Ljudi su inspirisani i inspirišu se za nešto, ali objava Kur'ana ne pripada ovakvom načinu inspiracije - način na koji je objavljen Kur'ana je poseban i jedinstven.

O tome Kur'an jasno kazuje: Nijednom čovjeku nije dato da mu se Allah obraća osim na jednom od tri načina: nadahnućem, ili iza zastora, ili da pošalje izaslanika koji, Njegovom voljom, objavljuje ono što On želi. – On je, zaista, uzvišen i mudar! (Eš-Šura, 51)

Uzvišeni Allah u Kur'anu navodi ono što traži i želi od svojih stvorenja, ali ko će prihvatiti od Allaha ono što Uzvišeni želi govoriti? Čovjek nije kadar prihvati riječi direktno od Allaha, dž.š., zbog toga je Plemeniti Gospodar svojim odabranim poslanicima govorio na Njemu svojstven način, prihvatljiv čovjeku, tako da je objava u većini slučajeva bila dostavljena indirektnim putem - posredstvom meleka objave, Džibrila, a.s.

 

Definiranje pojma vahj - objava

U definiciji Kur'ana, prihvaćenoj u islamskom vjerovanju, prvi predikat (i svojstvo) Kur'ana je da je to Objava, objavljena Božija Riječ. Objava (vahj) Božije Riječi u islamskom vjerovanju je među fundamentalnim njegovim kategorijama i spada u termine koje je najteže definirati u tefsirskoj znanosti. Ipak, mnogi muslimanski znanstvenici pristupili su njegovom definiranju.[1]

U odnosu na Allaha Uzvišenog vahj ima sljedeću definiciju u islamskom Šerijatu: „Govor Allaha Uzvišenog objavljen nekom od Njegovih vjerovjesnika.“[2]

Etimološko značenje objave još i danas postoji; o tome nam govore i mnogi kur'anski ajeti. U Kur'anu se veli da je Allah, dž.š., nadahnuo pčelu, nebo, zemlju, brda, Musaovu, a.s., majku itd., dok je šerijatsko značenje prestalo s Alejhisselamovim preseljenjem - to mišljenje zastupa ehli sunnet ve-l-džemaat.[3] Prema Mehmedu Handžiću: „Vahj ili objava je jedna nadrazumska pojava i prema tome su riječi i pero nemoćni da u tančine objasne suštinu vahja, tako da to svak odmah posve pojmi. Dovoljno nam je to, da ta objava spada u red stvari koje su same po sebi moguće, a o kojoj su nam Kur'an i Alejhisselamov hadis dovoljno dokaza donijeli, pa da je vjerujemo i usvojimo. Tim vahjom je Allah, dž.š., svojom neizmjernom moći odlikovao neke ljude, da bi na taj način bili vodiči ostalima pravoj i istinskoj sreći.“[4] Da budemo precizniji u razumijevanju islamske perspektive na božansko otkrivenje ili riječ Božiju, potrebno je da se upoznamo sa pojmom vahj. Riječ objava – vahjun, izvedena je iz glagola veha-jehi što znači „brzati, žuriti“. To znači da se sve ono što se na taj način saopćava, saopćava odjednom, da bude u jednom trenutku, čak brže od jednog treptaja oka, jer ne biva u vremenu, pa se nadaje kao brzo.[5] Glagol se koristi u Kur'anu kao što se koristio i od strane Arapa u prošlosti i označava širok spektar metoda kojima se vrši prijenos informacija.[6]

