U takvoj intelektualnoj situaciji dolazi do pojave i širenja islama. Prihvata- njem islama, na prostoru Arabijskog poluotoka formira se društvo utemeljeno na Kur’anu. Nedugo nakon smrti Muhameda, a.s., 632. godine, muslimanska vojska osvaja značajne dijelove teritorija izvan ovog poluotoka. Tako Egipat, Sjeverna Afrika, Mezopotami­ja, Sirija i Perzija ubrzo postaju provincije novostvorene islamske države. Muslimanska vojska 711. godine prelazi Gibraltar i zauzi­ma Iberijski poluotok, zaustavljajući se 732. godine u Francuskoj u Bici kod Poatjea. Na zapadnom dijelu Mediterana u sastav islamske imperije ulaze Malta i Sicilija a na istoku dijelovi centralne Azije.

Muslimanska vojska na osvojena područja pored islama dono­si i arapski jezik, koji, dotada jezik lutajućih beduinskih plemena, postaje jezik velike imperije, jezik vjere, nauke, kulture i državne administracije. Zahvaljujući toj činjenici arapski jezik se tokom širenja islamske države na novoosvojenim područjima obavezno uči i sve više učvršćuje te istovremeno potiskuje lokalne jezike iz javnog života, koji ostaju samo kao jezici manjih lokalnih zajednica (koptski, sirijski, berberski). Međutim zbog većeg broja faktora na ovim područjima kao i među samim Arapima, i arapski jezik biva izložen raznim vrstama utjecaja tako da se počinju javljati greške i razne jezičke nepravilnosti u govoru, poprimajući karakter poja­ve. Kao najčešći razlozi javljanja ovih grešaka spominju se ratovi, mješoviti (arapsko-nearapski) brakovi, pojedinačna prihvatanja islama od strane nearapa i širenje islama među drugim narodima, migracije pojedinih arapskih plemena i njihovo dolaženje u dodir sa plemenima koja nisu govorila čistim arapskim jezikom ili čak sa drugim, susjednim narodima.1 To je počelo izazivati strah kod Arapa da se takve pojave ne bi raširile u jeziku i posebno uvukle u osnovne vjerske tekstove, prije svega u Kur’an a potom u hadise Božijeg Poslanika, zatim književne tekstove, posebno poeziju. Kako je tekao proces arabiziranja ovoga stanovništva nije dovoljno po­znato, ali se kao rezultat toga procesa javlja novi tip arapskog jezika. Pored kur’anskog arapskog jezika nastaje i počinje da egzistira i go­vorni arapski jezik sa prilično reduciranom strukturom. Postojanje ova dva varijeteta arapskog jezika, prema nekim mišljenjima, do­vodi do pojave diglosije. Klasični standardni arapski jezik, kao viša varijanta, definira se kao luga fusha (čisti jezik) a govorni, kao niža varijanta, označava se kao luga amiyya (narodni jezik).2

U arapskoj tradiciji sačuvano je više predaja o počecima grama­tičkih izučavanja arapskog jezika. Prema nekim predajama “čisti” Arapi (fusaha’al-Arab) bili su šokirani greškama u govoru novih muslimana i pokušavali su to zaustaviti uspostavljanjem pravila za ispravnu upotrebu arapskog jezika. Tako je prema jednoj anegdoti vladar Iraka Ziyad b. Abihi zatražio pomoć od poznatog učenja­ka Abu al-Aswada ad-Du’alija (um. 69/688) u tom pogledu. Abu al-Aswad ad-Du’ali u početku je odbio pružiti zatraženu pomoć smatrajući se nedostojnim za taj posao s obzirom na to da se ra­dilo o uspostavljanju pravila za upotrebu jezika Objave. Međutim kada je čuo da ljudi prave greške u jeziku, naročito u pogledu fle­ksije (irab), pristao je da napiše prvi traktat iz arapske gramatike. Prema drugim verzijama ove anegdote, halifa Ali ibn Abi Talib je imao centralnu ulogu u formiranju arapske gramatike napisavši iz istih razloga kraću raspravu iz gramatike koju je pokazao Abu al- Aswadu ad-Du’aliju, u kojoj je, između ostalog, prvi podijelio riječi na imenice, glagole i partikule.3 Prema nekim predajama i halifa ‘Umar b. Hattab imao je zapaženu ulogu u otpočinjanju jezičkih izučavanja arapskog jezika.

