Život

Malik b. Enes el-Esbahi rođen je u Medini 95/713. Atmosfera Medine, centra islamskih tradicionalista, i sklonosti porodice iz koje je potekao uputili su ga na proučavanje hadisa. Ubrzo je zbog svog znanja postao jako cijenjen: lanci predaje hadisa u kojima se on spominje smatraju se najpouzdanijim, a njegova pravna mišljenja (fetve) uživala su veliki ugled. Za života je u sebi ujedinio ličnost vjerskog vođe, javnog učitelja i sudije. Svoja mišljenja je zastupao otvoreno i nepokolebljivo. Zbog fetve da je nevažna izjava lojalnosti koja se da halifi pod prinudom bio je od strane abasijskog guvernera Dža'fera b. Sulejmana osuđen na bičevanje. Kasnije abasijske halife su mu ukazale poštovanje. U javnom životu nije želio da se opredijeli za bilo koju od tadašnjih rivalskih vjersko-političkih grupa. Odbijao je da raspravlja o odlukama sudija, za razliku od Ebu Hanife koji je i povodom sudskih odluka davao svoje fetve, pozivajući nekada kadije da koriguju svoje odluke. Malik je izjavljivao da suđenje pripada sultanu i u tu nadležnost se nije miješao. Odbijao je protežiranje svog pravca: nije se saglasio sa namjerom vladara da njegovo djelo »El-Muvetta« dobije status zvaničnog zakonika. Umro je 179/795. godine.

Djelo

Najpoznatije Malikovo djelo je »El-Muvetta« i ono se ubraja u najstarija očuvana djela islamske pravne nauke. Ovo djelo je nastalo između 148. i 159. (h). Do nas su doprle dvije verzije ovog djela: ona koju prenosi hanefijski pravnik Eš-Šejbani i koja je više puta štampana u Indiji i Pakistanu i verzija koju prenosi Malikov sljedbenik Jahja el-Lejsi (u. 234/848). »El-Muvetta« obuhvata pitanja koja se odnose na pravo, teologiju i druge discipline. U ovom djelu su u različitim poglavljima, faktički izneseni hadisi i običaj ashaba i tabi'ina iz Medine. Smatra se fikhskim djelom zato što je pisano s ciljem da se iznesu pravni propisi sadržani u znanju koje je preneseno tradicijom. U ovo djelo su uneseni i pravni običaji Medine, čime su postali dio islamskog prava.

Odlike pravnog mišljenja

Malik je nastavio kazuističku praksu ranih pravnika, zadržavajući svoju pažnju na pojedinačnim propisima i slučajevima, a odbacivajući spekulativne tendencije iračkih pravnika. Nije imao sklonosti izvođenju pravne teorije iz mase pojedinačnih propisa. Držao se metoda stvarnih slučajeva, na hipotetička pitanja nije davao odgovore. Pri tumačenju šerijatskih propisa oslanjao se u prvom redu na dva glavna izvora: Kur'an i Sunnet. Smatrao je da se Sunnet može saznati iz žive tradicije grada Medine i predaja. Prihvatio je i pojedinačne predaje (ahad). U odsutvu izričitog teksta koristio je i koncept javnog interesa (el-maslehatu-l-mursele). Iako je kritikovao iračke pravnike u nekim slučajevima i sam je koristio kijas, odnosno re'j. Nije se zanimao pravnom tehnikom, niti pravnom naukom na način iračkih pravnika. Njegov cilj je bio davanje konkretnih odgovora na konkretna pitanja. Zato se kod njega ne nailazi na pravnu tehniku koju zahtijeva razvijeno pravno mišljenje. Čak i prilikom razmatranja pravnih pitanj a u djelu »El-Muvetta« ne nailazimo na analitička istraživanja, otkrivanje zakonskog razloga niti izvođenje propisa, već jednostavno izlaganje hadisa na jedan sistematizovan način. Tek su kasniji malikijski pravnici izveli određene principe idući linijom svog učitelja. Jednim od glavnih obilježja Malikovog pravca tumačenja šerijatskog prava smatra se koncept el-masleha, koji je u svojoj cjelini doprinosio fleksibilnosti ove pravne škole. Međutim, sam koncept »javnog« ili, prema nekima, »opšteg interesa« različito je shvaćen pošto je koncpt prilično rastegljiv. Hanefije, naime, također imaju sličan koncept pravičnosti (istihsan), dok šafije posjeduju istislah. Nekada uvažavanje istog principa dovodi do dijametralno različitih pozitivnopravnih rješenja. 

Primjer pravnog tumačenja

Malik je smatrao da je dozvoljeno primijeniti prinudna sredstva da bi se došlo do priznanja lica osumnjičenog za izvršenje određenog krivičnog djela. Navodio je da je u javnom interesu da se do priznanja dođe. Ostali pravnici su se ovome usprotivili, navodeći da je u interesu osumnjičenog da ne bude prinuđen na priznanje, jer je možda nevin. Pravilo je da je bolje da se ne kazni počinilac nekog djela nego da bude osuđen nevin čovjek (utemeljeno na hadisu).

Učenici

Najpoznatiji pravnici koji su zaslužni za razradu i širenje Malikovog učenja su: Jahja b. Jahja el-Lejsi (u. 234/848), Esed el-Furat (u. 213/828), Ebu Abdullah b. Vehhab b. Muslim Hureši (u. 197/812) i Abdurrahman el-Kurtubi (u. 193/808). Istaknuti pristalica Malikovog tumačenja prava bio je Sahnun Abdusselam b. Habib (180/776-240/854). Bio je kadija u Kajrevanu, a od poznatih Malikovih učenika u Egiptu je tražio objašnjenja za pojedina pitanja. Obrazovao se na djelu »El-Esedijje«, koje je napisao pomenuti Esed el-Furat. Napisao je djelo »El-Mudewene«, koje se smatra jednim od autoritativnih zbornika malikijskog fikha, posebno na Magribu.

Autor: Fikret Karčić

LITERATURA: Anwar Ahmad Qadri, Islamic Jurisprudence  in the Modern World, 80-173; Ali Hasan Abdu-l-Kadir, Nazretun ammetunn fi tarihi-l-fikhi-l-islamijji, 191-292; Muhammed el-Hudri, 
Tarihu-t-tešri'i-l-islamijji, El-Kahire, 1920, 164-327; Asaf A. Fayzee,  "Shi'i Legal Theories", u: Law in the Middle East (ed. M. Khadduri and  H. Lehesny), Washington D. C. 1950, 113-131; Emile Tyan, "Judicial 
60 Organization", u Law in tlae Middle East, 237-278; Dairetu-l-mearifi-lislamijje (odrednice: Ebu Hanife, Ebu Jusuf, Zejdije); Encyclopaedia of  Islam, Leiden, 1979, vol. I-IV (odrednice: Ahmed b. Hanbal, kadi);  Ahmad Hasan, Early Development of Islamic Jurisprudence, Islamabad  1982, 178-221.