Ako razmotrimo islamske naredbe i zabrane, uvidjet ćemo da su one, skoro u cijelosti, u funkciji humaniziranja društva, odnosno, u funkciji odgoja pojedinca i cjelokupne ljudske zajednice. U ovom radu, ukratko, osvrnut ćemo se na važnost odgoja u islamu, posebno istaknuvši funkcionalnost temeljnih vjerskih obaveza (namaz, zekat, post i hadž) i njihovu odgojnu dimenziju na planu izgradnje moralne ličnosti i društva.

 

Ključne riječi: odgoj, mora, ahlak, namaz, zekat, post, hadž

 

 

Uvod

Jedan od temeljnih zadataka islama jeste uvođenje ljudske zajednice u jedan svijetli život ispunjen vrlinama i principima. Put do ostvarenja ove faze predstavlja srž njegove misije, a svako kršenje ovih normi ponašanja predstavlja njihovo skrnavljenje i udaljavanje od vjere. Duhovni odgoj nije stvar dobre volje i zabave koja se može preskočiti, već je to osnova života koji vjera zahtjeva i kojim je zadovoljna. Od moralnosti pojedinca i zajednice ovisi njihova budućnost, kako to ocjenjuje čuveni Renan rekavši: ”Odgojna pitanja u modernom svijetu jesu pitanja života i smrti. Od njih zavisi sva društvena budućnost.” Zato se pouzdano može konstatirati (što je i historijska činjenica) da je jak moral vječna garancija svake civilizacije, dok je moralna posrnulost, uzrok njenog sunovrata i propasti.

Islam ide za tim da formira cjelinu, koja obuhvata čitav život i ne zanemaruje niti jedno područje čovjekove djelatnosti. Osim toga, on nastoji uskladiti sva ta područja. Ta briga za ”centralizacijom” ima za posljedicu da sve vjerske dužnosti služe istovremeno i za dobro tijela i za dobro duha. Ne samo to, nego će čak i profane dužnosti imati sakralni, moralni karakter, koji je u skladu s Božanskim propisima, dok će i duhovni obredi, sa svoje strane, imati materijalnu korist. Treba napomenuti da pravila vladanja, kako ona koja imaju moralni značaj tako i ona koja imaju fizički značaj, proističu iz istog izvora Kur’ana, Riječi Božije.[1]

Stoga je naš plemeniti Gospodar, stvorivši čovjeka, ustanovio i normirao pravila njegovog ponašanja u svim domenima njegovog života. On najbolje poznaje prirodu, sklonosti i potrebe čovjeka pa je i ustanovio moralne vrijednosti koje osvjetljavaju puteve savršenstva kojem treba težiti svaki musliman.

 

Svijest o dobru i zlu, uprkos tome što je urođena ljudima, može ponekad biti zaklonjena nekim društvenim običajima. Iz tog razloga je ovo svjetlo ojačano Božijim svjetlom: A od Allaha vam dolazi svjetlost i Knjiga jasna...[2] Filozofi su pokušali nadomjestiti ovaj nedostatak i uspostaviti pravila i načela morala.

Međutim, ova se pravila nisu obistinila u praksi, jer je nemoguće ljudsko ponašanje sabiti u jedno pravilo. Iz tog razloga islam definira dobro kao slijeđenje kur’anskih imperativa i primjera Poslanika, s.a.v.s.[3]

Moral je izraz za duševno ustrojstvo koje je duboko ukorijenjeno u čovjeku. To ustrojstvo pomaže čovjeku da čini djela s lahkoćom. Kada ova djela budu lijepa i, sa stanovišta razuma i vjere, prihvatljiva, onda se takav moral naziva plemenitim moralom.[4]

 

Odgoj u hadisima Vjerovjesnika, s.a.v.s.

