El-Hakim u “Mustedreku” iznosi mišljenje da tefsir ashaba koji su bili svjedoci Objave ima status merfu' hadisa, kao da je prenesen od Vjerovjesnika, a. s. Ovo mišljenje on podupire i mišljenjem Dvojice Šejhova, kada u “Mustedreku “kaže: “Nek' zna onaj koji traga za hadisom, da tefsir ashaba koji su bili svjedoci Objave i objavljivanja – prema Dvojici Šejhova – ima status musned hadisa.” Međutim, Ibn es-Salah, En-Newewi i drugi ograničili su ovu općenitost samo na povode Objave, gdje razum ne igra nikakvu ulogu. Ibn es-Salah u “Muqaddimi” veli: “Što se tiče onoga što je rečeno da tefsir ashaba ima status musned hadisa, to se odnosi samo na tefsir koji je povezan s povodima objave određenog ajeta o kojem izvještava ashab, ili slično tome što se može preuzeti samo od Vjerovjesnika, a. s., gdje razum ne igra nikakvu ulogu, kao što su npr. Džabirove, r. a., riječi: 'Jevreji su govorili: 'Ko priđe ženi sa zadnje strane, dijete će biti razroko.' Tada je

Uzvišeni objavio: 'Žene vaše su njive vaše...!' (El-Beqare, 223). Ostale vrste tefsira od ashaba koje ne sežu do Vjerovjesnika, a. s., ubrajaju se u mewquf hadise.”

Ali, zapažamo kako i sam El-Hakim u djelu “Ma'rifetu 'ulumi'l-hadis” izričito tvrdi ono što zastupaju Ibn es-Salah i drugi, pa kaže: “U mewquf hadise spada ono što prenosi Ahmed b. Kamil od Ebu Hurejrea o ajetu: 'Spasitelj koža ljudskih je' (El-Muddeththir, 29) – koji je rekao: 'U džehennemu će ljudske kože izgorjeti tako da na kostima neće ostati mesa!' Ovaj primjer, i njemu slični, ubrajaju se u tefsir ashaba koji ima status mewquf hadisa. Ako kažemo da tefsir ashaba ima status musned hadisa, mi time ne mislimo na spomenutu vrstu primjera...” Potom on navodi Džabirov hadis o govoru jevreja, te zaključuje: “Ovaj i njemu slični primjeri musned hadisa nisu na nivou mewquf hadisa. Oni ashabi koji su bili svjedoci Objave i objavljivanja, te kažu da je određeni ajet Kur'ana objavljen radi toga i toga, takvi hadisi su musned.”

Dakle, El-Hakim u “Ma'rifetu 'ulumi'l-hadis” ograničava ono što je općenito istakao u “Mustedreku.” Učenjaci se oslanjaju na ono što je ograničio, a izbjegavaju ono općenito. Es-Sujuti je u “Tedribu” dotjerao El-Hakimovu općenitost, koji je, u nastojanju da sakupi vjerodostojne hadise u “Mustedreku” , navodio i one hadise koji ne ispunjavaju kriterije merfu' hadisa. Nakon toga mu se Es-Sujuti suprotstavlja zato što je spomenuti hadis od Ebu Hurejrea ubrojio u mewquf predaju, a koji to nije, jer se odnosi na Ahiret i u tim predajama nema mjesta razumu. Tako da je to, ustvari, merfu' hadis. Prema svemu ovome, možemo doći do slijedećih zaključaka:

  • tefsir ashaba ima status merfu' hadisa ukoliko se odnosi na povod Objave. U ovome nema mjesta za razum. Ono u čemu razum nalazi svoje mjesto jesu mewquf hadisi, sve dok nisu spojeni sa Allahovim Poslanikom;
  • ono za što se ustanovi da ima status merfu' hadisa, nije dozvoljeno ne prihvatiti, nego mufessir takvu predaju prihvaća i ne odbacuje je u bilo kojem slučaju;
  • o onom za što se ustanovi da ima status mewquf hadisa učenjaci se razilaze: jedni smatraju da nije obavezno prihvatiti mewquf predaje od ashaba u pogledu tefsira, jer nisu na nivou merfu' Zna se da je to stvar slobodnog promišljanja (idžtihada), a mudžtehid katkada pogriješi a katkada pogodi. Ashabi su u pitanju idžtihada kao i drugi mudžtehidi. Drugi, pak, smatraju da ih je obavezno prihvatiti jer su ashabi slušali od Allahovog Poslanika; oni, iako su tumačili Kur'an po svom mišljenju, njihovo mišljenje je ispravno; bili su najznaniji ljudi u pogledu Allahove Knjige i znalci arapskog jezika; zbog bereketa druženja sa Vjerovjesnikom, a. s., i poprimanja vjerovjesničkih osobina; zbog toga što su bili prisutni okolnostima Objave; zato što su imali potpuno razumijevanje i ispravno znanje, pogotovo oni veliki učenjaci, poput prve četverice halifa, 'Abdullah b. Mes'uda, Ibn 'Abbasa i dr.

