To dolaženje nije opisano samo kao dolaženje Riječi Božije, već kao dolaženje Božije Objave (waḥy). Sam  Kurʼān spominje riječ waḥy (وَحْيٌ) u značenju Božije Objave, Božijeg nadahnuća, objavljivanja Božanskog Govora (kalāmullāh – كَلاَمُ اللهِ) i  Božanske Riječi (kalimatullāh –كَلِمَةُ اللهِ ) čovjeku (i čovječanstvu), ali i objavljivanja najobuhvatnijeg duhovnog oživljavanja.  Kurʼān za sebe tvrdi da je Božanska Objava (waḥy), Kurʼān je iz Onostranosti pristigla Božanska Riječ čovjeku.   Kurʼān to isto tvrdi i za objave Tawrāta, Zabūra i Inğīla, te za nekoje druge Božanske knjige (Listine/ṣuḥuf, Poslanice/risālāt, itd). Kako se posve jasno vidi po kurʼānskoj riječi waḥy, objava Božanske Riječi u arapskom se označava trokonsonantnom riječi w - ḥ - y (و ح ي), ona i sama sadrži značenje ne samo dolaska Glasa Božijeg   iz Onostranosti, već jednako tako sadrži i intenciju oživljavanja, nadahnjivanja. U Kurʼānu se  život sam označava riječju ḥayātun (حَيَاةٌ), i posve je razvidno kroz trokonsonantni  sklop  ḥ - y  - y  (ح ي ي) da je to trilitersko čvorište srodno sa korijenom riječi waḥy.  Naime, i na ravni vizuelne recepcije vidi se razgovjetna naličnost između 

w - ḥ - y (و ح ي), s jedne  i  ḥ - y  - y  (ح ي ي), s druge strane. 

Naučna disciplina  tzv. visoke etimologije arapskog jezika (al-ištiqāqu l-akbar – الْاشْتِقَاقُ الْأكْبَرُ) tvrdi da su ove dvije riječi, Objava (waḥyun) i Život (ḥayātun),  srodne, jer obje nose intenciju, namisao i značenje života, oživljavanja.

Na pitanje kakva je (bila) praizvorna forma Božije Riječi, Kurʼān nam daje nekoliko načelnih odgovora,  izdalekih naznaka ili “migova“ o zapisanoj praformi Knjige. 

Za Kurʼān se eksplicitno tvrdi da je u Onostranosti blagoslovljeno pohranjen na “Ploču Pomno Čuvanu“ (اللَّوْحُ الْمَحْفوُظُ - al-Lawḥu l-maḥfūẓ - lat. Tabula Secreta). Također, na Kurʼān se ukazuje kao na “Glavnu Knjigu“ ili  “Majku svih knjiga“ (ummu l-kitāb – أُمُّ الْكِتَابِ). Ovim se, unekoliko predmnijeva određena   knjiška predegzistencija  Kurʼāna, to jest egzistiranje Kurʼāna u uzvišenim listovima i prije zemaljskog objavljivanja, očitovanja i fenomenaliziranja ove knjige.  Kazano jezikom vjere,  o ovim  Nebeskim Prototipima Kurʼāna  znademo samo toliko koliko nam je pristiglo iz pouzdane vjerske tradicije. 

 Ukazujući na Božanski čin stvaranja izgovaranjem riječi Budi! (kun – fayakūn – “budi! – i to /već/ jeste!“ – كُن فَيَكوُنُ),    tradicionalni komentatori Kurʼāna stare epohe spominju sintagmu “Kosmički Kurʼān“  ili al-qurʼānu at-takwīnī (الْقُرْآنُ التَّكْويِنِيُّ). Ponegdje se ovaj   Kosmički Kurʼān   naziva i “ontološkim Kurʼānom“.  U simboličkom smislu, sa njegovih stranica, ili iz stvoriteljskih Božanskih Riječi,   potekli su svjetovi, razvija se stvaranje, nebeske sfere (aflāk –أفْلاَكٌ ) su u stvaralačkom kretanju i pulsiranju.  S druge strane,   al-qurʼān at-tadwīnī (الْقُرْآنُ التَّدْويِنِيُّ) jeste Pisani Kurʼān, Kurʼān koji ljudi pišu, najčešće u ljepoti arapskih slova.