Prema rječniku Lisanu-l-areb Ibn Manzura, riječ وحي – vahj znači: (الوحي الإشارة والكتابة والرسالة والإلهام والكلام الخفي وكل ما ألقيته إلى غيرك) - „Otkrivenje signala, pisanje, poruka, inspiracija, tajanstven govor i sve ostalo što se isporučuje nekom drugom.“[7] U istom kontekstu se označava riječ vahjun i u rječniku od autora Fejruzabadija, Kamusu-l-muhit, kao u prethodno spomenutom rječniku od Ibn Manzura.[8] Prema Arapsko-bosanskom rječniku Teufika Muftića, riječ vahj znači: „žuriti, brzati, tajno i časovito doznačiti, skrenuti pažnju, davati znak (bilo samim glasom ili nekim pokretom), otkriti nešto (nekome), nadahnuti, inspirisati, učiniti otkrovenje, objaviti, otkriti, obznaniti, uliti, usaditi (u srce) itd.“,[9] također znači i pismo, poslanica, glas, zvuk, šum itd.[10] Prema Arapsko-bosanskom rječniku Nurke Karamana, riječ vahj znači: „nadahnuće, inspiracija, objava“.[11] S obzirom da se radi o nedvosmislenim kontekstima, ova riječ je upotrijebljena kao sinonimna: a) Kur'anu, b) objavi Kur'ana, c) Božijem govoru (Tevratu, Zeburu, Indžilu, Suhufima i sl.). Kontekst nedvosmisleno govori da se radi o objavi: a) Božije Riječi, a ne npr. Božijeg „lika“, b) Božije Riječi na prethodno od Boga odabranom ljudskom jeziku, c) objavi te Riječi čovjeku, od Boga zaduženom Poslaniku, koji će je ljudima priopćiti u njima razumljivom jeziku. Međutim, ukoliko termin objava (vahj) u obliku samostalne glagolske imenice nije dvojben, on je u svojim glagolskim oblicima vrlo zakučast i teško ga je definirati.[12] Subhi Salih tvrdi da se u Rječniku Svetog pisma, nalazi objašnjenje za objavu koje se suštinski razlikuje od njezinog jedinstvenog, sveobuhvatnog značenja. Prema ovom rječniku, objava je: „Silaženje Božijeg Duha u duh nadahnutih pisaca kako bi oni mogli dokučiti duhovne istine i tajne vijesti a da ne izgube objavom bilo šta od svojih ličnosti. Svaki od ovih pisaca ima svoj osobni način pisanja i stil iskaza...“[13] Prema definiciji pojma objave u ovom rječniku, daleko je od toga da bude iskazan na vjerskom području, vezan za Boga i uzet od Boga, dok je sasvim blizu poimanja inspiracije koja je čovječanstvu poznata u suptilnim vidovima kao kod nadahnutih pisaca, mistika, gnostika itd.[14] U eri razvoja psihoanalize i pod njenim utjecajem došlo je do pogrešnog interpretiranja riječi objava. Ona se ne može tumačiti kao pjesničko nadahnuće, unutrašnja intuicija, unutarnja svijest ili „podsvijest“, koje tako rado upotrebljavaju naši mlađi intelektualci oponašajući strance i one ljude koji strance u svemu slijede, nastojeći posredstvom tih riječi ili samo nekih od njih do kraja naivno objasniti fenomen objave kod poslanika a time i kod posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda, s.a.v.s.[15]