 

Ez-Zerkeši u “Burhanu” veli: “Znaj da Kur'an ima dva dijela: dio čije je tumačenje preneseno predajom i dio o kome nije preneseno. U prvom slučaju, prenosi se ili od Vjerovjesnika, a. s., ili od ashaba ili od značajnih tabi'ina. Prvo se na istražuje vjerodostojnost seneda, a zatim se gleda u tefsir ashaba. Ukoliko je nešto protumačeno sa stanovišta jezika, nema sumnje da se to osloni, jer su ashabi bili znalci jezika. Isti je slučaj i ako su bili prisutni povodima i okolnostima Objave.”

Hafiz Ibn Kethir u uvodu svoga tefsira kaže: “...Dakle, ako ne nađemo tumačenje u Kur'anu ili sunnetu, posežemo sa mišljenjem ashaba (aqwalu's-sahabe), jer bi oni to mogli znati budući da su bili prisutni povodima i okolnostima objavljivanja, imali su potpuno razumijevanje, ispravno znanje i ispravnu praksu, pogotovo ako se radi o velikim učenjacima kao što su bila prva četverica imama, pravovjerne halife, upućeni imami 'Abdullah b. Mes'ud, r. a.”

Ovom posljednjem mišljenju duša naginje i srce se njime smiruje.

Odlike tefsira u ovoj fazi

Tefsir se u ovoj fazi odlikuje slijedećim odlikama:

  • Kur'an nije protumačen u cjelini, nego samo onaj njegov dio čije je značenje bilo nejasno za razumijevanje. Kako su ljudi odmicali od vremena Vjerovjesnika, a. s., i ashaba, ova nejasnoća se povećavala, time se povećavao i obim tefsira, tako da se kasnije pojavio tefsir svih kur'anskih ajeta;
  • neznatne razlike među ashabima u razumijevanja kur'anskih ajeta, ovu temu ćemo poslije opširnije izložiti;
  • veliki broj ashaba je poznavao opće značenje ajeta; nisu se obavezivali detaljnim razumijevanjem njihovih značenja. Dovoljno im je bilo, npr., da iz ajeta: “I voće i piće!” ('Abese, 31) – spoznaju kao je Uvišeni Allah dao brojne blagodati Svojim robovima;
  • ograničavanje na objašnjenje jezičkog značenja najkraćim izrazom, npr. u ajetu: “...bez namjere da čini grijeha (gajre mutedžanifin li ithmin)...” (El-Ma'ide, 3) – tj. bez izlaganja grijehu (gajre mu'teridin li ma'sijetin). Ukoliko bi šta tome dodali, to bi bilo ono što su spoznali iz povoda Objave;
  • rijetko korištenje logičkog deduktivnog zaključivanja za fikhske propise u kur'anskim ajetima i ne postojanje međusobnog trijumfa za vjerske doktrine koje su spomenute u Kur'anu, obzirom da su imali jedinstvenu 'aqidu. Doktrinarne razlike pojavit će se poslije vremena ashaba;
  • nije ništa zabilježeno od tefsira u ovoj fazi, jer je bilježenje (tedwin) započelo u drugom stoljeću. Neki ashabi su nešto tefsira bilježili u svojim mushafima, pa su neki iz kasnijih generacija mislili da se radi o “licima Kur'ana” (wudžuhu'l-Qur'an) koje je Allah, dž. š., objavio;
  • tefsir je u ovoj fazi imao formu hadisa, zapravo bio je dio hadisa; nije imao sistemsku formu. Ustvari, tefsiri u kojima je nešto preneseno na tradicionalan način o ajetima bili su različiti, kao što je to bio slučaj i sa hadiskim predajama (“Hadisi o namazu” , “Hadisi o džihadu” , “Hadisi o nasljedstvu” , “Hadisa o tefsiru ajeta...”

 

Kao suprotnost ovome što tvrdimo ne može poslužiti tefsir Ibn 'Abbasa, jer nije ga ispravno pripisivati Ibn 'Abbasu. Njega je sakupio Fejruzabadi i njemu ga treba i pripisati. On se oslanjao na predaje od Wahija, a to je slijedeći predajni niz: Muhammed - Merwan es-Suddi – El-Kelbi – Ebu Salih – Ibn 'Abbas. Ovo je, kako je rečeno, predajni niz laži (silsiletu'l-kidhb).

 

Autor: Dr. Muhammed Husejn edh-Dhehebi (Ez-Zehebi) "Prva etapa u tefsiru - tefsir u vrijeme tabiina"

Preveo: Almir Fatić

(Et-Tefsiru we'l-mufessirun, I, Kairo, Mekteba Wehbe, 1995, 37-42, 54-56, 62, 101-105.)