U vezi sa simbolikom al-qurʼānu at-takwīnīja  i al-qurʼān at-tadwīnīja tradicionalni su komentatori Kurʼāna ispjevali jedan začudni stih:

الْقُرْآنُ كَوْنٌ نَاطِقٌ    وَ الْكَوْنُ قُرْآنٌ  صَامِتٌ  

Kurʼān je kosmos koji govori,

Kosmos je Kurʼān koji šuti!

2.

Kurʼān usmene riječi

Unatoč vjerovanjima o jednoj pisanoj Praverziji Božije Knjige, pristižući iz Vječnosti, Božija Riječ (kalāmullāh – كَلاَمُ اللهِ), odnosno Božije Riječi (kalimātullāh –كَلِمَاتُ الله ِ)  dolaze čovjeku u usmenoj formi, u moćnome glasu koji ima stostruki snažni eho. Islamska tradicija pomno ustrajava na sljedećem stanovištu: Objavljena Božanska Riječ Kurʼāna javlja se u prepoznatljivoj usmenoj formi, prvotno je ona zaegzistirala na zemlji i među ljudima u formi Usmene Riječi, u formi Štovanoga Glasa koji se milozvučno recitira, osjećajno kazuje i  “uči“ iz dubina srca za dubine srca, po načelu: Govor iz srca stiže do srca!  Ta  Božanska Riječ u Božanskom Glasu kojeg dostavlja melek Džibril, zadržavajući svoju usmenu formu, još uvijek stoji između Onostranog i Ovostranog. Glas Božije Riječi je i duhovan, ali je i materijalan, onostran je, ali i ovostran. Spram tog glasa osjeća se  strahoštovlje, zato se on  pomno pamti, svesrdno mu se otvaraju “ljudska prsa“ (aṣ-ṣudūr –الصُّدوُرُ ), odnosno srca/umovi, duhovne i mentalne sposobnosti, razumski i  diskurzivni kapaciteti čovjeka. U ovome vidimo same prvotne temelje institucije  “pamćenja Kurʼāna“ (ḥifẓ - حِفْظٌ), a u klasičnoj islamskoj literaturi posebna klasa učenih ljudi koji pamte Kurʼān, to jest, koji su se posvetili promoviranju Kurʼāna na razini usmenog kazivanja/učenja ili recitiranja nazivaju se ne samo ḥāfiẓima Kurʼāna već doslovno  ḥamalatu l-qurʼān (حَمَلَةُ الْقُرْآنِ) - nositeljima [usmenog] Kurʼāna. 

 Muhammed, a.s., koga muslimani priznaju  Božijim  Poslanikom i tako ga vjeruju, bio je ḥāfīẓ (حَافِظٌ) Kurʼāna po nekoj vrsti  “čuda Božijeg“, bez napora memoriranja. Kad god bi mu koja dionica Kurʼāna bila objavljena po meleku Džibrilu, Muhammed, a.s., bi je upamtio po nadnaravnom činu. Od tog nadnaravnog čina usmenog dolaska Kurʼāna u srce i um Poslanika Muhammeda potekla je islamska tradicija prenošenja Kurʼāna usmenim putem, to jest tradicija ḥifẓa (حِفْظٌ).

Mnogi islamski autori pomno opisuju tu primordijalnu auditivnu/slušnu ili, pak, usmenu ravan Kurʼāna:

“Objava Kurʼāna bila je  auditivna/slušna prije nego li je postala kristalizirana u pisanome tekstu. Poslanik Muhammed prvo je čuo riječ iqraʼ [kazuj Kurʼān! Uči Kurʼān!  Recitiraj Kurʼān!], a tek kasnije kazivao je prve objavljene retke (āyāt) na temelju njihova slušanja [od meleka Džibrīla/Ğibrīla]. Muslimanima do današnjeg dana cijelo iskustvo Kurʼāna   ostaje prije svega iskustvo slušanja, a tek kasnije se Kurʼān povezuje sa čitanjem u uobičajenom smislu te riječi. Ima jedan uvijek postojeći, usmeno slušani i memorizirani Kurʼān uz onu pisanu verziju Svetoga Teksta.  Ima uvijek jedna slušna stvarnost [Kurʼāna] koja dodiruje najdublje strune vjerničkih duša, čak i tada kad nisu u stanju čitati arapski tekst“.