Objava, smještajući se u pojavni svijet, konstituirala se i otjelovila u vidu Riječi, odnosno Knjige. Time je ona postala pojava koja se potpuno uključila u pojavni svijet i u daljem svom životu i razvoju podliježe zakonitostima ovoga svijeta. Božija riječ se piše slovima kao i sve riječi, izgovara se, prenosi, shvaća, prima ili ne prima kao i sve druge riječi. Sve što važi za bilo koju drugu riječ važi i za nju. Može se čuti samo uhom, izgovoriti ustima, shvatiti razumom, doživjeti osjećajem itd.[16] U osnovi sve u krajnjem izvorištu svog egzistiranja počiva na objavi. Kur'an na to nedvojbeno ukazuje. Bog je, prema Kur'anu, objavio, nadahnuo svakoj stvari, svakoj egzistenciji način postojanja i ponašanja. Sve je determinirano i uvjetovano prirodom svoga bića (fitretullah), svojom vlastitom formulom nastanka i razvoja. A to je upravo ono što nazivamo objavom u širem smislu.[17] Objava znači obavještenje o nečemu na jedan skrovit način. Iako se izraz vahj (objava) u Kur’anu upotrebljava u više značenja, ni u jednom slučaju ne gubi tu osnovnu crtu svog karaktera –uvijek podrazumijeva neku skrovitost čina o kojemu govori. To je i svojevrsna sugestija da i sve ono što je došlo putem objave nije lišeno tih elemenata u smislu da sve implikacije bilo kojeg vjerskog propisa nikada dokraja ne mogu biti razotkrivene, da u njima uvijek ima i onih komponenti koje izmiču ljudskim dosezima.[18] Što se pak tiče razlike između pitanja prirodnih pojava i pojave objave, prema Huseinu Đozi, kod prirodnih pojava u mogućnosti smo da otkrivamo i upoznajemo način odnosno formule njihovog nastanka, dok kod fenomena objave to nismo u mogućnosti pa zato je taj fenomen okvalificiran kao natprirodni.[19]

Pojam vahj – objava u Kur'anu

Koncept o „Božijem govoru“ nije stran za kur'anski pogled na objavu niti je teško ukazati na to da Bog govori i da je govorio od početka stvaranja. Kur'an na više mjesta upućuje na kontekste u kojima je Bog govorio. Jedan od najcitiranijih je Božija komunikacija s Musaom, a.s., u kojem se Bog obratio Musau, a.s., na svom govoru i dijalogu koji je proizašao iz toga. Bog je, također, govorio i Nuhu, a.s., Ibrahimu, a.s., Zekerijau, a.s., Isau, a.s., pa čak i Iblisu, l.a. (Sotoni).[20] U razumijevanju problema Božijeg govora na arapskom jeziku, ljudskom jeziku, jedna od opcija je da se naglasi razlika između objave koji se odnosi na Božiji „govor“ (na nivou „nevidljivog“) i otkrovenja koje se odnosi na ljudski jezik. Objava na nivou nevidljivog (gajb) je „teološka misterija“ nesposobna da bude shvaćena od strane analitičke ljudske misli. Fenomen objave, u tom smislu, je nešto što je u suštini tajanstveno, što ne dozvoljava analize, to je nešto samo da bi se vjerovalo u nj'.[21]

Pojam vahj – objava je spomenut nekoliko puta u Kur'anu i to u različitim oblicima - kao u sljedećim slučajevima:

  1. U Kur'anu se ponekad koristi termin vahj kako bi se njime ukazivalo na instinktivne navike životinja. Primjer za ovakvu upotrebu ovog termina je u slučaju pčela u sljedećem ajetu:

وَأَوْحَىٰ رَبُّكَ إِلَى النَّحْلِ أَنِ اتَّخِذِي مِنَ الْجِبَالِ بُيُوتًا وَمِنَ الشَّجَرِ وَمِمَّا يَعْرِشُونَ

Gospodar tvoj je pčelu nadahnuo: „Pravi sebi kuće u brdima i u dubovima i u onome što naprave ljudi.“ (En-Nahl, 68)

Pčela instiktivno gradi svoje košnice na odgovarajućim mjestima i prema određenim obrascima kao rezultat božanske naredbe tajno urezane u ćelijama njenog mozga.[22]

  1. Termin vahj koristi se također u Kur'anu u značenju prirodnih ljudskih instinkta koje je Allah stvorio kod ljudi. Naprimjer, Allah ga upotrebljava upućujući na majku Allahovog poslanika, Musaa, a.s.:

وَأَوْحَيْنَا إِلَىٰ أُمِّ مُوسَىٰ أَنْ أَرْضِعِيهِ ۖ

I Mi nadahnusmo Musaovu majku: „Doji ga...“ (El-Kasas, 7)

Majčinski instinkt za dojenjem svog djeteta je rezultat informacija koje su u komunikaciji sa genima svakog ženskog stvorenja na način nepoznat čovjeku.