Islam je potanko pobrojao vrijednosti ljudskog odgoja, a potom dao podstrek svojim sljedbenicima da se svake ponaosob pridržavaju. Daleko bi nas odvelo kada bi smo pobrojali sve izreke i pohvale lijepom odgoju što ih je Vjerovjesnik, s.a.v.s., izrekao, ali ćemo, ovom prilikom, spomenuti samo neke od njih koji nas pozivaju izgradnji moralnih principa i lijepih osobina u ljudskoj zajednici.

Tako npr. Usame bin Šurejk prenosi kako je jednom grupa ashaba sjedila kod Vjerovjesnika, s.a.v.s., i izgledali su toliko mirni kao da su im ptice na glavi. Šutjeli su, kad najednom dođoše neki ljudi i upitaše: “Koji čovjek je Allahu najdraži?” ”Onaj koji je najljepšeg odgoja”, odgovori Poslanik.[5]

U drugoj predaji se navodi: “Šta je najvrednije što čovjek može posjedovati?” upitao je neko. ”Lijepo ponašanje”, odgovorio je Poslanik.[6]

“Bestidnost i prostakluk nespojivi su s islamom. Najbolji musliman je onaj koji ima najljepše ponašanje.”[7]

“Koji musliman je najpotpunijeg vjerovanja? – pitali su Poslanika, s.a.v.s. Odgovorio je: ”Onaj koji ima najljepše ponašanje.”[8]

“Hoćete li da vam kažem ko mi je od vas najdraži i ko će na Sudnjem danu najbliži biti meni?” Ovo je dva ili tri puta ponovio. ”Da Allahov Poslaniče”, rekoše prisutni. ”Onaj ko bude imao lijep odgoj”, odgovori im Poslanik.[9]

“Ništa neće biti teže, na vagi dobrih djela na Sudnjem danu, od lijepog ahlaka. Allah prezire bestidne i nemoralne ljude. Onaj ko ima lijepu narav i ponašanje, može dostići stepen čovjeka koji stalno posti i klanja.”[10]

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je bio savršeni primjer odgoja koji je propagirao. On je svojim savremenicima ličnim primjerom ukazivao na najviše moralne standarde ponašanja, prije negoli ih je poticao na njihovo prakticiranje. Abdullah bin Amr pripovijeda: “Božiji Poslanik, s.a.v.s., nije bio nepristojan niti vulgaran. Govorio je: ‘Najbolji od vas su oni čije je ponašanje najljepše.’”[11]

 

            Uzvišeni cilj odgoja

           

Naglašeno nastojanje etike islama na planu izgradnje moralne i čiste duše je u funkciji izgradnje blagostanja i uspostavljanja dobra na ovome svijetu. Jer posrnula duša stvara nered čak i u najorganiziranijim društvenim sistemima. Ona uspijeva postići sramne ciljeve, dok plemenita i odgojena duša sanira i upotpunjuje manjkavosti nestabilnog sistema. Primjerice, častan sudija može svojom pravednošću nadomjestiti nedostatke zakona po kojem sudi, dok nepravedan sudija može izvrdati tekstu ispravnog zakona. U istom smislu se ponaša i čovjekova duša kada dolazi u dodir s raznim idejama, trendovima, željama i ovosvjetskim interesima.

Er-Rafi’i u svom djelu Živo pero ukazujući na značaj morala veli: ”Kad bih bio upitan da rezimiram suštinu islama u dvije riječi, rekao bih ’čistota morala’. Kada bi svjetski filozofi bili upitani o lijeku za čovječanstvo, kazali bi da je to ’čistota morala’. Kada bi sva evropska inteligencija proučavala evropsku civilizaciju, došla bi do zaključka - ’čvrstoća morala’.”[12]

 

Namaz

Ako se temeljitije nadnesemo nad islamsku koncepciju uređenja ljudskog života na Zemlji, vidjet ćemo da je ona u cijelosti usmjerena ka težnji dostizanja potpunog odgoja s kojim je zadovoljan Allah,dž.š. Sve temeljne naredbe kao i izričite zabrane u funkciji su izgradnje moralne ličnosti.

