U Bosni i Hercegovini nije bilo iole većeg mjesta u kome žive muslimani a da u njemu nije bilo hafiza. Bilo je slučajeva, a ima ih i danas, da jedna familija ima više hafiza. Komunistički režim je svojim otvorenim neprijateljstvom prema vjeri i vjerskim vrijednostima u velikoj mjeri doveo do toga da je institucija hifza stagnirala. Takvo se stanje zadržalo do osamdesetih godina prošloga stoljeća. Do vjerskog buđenja Bošnjaka dalazi nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu i broj onih koji su željeli naučiti Kur'an napamet se povećao. Broj hafiza u Bosni i Hercegovini je u stalnom porastu, npr. 2012. godine hifz su položila 24, a 2013. 27 hafiza.

 Zbog velike zastupljenosti hifza na našim prostorima, želimo ovim radom ukazati na vrijednost hifza i poziciju hafiza. Bitno je nešto reći i o samom ponašanju hafiza upravo zbog njegove vrijednosti ali i odgovornosti. Svaki hafiz nužno prolazi kroz proces hifza, koji je usko vezan za učitelja i učenika, pa ćemo nešto reći i o ponašanju onoga ko poučava hifzu i onoga ko uči hifz.

Vrijednost hifza

Navest ćemo nekoliko predaja koje govore o vrijednosti hifza i poziciji hafiza Kur'ana. Prenosi se da je Umm Derda, r.a., rekla sljedeće: „Upitala sam Aišu koja je razlika između stanovnika Dženneta koji su znali Kur'an napamet i onih koji ga nisu znali, pa mi je odgovorila da u Džennetu ima nivoa koliko u Kur'anu ima ajeta i da niko neće biti na većem nivou od hafiza Kur'ana.“[1] Ebu Ummame el-Bahili prenosi da je Poslanik, a.s., rekao: „Ko nauči četvrtinu Kur'ana data mu je četvrtina vjerovjesništva, ko nauči trećinu Kur'ana data mu je trećina vjerovjesništva, ko nauči dvije trećine Kur'ana date su mu dvije trećine vjerovjesništva.“[2] Imam el-Buhari bilježi od Ebu Hurejrea, r.a., da je Poslanik, a.s., rekao: „Nema zavidnosti osim u dva slučaja: zaviditi čovjeku koga je Allah podučio Kur'anu pa ga on uči svunoć i čitav dan. Potom ga čuje njegov komšija i kaže: 'Kamo sreće da je meni dato ono što je dato tome i tome pa da radim ono što on radi'...“[3] Za ovu predaju imam Ibn Kesir u svome djelu Feda'ilu-l-Kur'an kaže sljedeće: „Ovaj hadis sadrži poruku da je hafiz Kur'ana u zavidnom položaju, što je najljepše stanje, tako da se on treba najviše radovati onome što ima, a lijepo mu je na tome zavidjeti, tj. željeti blagodat koju on ima. Ovo je suprotno pokuđenoj zavidnosti kada se želi nestanak blagodati kod onoga kome se zavidi.“[4]

Poslanik, a.s., je među svojim ashabima pravio razliku kada je posrijedi hifz Kur'ana tako da je zastavu u vojnom pohodu davao onima koji su najviše Kur'ana znali napamet; kada bi slao kakvu delegaciju; za imama u namazu postavljao bi onoga ko zna najviše Kur'ana; prednost polaganja u kabur ukazao bi onome ko je znao više Kur'ana; kada bi se neko ženio, za ženin mehr odredio bi ono što njezin muž nauči napamet od Kur'ana.[5]

Kada govorimo o počastima i vrijednostima hafiza Kur'ana, moramo spomenuti i obaveze i teret hafizov te njegovu odgovornost i pažnju. Ashab Ubejdullah bin Abdullah bin Amr, r.a., veli: „Ko nauči Kur'an napamet preuzeo je na sebe veliku stvar. Njemu je dato vjerovjesništvo, s tim što ne prima Objavu. Stoga se hafiz ne bi smio ljutiti niti neodmjereno ponašati kao ostali ljudi.“[6]

U nastavku ćemo govoriti o ponašanju hafiza te o ponašanju učitelja i učenika u procesu učenja hifza.