Pošto je kur’anski tekst za vrijeme Muhameda, a.s., bio frag­mentarno ispisan, nakon njegove smrti, prve halife kao njegovi nasljednici počinju poduzimati korake na sakupljanju i objedinja­vanju ovih fragmenata kako bi se sačuvala cjelovitost kur’anskog teksta. Tako na koncu halifa ‘Utman b. Affan izdaje nalog da se kur’anski tekst objedini da bi tako kodificiran postao osnovom za dalje umnožavanje i njegovo širenje po provincijama muslimanske države. Međutim kodificiranje kur’anskog teksta zahtijevalo je do­sta filološkog rada. Između ostalog, trebalo je riješiti mnoga orto- grafska pitanja, objasniti teške oblike riječi i razne varijante čitanja teksta a posebno odvojiti dijalekatske varijante od čistog arapskog jezika. Čak i nakon što je kur’anski tekst kodificiran, čitači Kur’ana nastavljaju sa različitim čitanjima pojedinih riječi, svaki od njih preferirajući svoj način čitanja.4

Međutim, pošto ‘Utmanov (Osmanov) Mushaf nije poznavao posebne znakove za obilježavanje vokala niti tačke za diferencira­nje određenih konsonanata kakvi danas postoje, i dalje je postojala opasnost od pogrešnog čitanja kur’anskog teksta. Posebnu opa­snost u tom pogledu predstavljali su vokali posljednjih konsona­nata riječi koji zbog svoje sintaksičke vrijednosti mogu utjecati na značenje i smisao kur’anskog teksta. Uvidjevši važnost ispravnog čitanja ovih vokala, zbog čega mu se pripisuju velike zasluge, Abu al-Aswad ad-Du’ali prvi je izvršio vokalizaciju ovih konsonanata. Zbog toga se dugo vremena, naročito među klasičnim gramatiča- rima, smatrao začetnikom gramatičkih izučavanja među Arapima. Oni koji ga smatraju prvim gramatičarem, tvrde da je upravo on udario temelje arapskoj gramatici tako što je prvi izvršio podjelu riječi, čak utvrdio i metodologiju izučavanja arapske gramatike i uveo analogiju (qiyas) u gramatička izučavanja.5

Međutim on se kod većine savremenih historičara arapske gra­matike ne smatra njenim osnivačem, čak ni prvim gramatičarem. Prema većini historičara arapske gramatike, ni njegovi učenici Nasr b. ‘Asim al-Laysi (um. 89/707-08) niti Abdurrahman b. Hurmuz (um. 117/735), koji su uradili punktiranje određenih konsonanata u kur’anskom tekstu da bi se pokazala razlika među glasovima koji su do tada obilježavani istim grafičkim znakom, ne mogu se sma­trati gramatičarima zato što za reguliranje ovih jezičkih pojava nisu utvrdili odgovarajuća pravila. Slično je mišljenje i u pogledu preda­ja prema kojima su prve podsticaje za utvrđivanje temelja arapske gramatike pružili ‘Ali b. Abi Talib, odnosno ‘Umar b. Hattab.6

Rad Abu al-Aswada ad-Du’alija i njegovih učenika, prema većini historičara arapske gramatike, više se tretira kao pokušaj razrađiva­nja i usavršavanja arapskog alfabeta negoli upuštanje u gramatička izučavanja arapskog jezika. Budući da su se obje navedene operaci­je vršile tačkama, kasnije su se, da bi se izbjegle moguće nejasnoće i nesigurnost u identifikaciji konsonanata, odnosno vokala, tačke počele obilježavati različitim bojama. Pojavom al-Halila b. Ahmada (101-175/719-791), koji uvodi posebne znakove za vokale, dolazi do daljeg usavršavanja arapskog sistema pisanja.7