Usmeni Kurʼān ima posebno mjesto, štaviše, ima i izvjesnu, veoma snažnu, obrednu i ritualnu prednost nad Pisanim Kurʼānom.  Usmeni Kurʼān  afirmiran je glasom, zvukom, njegovim miloglasnim stostrukim ehom!  Mnogobrojne su izreke Poslanika Muhammeda, a.s., o visokoj vrijednosti i uglednom statusu lijepog recitiranja Kurʼāna. U jednoj se veli da recitiranje/učenje Kurʼāna osigurava opstojnost znanju, jamstvo njegovu kontinuitetu:

إِنَّهُ لَا يَذْهَبُ الْعِلْمُ مَا قُرِئَ الْقُرْآنُ

”Znanja neće nestati/iščeznuti sve dok se uči/recitira Kurʼān“.

U drugom  predanju Božijeg Poslanika Muhammeda, a.s., ljude se ohrabruje da  Kurʼān recitiraju miloglasno, milozvučno:

 حَسِّنُوا الْقُرْآنَ بِأَصْوَاتِكُمْ، فَإِنَّ الصَّوْتَ الْحَسَنَ يَزِيدُ الْقُرْآنَ حُسْنًا  

”Uljepšajte učenje Kurʼāna svojim glasovima, 

jer lijep glas povećava ljepotu Kurʼāna!”   

Institucija Usmenog Kurʼāna utjecala je na mnoge kulturne i intelektualne tokove i razvoje u islamskoj tradiciji, napose je utjecala na tradiciju razvoja i promoviranja pamćenja unutar mnogih planova obrazovanja i učenosti u tradicionalnim zemljama islama. 

“Budući da  je  “Majka Knjīgā“ i također prototip pisane riječi u islamu, usmena dimenzija 

kurʼānske stvarnosti, kombinirana sa tradicionalnim značenjem pamćenja u prenošenju znanja,

 morala je utjecati na cijelu islamsku intelektualnu tradiciju i obrazovni sistem. Morala je

 razživjeti kako poetsko tako i prozno pamćenje islamskih naroda, osnažiti značaj usmenog

 predanja i ostaviti nešto od svoga utjecaja na samo razumijevanje knjige u kontekstu

 tradicionalne islamske kulture. Kao posljedica utjecaja kurʼānske objave i također i drugih 

faktora povezanih sa pojavom cijelog islamskog obrazovnog sistema, značaj usmene 

tradicije i pamćenja kao sredstva za prenošenje znanja došao je dopuniti pisanu riječ 

sadržanu u knjigama, napose onim knjigama koje su postale središnji tekstovi za učenje

 različitih škola mišljenja i koji su igrali istaknutu ulogu u odnosu između tradicionalnog 

učitelja (al-ustāḏ -الْأُسْتَاذُ ) i studenata (ṭullāb - طُلاَّبٌ). Takve su knjige postale više od pisanog 

teksta. Zapravo, one su došle da prate i da, u izvjesnom smislu, bivaju uronjene u govornu 

riječ, posredstvom usmenog učenja prenošenog od učitelja do studenta i pohranjenog u 

pamćenje onih koji su predodređeni da budu primatelji određenog znanja. Takve knjige 

nisu bile ekskluzivno pisani tekstovi čija stvarnost se bila iscrpila riječima pisanim u 

tinti na papirusu“.

U islamskoj su kulturi usmena recitiranja i auditivna prezentiranja Kurʼāna na samom početku zaimala obredno važenje prvoga reda. Ima tome više razloga, prvi je sadržan u činjenici da se klanjanje ili namāz (ili, uvjetno, muslimanska molitva) u islamu obavlja uz prevalentnu upotrebu usmene riječi Kurʼāna. Sekvence klanjanja (namāz/ṣalāt), npr. stajanje, pregibanje, položaj ničice, ritualno sjedenje, itd., sve to je ispunjeno izgovaranjem kurʼānskih sura, šaptanjem ulomaka ili tihim kazivanjem kurʼānskih pasaža. Drugi razlog obredne upotrebe Kurʼāna na način usmenog i miloglasnog reproduciranja   njegovih riječi sadržan je u postavu džamije i njenog arhitektonskog ansambla. Naime, džamija je arhitektonskim postavom namijenjena da istakne prazninu, da ta praznina bude učinjena domištem ili susretištem vjernika i  recitirane ili  “učene“ Božije Riječi, Kurʼāna. 