Ponašanje hafiza Kur'ana

Svjestan da je dobio najveličanstveniji dar od Gospodara, hafiz to mora i opravdati tako što će se ponašati u skladu s onim što je naučio. Obavezan je pridržavati se kur'anskih smjernica. To može samo onaj hafiz koji je iskrenog nijjeta krenuo na put traženja znanja, u ovom slučaju učenja Kur'ana napamet. U pogledu nijjeta Božiji Poslanik, a.s., je izrekao mnogo hadisa. Omer, r.a., prenosi da je Poslanik, a.s., rekao: „Dijela se vrednuju prema namjeri i svakom čovjeku pripada samo ono što je naumio...“[7] „Ko bude naučavao nauku da bi raspravljao s maloumnim, ili se nadmetao s učenjacima, ili da na sebe svrati pažnju ljudi, neka sebi pripremi mjesto u Džehennemu.“[8] Iskren nijjet je ujedno i prva stepenica koju hafiz treba i mora prekoračiti. Inače, sagledavši koje počasti čekaju hafiza, rijetko koji čovjek može imati neiskren nijjet kada je u pitanju učenje hifza i podučavanje hifzu, ali o tome Gospodar najbolje zna.

Druga osobina iz koje proističe lijepo ponašanje jeste svijest o Bogu (bogobojaznost), bez obzira bio hafiz sam ili u društvu. U srcu obavijenom tamom grijeha i obuzetom dunjalučkim strastima nema mjesta za svjetlo Kur'ana. Doista, grijesi sprečavaju hifz a šejtanove vesvese odvraćaju od sjećanja na Gospodara. Uzvišeni je rekao: Njima je ovladao šejtan i učinio da zaborave Allaha. (El-Mudžadele, 19)

Iza bogobojaznosti dolazi poniznost. I hafiz pogriješi, ali je bitno da kada mu neko ukaže na neku njegovu manjkavost, da on to prihvati, pa makar bila upućena i od djeteta. Također, svaki hafiz treba biti okićen osobinom blagosti, posebno ako je i učitelj Kur'ana. Učitelj treba voditi računa da bude blag prema svojim učenicima, da ih ne kori ili i da ih ne postidi u društvu. Hafiz treba težiti neovisnosti od ljudi. Ibn Ijad kaže: „Hafiz Kur'ana ne treba ni od koga ništa tržiti – od vladara, pa nadolje. Hafiz Kur'ana u srcu nosi Kur'an kao zastavu islama i on ne smije besposličariti s onima koji besposličare, ne smije biti nemaran kada su drugi nemarni i ne smije naklapati kada to drugi čine.“[9]

Hafiz treba imati uvid u vrijeme u kojem živi i iskvarenost njegovih savremenika te ih upozoravati na njihovu vjeru pokazujući im Pravi put. Također treba biti zainteresiran za popravljanje stanja u društvu.[10] Hafiz je dužan neprestano ponavljati Kur'an i biti na oprezu od njegova zaboravljanja. Allahov Poslanik, a.s., veli: „Hafiz Kur'ana je kao čuvar svezanih deva, ako ih nadzire, zadržat će ih, a ako ih pusti, otići će.“[11] Ed-Dahhak ibn Muzahim je rekao: „Niko neće naučiti nešto iz Kur'ana, pa to zaboravi, a da to nije posljedica njegova grijeha, jer je Gospodar rekao: Kakva god vas nesreća zadesi, to je zbog grijeha koje ste zaradili (Eš-Šura, 30). Doista je zaborav Kur'ana jedna od najvećih nesreća!“.[12]

Kao najbolji primjer za ponavljanje Kur'ana, navodimo ashabe Božijeg Poslanika, a.s. Oni su u različitim intervalima završavali hatmu. Neki od njih su učili po pola džuza dnevno, drugi po džuz, treći po tri džuza, a neki su znali proučiti i čitav Kur'an tokom jednog dana i noći (Osman ibn 'Affan, Se'id ibn Džubejr itd.).

