je Et-Tefsirul-Kebir od imama Fahrudina Razija.

Također su i zahirije dobile svoj tefsir, haridžije svoj i ši'ije svoj, a ti tefsiri su se jedan od drugog razlikovali. Svaka od ovih grupacija je nastojala protumačiti kuranske ajete tako da to odgovara njihovom pravcu i da im ne proturječi. Značenje kur'anskih ajeta su pokušavali uskladiti sa svojim vjerskim dogmama.

Pravno tumačenje Kur'ana je sadržano u pravnim djelima pripadnika raznih pravaca, s tim što su neki učenjaci pisali suprotno od učenja pravca ko­me su pripadali, kako smo to i ranije istakli.

U djela koja su napisana iz ovog područja spadaju:

  1. Ahkamul-Kur'an, od Džessasa, umro 370. H.
  2. Ahkamul-Kur'an, od Ibn Arebija, umro 543. H.
  3. El-Džamiu li Ahkamil-Kur'ani, od imama Ebi Abdullah El-Kurtubija, umro 671. H.       

  d) filozofski tefsir

Ova vrsta tefsira se javlja zahvaljujući širenju znanosti i procvatu civilizacije u islamskom svijetu, aktivnošću prevodilačkog pokreta, kada su, u doba Abbasija, strana djela mnogo prevođena na arap­ski jezik, medu kojima su bila i djela grčkih mislila­ca kao što su Platon i Aristotel. Islamski učenjaci su se u pogledu navedenih prevedenih djela podi­jelili u dvije grupacije:

Prva grupacija odbacuje i ne prihvata njihova učenja, smatrajući da su u kontradikciji sa njihovim vjerovanjem. Ova grupacija odgovara na ova uče­nja, pobija njihove postavke i dokaze. Proglašava zabranjenim iščitavanje tih djela, odvraćajući tako ljude od njih. Najveći protivnik filozofa i filozofije bio je Ebu Hamid el-Gazali, koji je kao odgovor na postavke spomenutih djela napisao “Išarat”  kao i druga djela. Tu spadaju još Ibn Sina, Ibn Rušd, Fahruddin Razi, koji se u svom tefsiru okomio na fi­lozofe i pobio one njihove teorije koje su u kontra­dikciji sa islamom i Kur'anom.

Drugu grupaciju čini dio islamskih učenjaka koji se oduševljavao filozofijom i uranjao u nju i onda kada je ona u kontradikciji sa islamskim načelima. Oni pokušavaju usaglasiti filozofiju i vjeru i ukloniti postojeću isključivost između njih. Ova grupacija nastoji protumačiti kur'anske ajete u svjetlu čisto filozofskih teorija, ali u tome ne uspijeva, jer takvo tumačenje kur'anski tekst ne prihvata niti podupi­re. Dr Muhammed Husejn Zehebi o ovoj grupaciji kaže: -Nismo čuli da je bilo koji filozof od ovih filo­zofa, kojima je filozofija bila ispila mozak, napisao cjeloviti tefsir Kur'ana. Sve što nalazimo da su nam na tom području ostavili samo tumačenja su poje­dinih kur'anskih ajeta u filozofskim djelima koja su napisali.”

Prvoj grupaciji pripada djelo Mefatihul-Gajb od Fahruddina Razija (umro 606. godine po hidžri).

  1. f) Znanstveni tefsir

Učenjaci su uočili vezu između kur'anskih ajeta koji se odnose na fenomene u svemiru i savremenih znanosti koje su se pojavile u ovom stoljeću. Oni su ukazali na to koliko je znanstvena termino­logija pomogla u razumijevanju kur'anskih ajeta i otkrivanju znanstvenog i savremenih otkrića u nji­ma. Zatim su ukazali na prirodne i astronomske za­konitosti, te hemijske teorije i savremena otkrića, a što je bilo tijesno povezano sa medicinskim, astro­nomskim, prirodnim znanostima uopće (zoologi­jom, biologijom, geografijom i drugima).