Kada Uzvišeni ukazuje na obaveznost namaza, kao bitnog regulativa u moralnom životu čovjeka, On to potvrđuje riječima: ...i obavljaj namaz, namaz, zaista, odvraća od razvrata i svega što je ružno...[13]

Iz ovog kur’anskog citata razumijemo da je suštinska zadaća namaza odvratiti nas i spriječiti od svih nedoličnosti bilo u našem govoru ili ponašanjima, kao i uzdignuće u najviše duhovne sfere. Ne treba gubiti iz vida činjanicu da je namaz propisan na miradžu, kojom prlikom je Vjerovjesnik, s.a.v.s., izjavio da je namaz svakog vjernika njegov vlastiti uspon, na kojem se on nađe u prisustvu Božijem.

Analogno rečenom, namaz bi trebao u nama potaknuti čitav splet pozitivnih vrlina. Ukoliko on ostane van domašaja pozitivnog utjecaja na čovjekovu moralnost, onda je on lišen temeljne uloge i primanja od Onog u čije ime je obavljen. Ibn Abbas je u vezi s citiranim ajetom rekao: ”Ako njegov namaz ne sadrži primjerene aktivnosti i ne odbacuje ono što je ružno, tada čovjeka takav namaz još više udaljava od Allaha.”[14]

 

U kudsi-hadisu koga Poslanik, s.a.v.s., prenosi od svoga Gospodara kaže se: ”Ja doista primam namaz onog ko se njime pokorava Mojoj veličini, ko se ne oholi pred mojim stvorenjima, ko ne ustrajava u nepokornosti prema Meni, čiji je dan ispunjen spominjanjem Mene, ko je samilostan prema siromahu, putniku, udovici i čovjeku u nevolji.”[15]

Čovjek je u svom životu sklon oscilacijama u ponašanju, pogotovo kada je izložen određenim duševnim stanjima ili nedaćama. I u takvim situacijama namaz se nadaje kao nezaobilazno sredstvo koje uravnotežuje čovjekov život. Naš Savršeni Odgajatelj u svojoj knjizi veli: ”Čovjek je, uistinu, stvoren malodušan: kada ga nevolja snađe - brižan je, a kada mu je dobro - nepristupačan je, osim vjernika, koji namaze svoje trajno budu obavljali.”[16]

Iz navedenih ajeta, uz moralnu dimenziju, možemo uočiti i socijalni aspekt namaza koji je uvijek bitan u životu muslimana, a posebno je on došao do punog izražaja u prvim danima islama kada je bila neophodna duhovna snaga malobrojnim mekanskim muslimanima pred naletima njihovih protivnika; čak neophodnija od materijalne moći.

Dakako, namaz se pokazuje i kao efektno sredstvo pomoću kojeg se ljudi mogu osloboditi od zla kojem su izloženi stupanjem u redove islama, kada god su ta zla prisutna u njihovoj neislamskoj sredini. Stoga Kur’an poziva na pribavljanje duhovne snage, prije nego na skupljanje materijalnih dobara, kako bi na taj način lakše doprli do ljudskih srca i mogli pobjediti neprijatelja bez nasilja.[17]

Uzvišeni u Svojoj Knjizi, govoreći o dobrim i uzoritim generacijama naroda, koje su naslijedili njihovi nevaljali potomci, objašnjava zašto su oni nevaljali: A njih smjeniše zli potomci, koji namaz napustiše i za požudama pođoše; oni će sigurno zlo proći.[18] Stoga kada god muslimani potisnu namaz, kao osnovni moralni korektiv i stimulans i kada se za prohtjevima povedu, tj. kada se griješenju odaju, sigurno će zlo proći.