Svojom prazninom džamija afirmira glas Kurʼāna, razglašava Božiju Riječ u naizust kazivanoj, usmeno saopćenoj formi. U džamiji Božija Riječ oslovljava vjernike, prije svega oslovljava njihove auditivne predispozicije i sposobnosti.  Kaligrafija ili lijepo pisanje Kurʼāna /turski i perzijski: ḥusni ẖaṭṭ/ tek je kasnije uvedena kao dekor vizuelnog ansambla džamijskih zidova, e da bi se privukla i duboka pažnja vjernikovih vizuelnih moći spram izreka Kurʼāna.  

Tako se može reći da se preko usmenog reproduciranja Kurʼāna u miloglasni ugođaj afirmira raskrivanje duhovnih svjetova, njihov silazak/dolazak u Prazninu džamije. S druge strane, preko kaligrafskih uradaka Kurʼāna afirmira se ovosvjetovna ljepota kurʼānskih rečenica i uzvišeno milogledanje u njih. Ovim vidimo da je kaligrafija poslužila kao svojevrsno primordijalno transponiranje Kurʼāna iz njegove miloglasne u njegovu milovidnu formu!

Iako u temelju pisanja Kurʼāna počiva usmeni Kurʼān, koji ima prvenstvo i naročiti ritualni i obredni prioritet, pisanje Kurʼāna, napose njegova vrhunska umjetnička kaligrafska ostvarenja, prate Kurʼān i  širenje njegove riječi pisanim putem od samog osvita islama. 

“U islamu, također, pisanje Kurʼāna jeste jedan sveti čin, mnogi su pobožni 

vjernici, čak i sveti ljudi, bili također i kaligrafi koji su izvršavali vjersku dužnost

 pisanjem teksta Svete Knjige“.

3.

Rane preobrazbe kurʼānskog arapskog pisma

Dakako, uz veličanstvenu instituciju Usmenoga Kurʼāna, muslimani su od samih početaka razvijali i Pisani Kurʼān jer se to od njih tražilo iz zahtjeva same naravi Kurʼāna kao Knjige koja se lista/čita/uči. Iz komentatorske literature, napose iz discipline zvane  “historija Kurʼāna“ (tārīẖu l-qurʼān – تَاريِخُ الْقُرْآنِ),  odveć je poznato da je Kurʼān pomno zapisivan u vrijeme objave (610. – 632.) isključivo bilježenjem njegovih konsonanata. Vokali nisu bilježeni, nije bilo znakova interpunkcije, stavci (āyāt – آيَاتٌ) Kurʼāna nisu bili numerirani. Štaviše, zabilježeno je predanje Abdullāha Ibn Masʻūda, znamenitog druga Poslanika Muhammeda, a.s., da je govorio:  “Ne unosite nikakve znakove u Kurʼān, ni sa čim ga ne miješajte!“ (ğarridū l-qurʼāna wa lā taẖliṭūhu bi šayʼin – جَرِّدوُا الْقُرْآنَ وَ لاَ تَخْلِطوُهُ بِشَيءٍ).  Međutim, tako konsonantima pisani Kurʼān bio je od rane zajednice muslimana besprijekorno recitiran zahvaljujući instituciji  “usmenoga Kurʼāna“. 

K tome, od početka svoje zemaljske pojave Kurʼān je sadržavao različita ili varijantna čitanja (qirāʼātu l-qurʼān –قِرَاآتُ الْقُرْآنِ ), te je ova rana kurʼānska grafija (samo konsonantima!) bila  “korespondentna sa ranim usmenim recitiranjima Kurʼāna“, to jest, podržavala ih je i sadržavala. Varijantna čitanja (qirāʼātu l-qurʼān –قِرَاآتُ الْقُرْآنِ ) u islamskom nauku tumače se kao nadnaravno čudo, jer  se suglasnička okosnica Kurʼāna ne iscrpljuje u samo jednom čitanju/značenju, već ona njedri   mnoštvo naporednih čitanja i, konsekventno tome, nudi mnoga značenja!