U odnosu na ovu oblast (u tefsiru) učenjaci su se podijelili u dvije grupe:

Prva grupa podržava gornje mišljenje i ide dalje u tom pravcu, smatrajući Kur'an znanstveno ne­dostižnim djelom, djelom koje sadrži sve savreme-ne teorije i naučna otkrića. Oni kažu da Kur'an sad­rži sve znanosti i spoznaje koje su izvan ljudskog domašaja, odnosno, on sadrži znanosti drevnih i potonjih pokoljenja. U Kur'anu su opće koncepcije i načela, te opća pravila i principi svemirskih zako­nitosti i fenomena koji se stalno obnavljaju, te sve ono što znanost o tome otkriva i što mi smatramo novim otkrićem to u odnosu na Kur'an nije novo otkriće. Kur'an Časni o tome govori i na to ukazuje u svojim jasnim ajetima. Za svoju gornju tvrdnju oni nalaze potvrdu u Allahovim riječima: “U Knjizi Mi ništa nismo izostavili”  (En'am, 38.), kao i u Rije­čima: “Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve...”  (Nahl, 89.). Također su im potvrda i riječi Ibn Abbasa r. a.: “Tako mi Boga, kada bih izgubio devinu uzdu našao bih je u Allahovoj Knjizi!” “

Drugi, opet, tvrde: “Nema ništa što nije moguće izvesti iz Kur'ana kada Allah nekome podari razu­mijevanje. Neki su čak i životni vijek Allahova po­slanika Muhammeda izveli na osnovu kur'anskih ri­ječi iz 63. sure (“Munafikun” ): “Allah sigurno neće ostaviti u životu nikoga kome smrtni čas njegov dođe”  (naime, Muhammed a. s. je živio 63 godine, a ova sura je 63. po Osmanovoj kodifikaciji Kur'ana, nap. prev.).

Neki mufessiri opet tvrde da su Allahove riječi: “Zar ne vidiš kako Gospodar tvoj sjenu rasprosti­re...”  (Furkan, 45.) - dokaz mogućnosti i načina da se sunce može fotografirati; dok su Allahove ri­ječi : “Zar čovjek misli da kosti njegove nećemo sa­kupiti? Hoćemo, Mi možemo stvoriti jagodice prsta njegovih ponovo.”  (Kijame, 3. i 4.) - da su dokaz osobnog identiteta.

Druga grupacija odbacuje ovu vrstu tefsira i ne upušta se u ovakvoj proizvoljnosti u davanju Kur'anskim ajetima značenja koja ne sadrže, niti Allahovu Knjigu izlažu naučnim teorijama koje će biti oborene kroz svega nekoliko godina, jer one zapravo nisu ni bile prave znanstvene istine. Ova grupa smatra da nema nikakve potrebe da se toli­ko uranja u razumijevanje i upušta u proizvoljno tu­mačenje, jer kur'anski ajeti ne prihvataju takve ob­like tumačenja i vezanja za naučne teorije i prirodno-znanstvene teze. U tumačenju Kur'ana je po­trebno slijediti jednostavan, lahak način razumije­vanja koji je u suglasju sa onim na što ukazuju rije­či sa svog jezičkog aspekta i smisla, a što se pod­udara sa kontekstom ajeta na jedan prirodan način i bez ikakve preopširnosti i uopćenosti koju jezik ne poznaje, niti postoji potreba da se to utemelju­je. Kur'an nije imao za zadaću da ljudske umove zamara govorom o problemima svemira i znanstve­nim istinama bića. Kur'an je na prvom mjestu knji­ga upute i pravog puta, koju je Allah objavio da bi usrećio čovječanstvo. Otuda je naša dužnost da od Kur'ana odbacimo, što je moguće dalje, ove po­modne ideje, da ne dopustimo potčiniti Knjigu gor­njim teorijama i znanstvenim otkrićima.

Središnje mišljenje: Ovo mišljenje polazi od či­njenice da nam je neophodno potrebno svjetlo ko­je prosijava iz znanja koje će nam otkriti mudrosti i tajne kur'anskih ajeta o svemiru. Nema nikakve štete u tome što su te ajete Arapi nedovoljno razu­mijevali, jer Kur'an je objavljen svim ljudima i svako ga uzima u onolikoj mjeri koliko je za to spreman i koliko mu potrebe iziskuju. A sve pod uslovom da to ne bude u koliziji sa uputom koja je osnovni cilj Kur'ana i pravi put kojemu Kur'an vodi. Jer, koliko li je samo mudrosti koje je nauka otkrila! Koliko li svjetla i tajni ona otkri...!

Ko može poreći da nam nije potrebno i svjedo­čanstvo medicine koje nam ukazuje na značenje Allahovih Riječi: “Nek čovjek pogleda od čega je stvoren! Stvoren je od tekućine koja se izbaci, koja između kičme i grudi izlazi”  (Tarik, 5-7.).