Poticaji za dalje bavljenje jezikom bili su također religijskog ka­raktera. Slično drugim vjerskim tekstovima, ni značenje kur’anskog teksta nije uvijek bilo jasno. Zbog toga su morali postojati posebno obrazovani i učeni ljudi koji su vjernicima, posebno novim, poma­gali u razumijevanju i tumačenju Kur’ana, u prvo vrijeme manje jasnih ajeta (mutašabihat), zatim izvođenju vjerskih propisa i do­nošenju šerijatskopravnih mišljenja na temelju kur’anskog teksta a kasnije i na osnovu tradicije Božijeg Poslanika. Za navedene intele­ktualne aktivnosti nužno je bilo poznavanje arapskog jezika, odno­sno njegove gramatičke forme. Budući da ih dotadašnji život nije poticao na posebnu intelektualnu aktivnost, ovaj misaoni zamah u intelektualnom životu Arapa u prvo vrijeme obilježava odsustvo naučne metodologije i logičkog sistema rasuđivanja.8

Osnovni način bavljenja naukom uopće u vrijeme nastanka i utemeljenja islamskih nauka bio je pozivanje na tekst Kur’ana kao izvor svake vrste naučne spoznaje i argumentacije. Arapi su držali Kur’an u ovom periodu izvorom svake vrste misaonih aktivnosti, bilo da se radi o pitanjima vjere ili o najrazličitijim životnim pro­blemima. Na temelju kur’anskog teksta muslimani su uređivali ne samo vjerske aktivnosti nego i cjelokupan način življenja, uklju­čujući međusobne odnose, lični život i veze sa drugim narodima. Kur’anski tekst tumačen je pomoću hadisa, tradicije i historije drugih naroda. Oslanjanje isključivo na tekst i prevlast ovakvoga razmišljanja u odnosu na racionalni pogled oličen u filozofiji i lo­gici opća je karakteristika razvoja islamske nauke ovoga perioda. U rješavanju pitanja iz svih naučnih oblasti toga doba učenjaci su se isključivo pozivali na tekst Kur’ana, hadisa ili neki drugi tekst prihvaćen kao izvor argumentiranja. Svako mišljenje koje je u su­protnosti sa tekstom odbacivano je. Neprihvatljivo je bilo i presu- đivanje na temelju vlastitog razuma ili bilo kakav drugi način sa­mostalnog rješavanja vjerskopravnih pitanja, pogotovu na osnovu vlastitog tumačenja izvora.

Međutim arapsko-islamska nauka ni u ovo vrijeme nije bila u potpunosti lišena utjecaja racionalnog rasuđivanja, i to iz najmanje dva razloga. Prvi razlog je taj što tekst, ipak, ne pruža rješenja za sva pitanja sa kojima se čovjek susreće u životu, tako da u tom slu­čaju postaje nužno izvođenje zaključaka i donošenje rješenja i na temelju samostalnih tumačenja izvora. To je dovelo do uspostavlja­nja idžtihada (igtihad) kao načina naučnog rješavanja određenih pitanja, radi čega su uspostavljeni principi i metodologija takvoga zaključivanja. Drugi razlog je kasniji utjecaj grčke filozofije i logike, što je također dovelo do utjecaja i racionalnih pogleda na naučna istraživanja. Međutim grčka filozofija i logika nisu imale presudnog utjecaja na nastanak niti razvoj arapske lingvističke nauke.9 Na ši­renje racionalnih ideja među muslimanskim učenjacima značajno je utjecalo i učešće nearapskih naroda, naročito Perzijanaca, u ra­zvoju islamskih i drugi naučnih disciplina.