Zajednica je od samog osvita islama prihvatila usmeni ili usmeno recitirani Kurʼān (al-qurʼānu fī ṣ-ṣudūr – الْقُرْآنُ فيِ الصُّدوُرِ) kao najsvetiji polog vjere. Iako se prema Kurʼānu izražavalo štovanje zapisivanjem njegovih riječi i poglavlja na raznolike materijale za pisanje, usmeni Kurʼān odnosio je prevagu usljed usmenog obavljanja islamskih obreda (namāz, itd.). Abū Ḥāmid Muḥammad al-Gazālī (1058. – 1111.)  smatrao je da je usmeni Kurʼān prebogat značenjima, dok se na pisani Kurʼān (al-qurʼānu fī s-suṭūr – الْقُرْآنُ فيِ السُّطوُرِ) gledalo kao na nužno sredstvo reduciranja  plethora  kurʼānskih značenja na samo neka značenja. Respektabilni autoriteti iz područja tumačenja Kurʼāna, npr. az-Zarkašī (umro 1391.),  tvrde da je al-Gazālī rekao: Inna haḏihī l-aḥrufa sutrah li maʻānīhī (إنَّ هَذِهِ الْأحْرُفَ سُتْرَةٌ لِمَعَانِهِ), “ova slova/pismena [Kurʼāna] jesu zastor/veo  preko njegovih značenja!“. 

Štaviše, al-Gazālī je tvrdio da se  “ispod svakog slova/pismena Kurʼāna nalaze/nahode [toliko brojna] značenja koja jedino Bog Veličanstveni može obuhvatiti!“

إنَّ تَحْتَ كُلِّ حَرْفٍ مَعَانٍ لاَ يُحيِطُ بِهَا إلاَّ اللهُ عَزَّ وَ جَلَّ ...

    Iako je usmeni Kurʼān zadržao svoj primat (kako smo vidjeli, za takav status su veoma važne ritualne i obredne svrhe), tradicija pisanoga Kurʼāna potekla je naporedo sa usmenim Kurʼānom, svako pisano slovo Kurʼāna, svaki njegov redak i stranica, štovani su kao najveća svetost. Philip Hitti o ovom štovanju kaže:

“I dan-danas se može često vidjeti musliman kako s ulice diže komad papira

 i brižno ga meće u rupu u zidu da slučajno nije na njemu 

napisano Allahovo ime“.

Također, sa samih stranica Kurʼāna (i iz njegove tekstualne evidencije) posve jasno se vidi da su pisanje i pismenost bili   rašireni u arabljanskoj sredini i u “starom semitskom svijetu“ u kojem se Kurān pojavljuje i objavljuje.   

Kurān spominje mnoštvo riječi koje se odnose na pisanje, na sredstva za pisanje, itd. Na primjer, karakterističan je spomen pera (qalam –قَلَمٌ ),  jedna kurʼānska sura nosi taj naziv (al-qalam - الْقَلَمُ), a množina te riječi, pera ili aqlām (أقْلاَمٌ), spominje se također u Kurʼānu. K tome,  vrlo je znakovito kurʼānsko navođenje  pergamenta (qirṭās –قِرْطَاسٌ ), množina qarāṭīs (قَرَاطيِسُ),  spominje se i mastilo/tinta (midād - مِدَادٌ), itd.

U Kurʼānu se samo pisanje spominje/oslovljava   na više mjesta u raznolikim korijenima, na primjer, uz vrlo frekventnu upotrebu izvedenica iz korijena k-t-b (كتب), spominju se i izvedenice iz korijena  s-ṭ-r (سطر), zatim  ẖ-ṭ-ṭ (خطط)   kao i  r-q-m (رقم).  Svi ovi korijeni znače pisati, stavljati riječi u redove, pisati rukom, bilježiti, itd.

Sheila S. Blair ovako opisuje rane rukopise Kurʼāna:

 “Najraniji rukopisi su prepisivani u smeđoj tinti na bazi tanina na pergamentu. Izvori spominju 

kožu koze, teleta, magarca, pa čak i gazele, ali najčešće se koristila ovca. Koža je tretirana, strugana

 da se ukloni bilo koja masnoća ili meso koje je ostajalo iznutra, posipana pijeskom, zatezana i 

potom sušena. Povremeno je također bojena, kao u slučaju poznatog, sada razasutog 

“Plavog Kurʼāna“. Kaligrafi su pisali tekst slobodnom rukom različitim stilovima uglastoga pisma

 često poznatog kao kufsko, na pojedinačnim folijama, koje su onda skupljane u knjige i 

vezivane u kožu. Većina je pravljena u horizontalnom (“pejzažnom“) formatu, možda da

 bi se razlikovali od drugih nekurʼānskih i čak nearapskih kodeksa.

Ne znamo kada su se ovi pergamentski rukopisi počeli pisati, jer nema još uvijek nikakvog 

uvjerljivog metoda koji bi datirao bilo koji rukopis Kurʼāna prije trećeg/devetog stoljeća. 