  1. U završetku prethodnog ajeta, Allah ukazuje na još jedan aspekt vahja. Allahova inspiracija za ljude da rade radnje koje nisu instinktivne.

فَإِذَا خِفْتِ عَلَيْهِ فَأَلْقِيهِ فِي الْيَمِّ وَلَا تَخَافِي وَلَا تَحْزَنِي ۖ

...a kad se uplašiš za njegov život, baci ga u rijeku, i ne strahuj i ne tuguj.. (El-Kasas, 7)

Ovo se ponekad naziva intuicijom - osoba dobija jak osjećaj da određenu akciju treba svakako uraditi iako nema bilo kakav logični dokaz za to.[23]

  1. Treba imati opreznosti da se napravi razlika između izvora različitih unutrašnjih glasova, jer šejtani također imaju sposobnost da uliju „inspiraciju“ u ljudska srca. Povremeno, Kur'an ukazuje na šapat i dodir šejtana kao vahj. Sljedeći ajet je dobar primjer za ovu vrstu korištenja pojma vahj:

وَإِنَّ الشَّيَاطِينَ لَيُوحُونَ إِلَىٰ أَوْلِيَائِهِمْ لِيُجَادِلُوكُمْ ۖ

A šejtani navode štićenike svoje da se s vama raspravljaju, pa ako biste im se pokorili, i vi biste, sigurno, mnogobošci postali. (El-En'am, 121)

Vahj kojim se šejtanske misli ubacuju u ljudski um u Kur'anu je označen kao šaputanje zbog svoje tajnovite prirode i skrivenih izvora. Iz istog razloga je nazvano vahjom.[24]

  1. Ponekad se vahj koristi da označi komunikacije brzim, suptilnim pokretima. Naprimjer, Allah u Kur'anu o Poslaniku Zekerijau, a.s. kaže:

قَالَ رَبِّ اجْعَلْ لِي آيَةً ۚ قَالَ آيَتُكَ أَلَّا تُكَلِّمَ النَّاسَ ثَلَاثَ لَيَالٍ سَوِيًّا ۩ فَخَرَجَ عَلَىٰ قَوْمِهِ مِنَ الْمِحْرَابِ فَأَوْحَىٰ إِلَيْهِمْ أَنْ سَبِّحُوا بُكْرَةً وَعَشِيًّا

„Gospodaru moj,“ reče, „daj mi neki znak“ – „Znak će ti biti to što tri noći nećeš s ljudima razgovarati, a zdrav ćeš biti.“ I on iziđe iz hrama u narod svoj i znakom im dade na znanje: „Hvalite Ga ujutro i navečer!“ (Merjem, 10-11)

To jest, on ih je pozvao da Allaha češće i više obožavaju.

  1. Allah, dž.š., u Kur'anu koristi termin vahj s kojim ukazuju i na proces u kojem daje naredbe Njegovim melecima - što je prikazano u sljedećem primjeru:

إِذْ يُوحِي رَبُّكَ إِلَى الْمَلَائِكَةِ أَنِّي مَعَكُمْ فَثَبِّتُوا الَّذِينَ آمَنُوا ۚ

Kada je Gospodar tvoj nadahnuo meleke: „Ja sam s vama, pa učvrstite one koji vjeruju!“ (El-Enfal, 12)

Drugdje u Kur'anu i hadisima Muhammeda, s.a.v.s., navodi se direktna komunikacija Allaha i Njegovih meleka. Sljedeći ajet je primjer iz Kur'ana:

وَإِذْ قَالَ رَبُّكَ لِلْمَلَائِكَةِ إِنِّي جَاعِلٌ فِي الْأَرْضِ خَلِيفَةً ۖ 

A kada Gospodar tvoj reče melecima: „Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti!“ (El-Bekare, 30)

Prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Kada Svevišnji Allah govori otkrovenje (vahj), stanovnici nebesa čuju na nebesima zvuk kao zveckanje lanca preko glatkog kamena. Oni postanu zapanjeni i slabi i ostaju u tom stanju sve dok Džibril ne dođe do njih. Kada Džibril dođe do njih, strah se otklanja iz njihovih srca. Oni govore, „O Džibrile! Šta je tvoj Gospodar rekao?“ On reče: „Istinu.“ Onda oni govore: „Istinu, istinu.“[25]

Iz ovoga se zaključuje da su Allahove naredbe prenesene Njegovim melecima sa Allahovim direktnim govorom njima. Iz navedenog je jasno da se vahj koristi da označi ne samo proces otkrovenja već i samo otkrovenje.[26]

  1. Proces Allahove objave Njegovom Poslaniku, s.a.v.s., kao i samo otkrovenje, u Kur'anu se također referira kao vahj. Dobar primjer za ovakvu upotrebu je u sljedećem ajetu:

وَمَا يَنْطِقُ عَنِ الْهَوَىٰ إِنْ هُوَ إِلَّا وَحْيٌ يُوحَىٰ 

On ne govori po hiru svome , to je samo Objava koja mu se obznanjuje. (En-Nedžm, 3-4.)

U terminologiji Šerijata, vahj se definira kao proces u kojem se Allahova riječ objavljuje jednom od Njegovih poslanika. Također se koristi za stvarne (aktualne) Allahove riječi koje se objavljuju jednom od Njegovih poslanika.[27]

Metode vahja (objave)                                                   

Allahove riječi se mogu otkriti poslanicima dva načina: direktno - izravno, u obliku istinitih snova ili u obliku direktnih razgovora; i indirektno - posredno, putem meleka objave, Džibrila, a.s.. Ovi načini su spomenuti u Kur'anu:

وَمَا كَانَ لِبَشَرٍ أَنْ يُكَلِّمَهُ اللَّهُ إِلَّا وَحْيًا أَوْ مِنْ وَرَاءِ حِجَابٍ أَوْ يُرْسِلَ رَسُولًا فَيُوحِيَ بِإِذْنِهِ مَا يَشَاءُ ۚ إِنَّهُ عَلِيٌّ حَكِيمٌ

Nijednom čovjeku nije dato da mu se Allah obraća osim na jednom od tri načina: nadahnućem, ili iza zastora, ili da pošalje izaslanika koji, Njegovom voljom, objavljuje ono što On želi. – On je, zaista, uzvišen i mudar! (Eš-Šura, 51)

Direktna – neposredna objava

Dio Allahovog otkrovenja - objave je da je razgovarao direktno sa poslanicima bez ikakvih posrednika. Ovaj oblik otkrivenja je realiziran kao vizija za vrijeme poslanikovog spavanja ili u obliku riječi Allahovog govora iza zastora svjetlosti.[28]

  1. Istiniti snovi

Božanske naredbe dostavljeni su poslanicima u snu u obliku snova kojima su davani precizni obrisi budućih događaja. U hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim, Aiša, r.a., pripovijeda: „Prvo čime je počelo objavljivanje Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., jesu istiniti snovi koje je sanjao dok je spavao. Svaki san koji bi usnio bio je jasan poput zore.“[29] Ovaj oblik otkrivenja je bio vrlo nježan način pripreme Poslanika, s.a.v.s., za ogroman teret prihvatanja objave u budnome stanju.