Razlozi koji su doveli do kodifikacije kur’anskog teksta utjeca­li su istovremeno i na otpočinjanje rada na konstituiranju arapske nauke o jeziku i formiranje gramatike arapskog jezika. Ovaj proces posebno je ubrzalo naglo širenje islama, prvo među Arapima, ka­snije i nearapskim narodima. Osim što biva neposrednim razlo­gom nastanka i razvoja arapske gramatike, kur’anski tekst, budu­ći da predstavlja objavu napisanu “na jasnom arapskom jeziku”,10 istovremeno biva i osnovnim jezičkim izvorom i obrascem prema kojem se formira ova gramatika. Na temelju izučavanja jezičkog aspekta kur’anskog teksta formiraju se, uglavnom, i sve druge jezi­čke discipline. Tako se Arapi, bez ikakve prethodne naučne tradi­cije, uključujući i jezičku, potaknuti navedenim razlozima počinju zanimati i za gramatičku nauku. Time se relegijski faktor, slično drugim velikim civilizacijama, pojavljuje kao prvi i osnovni poticaj nastanka i razvoja lingvističke nauke i među Arapima.

Prema tome, počeci gramatičkih izučavanja arapskog jezi-ka među Arapima nisu bili primarno motivirani potrebom usposta­vljanja standardne forme ovog jezika kao jedinstvenog jezičkog sistema koji bi omogućavao nesmetanu komunikaciju među Ara­pima i drugim govornicima ovog jezika. Inspirirana čisto vjerskim motivima ova su izučavanja trebala da sačuvaju kur’anski tekst od prijetećeg iskrivljavanja i da u jedinstvenoj standardiziranoj lin­gvističkoj formi arapskog jezika omoguće dalje izučavanje islama, vjersko obrazovanje i širenje nove vjere. Tako je ovaj proces u sta­novitoj mjeri pojačan i nastankom drugih naučnih disciplina koje svoje učenje temelje na kur’anskom tekstu. Izučavanje jezičkih po­java koje se manifestiraju u kur’anskoj formi arapskog jezika i dru­gim tekstovima koji odražavaju lingvističku strukturu kur’anskog jezika trebalo je omogućiti razumijevanje teksta Objave na kojemu nastaju i razvijaju se nove naučne discipline. Na temelju manifesti- ranja takvih pojava utvrđuju se osnovne zakonitosti ovoga jezika i iz njih izvode gramatička pravila koja sankcioniraju takve pojave i osiguravaju stvaranje jedinstvene jezičke forme arapskog jzika. Gramatička pravila koja reguliraju upotrebu ovog jezika u njego­vom standardiziranom obliku dovode do nastanka gramatike arap­skog jezika. Arapska jezička stvarnost toga doba bila je takva da je arapski jezik u svojoj govornoj formi, bez utvrđenog standardnog oblika, već bio izložen procesu razlaganja na više dijalekata kao posebnih varijeteta, karakterističnih za svako pleme ili geografsku oblast. Pošto je ovaj proces u nekoj mjeri ugrožavao i jezik Kur’ana, to je samo ubrzalo aktivnosti na polju jezičkih izučavanja.

Zapadni orijentalisti, međutim, zanemaruju religijski mome- nat kao najznačajniji faktor i pokretač velikih aktivnosti Arapa na polju lingvističkih izučavanja. Oni u ovom velikom entuzijazmu vide sasvim druge razloge i motive. Pošto je, prema njima, upravo u vrijeme objavljivanja Kur’ana i širenja islama arapski jezik prolazio kroz proces iskrivljavanja i razlaganja na više dijalekata, obimne, intenzivne i naučno plodnosne aktivnosti na registriranju autenti­čnog značenja i ispravne upotrebe jezika poduzimaju se radi zau­stavljanja daljeg širenja njegovog iskrivljavanja i razlaganja na više dijalekata. Navedeni razlozi se, naravno, ne mogu ignorirati jer su Arapi bili veoma ponosni na svoj jezik, pa su zbog straha da se u dodiru sa nearapskim narodima u arapski jezik ne bi uvukle po­greške u govoru počeli osjećati potrebu da se on zaštiti od takvoga utjecaja.