Ponašanje učitelja Kur'ana

Učitelju Kur'ana ne treba biti cilj da ima veliki broj učenika koje podučava. Ne smije mu teško pasti što neko uči Kur'an pred drugim učiteljem. Njegovo osnovno usmjerenje treba biti pokornost Gospodaru i nastojanje da što više pomogne onome ko traži znanje. Ed-Darimi prenosi riječi Alije, r.a.: „O vi učeni! Radite po znanju koje imate, jer učenjak je samo onaj ko postupa prema svom znanju i čije znanje je sukladno djelu. A doći će generacije učenjaka čije će znanje biti samo na jeziku, djela će im biti suprotna znanju, nijjeti različiti od svega što javno rade. U halkama će sjediti da bi se nadmetali u znanju, bit će gnjevni ako im učenici budu sjedili pred drugim učiteljem. Njihova djela u takvim halkama neće biti uzdignuta Uzvišenom Bogu.“[13]

Kao što navedosmo u poglavlju prije ovog, učitelj treba blago postupati s učenicima koje podučava. Treba im iskazati dobrodošlicu i lijepo se ponašati prema njima. Ne smije biti ohol. Poslanik, a.s., je rekao: „Budite blagi prema onima koje podučavate i prema onima koji vas podučavaju.“[14] Učitelj treba doživljavati svoga učenika kao vlastito dijete. Treba izbjegavati grubost, ponekad treba iznalaziti razloge za loše ponašanje učenika, jer svaki čovjek pogriješi. Poslanik, a.s., nas savjetuje pa kaže: „Niko među vama neće biti istinski vjernik sve dok svome bratu ne bude želio ono što želi samome sebi.“[15] Učitelj je dužan svoga učenika upućivati po uputama sunneta, podsticati ga na iskrenost, istinoljubivost i lijepe namjere. Ne smije sputavati učenika koji može naučiti više od zadatog niti preopterećivati učenika preko njegovih mogućnosti. Tokom učenja hifza učitelj je dužan upućivati svog učenika na razumijevanje onoga što je naučio. Jedna od velikih mahana hafiza na našim prostorima je nepoznavanje značenja ajeta i nepoštivanje pravila učenja (tedžvid). Naime, velika pažnja se pridaje memoriranju vanjskog teksta i nastojanju da se Kur'an nauči u što kraćem roku.

             

Ponašanje učenika hifza          

Ono što smo napomenuli o ponašanju učitelja treba odlikovati i učenika, čemu se još dodaje izbjegavanje onoga što remeti pamćenje Kur'ana, zatim čišćenje srca od svega nevaljalog kako bi bilo dostojno da se u njega Kur'an ukalemi, da ga pamti i izrodi kur'anskim plodovima.[16] Pohvalno je da učenik dođe svome učitelju pristojnog izgleda i čist. Prije ulaska kod svog učitelja, zatražit će dozvolu. Nužno je da učenik bude ponizan prema učitelju, makar učitelj bio mlađi od njega, manje poznat ili slabijeg porijekla. Učenik treba biti poslušan svome učitelju, od njega treba tražiti savjet i prihvatati njegovo mišljenje. Prema učitelju se treba odnositi s puno poštovanja. U vezi s poštovanjem svog učitelja Alija, r.a., je rekao: „Tvoja dužnost prema učenjaku je da mu posebno nazoveš selam kada selam nazivaš drugim ljudima, da sjedneš ispred njega, da paziš na pokrete ruku, da ne namiguješ očima, da nikada ne kažeš 'stav toga i toga je suprotan tvome stavu', da nikog pred njim ne ogovaraš, da tokom sjedenja ne razgovaraš s ostalim učenicima, kada ustane, da ga ne vučeš za skut odjeće, da uporno ne zapitkuješ i da ti ne dosadi dugo druženje s njim.“[17]

Ovo su, ukratko rečeno, osobine i vrline koje treba posjedovati svaki hafiz. Gospodar je olakšao pamćenje Kur'ana, ali je povećao odgovornost. Biti istinski hafiz, istinski nosilac Kur'ana nije nimalo lahko. Zbog toga će takav biti posebno nagrađen. Čeka ga Allahovo zadovoljstvo i najveći stupanj u Džennetu, koji kao stupanj znači puno a društvo Božijeg Poslanika, a.s., znači više.