Ponekad su vizije direktno usmjeravane poslanicima za izvršavanje određene radnje - kao što je to bio slučaj sa poslanikom Ibrahimom, a.s. U Kur'anu je zabilježeno, kako se Ibrahim, a.s., obraća svome sinu Ismailu, a.s.:

يَا بُنَيَّ إِنِّي أَرَىٰ فِي الْمَنَامِ أَنِّي أَذْبَحُكَ

Ibrahim reče: „O sinko moj, u snu sam vidio da te trebam zaklati, pa šta ti misliš?“ (Es-Safat, 102)

Ismail, a.s., je kazao:

قَالَ يَا أَبَتِ افْعَلْ مَا تُؤْمَرُ ۖ سَتَجِدُنِي إِنْ شَاءَ اللَّهُ مِنَ الصَّابِرِينَ

„O oče moj,“ reče, „onako kako ti se naređuje, postupi; vidjet ćeš, ako Bog da, da ću sve izdržati.“ (Es-Safat, 102)

I Ibrahim i Ismail, a.s., su znali da je ova vizija bila božanska naredba koju su morali ispuniti.

Treba napomenuti da istiniti snovi nisu ograničeni samo na poslanike. Međutim, istinski snovi običnih ljudi nisu isti kao istiniti snovi poslanika. Svaki san poslanika je bio istiniti san; dakle, njihovi snovi su pouzdan izvor smjernica. Obični ljudi znaju da su njihovi snovi istiniti samo ako i kada se obistine na javi. Snovi običnih ljudi su uglavnom mješavina sjećanja i fantazije, a loši snovi su intervencija od strane šejtana sa povremenim istinitim snovima. Dakle, ne može se tvrditi za nečije snove da su istiniti prije njihovog ostvarenja na javi.[30]

  1. Božanski diskurs (Govor)

Druga metoda direktne komunikacije Allaha s Njegovim poslanicima je oblik direktnog govora, u kojem su stvarni Allahovi riječi u razgovoru sa poslanicima. U ovom slučaju, poslanici bivaju u budnom stanju, ali veo svjetlosti sprečava ih da vide Allaha Uzvišenog.[31] Ovaj oblik komunikacije se dogodio samo sa dva poslanika, koliko mi znamo. Prvi od tih je sa poslanikom Musaom, a.s., o kojemu je Allah je objavio sljedeće u Kur'anu:

وَلَمَّا جَاءَ مُوسَىٰ لِمِيقَاتِنَا وَكَلَّمَهُ رَبُّهُ

I kad Nam Musa dođe u određeno vrijeme, i kada mu Gospodar njegov progovori...! (El-A'raf, 143)

Ovaj način komunikacije je očigledno glavni način na koji je Poslanik Musa, a.s., primao objavu, stoga je dobio titulu Kelamullah (onaj kome je Allah govorio).[32]

Drugi poslanik koji je slušao direktan govor Allaha Uzvišenog je poslanik Muhammed, s.a.v.s. Međutim, ovaj fenomen se dogodio samo jednom, prilikom tokom njegovog poslanstva; za vrijeme Poslanikovog, s.a.v.s, uspona na nebesa (Mi'radž).

Indirektna – posredna objava

Velika većina Allahovog otkrivenja (objave) je prenijeto poslanicima putem meleka objave, Džibrila. Posljednja objavljena Knjiga, Kur'an, je objavljena, uglavnom, na taj način. Ovaj oblik objave pristigao je Poslaniku, s.a.v.s., na dva načina: ili u obliku zakučastog zvuka kao zvuka zvona ili u obliku direktnog govora meleka.[33]

U prvom slučaju, prihvatanje objave Poslanika, s.a.v.s., je jako umaralo, da bi se čak, kako se prenosi od Aiše, r.a., u hladnim danima vidjeli tragovi znoja na njegovom čelu, dok drugi način objave – direktno prihvatanje objave od strane meleka objave bi bilo lakše za Poslanika, s.a.v.s. Poslanik, s.a.v.s, kaže: „Ponekad mi (objava) dođe kao udaranje zvona, i tada je najteže, zatim to ipak prestaje da bih zadržao sve što mi je rečeno dobro utisnuto u moje pamćenje. A drugi put melek se pojavi u ljudskome liku da mi govori i ja pamtim dobro šta mi je rekao.“[34]

Zaključak:

Na osnovu svega što smo spomenuli u ovom radu, možemo donijeti sljedeće zaključke:

  1. Da bismo znali tačno značenje nekog termina koji dolazi iz drugog jezika, moramo istražiti njegova značenja i intencije - kao što je u ovom slučaju riječ o pojmu vahj.
  2. Da je objava (vahj) - Božije Riječi u islamskom vjerovanju među fundamentalnim kategorijama i spada u termine koje je najteže definirati u tefsirskoj znanosti.
  3. Da izraz vahj na arapskom jeziku ima nekoliko značenja, u nekim slučajevima to znači: inspiracija čovjeku za neku radnju ili bilo kakvu akciju a u određenim slučajevima i kao instinkt.
  4. Da etimološko značenje objave postoji još i danas - o tome nam govore i mnogi kur'anski ajeti, kako se u Kur'anu veli da je Allah, dž.š., nadahnuo pčelu, nebo, zemlju, brda, Musaovu, a.s., majku itd., dok je šerijatsko značenje prestalo s Poslanikovim, s.a.v.s., preseljenjem na bolji svijet.
  5. Da se riječ وحي – vahj, prema rječnicima arapskog jezika i rječnicima Kur'ana, inače definira kao: „Otkrivenje signala, pisanje, poruka, inspiracija, tajanstven govor; žuriti, brzati, tajno i časovito doznačiti, skrenuti pažnju, davati znak (bilo samim glasom ili nekim pokretom), otkriti nešto (nekome), nadahnuti, učiniti otkrovenje, objaviti, otkriti, obznaniti, uliti, usaditi (u srce); također znači i pismo, poslanica, glas, zvuk, šum itd.
  6. Da je pojam vahj – objava spomenut nekoliko puta u Kur'anu u različitim oblicima: a) kako bi se njime ukazivalo na instinktivne navike životinja; b) koristi se u značenju prirodnih ljudskih instinkta koje je Allah stvorio kod ljudi; c) Allahova inspiracija za ljude da rade radnje koje nisu instinktivne; d) koristi se i kako bi se njime ukazalo i na izvor različitih unutrašnjih glasove, jer šejtani također imaju sposobnost da uliju „inspiraciju“ u ljudska srca; e) ponekad se vahj koristi da označi komunikacije brzim, suptilnim pokretima; f) da Allah, dž.š., u Kur'anu koristi termin vahj sa kojim se ukazuje i na proces u kojem daje naredbe Njegovim melecima; g) te ukazujući na proces Allahove objave Njegovom Poslanik, s.a.v.s., kao i samo otkrovenje, također se u Kur'anu referira kao vahj.
  7. Te, da se Allahove Riječi mogu otkriti poslanicima dva načina: direktno - izravno, u obliku istinitih snova ili u obliku direktnih razgovora; i indirektno - posredno, putem meleka objave, Džibrila, a.s..

Autor: Azmir Jusufi 

Glasnik br. 11-12, 2016

[1] Prof. dr. Enes Karić, Uvod u tefsirske znanosti¸ Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, Sarajevo, 1997, str. 29.

[2] Mensur Valjevac, Vrste objave, Islamska pedagoška akademija u Zenici, Zenica, 2003, str. 13.

[3] Muhamed Tufo, „Temelji tefsirske nauke”, Glasnik IVZ, br. 1-8, 1938, Sarajevo, str. 321-322.

[4] Mehmed Handžić, Uvod u tefsirsku i hadisku nauku, Gazi Husrev-begova medresa, Sarajevo, 1972, str. 12.

[5] Mr. Mustafa Prljača „Odnos prema objavi”, Takvim za 2014, Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2013, str. 28.

[6] Dr. Abu Ameenah Bilal Philips, Ușool at-Tafseer (The Methodology of Qur’anic Interpretation), International Islamic publishing house, Rijad, Saudijska Arabija, 2005, str. 81.