Imajući u vidu navedene razloge arapski gramatičari su prije nego su se upustili u ozbiljnija naučna istraživanja arapskog jezika morali tačno odrediti izvore (masadir) jezičkog materijala na koji­ma će izvoditi gramatička istraživanja i postupke (manahig) kojima će se služiti kako bi došli do željenog cilja, a cilj je bio uspostavljanje standardne forme arapskog jezika na kojoj će se formirati arapska gramatika. Utvrđivanje izvora jezičkog materij ala pretpostavljalo je određivanje one vrste jezičkog materijala iz jezičke prakse Arapa, čija će jezička (gramatička) struktura biti osnova za standardizi­ranje buduće gramatike arapskog jezika. Imajući u vidu navede­ne razloge kao model takvoga “Čistog arapskog jezika” (‘arabiyya fastha) prihvaćeni su kao osnovni izvori jezik Kur’ana i poezija kao najznačajniji oblik njihovog književnog stvaralaštva.11 Međutim gramatičari su pod određenim kriterijima, pogotovo u kasnijoj fazi lingvističkih izučavanja, koristili i druge izvore jezičkog materijala iz bogate jezičke prakse Arapa.

Jezička praksa Arapa koju as-Suyutiji označava kao sama a al-Anbari kao naql, a što, prema njemu, predstavlja “čist korektno tradiran arapski govor”12, može se naći u tri osnovna izvora. Njih prema navedenim autorima čine Kur’an, sigurnim lancem tradira- ni hadisi i govor Arapa, zabilježen prije, u toku i poslije objave isla­ma sve do pojave četvrte generacije pjesnika (muwalladun)13, kada dolazi do većeg griješenja u govoru i širenja dijalekata. Sibawayhi i gramatičari poslije njega, osim kur’anskog teksta, kao izvor jezi­čkog materijala koriste i njegova razna čitanja (qira’at).14

S obzirom na to da je Uzvišeni Allah odabrao arapski jezik za jezik Svoje Objave, tako da Kur’an predstavlja Allahove riječi obja­vljene “na jasnom arapskom jeziku”, lingvističkoj formi arapskog jezika u kojoj je objavljen Kur’an osigurava se pozicija priorite­tnog izvora u kojemu se na najmjerodavniji način mogu otkrivati zakonitosti arapskog jezika i na temelju njih izvoditi gramatička pravila. Osim toga i sam Allah, dž.š., podstiče na izučavanje ove forme arapskog jezika ističući da razumijevanje Objave u njenoj potpunoj formi pretpostavlja razumijevanje arapskog jezika.15 To istovremeno znači da ni jedan prijevod, ma koliko bio uspješan, ne može nadomjestiti originalan tekst objavljen na arapskom jezi­ku. Zbog toga da bi se, pored poruke koju nosi lingvistička forma arapskog jezika, razumjela i poetska ljepota Kur’ana, nužnim biva poznavanje arapskog jezika.

Pored Kur’ana kao tradiranog jezičkog materijala pisanog u prozi, postojali su i drugi prozni tekstovi kao što su propovijedi, razne poslovice i poezija u prozi koji su također korišteni kao jezi- čki izvori. Ova vrsta jezičke prakse nastala je u periodu od stoljeće i po prije pojave islama i stoljeće i po nakon njegove objave. Inte­resantno je da su u prvome periodu lingvističkih izučavanja gra- matičari u potpunosti ignorirali hadis kao mogući izvor jezičkog materijala. Nisu ga koristili čak ni u argumentaciji dokazivanja ispravnosti jezičkih pojava registriranih u Kur’anu i govoru Ara- pa.16 Gramatičari ovoga perioda bojali su se da hadis ne odražava autentični govor Muhammeda, a.s., zato što se nije uvijek prenosio u doslovnom obliku, nego i značenjski. S obzirom na to da je Božiji Poslanik govorio najčistijim arapskim jezikom, hadis bi, prema nji­ma, bio prvorazredan izvor jezičkog materijala da nije bilo dopu­šteno njegovo prenošenje i po značenju. Drugi razlog bio je što se među prenosiocima hadisa nalazilo i nearapa, tako da je postojala realna opasnost od javljanja i jezičkih grešaka u prenesenom tekstu hadisa. Zbog navedenih razloga i imajući na raspolaganju mnogo sigurnije izvore, tekst hadisa u ovome periodu nije se koristio kao izvor jezičkog materijala. Međutim i kasnije (početak 9. stoljeća), kada se hadis počinje koristiti kao izvor jezičkog materijala, bilo je gramatičara koji i dalje zbog istih razloga nisu prihvatali tekst hadisa u svojoj argumentaciji.