I ko može poreći da nam nije potrebno, također, i svjedočanstvo embriologije u Allahovim Riječima: “Mi smo, zaista, čovjeka od biti zemlje stvorili, za­tim ga kao kap sjemena na sigurno mjesto stavili, pa onda kap sjemena ugruškom učinili, zatim od ugruška grudu mesa stvorili, pa od grude mesa kosti napravili, a onda kosti mesom zaodjenuti, i poslije ga, kao drugo stvorenje, oživljujemo. - pa neka je uzvišen Allah, najljepši stvoritelj!”  (Mu'mi-nun, 12-14.). I također, ko može poreći svjedočan­stvo nauke o ustanovljenju identiteta da bi se bolje shvatilo značenje Allahovih Riječi: “Mi možemo stvoriti jagodice prsta njegovih” . (Kijame, 4.)

Zašto se baš ovdje odabiru jagodice između os­talih tjelesnih organa?!

U Kur'anu ima više od osam stotina ajeta koji govore općenito o svemiru. Neka govore o nebu, druga o Zemlji, treća o atmosferi, četvrta o životi­njskom svijetu, peta o biljnom carstvu, šesta o as­tronomiji, sedma o industriji itd. itd. Da li iko može poreći našu potrebu za svjedočanstvom biologije i botanike u objašnjenju Allahovih Riječi: “Neka je hvaljen Onaj koji u svemu stvara pol: u onome što iz zemlje niče, u njima samim i u onome što oni ne znaju!”  (Jasin, 36.)

Niko, također, ne može poreći potrebu za biolo­gijom, geografijom, historijom, geologijom, fizikom itd. Ovo niukom slučaju ne znači da je Kur'an knjiga medicine u uobičajenom smislu riječi na pri­mjer, ili knjiga fizike ili hernije, nego je Kur'an, kako je istaknuto, knjiga upute i pravog puta, zakono­davstva, šerijatskih propisa, vjere i etičkih normi. Za Kur'an nisu relevantni detalji do u tančine, a niti kojekakve teorije, koliko ga interesuju ljudi i nasto­janja da im podari dobro i sreću na ovome i budu­ćem svijetu, da im u datom trenutku iznese dokaze svoje nadnaravnosti, kako bi se uvjerili da je Kur'an istina, te kako bi im ukazao na nepoznanice (mu'džize) do kojih nauka još nije doprla.

Ovim nepoznanicama vode istine čitavog svemi­ra. Istine na čijim temeljima je sazdan čitav svemir, Kur'an označava kao znanstvene istine, svejedno otkrilo ih ljudsko znanje ili ne. To je zato da ukaže na sebe kao Objavu od strane Allaha, dž. š., koji je Silni, Moćni i koji je Sveznajući.

Jedino je Tantavi Dževheri tumačio Kur'an savremenim, znanstvenim teorijama i usklađivao ga sa modernim znanostima po čemu je ostao jedinstven medu svim mufessirima.

Djela koja su napisana u svrhu tumačenja kur'anskih ajeta o svemiru su:

  1. El-Islamu jetehadda, od Vehiduddina Hana,
  2. El-Islamu fi asrililmi, od dr. Muhammeda Ahmeda Gumravija,

      3 El-Gazau ved-devau, od dra Džemaluddina El-fendija,

  1. El-Kur'anu vel ilmul-hadisi, od Abdurezzaka Nevfela, napisano tzv. tematskim tefsirom.
  2. g) Književni tefsir

U IV stoljeću, po hidžri, pojaviće se nova vrsta tumačenja Kur'ana u kojoj se ne nalaze gramatičke fraze, jezičke začkoljice, stilistička terminologija, mezhebski raskoli, pojaviće se tefsir koji neće sad­ržavati ništa što bi zamaralo čitaoca, kao npr. go­vor o suštini Kur'ana, njegovom cilju i zadaći. Is­lamska knjižnica je i onako bila do kraja napunjena sa tefsirskim djelima koja su sve više muslimana odvodila od uzvišenih kur'anskih ciljeva i njegovih dubokih značenja.

Među tim djelima ima onih koja su bila natrpana mnogobrojnim istraživanjima na polju promjene ri­ječi, gramatičkim i sintaksičkim pravilima, derivaci­jom riječi, značenjima riječi, retoričkom terminolo­gijom i stilskim figurama, te estetičkim aspektom same riječi.