Naučnici su pokušali različite metode, od paleografije i kodikologije do radiokarbonske analize,

 da bi pripisali datume masi nedatiranih pergamentskih folija i fragmenata, ali niti jedan

 rukopis ne sadrži autentični kolofon sa datumom ili autentični potpis poznatoga kaligrafa. 

Do sada je jedini siguran dokaz obavještenje o zavještanju (waqfiyya), poput one u rukopisu

 kojeg je abasidski upravitelj Damaska, Amağur, zavještao džamiji u Tyreu 262/875-6. 

godine (razasuto; mnoge stranice se nalaze u Istanbulu, Turk ve Islam Eserleri Muzesi). 

Pergamentski rukopisi su se sigurno proizvodili prije ovog datuma, ali još uvijek 

ne znamo koji“. 

Rano kurʼānsko pismo VII. stoljeća doživjelo je mnoge grafijske preinake. Sa praktičke strane gledano, moglo bi se kazati da je prvotno arapsko pismo Kurʼāna (u kojem se tačkama još  nisu bili diferencirali konsonanti, niti su pisane riječi sadržavale oznake za vokale, itd.) ranim transformacijama doživjelo određena transliteriranja iz jedne vrste arapskog pisma u drugu vrstu arapskog pisma. 

Dakako, tzv. suglasnička okosnica Kurʼāna uvijek je besprijekorno sačuvana. Rana muslimanska zajednica podržala je ova grafijska poboljšanja u tradiciji pisanja Kurʼāna.   Abū l-Aswad  ad-Duʼalī  (koji je standardizirao znakove za vokale), potom Naṣr ibn ʻĀṣim al-Layṯī, koji je reformirao pisanje konsonanata Kurʼāna uvođenjem dijakritičkih tačaka iznad istovjetnih konsonantnih formi, potom Ḫalīl ibn Aḥmad al-Farāhidī, koji je dovršio ortografijska poboljšanja u pisanju Kurʼāna – najvažnija su imena u povijesti reforme (orto)grafije Kurʼāna.

Ove ortograf(ij)ske reforme išle su naporedo sa ulaženjem nearapa u vjersku, kulturnu i civilizacijsku orbitu islama. Bilo je potrebno, štaviše nužno, opskrbiti grafiju Kurʼāna sa općeprihvaćenim i standardiziranim znakovima (rekli bismo signalima) pravilnog čitanja Kurʼāna. 

Uz to, arapsko pismo Kurʼāna uživa prerogative svetosti, sveta Božija Riječ zapisana je u svetom pismu, svetost pisma je neodvojiva od svetosti Riječi. Slične fenomene vidimo u jevrejskom štovanju Tore. Jednako kao i riječi   Tore, i slova Tore su sveta.  I slova sama sišla su s neba, objavljena su, nisu izmišljena/domišljena od ljudi, od čovjeka. 

Upravo u ovim kontekstima svetog jezika (langua sacra) treba posmatrati i sagledavati revnosno muslimansko čuvanje arapskog pisma Kurʼāna. Na transliteriranje Kurʼāna u druga pisma gledalo se često s podozrenjem i neodobravanjem.

Pa ipak, novo doba donijelo je niz uspješnih pokušaja, pa i uspješnih ostvarenja, da se kurʼānski tekst transkribira u druge grafije, među ostalim i one latiničke i ćiriličke.

4.

Transkripcija Kurʼāna u epohi modernizma

Otpori transkripciji kurʼānskoga arapskog originala    u grafije izvan onih koje je obilježilo arapsko pismo javili su se iz mnogih razloga, a vremenski se mogu situirati u doba nastupa zrele kolonijalne epohe i širokog muslimanskog otpora kolonijalizmu od početka XIX. stoljeća. Ovdje možemo pratiti nekoliko naporednih procesa, kultur(al)nih, civilizacijskih, ideoloških. 