Bez obzira na to što se pored kur’anskog teksta kao izvor za nor- miranje arapskog jezika prihvataju još i jezik književnih tekstova i jezik usmene književnosti, prije svega poezije, jezik Kur’ana zbog navedenih razloga ostaje dominantan izvor za izučavanje jezičkih pojava u arapskom jeziku. Jezik svakodnevne komunikacije se od­bacuje, i to iz najmanje dva razloga. Kao prvo, književni jezik je jedini figurirao kao jezik svih Arapa, bez obzira na njihov društveni (plemenski) status i porijeklo, kao i neke artikulacijske razlike u po­jedinim dijalektima. Njime se jedino mogla osigurati opća komu­nikacija među svim Arapima. Drugi razlog je taj što je kroz model ovog jezika objavljen Kur’an, iskazani i registrirani hadisi, zatim poezija i proza, a kao primarni cilj konstituiranja arapske grama­tike označavalo se očuvanje kur’anskog teksta u njegovoj izvornoj formi. Osim toga, ovaj jezik je funkcionirao i kao državni jezik i jezik dvorova.17 O postojanju ovog modela arapskog jezika i prije objavljivanja Kur’ana svjedoči najviše stara predislamska poezija koja se prenosila među svim Arapima i koju su svi Arapi razumije­vali. Dakle, sve okolnosti i svi razlozi upućivali su na to da je jedino ovaj model arapskog jezika prihvatljiv za normiranje kako bi se na njegovim osnovama konstituirala gramatika arapskog jezika.

Autor: Mustafa Jahić

Takvim 2007.

1 Nasir Husayn ‘Ali, Qadaya nahwiyya wa sarfiyya, Dimašq (Damask), 1409/1989, 6-7.  Šawqi Dayf, al-Madaris an-nahwiyya, al-Qahira (Kairo), 1992, 12. Mahmud Sulayman  Yaqut, Masadir at-turas an-nahwi, Dar al-ma‘rifa al gami‘iyya, al-Iskandariyya (Aleksandrija),  2003, 41-44. 

2 
Da li se u ovome slučaju radi o raslojavanju arapskog jezika na više varijeteta kao dijalekatskih  formi nastalih među lokalnim stanovništvom kao dijalekatske varijante  nastale pogrešnom upotrebom “čistog arapskog jezika” ili samo o ugrožavanju “čistog  arapskog jezika”, među historičarima arapskog jezika postoje različita mišljenja. Prema  drugačijim mišljenjima dijalekti arapskog jezika postojali su i prije pojave islama kada  su određena arapska plemena govorila posebnim dijalektom ili više plemena na određenom geografskom području. Muhammad As‘ad an-Nadiri, Fiqh al-luga, manahiluhu wa masailuhu, al-Maktaba al-‘asriyya, Sayda-Bayrut (Bejrut), 1425/2005, 153-157. 

3 
Abu al-Aswad ad-Du’ali je bio kadija u Basri i pripadao je generaciji tabi‘ina. U Basru  je došao u vrijeme halife ‘Umara b. Hattaba. Bio je veliki prijatelj ‘Alija b. Abi Taliba i  otuda jedno od mišljenja da je upravo Abu al-Aswad ad-Du’ali po njegovom nalogu  počeo da se bavi gramatičkim izučavanjima. M. S. Yaqut, Masadir at-turas an-nahwi, 49-50. 

4 
‘Isam Nuruddin, Tarih an-nahw, al-Madhal - an-Naš’a wa at-ta’sis, Bayrut, 1995, 50-51. 

5

 Aš-Šayh Muhammad at-Tantawi, Naš’at-an-nahw wa tarih ašhar an-nuhat, Dar almanar  (al-Qahira), 1412/1991, 17. 