 

 

Zekat

Davanje zekata nije samo doslovno izvršenje poreske obaveze imućnih prema kolektivu i državi već je on i moćno odgojno sredstvo pomoću kojeg se čovjek oslobađa egoizma, škrtosti i pohlepe. Zekatom se postiže i socijalni efekat koji humanizira i zbližava zajednicu muslimana uspostavljajući čvršće veze među njima. Zekatom se na najsuptilniji način pobuđuje samilost i blagost, ojačava se poznanstvo i harmoničnost čime se doprinosi ublažavanju i neutraliziranju klasnih razlika. Kur’an ukazuje na svrhu davanja zekata: ”Uzmi od dobara njihovih, zekat, da ih njime očistiš i blagoslovljenim učiniš.”[19] Znači, da očistiš njihove duše od negativnog utjecaja i da njime doprineseš uspostavljanju društva koje se temelji na principima plemenitosti i univerzalnih etičkih načela.

Iako u nekim ajetima zekat i sadaka imaju isto značenje, sadaka, pretežito, označava materijalno dobrovoljno darivanje i može se dati i nemuslimanu. Međutim, mnogo je muslimana koji, zbog nestašice, nisu dužni udjeljivati sadaku, a pogotovo zekat. Vjerovjesnik, s.a.v.s., dobročinstvo sadakom nije ograničio samo na materijalno davanje, a samim time siromašnim nije uskratio činjenje dobrih djela i nagrade koja se postiže njihovim izvršenjem. U cilju unapređenja i uspostavljanja moralnih normi, on je sadaku smjestio u mnogo širi kontekst obavezujući tako ljude na njeno izvršenje bez obzira na socijalni status pojedinca u društvu. Rekao je: ”Osmjehnuti se svome bratu je sadaka, preporučivanje dobra i odvraćanje od zla je sadaka, uputiti čovjeka u nepoznatom mjestu je sadaka, sklanjanje svega što smeta i uznemirava na putu je sadaka, nadolijevanje vode iz tvoje posude u posudu tvoga brata je sadaka, povesti slijepog ili čovjeka slabog vida je sadaka.”[20]

 

Post

Post, također, usavršava ljudsku ćud. Post se, uistinu, doima kao najefektniji način u izgradnji samodiscipliranosti i izgradnje moralne čistote. Uz to što apstinirajući od jela i pića i svih prohtjeva vježbamo svoju izdržljivost i trpljenje, u ima našeg Gospodara, mi u stanju posta izbjegavam laž, prepirku i svađu i svaki drugi nedoličan govor. Zar Poslanik, a.s., nije rekao: ”Postač ne smije grditi ni psovati. Ako ga neko napadne, neka kaže: ’Ja postim.’”[21] Dakle, dan našeg posta je oličen moralom. Toga dana ne smijemo griješiti, psovati i nepromišljeno postupati. U drugom hadisu, Vjerovjesnik, s.a.v.s., akcentirajući odgojnu dimenziju posta veli: ”Ko se ne okani lažna govora i nevaljala djela - ta Allahu nije potrebno ni njegovo ustezanje od jela i pića.”[22] Dakle, samo po sebi se razumije da post gubi vrijednost duhovnog odgoja i da nije postigao pravi cilj, ako se postač ne suzdražava raznih prohtjeva i užitaka, čak i u mislima. Zapravo, post u islamu smatra se značajnim korakom ka permanentnoj apstinenciji od nedozvoljenih užitaka i pokuđenih stvari.

Mističari primjećuju da moć animalne prirode sprečava duhovno savršenstvo čovjeka. Da bi se tijelo podvrglo duhu, treba lomiti snagu tijela a povećavati snagu duha. Konstatirano je da u tom cilju ništa nije efikasnije od gladi, žeđi, odricanja od tjelesnih užitaka i kontrole jezika (govora), srca (misli) i drugih organa. Jedan od vidova čovjekovog savršenstva jeste podvrgavanje životinjske prirode razumu, duhu; priroda je nekada u stanju pobune a katkada u stanju pokornosti. Čovjeku su, dakle, potrebne surove vježbe, kao što je post, da bi savladao životinjsko u sebi. Ako griješi, kajanje i mučenje postom ga tješi i čisti mu dušu, a uz to jača njegovu odlučnost da više ne ponovi svoje grijehe i svoje nedostatke.[23]