A) Muslimansko odbacivanje kolonijalne prevlasti dovelo je umnogome do mnogih rezervi, pa i odbacivanja latiničnih pisama koja su dovođena u vezu sa “nevjerničkom stranom“, sa Evropom i njezinom “posvjetovljenom“ kulturom. Ovdje treba tražiti barem neke od razloga muslimanskog odbacivanja  “modernizma“ u tradicionalnim muslimanskim krugovima.  “Modernizam“  je, pogrešno ili ne,  smatran tek jednom od mnogih ideologija koje su se povezivale i sa kolonijalizmom. B)  Naporedo sa otporima transkripciji Kurʼāna sa njegova izvornog arapskog pisma u druge grafije, javili su se i otpori prevođenju Kurʼāna. C) Ovome treba dodati i treću vrstu otpora koja je bila veoma raširena – radi se o otporu uvođenju štamparske prese.  Naime, otpori štampanju Kurʼāna i  štampanju drugih islamskih vjerskih tekstova, bili su tako snažni da se štamparstvo u tradicionalnim zemljama islama javlja “relativno kasno“. K tome, čuvanje kaligrafskog pisanja arapskog originala Kurʼāna proizlazi iz trajanja Kur᾿āna na način zapisane Riječi, na način pisanja kao   iznimno važnog i odvažnog čina, zapravo akta pobožnosti i duhovnog uzdignuća prvog reda. Ovdje  je sama po sebi vidljiva namisao o dvije vrste duhovnog nasljedovanja.    Prva se nahodi u  pobožnom činu pisanja Kur᾿āna, kroz njega pisari različitih škola i pravaca unutar disciplina duhovne kaligrafije u islamu tradiraju nebesko ispisivanje Božanskih knjiga.  Ideja o vertikalnom spuštanju pismena i slova nebeskih knjiga tu je iznimno vidljiva. Baš kao što su spoznatljive i duhovne blagodati koje pristižu čovječanstvu iz takvog uzvišenog čina. S druge strane, pobožni kaligrafi,  u gotovo svim epohama islama, svojim lijepim ispisivanjem  Kur᾿āna,  nastojali su   ostvariti duhovni spoj sa samim srcem  Božijeg Poslanika Muhammeda, a.s.  Jer, Kur᾿ān o sebi svjedoči da je kao Božija Riječ sišao, to jest spušten je (i objavljen)  prvo  u/na  Poslanikovo srce. To se izričito kaže u suri Krava/al-Baqarah (2:97). I tu se nahodi jedan od razloga da Muhammedu, a.s., nije bilo potrebno ovladavanje vještinom pisanja. U suri Pauk/al-‘Ankabūt (29:48) jasno se niječe da je Muhammed, a.s., ikada svojom desnicom pisao Kur᾿ān!  Za takvo što nije bilo potrebe,  jer Kur᾿ān je spuštan i objavljivan u/na njegovo blagoslovljeno srce.  Stoga je pisanje Kur᾿āna desnom rukom po bjelini papira odvažan čin,  pobožno djelo, duhovni doživljaj, vrhunaravno osvjedočenje. 

Ko desnicom ispisuje Kur᾿ān u tišini džamijskih kupola, tekijskih samovanja, hanikahskih bdijenja..., taj spaja mnoge svjetove na začudnoj  putanji svoga pera. Kaligrafska djela su u milionima primjeraka diljem islamskog svijeta jedno veličanstveno svjedočanstvo duhovne energije uložene u ispisivanje Kur᾿āna. Kao da se time svjetlo Kur᾿āna prelamalo kroz kristale slova pisanih raznolikim bojama. Kao da se ispisivanjem cijeloga Kur᾿āna prepisivao cijeli svijet na stranice jedne jedine Knjige. Pisanje Kur᾿āna tako se prispodobljava kreativnom saučestvovanju sa cijelim svijetom. Čovjek kao svijet u malom (᾿ālam ṣagīr) pisanjem Kur᾿āna ispisuje cijeli svijet, svijet u velikom (‘ālam kabīr). 

Osim što se mnogolika kaligrafska predočavanja Kur᾿āna stječu u visokim estetskim stilovima i beskrajnoj ugodi za naše ljudske oči, prvi je cilj lijepog pisanja Kur᾿āna sadržan u duhovnom zrijenju i disciplini srca. Kur᾿ān se ispisuje zdesna ulijevo, desnica ide neprestano ka čovjekovom srcu, ispisivanje svakog slova Kur᾿āna podsjeća čovjeka na postojanje središta.  Stoga se mnogolika pisanja Kur᾿āna  najčešće stječu u posvjedočenju Središta svih svjetova. Jer,  pisanjem Kur᾿āna odbijamo biti na “periferiji svijeta“.

Pa ipak, vremenom su u tradicionalnim zemljama islama štamparije prihvaćene, a prihvaćene su i raznolike transkripcije kurʼānskog originala na pisma ili grafije koje opslužuju druge jezike i kulture, naročito one latiničke i ćiriličke.