Na drugoj strani je bilo dosta tefsira koji su se usmjeravali ka dijalektičkim raspravama mutekellimina, njihovog pobijanja i obaranja njihovih argu­menata. Među tim tefsirskim djelima bilo je i takvih koja su bila napunjena zaključcima teologa, dedukcija­ma pravnika - imitatora, tumačenjima sufija i nji­hovim nerazumljivim govorom, te pristrasnostima grupacija prema pravcima kojima su pripadali.

Neka od tih tefsirskih djela u prvom su planu imala cilj da nabroje predaje u tefsiru tradicijom (et-tefsiru bil-me'suri), a koje potiču od Allahovog Poslanika, njegovih drugova, tabiina, te tabeitabiina, zatim od kršćana i Jevreja (ehli-Kitab), koji su živjeli u Medini nakon prihvatanja islama i koji su unijeli israilijate (legendarni ili mitološki sadržaj bliskoistočnih, posebno semitskih, naroda - prim. prev.) koje šerijat odbacuje.

Među spomenutim tefsirima nalaze se i tefsiri koji su se bavili matematičkim, prirodnim i drugim znanstvenim teorijama, a koje su čitaoca udaljavale od onoga radi čega je Allah, dž. š., Kur'an objavio i koje su mu otežavale razumijevanje Kur'ana.

Allahova volja je hjela da nadari nekolicinu iskre­nih i vjeri odanih učenjaka koji su iznad svega voljeli Kur'an i koji su svoju vjeru razumijevali (iskre­no), pa su islamskim narodima podarili tefsirka dje­la koja ništa od gornjeg nisu sadržavala, što smo već spomenuli. Njihova glavna preokupacija je bila da vode kur'anskoj uputi na način koji je u suglasju sa kur'anskim ajetima i njegovim uzvišenim znače­njima, kao što su ajeti opomene i radosne vijesti. Tefsir koji je od koristi svijetu jeste samo onaj koji Kur'an tumači kao vjersku uputu koja upućuje lju­de ka onome u čemu je njihova sreća u životu na ovome svijetu i u životu na onome svijetu, jer ovo je najvažniji cilj Kur'ana. Sve ostalo je njemu pod­ređeno i sredstvo je za njegovo postizanje, kao što su npr. razmatranje njegovih riječi, paradigmi, stila i izraza. Kur'an je objavljen sa jednim jedinim ciljem da oplemeni ljudska srca i očisti njihove duše od širka, nasilja, zablude i da ih ispuni čistotom i svjet­lom i da ih pozove onome u čemu je njihova sreća, da ih uzdigne iz kaljuže zabluda i neznanja do spoznaje, pravičnosti i da ih uputi ka putu života u društvu, koji je ispunjen ljubavlju i čistotom.

Spominjući svoje blagodati ljudima, Allah, dž. š., kaže: “Allah je vjernike milošću svojom obasuo kad im je jednog između njih kao poslanika poslao, da im riječi Njegove kazuje, da ih očisti i da ih Knji­zi i mudrosti nauči, jer su prije bili u očitoj zabludi”  (Ali Imran, 164.), tj. poslanika koji će im priopćiti ono što im se objavljuje od Objave, a što se odnosi na dokaze Allahove jedinosti, vjerovjesništva, te ih očistiti od širka. griješenja i poučiti ih Kur'anu Čas­nom, njegovoj uputi, njegovom uređenju života, propisima, zakonima... On će ih naučiti mudrosti pomoću koje će njihove duše zadobiti savršenstvo u spoznaji i moralu. Jer, oni prije Muhammedova poslanstva bijahu u jasnoj, očitoj zabludi. Allah je oplemenio duše Arapa, grubih i neznanih, te noma­da koji su strogi i opori - učinivši od njih narod koji je stvorio čvrstu i postojanu zajednicu, moral­no veoma jaku, koja je uspjela sebi potčinti careve Perzije, kraljeve Bizanta, srušiti perzijsko i bizan­tsko carstvo i postati gospodari i voditelji svijeta. To sve su postigli kada su istinski učili Kur'an, is­tinski ga razumijevali i, zahvaljujući tome, postizali korist toga učenja i mudrost uranjanja u njegovo znanje i svjetlo, uputu i milost, savjet i pouku, skrušenost i strahopoštovanje. Tako su od Allahove Knjige imali korisnost, ali su istovremeno okusili i narav njegove upute.