Uz sve navedeno, odricanjem od jela i pića te nastojanja da eliminiramo griješenje iz svakodnevnog života, post je svojevrsna vježba pomoću koje oponašamo bezgrješna duhovna bića meleke, koji niti jedu niti piju niti griješe, već su u stalnoj pokornosti Allahu, dž.š. Uostalom, svrhu posta definirao je Uzvišeni rekavši da nam se post propisuje ”da biste se grijeha klonili”.[24]

 

 

Hadž

I hadž, kao jedan od temelja islamskog vjerovanja, ukazuje na čvrstu povezanost vjere s etikom. Suštinsko značenje riječi hadždž označava kretanje prema (Gospodaru) i napor da se savlada nešto (u ovom slučaju samoga sebe). Odjeća hodočasnika, koja se sastoji od dva bijela čaršafa, uči ih da su tu kao i inače, pa i na Sudnjem danu, jednaki pred Bogom. Time su njihove klasne i rasne razlike, kao i društveni status, eliminirani, a njihova razičitost očituje se samo u njihovoj poslušnosti prema Bogu. Stalnim miješanjem, izvršavajući svakidašnje vjerske dužnosti i živeći zajednički život u pustinji, oni svjedoče svjetsko islamsko bratstvo što ih uvodi u discipliniran život Božijih vojnika.

 

Zaključak

Na osnovu rečenog, može se zaključiti da namaz, post, zekat, hadž i njima slični ibadeti, upravo trasiraju put do savršenih vrlina i čistih manira zahvaljujući kojima život dobija svoj pravi značaj i važnost. Radi ovih plemenitih manira - koji su povezani s takvim životom ili stvaraju uvjete za njega – ovi ibadeti zauzimaju važno mjesto u Allahovoj vjeri. Jer ako se čovjek ne okoristi njima, ne očisti srce, ne izoštri um i ne harmonizira svoju vezu s ljudima i Allahom, onda je potpuno zalutao. Iman je snaga koja odvraća od niskosti i upućuje na plemenite principe... Nosilac poslanice objašnjava da čvrst iman neminovno rađa čvrstu etiku. Svaka devijacija u moralu potiče od slabosti ili potpunog odsustva imana.[25] Čovjek kome je smrknuto lice i neuravnoteženo ponašanje, koji nehajno čini ružne stvari ne obraćajući pažnju ni na koga najbolje je okarakteriziran Poslanikovim, s.a.v.s., riječima: ”Stidljivost i iman su usko vezani. Kad nestane jedno, nestane i drugo.”[26]

Autor: Prof.dr.hfz. Halil Mehtić 

Glasnik br. 5-6, 2014

 

[1] Muhamed Hamdullah, Uvod u islam, Svjetska islamska organizacija za humanitarnu pomoć – Igasa, Sarajevo, 1993. str. 67.

[2] El-Ma'ide, 15.

[3] Ahmed Muaz Hakki, Moral muslimana, Bookline, Sarajevo, 2004, str. 24.

[4] Amr Halid, Moral vjernika, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2007, str. 7.

[5] Taberani

[6] Ibn Hibban

[7] Tirmizi

[8] Taberani

[9] Ahmed

[10] Ahmed

[11] Buhari

[12] Moral vjernika, str. 15.

[13] El-Ankebut, 45.

[14] Ramo Atajić, Prijevod Kur'ana sa tefsirom i komentarom na bosanskom jeziku, SKD Bavaria Varlag – Munchen, 2001, tom VII, str. 1715.

[15] El-Bezzar

[16] El-Me'aridž, 19-23.

[17] Vidi opširnije: Prijevod Kur'ana sa tefsirom i komentarom na bosanskom jeziku, VII tom, str.1715.

[18] Merjem, 59.

[19] Et-Tevbe, 103.

[20] Buhari

[21] Muslim

[22] Buhari

[23] Uvod u islam, str. 73.

[24] El-Bekare, 183.

[25] Muhammed el-Gazali, Karakter muslimana, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2007, str. 14, 15.

[26] El-Hakim i Taberani.