   U nekim zemljama zabilježeni su postupni prijelazi u prihvaćanju latiničkog i ćiriličkog pisma tako što se mjestimice prilagođeno arapsko pismo  (u Bosni nazvano arebica) koristilo za objavljivanje i štampanje knjiga na bosanskom jeziku. 

Prema Mahmudu Traljiću   ova slova arebice je, na zahtjev Čauševića i Islamske dioničke štamparije u Sarajevu, domislio i izlio izvjesni Agof efendija Zeronian, štampar iz Plovdiva. To je učinjeno u prvim godinama XX.  stoljeća.

Traljić kaže da je izlijevanjem ovih slova “otklonjena još jedna zapreka na putu prilagođavanja arapskog pisma našem jeziku“.

      Naime,  Mehmed Džemaludin Čaušević je dobro znao da Bošnjaci  u većini ne žele da se odreknu arapskog pisma za koje su ih vezivali sveti razlozi njihove vjere. Da bi se pisalo na bosanskom jeziku,  a  arapskim pismom, Čaušević je naložio Agof efendiji Zeronianu da izumi i izlije posebna slova i znakove za one glasove  kojih ima u bosanskom, ali  nema u arapskom jeziku, kao što je P, zatim Ž, Č, Ć,  itd.  I, doista, izlijevanjem posebnih znakova to se uspjelo postići. Tako je bošnjački muslimanski svijet čitao islamska štiva na bosanskom jeziku koja su bila pisana tzv. arebicom. Naravno, arebica je već u startu jedna vrsta djelomične i savremene transliteracije klasičnog arapskog pisma.

      Mahmud Traljić ukazuje da je u Bosni  bilo dosta protivnika ovog Čauševićevog poduhvata. Ovo njegovo pismo nazivano je ne arebicom, nego  matufovicom  (od arapske riječi maʻtūh, što znači osoba koja je počela zaboravljati). Poruka njegovih protivnika je bila nedvosmislena: Čaušević ovim pismom islam tumači samo onim koji su  “senilni“!

       Ali, Čaušević je išao naprijed i nije se dao zaustaviti. U svome reformatorskom radu Čaušević je često latinicom ili latiničkom transliteracijom navodio pojedine cjeline ili sekvence iz kurʼānskog originala, kao i iz Poslanikovih izreka. (To su nakon njega činili i  Husein Đozo, kao i mnogi drugi bosanskohercegovački alimi).  K tome, da bi afirmirao upotrebu bosanskog jezika u svrhu širenja vjerskih tekstova,  Čaušević je pokrenuo i kalendar koji se zvao Mekteb (on  je u ovom kalendaru upravo tom svojom arebicom štampao na bosanskom svoj Ilmihal ili udžbenik o osnovama islamske vjere, dok je od Ahmed efendija Mahinić  štampao Sufaru ili Početnicu arapskog pisma).  Čaušević je štampao još neka djela na svojoj arebici. Na primjer, štampao je Vasijjetnamu od Birgilija (u bošnjačkom narodu ovo djelo je poznato pod naslovom Bergivija). Na arebici (a bosanskim jezikom) Čaušević je štampao i poznati spjev posvećen Muhammedu alejhiselam od hafiza Saliha Gaševića pod naslovom  Mevlud.

U Bosni i Hercegovini je uvođenje arebice (kao pisma na kojem su objavljivane muslimanske vjerske knjige na bosanskom jeziku) utrlo put sve češćem latiničkom transliteriranju Kurʼāna. Pokretanjem islamskih novina i časopisa na latinici (i, rjeđe, na ćirilici) u Bosni i Hercegovini je došlo   do sve češćeg objavljivanja dijelova Kurʼāna u transliteriranoj latiničkoj (ili, rjeđe, ćiriličkoj) formi.

Također, sa objavljivanjem priručne islamske literature (različitih ilmihala, mevluda, dova, itd.) navođenje dijelova Kurʼāna u transliteriranoj latiničkoj formi postalo je toliko uobičajeno da se o tome najčešće nisu ni iznosila protivna mišljenja. 

I u svijetu su se pojavila mnoga transliterirana izdanja cijeloga Kurʼāna ili nekih njegovih dijelova. Poznata su vrlo uspješna izdanja koja naporedno donose arapski izvornik, zatim englesku transliteraciju, te engleski prijevod. Slične primjere imamo i kad  je posrijedi turski jezik, te neke druge jezike (npr. francuski, njemački, itd).

Autor: Enes Karić