[7] Muhammed ibn Manzur el-Efriki el-Misri, Lisanu-l-areb, Daru-s-sadir, tom 15, prvo izdanje, Bejrut, Libanon, bez godine izdanja, str. 379. Ili pogledati na: http://www.lesanarab.com/kalima/%D9%88%D8%AD%D9%8A, pregledano dana: 27.10.2016.

[8] Pogledati: Muhammed ibn Ja'kub Fejruzabadi, Kamusu-l-Muhit, Muessesetu-r-Risala, drugo izdanje, Bejrut, Libanon, 2005, str. 1342.

[9] Vidjeti: Teufik Muftić, Arapsko-bosanski rječnik, El-Kalem, Sarajevo, 2004, str. 1621.

[10] Vidjeti: Teufik Muftić, Arapsko-srpskohrvatski rječnik II, Sarajevo, 1984, str. 3790.

[11] Vidjeti: Nurko Karaman, Arapsko-bosanski rječnik (za đake i studente), Bemust, Sarajevo, 1997, str. 296.

[12] Prof. dr. Enes Karić, Uvod u tefsirske znanosti¸ op. cit., str. 29.

[13] Vidjeti: Subhi Salih, Mebahis fi 'ulumi-l-Kur'an¸ Bejrut, 1968, str. 25.

[14] Prof. dr. Enes Karić, Uvod u tefsirske znanosti, op. cit., str. 32.                    

[15] Ibid., str. 32-33. Isto vidjeti u originalu: Subhi Salih, Mebahis fi 'ulumi-l-Kur'an¸ Bejrut, 1968, str. 26.

[16] Husein Đozo, „Objava”, Izabrana djela (Kur’anske studije), Knjiga druga, FIN i El-Kalem, Sarajevo, 2006, str. 382.

[17] Ibid., str. 383.

[18] Mr. Mustafa Prljača, „Odnos prema objavi”, op. cit., str. 26.

[19] Husein Đozo, „Objava”, Izabrana djela (Kur’anske studije), op. cit., str. 383.

[20] Abdullah Saeed, Interpreting the Qur'an (Towards a contemporary approach), Routledge Taylor & Francis Group London and New York, SAD-Kanada, 2006, str. 29.

[21] Za više vidjeti: Toshiko Izutsu, God and Man in the Koran, Tokyo Institute of Cultural and Linguistic Studies, Tokijo, 2004, f. 163-213.

[22] Dr. Abu Ameenah Bilal Philips, Ușool at-Tafseer (The Methodology of Qur’anic Interpretation), op. cit., str. 81.

[23] Ibid., str. 82.

[24] Ibid., str. 83.

[25] Prenosi se od Ibn Mes'uda, a zabilježio Ebu Davud (Sunen Ebi Davud, tom. 3, str. 1326, br. hadisa 4720).

[26] Dr. Abu Ameenah Bilal Philips, Ușool at-Tafseer (The Methodology of Qur’anic Interpretation), op. cit., str. 85.

[27] Ibid., str. 85.

[28] Ibid., str. 86.

[29] Hadis zabilježio Buharija, Sahihu-l-Buhari, tom. 1, str. 2-4., broj hadisa 3. Vidjeti: El-Buhari, Buharijina zbirka hadisa (Sažetak), sažetak: Abdullatif ez-Zubejdi, prijevod s arapskog: Mehmedalija Hadžić, El-Kalem, Sarajevo, 2004, str. 8.

[30] Dr. Abu Ameenah Bilal Philips, Ușool at-Tafseer (The Methodology of Qur’anic Interpretation), op. cit., str. 88.

[31] Ibid., str. 88.

[32] Ibid., str. 88.

[33] Za više o oblicima primanja objave vidjeti: Mr. Mustafa Prljača „Odnos prema objavi”, op. cit., str. 30-31.

[34] Hadis zabilježio Buharija, Sahih el-Buhari, tom 1., str. 2., br. hadisa 2. Vidjeti: El-Buhari, Buharijina zbirka hadisa (Sažetak), sažetak: Abdullatif ez-Zubejdi, op. cit., str. 7.