Dr Zehebi u svojoj knjizi Et-Tefsiru vel Mufessirun govoreći o ovoj vrsti tefsira, koja se pojavila u novije vrijeme u svom književnom stilu a koji nosi društveni pečat, doslovno kaže: “Ova škola koja je u tumačenju Kur'anu slijedila književno-sociološki pravac, usprkos nekih svojih mana, otkrila je jezič­ku ljepotu kur'anskog istraživanja i kur'anske nedostižnosti, jasno razlučujući njegova značenja i nakane. Istovremeno su ukazali na ajete u kojima se izlažu zakonitosti veličanstvenog Svemira, druš­tvenog ustrojstva, te tretiraju problemi islamske zajednice posebno i problemi svih ostalih zajedni­ca uopšte. Zatim su ukazali na ajete koji sadrže kur'ansku uputu i učenja koja se odnose na dobro ovog i onog svijeta. Ova škola je uspjela otkriti do­dirne tačke između Kur'ana i istinskih naučnih teo­rija. I na kraju, čovječanstvu se jasno pokazalo da je Kur'an vječna Allahova Knjiga koja će pratiti ljud­ski razvoj sve dok je vremena. Istovremeno ona je odlučno pobila sve sumnje i legende oko Kur'ana, veoma jakim argumentima, ukazujući na njihovu neistinitost i neosnovanost.

Sve što Kur'an sadrži rečeno je veoma privlač­nim, lijepim stilom koji primamljuje čitaoce, obuzi­ma njegovo srce, obljubljujući mu proučavanje Al­lahove Knjige i želju za otkrivanjem njegovih zna­čenja i tajni. U djela napisana sa područja ove vrste tefsira spadaju:

  1. Tefsir Menar od Muhammeda Abduhua i Rešida Ridaa,
  2. Tefsirul Kur'an, od Ahmeda Meragija,
  3. Tefsirul-Kur'anil - Kerimi od Mahmuda šeltu-ta,
  4. Et-Tefsirul-Vadihu od Muhammeda Mahmuda Hidžazija.

Sažeto tumačenje Kur'ana

Ovdje je riječ o tumačenju Kur'ana sažetim putem, bez uobičajenih opširnih i dugačkih razlaga­nja. Istraživač želi pojasniti značenje određenog ajeta i na njegov cilj ukazati kratkom, sažetom re­čenicom, bez upuštanja u bilo šta drugo. Sve ovo se odvija na način izlaganja kur'anskih ajeta pojedi­načno, a što se čini i sa poglavljima, i to prema po­znatom kur'anskom redoslijedu (ajeta i poglavlja). Nakon što se ova značenja iskažu lahkom i jednos­tavnom rečenicom, čije su riječi lahko shvatljive a stil tečan, želi se doći do cilja da taj stil može raz­umjeti i onaj ko je učen i onaj ko nije, a i onaj sred­njeg obrazovnog nivoa. Čitaocima se sve to izlaže što lakšim metodama što jasnijom prezentacijom značenja, kako bi mogli dokučiti kur'ansko svjetlo i uputu bez imalo zamršenosti i naprezanja.

Ponekad se Kur'an tumači Kur'anom tako da či­talac osjeća da ga ovakva vrsta izlaganja mnogo ne udaljuje od kur'anskog konteksta i njegova lijepog, lahkog stila.

Nekada se ukazuje i na povode objave ajeta ili na događaj koji pojašnjava kur'ansko značenje. Is­to tako, ponekada se ukazuje na hadis ili tradiciju dobrih selefista, tako da sve to čitaoca ne udaljuje od uobičajenog načina tumačenja i povezuje ga sa hadisom, sunnetom i drugim mudrim sentencama, pa je korist potpunija, a cilj dostižan na najkraći način i najljepšim iskazom. U ovu vrstu tumačenje spadaju sljedeća djela:

  1. Tefsirul-Dželalejn od Dželala Sujutija i Dželala Mehallija;
  2. Tefsirul-Kur'anil-Kerimi od Muhammeda Ferida Vedžidija;
  3. Safvetul-Bejani li Meanil-Kur-ani, od Hasanejna Muhammeda Mahlufa;
  4. Tefsirul-Kur'ani El-Mensubi ila Ibnu Abbas, sabrao Al-Firuzabadi;
  5. Et-Tefsirul-vesit-li džem-il-buhusi bil-Ezher, sabrala komisija stručnjaka;
  6. Et-Tefsirul-Mujesser; od Šejha Abdul-Dželila Isaa,
  7. Et-Tefsirul-Muhtesar lil-medžlisil-e'ala liš-šu-unil islamijje, napisano kao zbornik znanstvenika.