6 
Inače oko pitanja ko je prvi počeo sa gramatičkim izučavanjima u historiji arapske  gramatike postoji više različitih mišljenja. Š. Dayf, al-Madaris an-nahwiyya, 13-17. Š.  M. at-Tantawi, Naš’at-an-nahw wa tarih ašhar an-nuhat, 41. Muhammad al-Muhtar  Walad Abbah, Tarih an-nahw al-‘arabi fi al-Mašriq wa al-Magrib, ISESCO, 1417H/1996,  43. Teufik Muftić, Arapsko pismo (razvoj, karakteristike, problematika), Sarajevo, 1982, 77.‘I. Nuruddin, Tarih an-nahw, 19-55. M. S. Yaqut, Masadir at-turas an-nahwi,  30-40. 


7 Tammam Hassan, al-Usul, dirasa abistimuluuiyya li al-fikr al-lugawi ‘inda al-‘Arab,  Bagdad, 1988, 30-31.‘Ali Abu al-Makarim, Usul at-tafkir an-nahwi, Bayrut, 1973, 14. T.  Muftić, Arapsko pismo, 77. 

8 M.S.Yaqut, Masadir at-turas an-nahwi, 44-46. T. Hassan, al-Usul..., 21-23.‘I. Nuruddin,  Tarih an-nahw, 17-18. 

9 T. Hassan, al-Usul..., 46-47. 

10  Al-Qur’an, aš-Šu‘ara’, 195. 

11 M. S. Yaqut, Masadir at-turas an-nahwi, 72-83. - Inače, bilo je gramatičara koji su i tekst  poezije kao izvor jezičkog materijala dovodili u pitanje. Pošto se jezik poezije odlikuje  posebnim estetskim načinom izražavanja, različitim u odnosu na konvencionalni, ponekad  i na račun gramatičke korektnosti jezičkih konstrukcija i zbog toga što se u cilju  postizanja visokog literarnog stila u jeziku poezije dopušta pjesnička sloboda izražavanja  (licentia poetica) i sloboda u formiranju različitih sintagmi i izraza, postavljalo se pitanje  da li ovakav jezik može predstavljati model konvencionalne (neliterarne) upotrebe  jezika. Zbog toga je među gramatičarima i došlo do sporenja u procesu usaglašavanja  poetskih tekstova sa gramatičkim pravilima. T. Hassan, al-Usul..., 103-104. 

12 Abu al-Barakat ‘Abdurrahman Kamaluddin b. Muhammad al-Anbari, Luma‘ al-adilla, 
(taqdim wa tahqiq: Sa‘id al-Afgani), Dar al-Fikr, Bayrut, 1391/1971, 81. 

13 Mahmud Ahmad Nahla, Usul an-nahw al-‘arabi, Dar al-‘ulum al-‘arabiyya, Bayrut, 
1407/1987, 66-68. ‘Ali Abu al-Makarim, Usul at-tafkir an-nahwi, 43. M. M. W. Abbah, 
Tarih an-nahw al-‘arabi, 29. M. S. Yaqut, Masadir at-turas an-nahwi, 93. 

14 M. A. Nahla, Usul an-nahw al-‘arabi, 33. - Tammam Hassan, međutim, smatra da se pod 
terminom Qur’an kao izvor jezičkog materijala podrazumijevaju svih sedam njegovih 
objavljenjih čitanja kako je to i u hadisu zabilježeno. Uvjet je samo da su ta čitanja sigurnim 
lancem prenosilaca od Muhameda, a.s, registrirana, da su u saglasnosti sa arapskom 
gramatikom i sa “Osmanovim Mushafom”. T. Hassan, al-Usul..., 98. 

15 
Objavljujemo je kao Kur’an na arapskom jeziku da biste razumjeli (Al-Qur’an,Yusuf, 2). 

16 
A. Abu al-Makarim, Usul at-tafkir an-nahwi, 38-40. M. A. Nahla, Usul an-nahw al‘
arabi, 47-48. M. M. W. Abbah, Tarih an-nahw al-‘arabi, 29-30. M. S. Yaqut, Masadir 
at-turas an-nahwi, 83-91. 

17 
T. Hassan, al-Usul..., 94.‘I. Nuruddin, Tarih an-nahw, 51-55.