Zaključak    

Hafizi uživaju veliki ugled kako kod Gospodara tako i u društvu koje ih okružuje. Oni su elita Poslanikovog, a.s., ummeta i oparadigma učenosti i prosvijećenosti. Nosioci su velike blagodati ali i odgovornosti. Kada kažemo odgovornost, ne mislimo na mogućnost da se nešto zaboravi, već na ono što hafiz sa sobom nosi - Allahovu, dž.š., poruku ljudima i ono što ljudi u njemu trebaju vidjeti a to je oličenje iskrenosti, bogobojaznosti, poniznosti, blagosti, poštenja itd. Zbog toga hafizi moraju paziti na svoje ponašanje u privatnom i javnom životu.

Pored uopćenog načina ponašanja hafiza, kroz ovaj rad smo opisali kako se hafiz treba ponašati u ulozi učenika i učitelja. Ono što smo spomenuli u ovom tekstu treba biti podstrek muslimanu i muslimanki da se angažiraju na planu učenja Kur'ana napamet. Zato je naša preporuka da se Kur'an što više uči i proučava.

Autor: hfz. Alen Kehić

Glasnik br. 1-2, 2015.

[1] El-Adžurri, Kultura ponašanja hafiza Kur'ana, Centar za učenje Kur'ana Mostar i Karađoz-begova medresa, Mostar, 2014, str. 63.

[2] Ibid, str. 64.

[3] Sahihu-l-Buhari, Kitabu fada'ili-l-Kur'an, br. 4378.

[4] Ibn Kesir, Feda'ilu-l-Kur'an, str. 129.

[5] Kerzun, Enes Ahmed, Pristup Kur'anu, El-Kalem i Fondacija Hifz Časnog Kur'ana u BiH, Sarajevo, 2010, str. 68.

[6] El-Adžurri, Kultura ponašanja hafiza Kur'ana, Centar za učenje Kur'ana Mostar i Karađoz-begova medresa, Mostar, 2014, str. 64.

[7] Muhammed ibn Ismail el-Buhari, Sahihu-l-Buhari, Visoki saudijski komitet za pomoć BiH, Sarajevo, 2011, str. 2.

[8] En-Nevevi, Adabi učenja Kur'ana, El-Kalem, Sarajevo, 1998, str. 28.

[9] En-Nevevi, Adabi učenja Kur'ana, El-Kalem, Sarajevo, 1998, str. 44.

[10] Kerzun, Enes Ahmed, Pristup Kur'anu, El-Kalem i Fondacija Hifz Časnog Kur'ana u BiH, Sarajevo, 2010, str. 68.

[11] Sahihu-l-Buhari, Babu istizkari-l-Kur'an ve te'ahudih,  br. 4743.

[12] Ibn Kesir, Fedailu-l-Kur'an, str. 147.

[13] En-Nevevi, Adabi učenja Kur'ana, El-Kalem, Sarajevo, 1998, str. 29.

[14] En-Nevevi, Adabi učenja Kur'ana, El-Kalem, Sarajevo, 1998, str. 33.

[15] Muhammed ibn Ismail el-Buhari, Sahihu-l-Buhari, Visoki saudijski komitet za pomoć BiH, Sarajevo, 2011., str. 20.

[16] En-Nevevi, Adabi učenja Kur'ana, El-Kalem, Sarajevo, 1998, str. 37.

[17] En-Nevevi, Adabi učenja Kur'ana, El-Kalem, Sarajevo, 1998, str. 38.