Komparativno tumačenje Kur'ana

Pri komparativnom tumačenju Kur'ana istraživač se oslanja na više ajeta koje donosi na jednom mjestu, zatim se vraća tefsirima (tumačenjima) te zbirke ajeta kod svih učenjaka, bilo da je riječ o selefistima (tradicionalistima - starijim autoritetima, prim. prev.) ili modernistima, bez obzira kojem pravcu oni pripadaju, sa kojeg vrela se napajaju, kuda smjeraju i bez obzira da li je njihovo tumače­nje utemeljeno na izrekama Allahova Poslanika, a. s., njegovih ashaba ili tabiina ili se, pak, radi o tu­mačenju osobnim mišljenjem (et-Tefsiru bir-Re-ji). Istraživač iščitava njihova mišljenja, zatim upoređuje njihove različite smjerove i stremljenja i to kod svakog komentatora ponaosob. On ukazuje na mufessire koji su bili pod uticajem svoga pravca, kao i na one koji su svojim komentarima smjerali dati podršku određenoj grupaciji ili pomoći neki is­lamski pravac.

Tek na kraju istraživač donosi svoj sud o svim tim tumačenjima, pa će tako ukazati na one ko­mentatore nad kojima je preovladalo njihovo zna­nje u kome su se specijalizirali. Kod jednih će to bi­ti u prvom planu, npr. kod Zamahšerija. Kod drugih će se jasno uočiti težnja ka naglašavanju retoričnosti Kur'ana, kao kod Abdul-Kahira el-Džurdžanija u njegovom čuvenom djelu o nedostižnosti Kur'ana (Fi Idžazil-Kur'ani), ili od Ebu Ubejdea Muammera b. el-Musennaa u djelu El-Medžaz, u ko­me je autor, prije svega, želio ukazati na semantič­ku, zatim retoričku i stilsku dimenziju Kur'ana.

Istraživač će zatim, možda kazati da kod trećeg komentatora preovladava njegovo akaidsko-mezhebsko vjerovanje, kao kod imama Zamahšerija koji je u svome Keššafu tumačio kur'anske ajete u svjetlu svog mu'tezilijskog mezhebskog opredje­ljenja. Možda će istraživač konstatovati kako kod drugog u prvi plan dolazi njegovo dijalektičko-filozofsko opredjeljenje, kao kod imama Fahru Razija, ili pravno-mezhebsko tumačenje, kao kod imama Kurtubija, ili želju da se nabroje kur'anski događaji i kazivanja, kao u tefsiru imama Hazina (Lubabu Te'vil).

Možda će na kraju pokazati kako su se neki ko­mentatori čvrsto držali svojih vjerovanja u savremene prirodne znanosti a zaboravili osnovna kur'anska značenja kojima Kur'an stremi i si.

Istraživač u ovom nabrajanju raznih mišljenja obilato koristi svoj um i oštroumnost, pa od nave­denog prihvata ono što mu njegov um uoči da je prioritetno a odbacuje ono što ne zadovoljava nje­gov ukus, objašnjavajući pritom čitaocu zašto je tako postpio, da bi i njega uvjerio u ispravnost svoga postupka.

Ponekad ova vrsta komparativnog tumačenja Kur'ana može biti dosta opširnija, i to u slučaju ka­da komentator počne upoređivati međusobno kur'anske tekstove koji se odnose na jednu temu s drugom temom ili kada pribjegne uporedbi nekih kur'anskih ajeta sa vjerovjesničkim izrekama koje potvrđuju njihovo značenje, ili sa onima čija su značenja naizgled suprotna, ali ih on međusobno miri i otklanja lažnu kontradikciju i međusobnu is­ključivost. Ili se, pak, istraživač oslanja na druge vrijedne studije u kojima dolazi do izražaja njegova umjetnička kvaliteta, umna nadarenost kojom ot­kriva značenja do kojih drugi nisu doprli.

Autor: Ali Hasan el-Arid

Sa arapskog, E. K.      

Ovaj prevod je sačinjen na osnovu knjige “Tarihu ilmi tefsir ve menahidžul mufessirin”  od dr Ali Hasan el-Arida. Prijevod je, uz neznatna skraćenja teksta, uglavnom kompletan.

(Islamska misao, VII/1985, 75,76,77, 10-17, 5-12, 10-14)